Archive for ‘Knjiga’

26. srpnja 2013

Perspektive o Prosperitetu

autora/ice cronomy

Kao dodatak članku na banka.hr “Zašto Hrvatska ne izabere prosperitet?”

Literatura o ekonomiji razvoja koja se bavi jedinstvenim pitanjem zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne, divovska je. Ipak knjige o ekonomskom rastu, razvoju i prosperitetu moguće je razdvojiti, grubo rečeno, u dvije ‘sorte’.

Prva sorta nastoji pronaći jedinstveni odgovor, “veliku teoriju”, na pitanja `zašto neke ekonomije rastu i prosperiraju, a neke propadaju’ te, `kako premostiti velike razlike između bogatih i siromašnih zemalja.’

Primjerice, Max Weber je u svom radu Protestantska etika i duh kapitalizma istaknuo da su aspekti kulture (radna etika i štednja) proizašli iz protestantizma omogućile ekonomski uspjeh zapadne i sjeverne Europe. Na sličnom ‘kulturološkom’ tragu je i David Landes koji u svojoj popularnoj knjizi Bogatstvo i Siromaštvo Naroda ističe da je Europa, misleći na zapadnu, jednostavno imala kulturu pogodniju za ekonomski rast. Kina je pak, sa svojim kulturološkim triumfalizmom i pretpostavljenim stavovima, bila loše postavljena za ekonomski razvoj. Razlike u kulturi mogu objasniti razlike u prosperitetu. Landes se vraća na još neke determinante o razvoju, poput klima, monopol vode.

Još malo na tragu kulturoloških objašnjenja, Gregory Clark u svojoj dvadeset godišnjoj studiji ekonomske povijesti svijeta A Farewell to Alms ističe utjecaj kulturne transformacije na akumulaciju tehničkog (korisnog) znanja i povećanu produktivnost kao jednu od glavnih determinanti bogatstva i siromaštva naroda.

Jared Diamond u svojoj ultra popularnoj i Pulitzerom nagrađenoj knjizi Guns, Germs and Steel (sa manje nego spretnim Hrvatskim naslovom) iznosi tezu da su geografija i biologija glavne determinante prosperiteta i da su upravo one omogućile do dan danas prisutnu dominaciju Zapada. Kultura, manje više. Guns, Germs and Steel je pretvoren i u dobar dokumentarac.

Nezaobilazni Jeffrey Sachs u Kraj Siromaštva sa svojim pristupom “kliničke ekonomije” nastoji precizno diagnosticirati uzroke siromaštva i kako ih ukloniti. Sachs također smatra da su geografske i klimatske barijere velika prepreka prosperitetu; tropske klime su pogodne za razne bolesti, zemlja je lošije kvalitete, topografija i nedostatak infrastrukture onemogućuju pristup svjetskim tržištima. Recept dr. Sachsa je u većini slučajeva više vanjske pomoći iz bogatih zemalja, planirana izgradnja klinika, škola, infrastrukture itd. Još jedna “velika teorija” siromaštva i kako iz njega izaći.

Objašnjenja i knjige bazirane na “velikim teorijama” su odvažne, privlačne i stoga žilave. Ideja da rast ovisi o kulturi ili geografiji je i dalje vrlo snažna. Ali, sreća ne prati hrabre baš uvijek. Lampica u glavi se mora upaliti. Kako se Italija uspijela obogatiti iako nema Protestantsku etiku rada (dapače)? Kako je Japan postao jedna od najbogatijih zemalja iako osim što nije Europska zemalja (!), zauzima geografski nezavidan položaj, ne uživa prirodne resurse na levelu Europe i nije sudjelovao u otkriću novog svijeta i njegovoj kolonizaciji? Kako to da je Finska geografija i klima pogodna za rast i prosperitet?

Usprkos razumijevanju i odgovorima koje “velike teorije” nude, silne razlike između bogatstva naroda ustraju. Više od jedne milijarde ljudi u 2010. živjelo je sa prihodom manjim od $1.25 (PPP) na dan. Nobelovac Douglass North u svojoj knjizi Understanding the Process of Economic Change ističe, opet pomalo odvažno, da ne samo da znamo uvjete pogodne za rast, nego i institucije nužne za uspiješan rast. Povrh svega, ono tehničko (korisno) znanje koje podiže produktivnost i proizvodni potencijal ekonomije i dalje raste. Zašto onda neke zemlje još uvijek ne uživaju u prosperitetu?

