Posts tagged ‘Knjiga-Literatura’

26. srpnja 2013

Perspektive o Prosperitetu

autora/ice cronomy

Kao dodatak članku na banka.hr “Zašto Hrvatska ne izabere prosperitet?”

Literatura o ekonomiji razvoja koja se bavi jedinstvenim pitanjem zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne, divovska je. Ipak knjige o ekonomskom rastu, razvoju i prosperitetu moguće je razdvojiti, grubo rečeno, u dvije ‘sorte’.

Prva sorta nastoji pronaći jedinstveni odgovor, “veliku teoriju”, na pitanja `zašto neke ekonomije rastu i prosperiraju, a neke propadaju’ te, `kako premostiti velike razlike između bogatih i siromašnih zemalja.’

Primjerice, Max Weber je u svom radu Protestantska etika i duh kapitalizma istaknuo da su aspekti kulture (radna etika i štednja) proizašli iz protestantizma omogućile ekonomski uspjeh zapadne i sjeverne Europe. Na sličnom ‘kulturološkom’ tragu je i David Landes koji u svojoj popularnoj knjizi Bogatstvo i Siromaštvo Naroda ističe da je Europa, misleći na zapadnu, jednostavno imala kulturu pogodniju za ekonomski rast. Kina je pak, sa svojim kulturološkim triumfalizmom i pretpostavljenim stavovima, bila loše postavljena za ekonomski razvoj. Razlike u kulturi mogu objasniti razlike u prosperitetu. Landes se vraća na još neke determinante o razvoju, poput klima, monopol vode.

Još malo na tragu kulturoloških objašnjenja, Gregory Clark u svojoj dvadeset godišnjoj studiji ekonomske povijesti svijeta A Farewell to Alms ističe utjecaj kulturne transformacije na akumulaciju tehničkog (korisnog) znanja i povećanu produktivnost kao jednu od glavnih determinanti bogatstva i siromaštva naroda.

Jared Diamond u svojoj ultra popularnoj i Pulitzerom nagrađenoj knjizi Guns, Germs and Steel (sa manje nego spretnim Hrvatskim naslovom) iznosi tezu da su geografija i biologija glavne determinante prosperiteta i da su upravo one omogućile do dan danas prisutnu dominaciju Zapada. Kultura, manje više. Guns, Germs and Steel je pretvoren i u dobar dokumentarac.

Nezaobilazni Jeffrey Sachs u Kraj Siromaštva sa svojim pristupom “kliničke ekonomije” nastoji precizno diagnosticirati uzroke siromaštva i kako ih ukloniti. Sachs također smatra da su geografske i klimatske barijere velika prepreka prosperitetu; tropske klime su pogodne za razne bolesti, zemlja je lošije kvalitete, topografija i nedostatak infrastrukture onemogućuju pristup svjetskim tržištima. Recept dr. Sachsa je u većini slučajeva više vanjske pomoći iz bogatih zemalja, planirana izgradnja klinika, škola, infrastrukture itd. Još jedna “velika teorija” siromaštva i kako iz njega izaći.

Objašnjenja i knjige bazirane na “velikim teorijama” su odvažne, privlačne i stoga žilave. Ideja da rast ovisi o kulturi ili geografiji je i dalje vrlo snažna. Ali, sreća ne prati hrabre baš uvijek. Lampica u glavi se mora upaliti. Kako se Italija uspijela obogatiti iako nema Protestantsku etiku rada (dapače)? Kako je Japan postao jedna od najbogatijih zemalja iako osim što nije Europska zemalja (!), zauzima geografski nezavidan položaj, ne uživa prirodne resurse na levelu Europe i nije sudjelovao u otkriću novog svijeta i njegovoj kolonizaciji? Kako to da je Finska geografija i klima pogodna za rast i prosperitet?

