Posts tagged ‘Banke i Financije’

28. ožujka 2013

Dužnička kriza nije aksiom

autora/ice cronomy

Zbunjuju me natpisi i diskusija o “dužničkoj krizi” i njenom rješavanju.  Mislim da nisam jedini.

Kako to biva u zemlji u kojoj se diskusija oko ekonomske problematike bazira na populističkim parolama, a ne na ozbiljnim istraživanjima, sve se brzo preokrene u beskorisnu frazologiju.  Po mom mišljenju, najvrijednije izlaganje – ono Danijela Nestića – koje je vrlo jednostavno i ispravno ukazalo da siromaštvo i dužnički problemi građana nisu ista stvar, te da kanal uzročnosti oboje se kreće iz nekih dugih faktora (recesija, nezaposlenost). Oni sa nižim primanjima imaju manje dužničkog tereta jer  imaju ograničen pristup tržištu kredita. Zapravo, mogli bi konstruirati  argument da bi bolji pristup kreditnom tržištu i određene povećanje zaduženosti (primjerice zbog obrazovanja) najsiromašnijima omogućilo kvalitetniji i održivi izlazaka iz siromaštva.

To je naravno pre-ekonomski argument za političare koje više zanimaju politički zvučne teme – ropstvo! – a manje realni ekonomski problemi poput nezaposlenosti , za koje postoje moguća rješenja i reforme koje se mogu relativno brzo implementirati, ako se je voljno potrošiti nešto političkog kapitala. Jeftinije je diskutirati o dužničkoj krizi nego rješavati nezaposlenost.

Čast iznimkama, no većina reakcije nakon izlaganja Predsjednika Josipovića izgleda više se bavila o tome tko je što rekao, nego o nekim osnovnim pitanjima. Npr. kako je to ‘dužnička kriza’ definirana, koji faktori određuju dužničku krizu i da li su oni nastupili u Hrvatskoj?  Čini mi se da su ta vrlo osnovna pitanja dobila najmanje pažnje. Daleko od toga da neke Predsjednikove preporuke nisu poželjne. Institucija osobnog bankrota npr. je mjera prisutna u mnogim  razvijenim zemljama i u funkciji je rješavanja ‘osobnih’ dužničkih kriza. Netko negdje uvijek padne u dužničku krizu.

Ipak, izgleda da je Predsjednik jednostavno pretpostavio postojanje dužničke krize i krenuo od toga. Mislim da to nije tako očito i pitam se s kim (ekonomistima?) se konzultirao oko tih pitanja. Da li samo postojanje duga i kredita znači i dužnička kriza? Ako je tako, to bi značilo da se svatko (!) sa kreditnom karticom nalazi u “dužničkoj krizi”. Da li je dužnička kriza određena iznad nekog levela zaduženosti, u odnosu na raspoloživi dohodak ili BDP zemlje? Da li kriza znači da sve veći broj građana nije u mogućnosti vraćati kredite?

Kako govoriti o dužničkoj krizi kada se građani razdužuju od početka recesije 2008. i smanjuju svoj kreditni teret? Grafovi iz HNBove Financijske Stabilnosti za Siječanj to zorno prikazuju.

razdug1 razdug2

Također, usporedbom sa drugim zemljama Europe, teret privatnog duga (kućanstva + ne-financijske kompanije) u Hrvatskoj je relativno bolji. (Podaci Eurostata, a moja grafička izrada.)

dug3

Nisam uvjeren Predsjednikovom izjavom da je kriza ozbiljna, stoga još i manje da je prioritet u recesiji. No prosudite sami.

Oglasi
04. ožujka 2013

Slab potez lošeg ministra u još gore vrijeme

autora/ice cronomy

Palac gore za prioritete u recesiji Slavko!