SOLOWO IZNENAĐENJE

Druga sorta knjiga ne pretendira da ima ispravne odgovore zašto su neke zemlje siromašne ili da zna rješenje (panacea) svih poteškoća ekonomskog rasta, već pristupa problemu oprezno i sistematski, sa skromnijom namjerom da objasni ono što može, otkrije pogrešne politike i razluči kako bi TBF-ovci rekli “šta je dobro, a šta nije, šta se smije uvrstiti, a šta ne smije”.

Najnovija pridošlica ovoj grupi je ambiciozni rad Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona (AR nadalje) Why Nations Fail (2012). Kroz mnoštvo povijesnih primjera AR se fokusiraju na političke i ekonomske institucije kao ključ uspjeha i prosperiteta zemalja. Institucije koje svakako nisu dobre i dovode do loših ishoda su “ekstraktivne institucije” – dizajnirane od strane elita kako bi za elitu izvlačile resurse iz ostatka društva. Ekstraktivne političke i ekonomske institucije slažu se kao sat rukavica na ruku.

Uspješne zemlje definirane su “uključivim (inkluzivnim) institucijama” – sigurno privatno vlasništvo, nepristrana vladavina prava, sloboda razmjene, ugovaranja i poduzetništva i karijere. S obzirom koja od ove dvije vrste institucija postoje u pojedinim zemljama, isti šokovi (npr. otkriće novog kontinenta, industrijska revolucija) mogu imati dobre ili loše ishode.

AR razmatraju teorije razvoja koje su (pre)često ponuđene kao objašnjenje za siromaštvo i bogatstvo zemalja. Gore navedene geografija i kultura su diskreditirane kao odlučujući faktori. U Hrvatskoj često spominjana teorija da-bar-imamo-bolje-političare-koji-znaju-što-napraviti također je odbačena. Naginje na teoriju elite koja ima svaki razlog organizirati ekstraktivne političke i ekonomske institucije za vlastitu korist, na uštrb drugih pojedinaca. Drugim riječima, dobro-znaju-što-rade.

Ovakvo izravno diskreditiranje neuspješnih teorija nije novo. Desetak godina unazad, William Easterly, u vrlo hvaljenoj knjizi The Elusive Quest for Growth (2001), pomno je nanizao sve ozbiljne formule za pretvaranje siromaštva u prosperitet isprobane posljednjih 60tak godina. Sve su na kraju podbacile. Uzmimo primjerice investicije. Dugo vremena za mnoge ekonomiste, razvojne stručnjake i agencije, investicije u pogone, nekretnine i infrastrukturu bile su ključ razvoja i determinanta dugoročne stope rasta. Pod rastom podrazumijevamo povećanje BDPa i životnog standarda za svakog stanovnika. Upravo na tom tragu su mnogobrojna objašnjenja i pozivi za većom vanjskom novčanom pomoći koju zagovara Jeffrey Sachs – više novca za više investicija. Druga knjigu The White Man’s Burden Easterly je napisao kao kontratezu Sachsovom zagovaranju veće vanjske intervencije i pomoći.

I hrvatska Vlada se izgleda okladila na investicije, privatne i javne. Doduše, u domaćem slučaju, cilj je kratkoročan oporavak i podizanje stope rasta do sljedećih izbora. Dugoročna stopa rasta Vladi nije ni u primisli, što sam pokušao, možda ne sasvim direktno, prodiskutirati u pregledu Pillars of Prosperity na banka.hr.

Ipak, Nobelovac Robert Solow davne 1956. iznenađujuće, ali uvjerljivo zaključio je da investicije ne mogu biti izvor rasta. Da bi životni standard bio veći svatko bi trebao proizvoditi više, što je otprilike definicija produktivnosti. No, sa sve većim investicijama u kapital i tako dodavanjem više strojeva na fiksnu količinu radnika dolazi do padajućih prinosa proizvodnje. Jednostavna i očita logika padajućih prinosa znači da bi sa sve više investicija po radniku stopa rasta  pala na nulu. Solowo iznenađenje je da stopa rasta na dugi rok ne može biti održana samo investicijama u pogone i infrastrukturu, jer ipak u mnogim zemljama promatramo kontinuiranu stopu rasta po stanovniku.