Usprkos razumijevanju i odgovorima koje “velike teorije” nude, silne razlike između bogatstva naroda ustraju. Više od jedne milijarde ljudi u 2010. živjelo je sa prihodom manjim od $1.25 (PPP) na dan. Nobelovac Douglass North u svojoj knjizi Understanding the Process of Economic Change ističe, opet pomalo odvažno, da ne samo da znamo uvjete pogodne za rast, nego i institucije nužne za uspiješan rast. Povrh svega, ono tehničko (korisno) znanje koje podiže produktivnost i proizvodni potencijal ekonomije i dalje raste. Zašto onda neke zemlje još uvijek ne uživaju u prosperitetu?

SOLOWO IZNENAĐENJE

Druga sorta knjiga ne pretendira da ima ispravne odgovore zašto su neke zemlje siromašne ili da zna rješenje (panacea) svih poteškoća ekonomskog rasta, već pristupa problemu oprezno i sistematski, sa skromnijom namjerom da objasni ono što može, otkrije pogrešne politike i razluči kako bi TBF-ovci rekli “šta je dobro, a šta nije, šta se smije uvrstiti, a šta ne smije”.

Najnovija pridošlica ovoj grupi je ambiciozni rad Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona (AR nadalje) Why Nations Fail (2012). Kroz mnoštvo povijesnih primjera AR se fokusiraju na političke i ekonomske institucije kao ključ uspjeha i prosperiteta zemalja. Institucije koje svakako nisu dobre i dovode do loših ishoda su “ekstraktivne institucije” – dizajnirane od strane elita kako bi za elitu izvlačile resurse iz ostatka društva. Ekstraktivne političke i ekonomske institucije slažu se kao sat rukavica na ruku.

Uspješne zemlje definirane su “uključivim (inkluzivnim) institucijama” – sigurno privatno vlasništvo, nepristrana vladavina prava, sloboda razmjene, ugovaranja i poduzetništva i karijere. S obzirom koja od ove dvije vrste institucija postoje u pojedinim zemljama, isti šokovi (npr. otkriće novog kontinenta, industrijska revolucija) mogu imati dobre ili loše ishode.

AR razmatraju teorije razvoja koje su (pre)često ponuđene kao objašnjenje za siromaštvo i bogatstvo zemalja. Gore navedene geografija i kultura su diskreditirane kao odlučujući faktori. U Hrvatskoj često spominjana teorija da-bar-imamo-bolje-političare-koji-znaju-što-napraviti također je odbačena. Naginje na teoriju elite koja ima svaki razlog organizirati ekstraktivne političke i ekonomske institucije za vlastitu korist, na uštrb drugih pojedinaca. Drugim riječima, dobro-znaju-što-rade.

Ovakvo izravno diskreditiranje neuspješnih teorija nije novo. Desetak godina unazad, William Easterly, u vrlo hvaljenoj knjizi The Elusive Quest for Growth (2001), pomno je nanizao sve ozbiljne formule za pretvaranje siromaštva u prosperitet isprobane posljednjih 60tak godina. Sve su na kraju podbacile. Uzmimo primjerice investicije. Dugo vremena za mnoge ekonomiste, razvojne stručnjake i agencije, investicije u pogone, nekretnine i infrastrukturu bile su ključ razvoja i determinanta dugoročne stope rasta. Pod rastom podrazumijevamo povećanje BDPa i životnog standarda za svakog stanovnika. Upravo na tom tragu su mnogobrojna objašnjenja i pozivi za većom vanjskom novčanom pomoći koju zagovara Jeffrey Sachs – više novca za više investicija. Druga knjigu The White Man’s Burden Easterly je napisao kao kontratezu Sachsovom zagovaranju veće vanjske intervencije i pomoći.

I hrvatska Vlada se izgleda okladila na investicije, privatne i javne. Doduše, u domaćem slučaju, cilj je kratkoročan oporavak i podizanje stope rasta do sljedećih izbora. Dugoročna stopa rasta Vladi nije ni u primisli, što sam pokušao, možda ne sasvim direktno, prodiskutirati u pregledu Pillars of Prosperity na banka.hr.

Ipak, Nobelovac Robert Solow davne 1956. iznenađujuće, ali uvjerljivo zaključio je da investicije ne mogu biti izvor rasta. Da bi životni standard bio veći svatko bi trebao proizvoditi više, što je otprilike definicija produktivnosti. No, sa sve većim investicijama u kapital i tako dodavanjem više strojeva na fiksnu količinu radnika dolazi do padajućih prinosa proizvodnje. Jednostavna i očita logika padajućih prinosa znači da bi sa sve više investicija po radniku stopa rasta  pala na nulu. Solowo iznenađenje je da stopa rasta na dugi rok ne može biti održana samo investicijama u pogone i infrastrukturu, jer ipak u mnogim zemljama promatramo kontinuiranu stopu rasta po stanovniku.

Osim što diskreditiraju neuspješne teorije i “rješenja” siromaštva, argument knjiga Easterlya i AR je u suštini isti: ispravni poticaji su najvažniji. Easterly posvećuje više od polovice knjige da bi ukazao kako rast izostaje kada se zaboravi temeljni ekonomski princip: ljudi reagiraju na poticaje. Prijašnje strategije izlaska iz siromaštva nisu uspjele jer nisu vodile računa o poticajima koje su davale sudionicima razvoja, kreatorima rasta.

Vratimo se na tren Solowu. Jedini mogući izvor dugoročnog rasta za Solowa je tehnološki napredak kojim se mogu izbjeći padajući prihodi. No, ljudi imaju motivaciju usvojiti novu tehnologiju samo kada za to imaju ispravan poticaj, tj. kada znaju da će ima se odricanje od potrošnje danas isplatiti u budućnosti kroz veći prinos nove tehnologije. U mnogim siromašnim zemljama takvih poticaja, namjerno ili slučajno, nema. Da li namjerno ili slučajno izostaju u Hrvatskoj?

[‘Poticaji’ u ovom kontekstu imaju značaj engleske riječi ‘incentives’. Ne znače nešto kao direktni državni poticaji poljoprivredi ili industriji, što bi bile ‘subvencije’. Čisto da ne bude zabune da zagovaram nekakve rastrošne i beskorisne subvencije.]

AR su suglasni sa ovim arugumentom, također ističući da je prosperitet rezultat ispravnih poticaja. Ali idu korak dalje i komplementiraju taj argument sa teorijom da su poticaji rezultat vrste i kvalitete političkih i ekonomskih institucija koje zemlja ima. Uključive institucije potiču ponašanje korisno za sve i omogućuju povećanje vlastitih prihoda, dok ekstraktivne institucije potiču izvlačenje resurse iz ostatka društva i omogućuju bogaćenje šačice (samo)izabranih na uštrb višeg ekonomskog rasta i standarda svih. Zemlja u kojoj su političke institucije pod čvrstom kontrolom neke elite, država je više nego spremna i sposobna “ukrasti” dio proizvodnje, rada i dobiti kroz korupciju i ekstraktivne ekonomske institucije, što će naravno imati negativan efekt na usvajanje novih tehnologija i tako rast proizvodnog kapaciteta i dohotka.

05. srpnja 2012

Knjiga za na plažu

autora/ice cronomy

Tražeći neku drugu knjigu koju planiram nabaviti prijazno sam se iznenadio da je knjiga Josepha Heatha Filthy Lucre prevedena na hrvatski kao Prljavo bogatstvo – Ekonomija za ljude koji mrze kapitalizam.  Jednom sam već pisao njoj, davno kad je tek izašla. Ako je prije postojala jezična prepreka, sad je nema.

Sa ovakvim podnaslovom trebala bi skakati u oči svima imalo zainteresiranim za ekonomsku problematiku i politiku. Heat, profesor filozofije na Sveučilištu Toronto (dakle ne ekonomist, što je djelomično i prednost) analizira  šest (mislim) ekonomskih politika i tvrdnji ljevice i šest desnice, dekonstruira ih, analizira i kritizira. Prof. Heat si je dao truda da ukaže na ispraznost i pogrešnost određenih mitova kapitalizma koje promoviraju obje strane politike.

Učeno, zanimljivo, a ne prezahtjevno štivo u kojem se lako možete izgubiti na plaži. Ipak pripazite da ne pocrvenite kao naslovnica.

[Zanimljivo da je naslovnica u crveno-crnoj boji što valda aludira na političku podjelu kontinentalne Europe, dok bi Sj. Američka onda trebala biti crveno-plava. Originalna naslovnica je ipak samo zelena, tj. bijela.]


16. siječnja 2010

Novine ili knjige?

autora/ice cronomy

Ante Tomić u intervju u Jutarnjem kaže da bi se prije odrekao knjiga nego novina. Kao pisac jeli, što i bez solidnog argumenta koji daje ima smisla jer je kolumnist i novinar pa je sigurno da se ne želi odreći svog glavnog medija. No koji odgovor bi dao kao čitatelj? Koji odgovor bi mi drugi dali?

Po izračunu slavnog ekonomista Alexandera Gerschenkrona broj knjiga kroz koje čovjek može proći tokom svog života je vrlo mali – oko 5000 po njemu – i to bez da čita novine. Dnevne novine su odvlačenje pažnje, pa ih se on odrekao. Ako i zanemarimo broj, sigurno je da je korist od čitanja knjiga daleko veća nego čitanje dnevnih novina pa je racionalno (u nekom labavom obliku) da ljudi teže čitanju knjiga, a ne novina. Za pisce poput Ante Tomića je obrnuto, što isto ima smisla. Kad bi postojali samo pisci i čitatelji koji moraju trgovati sa jedni drugima, bez novca, jasno je da dolazi do nedostatka što ekonomisti zovu “double coincidence of wants” i jedni i drugi ne dobiju dobro i uslugu koju traže. Ulaskom novca taj problem je samo teoretski riješen. Problem novinara je i dalje da čitatelji preferiraju knjige. Za pisce poput Tomića koji pišu knjige i novinarske članke to možda i nije problem jer mogu zadovoljiti oboje. Ako formuliramo problem i uspješnost novinarstva danas, ispada da će uspješne novine biti one koje imaju uspješne pisce u mogućnosti zadovoljiti potražnju za knjigama, dnevnim člancima, kolumnama.

Problem novinarstva i dio riješenja je dakle možda nedostatak komplementa u obliku knjige koji bi privukao više čitatelja, ne samo substitucija za internet. Novinarstvo ne može puno postići da odvrati ljude od interneta, ali može pokušati unaprijediti svoj postojeći proizvod. Oni koji primarno čitaju knjige možda bi se okrenuli i novinama gdje dnevno ili tjedno mogu čitati svog “omiljenog” pisca. Samo miso.

22. srpnja 2009

“Preporuka” za čitanje

autora/ice cronomy

NPDEOk, znam da ima daleko prećih stvari za osvrnuti se. Ovo je samo mala rekacija na pitanje o popularnim knjigama ekonomske tematike. Čitatelj Šimun pita za sugestiju o čitanju popularno ekonomske tematike. Što kupiti via Amazon?

Ako baš imate vremena The New Palgrave Dictionary of Economics je odličan referentni priručnik za sve zainteresirane za ekonomiju on-the-fly, ali i šire. Izdan 2008. u osam svezaka (prvo izdanje, čini mi se iz 1987. je imalo 4 sveska) 7680 stranica, preko 1750 unosa pojmova, teorija, koncepta, biografija, sve popraćeno bibliografijom + pristup online riječniku svega što je i u knjizi. Bez pristupnog koda ili pristupa putem preplaćene institucije nemate dostup glavnom djelu teksta, ali ipak možete pogledati par besplatnih primjera ovdje. Brošura dostupna ovdje. Primjer jedne od tema i načina unosa – ekonomija klimatskih promjena. Jedini točka nedoumice oko kupnje bi mogla biti cijena. Sa etiketom od $2,500 ne spada baš u kategoriju uobičajenih Božićnih poklona.

%d bloggers like this: