Ekonomija i Hrvatska
BANKA – Komentari Why Nations Fail VoxEU … Europe’s leading economists Greg MankiwKolega sa digresije.info u pravo mi je vrijeme ukazao na vrlo zanimljivu raspravu u magazinu Banka između njezina glavnog urednika Željka Ivankovića i Velimira Šonje. Ja sam eto bio toliko zauzet ovih zadnjih par tjedana, da nisam ni čuo do prije par dana nakon da je veliki Paul Samuelson umro, a okužen sam ekonomistima 24/7. (Malo me i sram.) Nastojati ću to nadoknaditi u ovo tekstu. Promaklo mi je i dosta drugih događaja, ali o tome drugom prilikom.
Vidoševićev summa summarum.
“Temelj vođenja ukupne gospodarske politike uvijek se ogleda kroz strukturu proračuna i pogrešno je kretati prvenstveno s mjerama koje se bave povećanjem prihoda jer je to očuvanje dosadašnje politike. Put je u drastičnom smanjenju rashodovne strane proračuna. Problem hrvatskog fiskusa nije u prihodnoj strani proračuna nego u razini rashoda, a posebno u distribuciji tih rashoda koji, nažalost, ni u dovoljnoj ni u mogućoj mjeri nisu bili usmjereni u gospodarstvo. Novi rebalans proračuna morao bi biti rješenje do kraja 2010., a u tom bi se razdoblju izradila proračunska slika za idućih pet godina, što bi bio jasan pokazatelj kakvu Hrvatska ima viziju budućnosti. … “
Zašto Nadan Vidošević ne bi bio ministar financija? Zar ne bi tamo postigao više rezultata nego kao predsjednik republike?
Čitava kratkoročna budućnost Hrvatske vrti se oko rebalansa proračuna. I prije nego što je nova Vlada pošteno zasjela za stol, isto staro razmišljanje i prijetnje sindikata-odgovornih-nitkom se vraća. Riječima Ronald Reagana “There you go again.” Sasvim van takta realnosti.
Plaće i mirovine većine građana ne smiju se smanjivati jer se tu više nema što rezati, poručio je predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever u izjavi za Hinu. Također, očekujemo da nova Vlada neće rezati ni socijalna prava niti prava iz zdrastvene zaštite jer većina građana to ne može plaćati iz svojih primanja, kaže Sever.
Sindikalcima je prihvatljivo jedino smanjivanje povlaštenih mirovina i njihovo svođenje u okvire pod kojima mirovine primaju ostali građani, a korisnici povlaštenih mirovina ionako će imati znatno više mirovine od prosječnih, ističe predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Knežević.Trebalo bi također ukinuti besplatne udžbenike, osim za najsiromašnije učenike, te promijeniti kriterije za subvencioniranje potrošnje struje, i to prema socijalnom cenzusu a ne prema potrošenim kilovatima.
Jadranka Kosor također bi trebala uvesti reda u poljoprivredne subvencije i provesti reviziju broja branitelja i njihovih povlastica, te barem privremeno odustati od neproduktivnih investicija kao što je Pelješki most, smatra Knežević.
Dan prije Sanaderove ostavke ideja je bila da se ide u oštre rezove, ali da se više ne dira u plaće, jer su one već jednom ‘rezane’. Ipak, to možda neće biti dosta, a i sam broj radnika u javnim institucijama i firmama će postati plodna grana za rezanje. Ono što sindikati u biti predlažu je ne diranje u sve značajne i izdašne stavke proračuna, a tražanje rezanja manje-više simboličkih i politički oportunih stavki – povlaštene mirovine, oduzimanje kartica, kava i spojnice. Ovo je naravno sasvim suprotno od svih savjeta ekonomista, analitičara i eminentnih institucija, ali “nema veze.” (Lovrinčević, Ott, pa i Jurčić) Ipak, čisto da ne bi zaboravili je da plaće u javnom sektoru i i socijalne nakanade, znači sve na što Vlada ima direktan utjecaj, čini oko 70% državnih rashoda. Sindikati imaju za pravo da rezanje subvencija i betonskih ulaganja je nužno, ali će polučiti manje rezultate tek sutra, a nama veći rezultati trebaju jučer. Najbrži i najveći rezultati će se dobiti rezanjem stavki plaća, socijalnih davanja i mirovina. Od tih nepopularnih mjera se ne može pobjeći ako se išta kvalitetno želi postići. Redosljed je stvar politike. Kraj priče.
Općenito, u posljednjih para dana, u poplavi vijesti o rebalansu, bilo je dosta nejasnog izjašnjavanje u vezi istog iz same Vlade. Kosor je najavila da se plaće i mirovine neće dirati, te da neće biti otkaza, ali u istom danu i da je “sve na stolu i nema nedodirljivog.” Dobro, ima i to su sve “socijalno osjetljive skupine društva.” Opet, to može biti pola proračuna. Ne samo to, nego će se provesti reforma javne uprave kroz osnivanje novog Ministarstva za upravu. Vlada, nova ko i stara, i dalje pleše oko rebalansa i neugodnih poteza, ne želi se zamjeriti i šalje mutne signale. Još možda i Kosor ima nekakv doticaj sa realnošću – mali – ali znamo da je Vlada koalicijska. I upravo od tih političkih partnera dolaze mutni signali i negodovanja. A onda su tu još i socijalni partneri. Nedostatak jasne strategije i taktike rebalans šalje krive signale financijskim tržištima, investitorima, potrošačima i samo jača njihovu tezu/strah da je dolazak MMFa neminovan.
Danas je makar bilo nešto malo jasnije. Neslužbeno, ali jasnije.
Prema neslužbenim informacijama, potvrđuje se ono što premijerka nije htjela izustititi. U drugom, jesenskom rebalansu na red bi trebalo doći kresanje mirovina. Pošteđene bi ostale tek one ispod dvije tisuće kuna. Mirovine između dvije i tri tisuće bile bi smanjene za pet posto, a sve mirovine iznad tri tisuće kuna za čak deset posto.
Ako ste pogledali kroz do sada objavljena poglavlja novog MMFovog WEO mogli ste primjetiti da se u 4. poglavlju – How Linkages Fuel the Fire: The Transmission of Financial Stress from Advanced to Emerging Economies – prikazuje položaj Hrvatske. Hrvatska je u ‘nezavidnom’ položaj u odnosu na većinu drugih tržišta u razvoju.
Kao što sam već rekao, dijelim sa mrakom osjećaj zamora i kako se čini pretakanja iz šupljeg u prazno u vezi dnevno političkih događaja. Ali, tako je to u našoj povuci-potegni ekonomskoj/fiskalnoj politici. Ja se stoga i ne zamaram dnevnim političkim “obrtom”. Ipak, ne mislim da je nezanimljivo ili uzaludno diskutirati i gurati neka razmiškljanja i neke teze. Dapače, ovo su prime-time vremena za neka svježa razmišljanja, neke nove strateške pristupe određenim problemima i rasčišćavanju nekih pitanja jednom i zauvijek. To je svakako za očekivati od strateških političkih protivnika, kojima je prije par godina, kad je vlasti gotovo pa teklo med i mlijeko, bilo daleko teže krenuti u neke napade i promjene sa sadržajem i smislom, nego danas. Ne treba posustati.
Danijel Nestić sa Ekonomskog Instituta piše povodom predstavljanja antirecesijskih mjera EI. (Graf iz prezentacije. Prezentacija je dostupna na stranicama EI.)
Argument je na liniji razmišljanja da smo u igri povjerenja sa međunarodnim financijskim tržištima na kojima će i država i banke i poduzeća morati financirati svoje potrebe i obaveze u ovoj godini. A potreba za stalnim vanjskim financiranjem je određena internim strukturnim problemima ekonomije. Vrlo sažeto objašnjava zahtjev EI kako Hrvatska mora smanjiti proračunsku potrošnju i uravnotežiti proračun ga kako bi osnažila kredibilnost u očima stranih kreditora i održala dobar kreditni rejting. (E sad da li mi zaista moramo igrati tu igru povjerenja je drugo pitanje.) Tako, Nestić komentira kako neoklasičnu sintezu (ili Keynesov ugovor) koje mnoge snažne i razvijene zemlje provode, Hrvatska ne može i zapravo ne smije provoditi. Najbolje što Hrvatska može učiniti, osim već spomenutog utjecanja na očekivanja i povjerenje stanih kreditora, je ublažavati negativne efekte recesije, ali nikako ne potpuno spriječiti pad ekonomske aktivnosti.
Svjetska financijska tržišta Hrvatsku će ocjenjivati na temelju kreditinog rejtinga i povjerenja u ekonomsku politiku. Zato se ne smije isprovocirati pad kreditinog rejtinga.
Iako se snažna monetarna ekspanzija (ili, laički rečeno, “upumpavanje” novca u sustav iz Hrvatske narodne banke) čini kao elegantno rješenje, treba znati da ono predstavlja izravan napad na tečaj, a razumna stabilnost tečaja jedan je od ključnih elemenata stabilnosti financijskog i makroekonomskog sustava u Hrvatskoj. Slično tome, ideje da se iz deviznih pričuva, na ovaj ili ona način, (re)financiraju državne obveze i/ili domaći krediti znači, osim opasnog poigravanja makroekonomskom stabilnošću, i ozbiljan gubitak povjerenja međunarodnih financijskih krugova zbog smanjivanja rezervi.
Premda se snažna fiskalna ekspanzija čini kao rješenje, treba znati da je nju u sadašnjim okolnostima nemoguće financirati na održiv način i bez ugrožavanja makroeekonomske stabilnosti. Mjere koje je predložio EIZ usmjerene su na “meko prizemljenje” gospodarstva koje će ga istodobno pripremiti za novi uzlet jednom kad do njega dođe, dok bi ignoriranje problema i odgađanje tražene prilagodbe dovelo do “tvrdog prizemljenja” gospodarstva koje će izazvati mnoge štete. Stoga predložene mjere treba prije promatrati kao mjere za kontroliranje negativnih učinaka recesije. Realno, trenutno se ne može očekivati pronalaženje mjera koje će spriječiti pad ekonomske aktivnosti, jer taj pad i nije bio izazvan domaćim okolnostima. Odgovarajuće mjere mogu pad aktivnosti učiniti manje bolnim i mogu stvoriti temelj za brzi oporavak. Blagi pad aktivnosti (ili recesija) sam po sebi ne mora biti poseban problem. Ako razina BDP-a padne za 1-2 posto, to znači vraćanje na stanje iz 2007. U ekonomskom smislu, svijet je u izvanrednom stanju, a to je vrijeme kad se poduzimaju izvanredne mjere, hrabre i odlučne. Zato i na domaćem planu treba pokazati odlučnost i mudrost. Nije vrijeme za podilaženje partikularnim interesima i interesnim skupinama, već za snažnu akciju koja će, nažalost, zahtijevati poduzimanje teških koraka.
Članak slične tematike se pojavio i u Banka magazinu.
Da nam je fiskalna politika bila bolja tokom posljednjih 5 godina, tj. da smo imali pravu, ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju, možda bi i bili (tj. Vlada) u poziciji utjecati na sam pad ekonomske aktivnosti, umjesto na samo ublažavanje efekata i igranja povjerenja.
Trgovački lanci izigrali zabranu rada nedjeljom.
Očito smo svi skupa maloumni kad smo tolike godine radili ovakav zakon, zaprepaštena je Dragica Mišeljić, predsjednica Sindikata trgovine. Naime, to što prodavači u Getrou rade uzastopce svaku nedjelju otkako je rad trgovinama nedjeljom zakonom zabranjen, nije kršenje zakona.
– Inventure su se radile izvan radnog vremena i nije cijeli mehanizam bio u pogonu. Ako ljudi pune police, tko kaže da za to nisu plaćeni? Ne možemo generalizirati – poručuje Zlatko Mehun, Vladin glasnogovornik.
Vjerojatno jesu plaćeni samo kako? Ono što je mene zanimalo je pitanje zašto više radnika, pogotovo u ovim niže plaćenim poslovima u trgovini u Hrvatskoj, nije plaćeno po satu? Kome smeta uvođenje jednostavnih satnica i evidencija gdje se zna tko koliko radi, koliko je za to plaćen i kada treba dobiti slobodan dan (ako ga želi naravno)? Možda postoje neke zakonske, lobijske ili kognitivne prepreke u koje ja nisam upućen?
Davorko Vidović iz SDP-a ustvrdio je da je Zakon o trgovini iskompromitiran jer je pokazao nepotrebnost u odnosu na intenciju. – Moglo se očekivati da će se ovako nepripremljen i neosmišljen zakon lako izigrati – kaže Vidović.
E da, zakon o neželjenim (nenaumljenim) posljedicama nije izbjegao djelovati ni ovaj put. Opet se razmatrao i predlagao zakon uzimajući u obzir ono što je trebao postići, a ne ono što će zakon zapravo postići. To me podsjeća na jednu priču koju sam “davno” počitao. (via Mankiw) Vezano je za uvođenje poreza (a pojednostavljeno možemo gledati na povećanje troškova zbog zabrane rada nedjeljom kao na uvođenje višeg, novog poreza koji povećava troškove) na jednu grupu, a veći troškovi se onda svale na drugu grupu i zakon ne postigne ono za što je namjenjen.
Quebec energy consumers – not just energy producers – are the ones who will end up paying for the province’s new green fund. The bills are in the mail. It wasn’t supposed to be this way: When the provincial government imposed the country’s first carbon tax last fall, it wanted producers to pay. But just as oil refiners have already done, Gaz Métro started passing on the cost of the carbon tax this month….
“They said consumers would not pay for this – and now here we are, paying for it.” …
Pascal D’Astous, a spokesperson for Béchard, said yesterday the government never intended to compel companies alone to pay for the green fund. “How could we ever have such a mechanism?” he asked. “We’re in a market economy. We could never prove whether or not the carbon tax was or was not part of their prices.”
Tako da, nije zakon izigran. Mi unatoč garnituri ipak ne živimo u dogovorno-komandnoj ekonomiji.
Objavljen je novi Indeks Ekonomskih Sloboda. Sa 55.1% Hrvatska je blago (marginalno) napredovala u godinu dana. Unatoč tome pala je u rangiranju. Nalazi se na 38. mjestu of 43 zemlje u europskoj regiji (jedno mjesto niže), te na 116. od 179 u svijetu (tri mjesta niže). Srbija je ušla u Indeks ove godine i zabilježila 37. mjesto sa 56.6%. Više o regijonalnom rangiranju pročitajte ovdje. Sažetak i ukupna rangiranja su ovdje. Hrvatska je ovako opisana:
Hrvatska bilježi ocjenu nešto iznad prosjeka u trgovinskoj slobodi, financijskoj slobodi i monetarnoj slobodi. Inflacija je niska, a cijene su prilično stabilne, međutim ocjena hrvatske monetarne slobode je pogođena zadržavanjem državne manipulacije cijenama. 
Cjelokupna slabost Hrvatske potječe od prevelikog državnog aparata. Povrh visokog nivoa državne potrošnje, prisutnost države je značajna i u drugim ključnim podrucjima gospodarstva. Postoji značajno otežana regulacija poslovanja, radne snage pa čak i prava na vlasništvo. Sudski sistem ostaje izložen korupciji, političkom uplitanju, i neefikasnoj birokraciji. Značajna neslužbena ograničenja stranih investicija, poput visoko politizirano donošenje odluka u području regulative, povećavaju trošak ulaganja u Hrvatsku. Opterećujuća i netransparentna administrativna regulativa, naročito na lokalnom nivou, nastavlja predstavljati izazov poduzetnicima.
Tko i kako će spasiti auto industriju će se još vidjeti. Evo tko bi trebao spasiti Hrvatsku, via Poslovni. (sa linkovima na članove odbor)
Oni bi trebali Hrvatsku spasiti od krize
Vlada i Gospodarsko-socijalno vijeće u poslu oko prevladavanja krize odlučili su osloniti se i na tim istaknutih ekonomista koji bi, kako Vladi tako i realnom sektoru, trebali pomoći u predlaganju mjera
Vladin prijedlog za zamrzavanjem plaća u ponedjeljak su na višesatnom sastanku sindikalni predstavnici odbili, a poslodavci zatražili dodatne mjere pomoći. Premijer Ivo Sanader inicirao je osnivanje savjetodavnog odbora kojemu cilj nije biti tek premosnica za lakše postizanje konsenzusa socijalnih partnera oko proračuna, već bi i nakon toga trebao pomoći u iznalaženju rješenja za prevladavanje krize.
S tim u vezi Sanader je već izbacio i neka imena ekonomista na koje se računa, ističući kako su neki od njih već na to i pristali. Među imenima u opticaju su Sandra Švaljek i Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta, glavni ekonomski savjetnik guvernera HNB-a Žarko Miljenović, glavni ekonomist Raiffeisen banke Anton Starčević, nekadašnji guverner Ante Čičin-Šain, zatim ekonomski strateg SDP-a Ljubo Jurčić koji se u toj ulozi pojavljuje kao predsjednik Hrvatskog društva ekonomista, privatni konzultant Mladen Vedriš, a navodno bi i sindikati i HGK trebali imati svog predstavnika u odboru. No, dok neki kažu kako su upoznati s inicijativom, neki još ne znaju da su dio nje. Čičin-Šain tako kaže tek da su vremena takva da da je odaziv pitanje društvene odgovornosti, a među imenima je prepoznao i neka s kojima rado surađuje i koje cijeni. Miljenović o svom ‘angažmanu’ u odboru zasad nije (bio) upoznat, a smatra i da bi takva tijela trebala podrazumijevati sličan pogled na ekonomiju jer u protivnom teško mogu biti efikasna. Većina s liste smatra kako je konsenzus oko štednje potreban (s jedne strane kroz privremeno zamrzavanje plaća a s druge kroz prolongiranje velikih infrastrukturnih projekata).
Cronomy.org 