Osim što diskreditiraju neuspješne teorije i “rješenja” siromaštva, argument knjiga Easterlya i AR je u suštini isti: ispravni poticaji su najvažniji. Easterly posvećuje više od polovice knjige da bi ukazao kako rast izostaje kada se zaboravi temeljni ekonomski princip: ljudi reagiraju na poticaje. Prijašnje strategije izlaska iz siromaštva nisu uspjele jer nisu vodile računa o poticajima koje su davale sudionicima razvoja, kreatorima rasta.

Vratimo se na tren Solowu. Jedini mogući izvor dugoročnog rasta za Solowa je tehnološki napredak kojim se mogu izbjeći padajući prihodi. No, ljudi imaju motivaciju usvojiti novu tehnologiju samo kada za to imaju ispravan poticaj, tj. kada znaju da će ima se odricanje od potrošnje danas isplatiti u budućnosti kroz veći prinos nove tehnologije. U mnogim siromašnim zemljama takvih poticaja, namjerno ili slučajno, nema. Da li namjerno ili slučajno izostaju u Hrvatskoj?

[‘Poticaji’ u ovom kontekstu imaju značaj engleske riječi ‘incentives’. Ne znače nešto kao direktni državni poticaji poljoprivredi ili industriji, što bi bile ‘subvencije’. Čisto da ne bude zabune da zagovaram nekakve rastrošne i beskorisne subvencije.]

AR su suglasni sa ovim arugumentom, također ističući da je prosperitet rezultat ispravnih poticaja. Ali idu korak dalje i komplementiraju taj argument sa teorijom da su poticaji rezultat vrste i kvalitete političkih i ekonomskih institucija koje zemlja ima. Uključive institucije potiču ponašanje korisno za sve i omogućuju povećanje vlastitih prihoda, dok ekstraktivne institucije potiču izvlačenje resurse iz ostatka društva i omogućuju bogaćenje šačice (samo)izabranih na uštrb višeg ekonomskog rasta i standarda svih. Zemlja u kojoj su političke institucije pod čvrstom kontrolom neke elite, država je više nego spremna i sposobna “ukrasti” dio proizvodnje, rada i dobiti kroz korupciju i ekstraktivne ekonomske institucije, što će naravno imati negativan efekt na usvajanje novih tehnologija i tako rast proizvodnog kapaciteta i dohotka.

Oglasi
05. srpnja 2012

Knjiga za na plažu

autora/ice cronomy

Tražeći neku drugu knjigu koju planiram nabaviti prijazno sam se iznenadio da je knjiga Josepha Heatha Filthy Lucre prevedena na hrvatski kao Prljavo bogatstvo – Ekonomija za ljude koji mrze kapitalizam.  Jednom sam već pisao njoj, davno kad je tek izašla. Ako je prije postojala jezična prepreka, sad je nema.

Sa ovakvim podnaslovom trebala bi skakati u oči svima imalo zainteresiranim za ekonomsku problematiku i politiku. Heat, profesor filozofije na Sveučilištu Toronto (dakle ne ekonomist, što je djelomično i prednost) analizira  šest (mislim) ekonomskih politika i tvrdnji ljevice i šest desnice, dekonstruira ih, analizira i kritizira. Prof. Heat si je dao truda da ukaže na ispraznost i pogrešnost određenih mitova kapitalizma koje promoviraju obje strane politike.

Učeno, zanimljivo, a ne prezahtjevno štivo u kojem se lako možete izgubiti na plaži. Ipak pripazite da ne pocrvenite kao naslovnica.

[Zanimljivo da je naslovnica u crveno-crnoj boji što valda aludira na političku podjelu kontinentalne Europe, dok bi Sj. Američka onda trebala biti crveno-plava. Originalna naslovnica je ipak samo zelena, tj. bijela.]


16. siječnja 2010

Novine ili knjige?

autora/ice cronomy

Ante Tomić u intervju u Jutarnjem kaže da bi se prije odrekao knjiga nego novina. Kao pisac jeli, što i bez solidnog argumenta koji daje ima smisla jer je kolumnist i novinar pa je sigurno da se ne želi odreći svog glavnog medija. No koji odgovor bi dao kao čitatelj? Koji odgovor bi mi drugi dali?