Kad sam pročitao o najavi ministra Linića da ograniči “prevelike” minuse na tekućima računima građana, prva pomisao je bila “zašto sad?” Dobro, prvo je bilo “zašto uopće?” Ali jednakom brzinom sam sebi odgovorio “pa naravno.” Što drugo očekivati od političara koji uvijek misle da znaju bolje, da  pomažu i kad ih građani nisu pitali za pomoć. Samo Liniću i ekipi može biti jasno kako je ovakvo zadiranje u ekonomske slobode građana opravdano i čemu služi. Ministra Linića, utoliko da ih i razumije, za ekonomske slobode nije briga. Taj svoj stav je i sam potvrdio.

Hrvatske Vlade i političari još nisu pokazali da razumiju svoju zadaću i ciljeve u demokratskom društvu i tržišnoj ekonomiji – štiti nas jedne od drugih, a ne samih od sebe.

Ali recimo, kao, da je Linićev paternalizam u biti ispravan; na mikroekonomskom levelu u jednom dužem roku, ograničavanje odozgo relativno najskupljeg kredita u obliku minusa na tekućem računu na samo jednu plaću, ima dobre posljedice za građane i podiže njihovo blagostanje. Ovo je samo hipoteza naravno, moja tenedencija bi bila u suprotnom smjeru ukoliko se ne pokaže drugačije nekim rigoroznim izračunom. No, ni u tom slučaju nije jasno da li je intervencija u obliku dikatata i zabrane nužno najbolja politika koja će postići željeni rezultat. Možda samo treba promjeniti neke poticaje i ljudi će promjeniti ponašanje. (Ekonomisti iz bihevioralne škole ekonomije bi imali dosta za reći o ovakvim problemima i tematici.) Ali sa makroekonomske strane postavlja se pitanje zašto sad?

Zašto je u recesiji ovaj potez prioritet? Da li je netko iz Vlade promislio o mogućim i realnim ekonomskim posljedicama, makar u kratkom roku? (Koji je drugi rok političarima bitan?)

Naime, vrijeme dugotrajne recesije u kojoj građani sami pokreću proces razduživanja – stezanje remena smanjenjem potrošnje, otplaćivanje prijašnjih dugova i povećanjem neto štednje  –  vjerojatno je najmanje poželjno vrijeme za još dodatno i arbitralno “pomaganje” građana u saniranju svojih dugova. Kućanstva to već i sama rade. U grafu lijevo, iz HNBove Financijske HNBfs1Stabilnosti za Prosinac 2012, taj je proces razduživanja jasno vidljiv. U vremenu rastuće nezaposlenosti, nesigurnosti zaposlenja, pada realne plaće (osim rezanja plaća i inflacija je na neugodnoj razini), te valutnim i kamatnim rizicima kojima su mnoga izložena, kućanstva  smanjuju investicije i potrošnju kako bi umanjjili rizik nemogućnosti otplate kredita i gubitka imovine. Ljudi nisu blesavi.

Za one građane koji su minuse koristili da bi mjesečno pokrili financiranje troškova života i potrošnju, spajanje kraja sa krajem, dodatno forsiranje da smanje minuse od dvije ili tri plaće na samo jednu, u roku od recimo godine dana, dovesti će do dodatnog stezanja remena. U tom kratkoročnom razdoblju prilagodbe, građani bi mogli biti primorani “pretvoriti” minus u nenamjenski gotovinski kredit i potom ga ijsplatiti. To znači dodatni pad osobne potrošnje, negativni efekt na ukupnu potražnju i tako pad prihoda od PDVa.

Isto što guverner Vujčić i Predrag Bejaković sa IJF govore.

Zanimljivo je da su obični, nenajamski gotovinski krediti, sa kamatnom stopom nižom od one na minuse, bili dostupni svo vrijeme tokom kojeg su se građani oslanjali na minuse na tekućem računu. Zašto ih građani onda nisu uzimali? Možemo diskutirati o financijskoj pismenosti građana, ali objašnjenje je vjerojatno jednostavnije.

Ljudi su racionalna bića koja reagiraju na poticaje i važu dostupne opcije (trade-offs). Troškovi i benefiti nečega odrediti će za koju opciju će se ljudi opredijeliti i kako će se ponašati. Kada nešto postane skuplje u novcu, vremenu i trudu manje će to raditi i kupovati. Kada neki proizvod postane jeftiniji, jednostavniji i dostupniji koristiti će ga više. Iako su minusi relativno najskuplji kredit, pristupačni su i ‘jeftini’ za dobiti. Gotovinski kredit, iako nosi manju kamatu, zahtjeva vrijeme aplikacije, obrade, jamce (!) i nesigurnost dobivanja. Nije teško shvatiti u kojem smjeru su poticaji išli i zašto građani vole minus na tekućem računu. Zapravo zdravorazumska odluka s obzirom da su banke na jednu ruku zagulile dobivanje jednostavnih nenamjenskih kredita, a na drugu ruku olakšale kreditiranje minusa na tekućem računu.

Dugoročno vjerojatno neće doći do znatnih promjena u potrošnji građana nakon što se priviknu na novi sistem sa relativno manje opcija za mjesečni kućni budžet. Oni koji su stalno bili u minusu, nisu nikada ni zatvarali taj proračun već stalno refinancirali postojeći minus i plaćali kamatu na to. U krajnosti, uvijek se živilo i trošilo tu jednu mjesečnu plaću. No, u vrijeme recesije, kada privatni sektor već samovoljno steže remen, taj kratkoročni efekt postaje problematičan i vjerojatno najlošije vrijeme za takvu paternalističku intervenciju.

Ako svi manje više imaju dostupan minus u visini jedne plaće, pitanje je koliko je građana koji su imali visoke dozvoljene minuse (2-3 plaće), koliko ih je koristilo za održavanje neke nužne osobne potrošnje i krpanje rupa, a koliko ih je koji su koristili minuse u visini od 2-3 plaće  za potrošnju na luksuz, ili ono što je Thorstein Veblen zvao ‘updaljiva’ potrošnja (conspicuous  consumption)?

Oni sa nižim plaćama, kojima minus služi za pokrivanje osnovnih mjesečnih troškova i krpanje rupa, banke su odobrile manje dopuštene minuse, dok su onima sa višim prihodima kojima je minus u biti nepotreban banke odobravale  više minuse. No, neki sa kojima sam razgovarao rekli su da visina plaće i nije presudni faktor u odobravanju minusa i njegove visine. Jedan od možda i važnijih je redovnost isplate plaće, a ponekad i ugovor o radu koristi, dok god se uredno može servisirati kamata na odobreni minus. Koliko je redovna plaća redovna pojava  u Hrvatskoj? (Dobro pitanje i naslov za rad na tu temu.) Horor priče o neisplati plaća svima su dobro poznate, ponekad i na osobnom primjeru, da u biti više nisu ni ni nove, ni tragične nego jednostavno stanje stvari.

Mislim da su tragični Linićevi prioriteti. U recesiji, “za raju” Linić pokazuje zube bankama, ograničava dopušteni minus, što će teže pogoditi one sa nižim primanjima koji više ovise o tim minusima od mjeseca na mjesec i kratkoročno loše utjecati na raspoloživi dohodak, dodatno potaknuti razduživanje i smanjenje osobne potrošnje. Više štete nego koristi. U isto vrijeme Linić, ostali ministri i sve prijašnje Vlade nisu u stanju  osigurati da se plaće u privatnom sektoru isplaćuju na vrijeme, što naravno ima direktan efekt na domaću potražnju jer bez plaće, raspoloživog dohotka nema ni osobne potrošnje. Ekonomski elementarno. Radnici koji šest mjeseci nisu vidjeli plaću, teško da su je mogli i potrošiti.

29. veljače 2012

Ne razumijem

autora/ice cronomy

Brzi pregled medijske i internet diskusije o nekim ekonomskim temama – proračunu, nezaposlenima, Vladinoj ekonomskoj politici  – otkriva potpuno nerazumljiv pristup i argumentaciju. U suštini argumenti, lišeni ikakvog značenja, utemeljeni su ne na nekakvom znanju već predrasudama. Obeshrabrujuće (a da ne govorim koliko je nemoguće držati jezik za zubima ponekad) što se neke osnove ekonomske ideje/principi nisu ulovile kao što bi se osnove ekonomske ideje trebale uloviti. U stilu Bakića, za mene su ove stvari “čuda.”

