Ante Tomić u intervju u Jutarnjem kaže da bi se prije odrekao knjiga nego novina. Kao pisac jeli, što i bez solidnog argumenta koji daje ima smisla jer je kolumnist i novinar pa je sigurno da se ne želi odreći svog glavnog medija. No koji odgovor bi dao kao čitatelj? Koji odgovor bi mi drugi dali?
Po izračunu slavnog ekonomista Alexandera Gerschenkrona broj knjiga kroz koje čovjek može proći tokom svog života je vrlo mali – oko 5000 po njemu – i to bez da čita novine. Dnevne novine su odvlačenje pažnje, pa ih se on odrekao. Ako i zanemarimo broj, sigurno je da je korist od čitanja knjiga daleko veća nego čitanje dnevnih novina pa je racionalno (u nekom labavom obliku) da ljudi teže čitanju knjiga, a ne novina. Za pisce poput Ante Tomića je obrnuto, što isto ima smisla. Kad bi postojali samo pisci i čitatelji koji moraju trgovati sa jedni drugima, bez novca, jasno je da dolazi do nedostatka što ekonomisti zovu “double coincidence of wants” i jedni i drugi ne dobiju dobro i uslugu koju traže. Ulaskom novca taj problem je samo teoretski riješen. Problem novinara je i dalje da čitatelji preferiraju knjige. Za pisce poput Tomića koji pišu knjige i novinarske članke to možda i nije problem jer mogu zadovoljiti oboje. Ako formuliramo problem i uspješnost novinarstva danas, ispada da će uspješne novine biti one koje imaju uspješne pisce u mogućnosti zadovoljiti potražnju za knjigama, dnevnim člancima, kolumnama.
Problem novinarstva i dio riješenja je dakle možda nedostatak komplementa u obliku knjige koji bi privukao više čitatelja, ne samo substitucija za internet. Novinarstvo ne može puno postići da odvrati ljude od interneta, ali može pokušati unaprijediti svoj postojeći proizvod. Oni koji primarno čitaju knjige možda bi se okrenuli i novinama gdje dnevno ili tjedno mogu čitati svog “omiljenog” pisca. Samo miso.