Po izračunu slavnog ekonomista Alexandera Gerschenkrona broj knjiga kroz koje čovjek može proći tokom svog života je vrlo mali – oko 5000 po njemu – i to bez da čita novine. Dnevne novine su odvlačenje pažnje, pa ih se on odrekao. Ako i zanemarimo broj, sigurno je da je korist od čitanja knjiga daleko veća nego čitanje dnevnih novina pa je racionalno (u nekom labavom obliku) da ljudi teže čitanju knjiga, a ne novina. Za pisce poput Ante Tomića je obrnuto, što isto ima smisla. Kad bi postojali samo pisci i čitatelji koji moraju trgovati sa jedni drugima, bez novca, jasno je da dolazi do nedostatka što ekonomisti zovu “double coincidence of wants” i jedni i drugi ne dobiju dobro i uslugu koju traže. Ulaskom novca taj problem je samo teoretski riješen. Problem novinara je i dalje da čitatelji preferiraju knjige. Za pisce poput Tomića koji pišu knjige i novinarske članke to možda i nije problem jer mogu zadovoljiti oboje. Ako formuliramo problem i uspješnost novinarstva danas, ispada da će uspješne novine biti one koje imaju uspješne pisce u mogućnosti zadovoljiti potražnju za knjigama, dnevnim člancima, kolumnama.

Problem novinarstva i dio riješenja je dakle možda nedostatak komplementa u obliku knjige koji bi privukao više čitatelja, ne samo substitucija za internet. Novinarstvo ne može puno postići da odvrati ljude od interneta, ali može pokušati unaprijediti svoj postojeći proizvod. Oni koji primarno čitaju knjige možda bi se okrenuli i novinama gdje dnevno ili tjedno mogu čitati svog “omiljenog” pisca. Samo miso.

22. srpnja 2009

“Preporuka” za čitanje

autora/ice cronomy

NPDEOk, znam da ima daleko prećih stvari za osvrnuti se. Ovo je samo mala rekacija na pitanje o popularnim knjigama ekonomske tematike. Čitatelj Šimun pita za sugestiju o čitanju popularno ekonomske tematike. Što kupiti via Amazon?

Ako baš imate vremena The New Palgrave Dictionary of Economics je odličan referentni priručnik za sve zainteresirane za ekonomiju on-the-fly, ali i šire. Izdan 2008. u osam svezaka (prvo izdanje, čini mi se iz 1987. je imalo 4 sveska) 7680 stranica, preko 1750 unosa pojmova, teorija, koncepta, biografija, sve popraćeno bibliografijom + pristup online riječniku svega što je i u knjizi. Bez pristupnog koda ili pristupa putem preplaćene institucije nemate dostup glavnom djelu teksta, ali ipak možete pogledati par besplatnih primjera ovdje. Brošura dostupna ovdje. Primjer jedne od tema i načina unosa – ekonomija klimatskih promjena. Jedini točka nedoumice oko kupnje bi mogla biti cijena. Sa etiketom od $2,500 ne spada baš u kategoriju uobičajenih Božićnih poklona.

19. svibnja 2009

Ekonomski PR problem (za ljevičare pogotovo)

autora/ice cronomy

Da ekonomisti i njihova znanost imaju problem u odnosu sa i utjecajem na javnost i političare je već poznato. “Zašto” argumenata ima više, iako ključni razlozi nisu još kristalno jasni. Jedan od argumenta je i predpostavka osobnog-interesa kao niti vodilje u odlučivanju. Ljevica to odmah izjednačava sa sebičnošću, stvara perverziju od čitave predpostavke. Tu dolazi do odvraćanja od ekonomskog načina razmišljanja za javnost i akademsku ljevicu. Nick Rowe na svom blogu i u svom pregledu knjige Filthy Lucre: Economics for People who Hate Capitalism Josepha Heath,a ima zanimljivu diskusiju o tome.

Heath, imenjak, mladi  jeprofesor filozofije na Sveučilištu Toronto. Čuo sam samo pohvale za par njegovih knjiga, ali  nisam uspio pročitati niti jednu do sada iako zvuče prilično zanimljivo. Ova neće pasti u tu kategoriju. Ipak, pošto je nisam pročitao ne znam koliko je dostupna jednom istočno europskom polit-ekonomskom miljeu. Po podnaslovu reklo bi se da definitivno jest, i to pronto. Određene lekcije sigurno razjašnjavaju određene probleme kako u Sj. i Ju. Americi, tako i u Istočnoj Europi.


Why do we need a philosophy professor to explain economics to capitalist-hating lefties? Why are we failing to do it ourselves? I asked him this question, and he gave two answers.

…..

His second answer, speaking more generally from the experience of those who approach economics from the left of the political spectrum, was a less familiar complaint. The assumption of self-interest, usually introduced very early in the teaching of economics, is a real turn-off for lefties especially. Their reaction is: “Economics is based on the assumption that everyone acts selfishly; well that’s obviously false, as well as bad, so I might as well ignore this rubbish!”

filthy_lucreHe argues that though there is economic illiteracy on the right, economic illiteracy on the left, especially left-wing intellectuals who ought to know better, is much deeper ingrained. He blames the self-interest assumption for this.

Joseph Heath’s own views on the selfishness assumption are nuanced. He believes that people can and do act for other than selfish reasons, but getting them to act this way in certain contexts takes a lot of coaching. His answer to the Coasian question of the boundaries between firms and markets rests on the tension between this coaching people to play for the team and giving their self-interest free-rein. (Read the book if you want to know more).

My own take is that what is key to economics is not selfishness, but the assumption that different people want different things. If we all wanted the same thing (i.e. exactly the same allocation of resources), there would be no conflict, most of the “economic problem” of scarcity and choice would be reduced to production engineering, and there simply wouldn’t be very much for economists to talk about.

If all people were perfect altruists, who also shared all values, we would all want the same thing. Any other case will almost certainly result in some conflict from different people wanting different things, so we might as well call it “self-interest”, even if it isn’t.

Čitajte dalje ovdje. Knjigu razgledajte ovdje.

28. kolovoza 2008

O mogućnosti opstanka umjetne države

autora/ice cronomy

Iz susjedstva post o hipotetskom spasu Juge, makar kratkoročno i valjda potencijalno ono što se izgubilo zbog želje i potrebe za raspadom. Ništa drastično novo ali zanimljivo.

Ranih osamdesetih godina 20. veka u beogradskim disidentskim krugovima intenzivirane su rasprave o mogućnosti demokratizacije zemlje, odnosno unapređenja ljudskih prava, slobode govora, političkog udruživanja. Sa sovjetskom ”perestrojkom” i ”demokraskim gibanjima” u većini ostalih zemalja istočnog bloka, u drugoj polovini osamdesetih, ovi zahtevi postaju glasniji. Sve češće se postavlja pitanje da li je uvođenje demokratskog sistema vlasti ključ za rešenje nagomilanih političkih, nacionalnih i ekononskih problema, i uopšte za opstanak multietničke (kon)federativne zajednice.

Nema sumnje da bi puna demokratija, koju zajednička jugoslovenska država u nijednom momentu svog postajanja (1918-1991/92) nije iskusila barem svojim mehanizmima omogućila nenasilno rešavanje konflikata i pravljenje mnogobrojnih kompromisa. Međutim, mišljenje je autora da Jugoslavija, prosto, nije mogla opstati kao država u demokratskim uslovima, jer ona nije bila dugoročni, strateški projekat nijednog jugoslovenskog naroda, osim Srba, koji su je, opet, posmatrali na način (nešto blaže od ”proširene Srbije”), koji nije bio po volji ostalim narodina..

Ekonomski razlozi su bili značajan element rasprave unionista i secesionista od njenog nastanka Jugoslavije (npr. famozna Bićanićeva ”Istina”) pa do uzavrelih rasprava krajem osamdesetih (”ko koga iskorišćava”) ali se, ipak, može tvrditi da su dominantan uticaj na tok i rasplet krize imali drugi činioci (nacionalni, istorijski, kulturološki). Vrlo je realistično pretpostaviti da bi da je zemlja demokratizovana i privredno de-etatizovana ekonomski faktori u većoj meri podupirali stanovišta onih koji se zalažu za kakvu-takvu zajednicu (npr. konfederalnog tipa). Naime, indikativno je da je u SFRJ, i pored malog udela međurepubličkih investicija, često loše koordinacije razvojnih politika, dupliranja kapaciteta, nezadovoljavajućeg dejstva ”ekonomije obima” (zbog delimične isparcelisanosti tržišta), razmena između republika bila veća od eksterne i znatno iznad potencijalne razmene koju pokazuje tzv. gravitacioni model.

Krajem osamdesetih značajna grupa intelektulalaca (među njima mnogi ugledni ekonomisti) smatrala je da će ekonomske reforme sa liberalizacijom, odnosno demokratizacijom ”spasiti” Jugoslaviju (bilo kao federaciju ili konfederaciju). Polazili su od teze bi ubrzana itntegracija zemlje u EU i svetsko tržište, odnosno zamena socijalističkog mekim kapitalističkim poretkom mogla da ubrza ekonomski rast i blagostanje svih njenih naroda. Naravno, njihove postavke zasnivale su se i na brojinim referentnim ekonomskim studijama, koje su pokazivale da demokratije ”donose” brži privredni rast od alternativnih, manje liberalnih režima.

Projekat reformske federalne Vlade iz 1989. je propao; otpor većine republičkih rekovodstava (ili diktatora) bio je suviše snažan, dok je ubrzo i nasilno rešavanje konflikata već uzimalo prve žrtve.

Da li je to bila šansa koja to nije bila? U neku ruku da, Jugoslavija se nije mogla sačuvati ka država, eventualno samo kao labavi savez, ali se rat sigurno mogao izbeći, i njene naslednice su već mogle biti članice EU sa nivoom BDP neuporedivo višim  u odnosu na ovaj danas. Ovde valja imati u vidu da bi tranziciona recesija bila neizbežna, ali da npr. srpska privredna aktivnost ne bi za tri godine pala na polovinu, već bi neizbežno ”prizemljenje” (iskusile su ga baš sve zemlje u tranziciji) bilo mnogo blaže i oporavak mnogo brži.  (Ostatak posta na blogu)

Ja baš čitam memoare Dušana Bilandžića, “Povijest Izbliza“. Nisam stigao daleko, ali je i više nego zanimljivo, pogotovo kao podsjetnik na umjetnost države. Čini se kao da se Jugoslavija samouništavala, što implicitno, što eksplicitno, a ne samoupravljala. Teško da je ekonomija mogla biti oslon za spas. Primjerice unos za

31. VIII. 1989. (str. 335)

Drugi dan štrajka željezničara. Uznemiren sam. Prijeti općenarodni nemir. Vlastodršći to ne vide. Desetljećima donose rezolucije o samoupravljanju, demokraciji, tržištu, i snažnoj stimulaciji privatnog sektora, ali ništa od toga ne ostvaruju. Ne daju javni otpor nego tiho opstruiraju proklamiranu politiku. Bez radikalne smjene postojećih partijsko-državnih struktura, neće biti riješenja.

Komentari povijesno upućenijih?

27. lipnja 2008

Što sljedeće čitati … ili pak kupiti?

autora/ice cronomy

Puzz ukazuje na zanimljiv link What Should I Read Next. Upišeš ime knjige i autora i website generira listu preporučenih naslova koje bi sljedeće trebalo čitati. Ja sam upisao Commanding Heights i Daniel Yergin. Evo što mi je preporučeno za čitati dalje.

These are our suggestions based on readers’ recommendations.

  • Confessions of an Economic Hit Man See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
  • The World’s Banker : A Story of Failed States, Financial Crises, and the Wealth and Poverty of Nations See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
  • The Elusive Quest for Growth: Economists’ Adventures and Misadventures in the Tropics See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
  • The Wealth of Nations See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
  • The Wealth and Poverty of Nations: Why Some Are So Rich and Some So Poor See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
  • The White Man’s Burden: Why the West’s Efforts to Aid the Rest Have Done So Much Ill and So Little Good See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
  • Free to Choose: A Personal Statement See Amazon UK | US – PROČITAO ALI NEMAM
  • Armchair Economist: Economics & Everyday Life See Amazon UK | US – PROČITAO ALI IZGUBIO UPS
  • Argentina and the Fund: From Triumph to Tragedy See Amazon UK | US – PROČITAO & IMAM
  • The Open Society and Its Enemies: Hegel and Marx See Amazon UK | US – NISAM PROČITAO & NEMAM

Znači, pitanje je sljedeće: Da li da kupim knjigu koju sam već pročitao, iako ima koja godina već, ali je nemam a vrijedno je imati Milton Friedmana ili da pročitam knjigu koju nisam i ne posjedujem (Karl Popper)? Što vrijedi više, u čemu je veća korist?

%d bloggers like this: