Pravo pitanje je zašto bi imala.
Čitam članak u Vanity Fair o Irskoj – prema ‘uputama’ Bakića. Ne mogu a ne biti cinik (dobro, nije da mi je baš teško) i pomisliti da dobro da Hrvatska nema sve (vodeće) banke poput Irske u domaćim rukama.
Irske banke, neke stare i preko sto godina, su bile u domaćem vlasništvu, a opet su isto uspjele baciti Irsku unazad za 20-30 godina sa svojom kreditnom politikom – kreditirajmo i kupujmo ‘samo’ domaće. Političari su prvo indirektno potpomagali njihovu ludost u napuhivanju balona sa slabom regulacijom, a potom i direktno potopile Irsku sa garancijom svih tih gubitaka. Pola od svakog dolara uloženg je izgubljeno.
U Hrvatskoj je, naravno, svima problem upravo to što nemamo domaćih banaka. Bar onih velikih, jakih. Prodali smo ih sve strancima. Domaća banka – u biti poistovjetljena sa državnom – je “jedini način kako investirati u sve one važne projekte u koje strane banke ne žele. Ne možemo se razviti kad smo prodali sve ‘naše’ banke i sada smo dužnici strancima.” Dirljiv argument. Što bi mi to napravili sa domaćom/državnom bankom? Teško se oteti dojmu da bi domaće banke, pogotovo ako su pod ingerencijom hrvatskih političara, bile nekakva garancija razborite i razvojne kreditne politike da uspješnim ishodom. Bolje da ih nema.
P.S. ako imate $25 viška svakako kupite i pročitajte The Big Short Michaela Lewisa. Kratki dio objavljen isto u Vanity.
Cronomy.org 