EU je, prije svega, neoliberalni projekt, tj. tvorevina koja je osnovana i funkcionira gotovo isključivo u korist krupnog kapitala, ponajviše zapadnoeuropskog, tj. elita koje američki prosvjednici zovu “jedan posto”, a protiv interesa većine, tj. većine ljudi koje američki prosvjednici zovu “99 posto”.

Pa naravno! Kad nemaš objašnjenje, nekakav originalni uvid i još gore ne želiš pokušati steći nekakvo znanje, pozovi se na termin koji može značiti što god poželiš i poslužiti da ocrniš bilo kojeg (ideološkog) protivnika. Zamotaj to u nekakv trenutno popularni kontekts i moderni diskurs (ipak, lingvisti se specijaliziraju u tome) i voilà sve je jasno. “Kao.”

No, prvi koraci su pokazali nesnalaženje. Prerano je suditi, on je u toj Vladi samo premijer. Želio bih da Milanović bude premijer i da vodi Vladu, i da vodi Vladu u interesu građana a ne krupnog kapitala, rekao je.

  • Nešto u ova četiri članka ne drži vodu. (morate ih pričitati)

Tražili smo 10 radnika, burza nam poslala 25, javio se samo jedan.. a i on mora na operaciju 

Hrvatski radnici – lijeni, neobrazovani i rastrošni?

Preporod Hrvatske pošte – ipak se može!

Sindikati: Vlada gura nezaposlene u sivu ekonomiju

Ekonomisti razbijaju glavu oko ovakvih “fenomena” dok drugi jednostavno prizivaju demagogiju i “očita” objašnjenja klize sa jezika. BTW, profit je dakle dobra stvar ili je to sve uvjetovano da se radi o državnoj firmi? Kad državna firma ostvari profit onda palac gore, bez upitnika, može se, a kad privatnik traži zaradu i profit onda mora da su ‘makinacije’ u pitanju. (?)

  • Frustrantni klišej za kraj.

Oppenheim: Najveći je problem gospodarstva što su nam banke u stranom vlasništvu

Najveća prepreka razvoju našega gospodarstva nije postojanje ili nepostojanje različitih mjera, nego činjenica da je 95 posto hrvatskog bankarstva u stranom vlasništvu i da njima ne upravljaju hrvatske uprave nego uprave u inozemstvu. Novca u zemlji imaju isključivo banke, a one ne žele financirati gospodarstvo nego isključivo stanovništvo, i to samo s debelim osiguranjem kao što je slučaj sa stambenim kreditima.

Ah. Ekonomski razvoj nije igra moralnosti uvjetovana nacionalnošću bankarskog sustava. Neki to jednostavno ne žele prihvatiti. Nije pretjerano teško pokazati da i kad novca ima do mile volje neće svi koji to žele dobiti kredit ili garancije. Što znači da bankom upravlja hrvatska uprava? U upravi sjede samo Hrvati? Garancije samo hrvatskim projektima? Od kud domaćoj banci ‘novac’ za te projekte? Domaći porezni obveznici snose rizik? Da li je cilj isto zarada (jer kad državna kompanija pa tako i banka ostvari profit to je odlična stvar; vidi gore.) ili samo financiranje svih ‘hrvatskih izvoznih pojekata’?

Jak i stabilan financijski sustav je važan za razvoj i može se simpatizirati sa kompanijama koje imaju potencijala i ideje za širenje poslovanja, a nemaju financijsku potporu koju priželjkuju doma. No problem ne leži u nacionalnom identitetu i upravi banaka.

22. veljače 2011

Zašto Hrvatska nema domaće banke?

autora/ice cronomy

Pravo pitanje je zašto bi imala.

Čitam članak u Vanity Fair o Irskoj – prema ‘uputama’ Bakića. Ne mogu a ne biti cinik (dobro, nije da mi je baš teško) i pomisliti da dobro da Hrvatska nema sve (vodeće) banke poput Irske u domaćim rukama.

Irske banke, neke stare i preko sto godina, su bile u domaćem vlasništvu, a opet su isto uspjele baciti Irsku unazad za 20-30 godina sa svojom kreditnom politikom – kreditirajmo i kupujmo ‘samo’ domaće. Političari su prvo indirektno potpomagali njihovu ludost u napuhivanju balona sa slabom regulacijom, a potom i direktno potopile Irsku sa garancijom svih tih gubitaka. Pola od svakog dolara uloženg je izgubljeno.

U Hrvatskoj je, naravno, svima problem upravo to što nemamo domaćih banaka. Bar onih velikih, jakih. Prodali smo ih sve strancima. Domaća banka – u biti poistovjetljena sa državnom – je “jedini način kako investirati u sve one važne projekte u koje strane banke ne žele. Ne možemo se razviti kad smo prodali sve ‘naše’ banke i sada smo dužnici strancima.” Dirljiv argument. Što bi mi to napravili sa domaćom/državnom bankom? Teško se oteti dojmu da bi domaće banke, pogotovo ako su pod ingerencijom hrvatskih političara, bile nekakva garancija razborite i razvojne kreditne politike da uspješnim ishodom. Bolje da ih nema.

P.S. ako imate $25 viška svakako kupite i pročitajte The Big Short Michaela Lewisa. Kratki dio objavljen isto u Vanity.

23. travnja 2009

Bravo Škegro! (2)

autora/ice cronomy

Prošlo je više od mjesec dana, ali dugujem komentar na ono “prepucavanje” Škegre i Stankovića. (Isprike. Ako netkome treba podsjetnik prvi dio posta je ovdje, a video tog zadnjeg dijela rasprave na “jubitu”.)

read more »

20. travnja 2009

Koliko (dugo) će Hrvatska biti potpaljena?

autora/ice cronomy

Ako ste pogledali kroz do sada objavljena poglavlja novog MMFovog WEO mogli ste primjetiti da se u 4. poglavlju – How Linkages Fuel the Fire: The Transmission of Financial Stress from Advanced to Emerging Economies – prikazuje položaj Hrvatske. Hrvatska je u ‘nezavidnom’ položaj u odnosu na većinu drugih tržišta u razvoju.

read more »

11. travnja 2009

MMF i Hrvatska (Update)

autora/ice cronomy

MMF je objavio preliminarne zaključke nakon završenih konzultacija. Neki domaći i strani mediji već su prenijeli službeno mišljenje MMFa. Dobro bi bilo vidjeti i koji istraživački rad koji je pratio prošla izješća. Kratkoročno, prioriteti su očuvanje tečajne stabilnosti, financijske stabilnosti i kontrola likvodnosti.

Dugoročno, potrebno je popraviti strukturalne slabosti –  restrukturiranje gubitaških državnih kompanija, javne uprave i racionalizacija državne potrošnje (obrazovanja, socijalne, zdravstva) – i raditi na povećanju konkurentnosti. I to ne “samo” zato kako bi realizirali potencijal ispod kojeg već godinama operiramo, već i kako bi spriječili trajne posljedice pod potencijalni output.

Uglavnom, dobar sažetak svega na čemu se već godinama inzistira i na reformama na kojima se moglo već poraditi više, ali sada uz dodatka imperativa zbog financijske krize koja ostavlja dalekosežne efekte. Par paragrafa ispod.

UPDATE – Zaključna izjava MMFa je dostupna i na hrvatskom na stranicama HNBa.

read more »

29. ožujka 2009

Kao naručeno o privatizaciji-nacionalizaciji banaka

autora/ice cronomy

bank-nationPošto dugujem komentar o privatizaciji/nacionaliziciji banka vezano za Škegrov nastup u Nu2, ne želim ovdje dužiti previše, samo ukazati na kratki članak u NYT ekonomskog kolumnista David Leonharda koji odlično sumira vrste i motive nacionalizacije banaka. Vrlo je lako nenamjerno pobrkati prave razloge i ciljeve nacionalizacije banaka te ono što se zbiva u jednoj zemlji iskoristiti za političke ciljeve u drugoj. To je ono što se dogodilo u Nu2 sa Škegrom i Stankovićem i oko čega je bilo najžustrije rasprave.

Izdvojeno:

There are really two different kinds of nationalization. The first draws on a belief that the government can run large enterprises more justly and efficiently than self-interested capitalists can. This is the nationalization of Lenin, Chávez and Mitterrand, and its record is pretty dismal. France’s economy staggered through the 1980s, as government-run banks backed political pet projects that didn’t work out.

The second version of nationalization is the one that today’s advocates point to. It is a temporary takeover born out of crisis. Sweden pursued this kind of strategy in the early 1990s to clean up its banking system. Even the United States has nationalized banks on occasion, including IndyMac Bank last year.

07. listopada 2008

Ante Čičin Šain i što uzrokuje paniku

autora/ice cronomy

Ante Čičin Šain, prvi guverner HNBa s pravom, s obzirom na našu bankarsku povijest, poziva na smirivanje nervoze u javnosti kako uistinu nebi došlo do prave bankarske panike. Šain je mislio na rastuću zabrinutost hrvatskih građana oko ugroženosti stranih banki vlasnica naših banaka – što, u očima javnosti, direktno ugoržava

Iako je uvijek moguće napraviti od muhe slona, nema nikakvog razloga za paniku i nervozu hrvatskih građana. Ne vjerujem da će doći do stečaja bilo koje banke inozemne vlasnice naših banaka, no čak i ako se to dogodi, kupac se uvijek može naći.

Panika je prizivanje vraga, jer ako ga jako prizivate, možete biti uspješni. Nema razloga ni za paniku ni za prozivanje vraga.

Iako nema razloga za paniku, jer financijska kriza vani ne ugrožava depozite hrvatskih građana u Hrvatskoj koji su i ovako osigurani, solidan i realan razlog (poput realnog saznanja da je određena banka u nevolji) nije ni potreban da bi se situacija zakotrljala nizbrdo.

U ovakvim vremenima, i s obzirom na naša iskustva, dovoljno je da se proširi manja glasina o nedostatku gotovine u nekoj podružnici (zbog recimo tehničke greške) ili pak da se omanja grupica penzionera zaputi na šaltere bojeći se za nedostatak gotovine ili misleći da panika u drugoj zemlji utječu na njihovu banku, na što reagira druga veća “grupica” misleći da ova prva ima neku negativnu informaciju o sigurnosti depozita, kvaliteti kredita banke ili veličini plasmana – a nema. Ne treba zaboraviti ni senzacijolistički medijsku mašinu u Hrvatskoj. I panika nastupi. Generator takvih panika je asimetričnost informacija – jedna strana ne zna dovoljno o drugoj strani kako bi donjela ispravnu odluku, tj. nepostojanje ispravnih, sigurnih i verificiranih informacija za sve sudionike. (Postojanje sistema osiguranja depozita osigurava i informaciju za sve da je novac u bankama do određene svote osiguran i tako ublažuje u nekoj mjeri asimetričnost informacija i paniku.) Banke se nađu na udaru bezrazložno paničnih građana; zaraza i run on the bank se proširi na više banaka; bilance banaka se rapidno počnu pogoršavati. Striktno govoreći, nagli propast brojnih banaka na taj način je bankarska panika. Upravo nepostojanje solidnog i realnog razloga dovodi do panike.

Postojanje realnog razloga, poput realizacije da je određena velika financijska institucija u značajnim nevoljama dovodi do stvarne bankarske krize.

Blog o ekonomiji New York Timesa Economix je prije neki dan imao odličan kratki primjer o uzroku panika.

This Is What Causes Panics

Yesterday my mother wrote me the following (real) e-mail:

From: Mom
To: Catherine Rampell
Subject: Important
Try to take some $ out of your account at an ATM asap — doesn’t have to be [your primary bank]. Some are predicting scarcity of cash from banks in this mess.

I wonder how many other worried mothers are sending the same message to their offspring. For the record, I’m not taking my mother up on her suggestion.

%d bloggers like this: