Archive for Prosinac 19th, 2012

19. prosinca 2012

Ekonomisti nemaju privilegiranu govornicu

autora/ice cronomy

U ove hladne dane, tekstovi poput ovog posljednjeg dr. Željka Ivankovića iz Banke mi daju jedan onako topao osjećaj oko srca i dobro me nasmiju. Odlično napisano, još bolje ciljano.

Nisam do sada znao niti mogao zamisliti zamršeniji način za razumijevanje direktne veze duga i vremena od onog Srećka Horvata, kojeg je lijepo opisao Ivanković. Za anale.

Sve što je dr. Horvat trebao napraviti je uzeti neku od knjiga iz Osnova Ekonomije i pročitati malo o vremenu, dugu, intertemporalnom odlučivanju, kamatama ako si je htio pojasniti tematiku. Sat vremena posla. Zaboga, online postoje i zabavni stripovi o štednji, posuđivanju, kamatama, koje svatko tko zna čitati razumije. Nekima bi i gledanje Seinfelda bilo dovoljno da razumiju što je štednja, financijsko posredovanje ili kamatna stopa.

Kao i mnogi drugi takvi ‘uzvišeni’ intelektualaci, on misli da to njemu ne treba, da su stvari “očite” ili pak da to što “oni” pišu (misleći vjerojatno na ekonomiste i strance) je neka vrsta muljaže i zavjere. Nažalost, malo toga je u ekonomiji toliko očito da bi se objašnjenja javnosti mogla sipati iz rukava.

Ali, lako je moja profesorica matematike volila reći, neki vole od Rijeke do Zagreba doći preko Karlovca, a neki preko Duborovnika. Horvat je, izgleda odlučio preko Budimpešte. (I.e, nema smisla!)
Tko zna što je sljedeće? Moža će dr. Horvat shvatiti da su cijene i količina isto u “direktnoj korelaciji”.

U posljednje vrijeme dobio sam dojam, iz tekstova Banke, da se ne treba libiti zvati magarca magarcem i neznalice neznalicama. A tih ‘magaraca’ u ekonomskom diskursu u Hrvatskoj ima napretek. Nije ovo ni prvi ni zadnji put da  ekonomski šarlatani poput Horvata, sačuvaj-me-bože Kulića, sad i Pavuna, pa onaj Mihajlović nastupaju u javnoj diskusiji sa “zemljo otvori se” i “smješnim” argumentima. Kapa dolje Ivankoviću što ima želudac za slušati takve diskusije i govornike. Ja ga nemam.

Malo elaboracije

Ekonomska nepismenost nacije, ne samo Hrvatske veći i mnogo razvijenijih zemalja, ne zaprepašćujuće i vjerojatno, u neznanju i predrasudama, ne odstupa bitno od nekog prosjeka za post-socijalističke zemlje. (Vidi npr. Caplan.)

Ekonomska tematika i problemi dio su svakodnevice. Diskusija o njima nije rezervirana za ekonomiste i ne bi trebali biti.
Svi su dobrodošli u raspravi. Zov je po ljudskoj prirodi neodoljiv. Ipak, neko minimalno razumijevanje i otvoren um je pretpostavka. Najbolje bi bilo kad bi svim imali isti level kompetencije o ekonomskim pitanjima, ali to nije tako. Kamatni račun se standardno ne razumije, izračun ‘sadašnje vrijednosti’ je gotovo nepoznanica i posljedično svima kuna danas i za 10 godina vrijedi isto. (To je ono pitanje “Kad osvojiš milijun Kn na lotu, koliko si zapravo osvojio?” Novinari iz  dnevnog lista na kojeg je Ivanković natuknuo su se ogriješili u to mnogo puta. Vidi npr. izračun troškova rukometnih dvorana.)

Neki minimum ekonomske pismenosti se ipak očekuje od fakultetski obrazovanih, a pogotovo od intelektualaca sa doktoratom. Nije uzalud  da je ‘Uvod u Ekonomiju’ obavezni jednogodišnji, ne samo semestralni, predmet za SVE brucoše na sveučilištima u zemljama zapada. Da li su Horvat i slični intelektualci ikada otvorili i učili i jedan ekonomski udžbenik? Sumnjam. Njima je to očito. Postoji razlika između informiranih lajika i jednostavno neznalica.

Dvije stvari su ključne u Ivankovićevu argumentu. Prvo, intelektualna diskusija o ekonomskim problemima je zagušena uvijek istim, pogrešnim i nesuvislim argumentima. Oni najglasniji, najmanje i znaju. Drugo, to nije nimalo bezazleno jer populizam, demagogija i ksenofobija, čije pojave se uvijek intenziviraju tokom recesija, mjenjaju mišljenje javnosti  u smjeru politika koje javnost želi, a ne koje treba.

Intelektualci ‘zamagljni’ ekonomski predrasudama i koji manipuliraju diskusiju u tom smjeru, poput Srećka Horvata na kojeg je Ivanković pikirao, su najglasniji diskutanti i u većini. Kao što je Ivanković primjetio, oni su opasni,  njihova retorika je vrlo efikasna jer igra na emocije i identitet slušatelja/gledatelja (ekstraprofit, privatizacija, neoliberalizam). Na drugu ruku, ekonomisti koji se, kroz mukotrpno istraživanje, godinama bore protiv kojekakvih “krivih navoda” i predrasuda, nalaze su u manjini.

Ali problem sa ovom prvom grupom nije koliko su beskrupulozni manipulatori i kako efikasno koriste retoriku, već da nemaju pojma o onome o čemu govore! Tako ekonomisti moraju trošiti masu vremena na ispravljanju ekonomski nepismenih intelektualaca kojima i nije interes postati ekonomski pismeni.

Bryan Caplan, u svojoj knjizi The Myth of the Rational Voter, je predložio tri pravila kako ekonomisti efikasno i jasno mogu komunicirati ekonomske ideje. (1) Kontrast između popularnog javnog mišljenja i ekonomskih principa mora biti jasan. (2) Nužno je objasniti i istaknuti zašto je prvo pogrešno, a drugo ispravno. Iznad navedena većina je u krivu. (3) Mora biti zabavno.

Lijepo je vidjeti da se Ivanković potrudio i uspio oko sva tri. Razlika između jednostavnih ekonomskih pojmova dug, novac i kredit i popularno zastupljenih ali krivh mišljenja Horvata su naglašena. Ekonomske poante iza ideja štednje kao odgođene potrošnje, kredita koji prebacuje buduću potrošnju u sadašnju te valutne klauzole su istaknute. Nikakva “krađa vremena” ili “privatizacija.” I drugi ekonomisti koji pišu za Banku imaju slične uspjehe. (Tekst1, Tekst2, Tekst3.)

(Vjerojatno se puno o pojavi valutne klauzule može objasniti time što ekonomisti zovu endogena pojava ili politika, jer valutna klauzula nije uvedena ad hoc nekim diktatom bankara ili tko zna koga izvana, odozgo, već ponudom i potražnjim samih štediša i kreditora za stranom valutom zbog nepovjerenja domaćoj. U prošlom i sadašnjoj državi. Za markom prije, za eurom sada.)

Mislim da nije dovoljno naglašeno da nisu svi ekonomisti dio te inteligencije koja sprečava diskusiju na konstruktivan način. Sličnu argumentaciju imao je i Borislav Škegro u nedavnom tekstu o Darku Mihajloviću u onom nesretnom NU2. Da je ekonomska struka u hrvatskoj podbacila.  (Zašto sličnog teksta nije bilo nakon što je Kulić gostovao u NU2?)
Ima tu i tamo nekih čudaka, ali mislim da se uglavnom radi i nepopularnosti ekonomista, pogotovo među političarima, a ne njihovom zakazivanju. Stalno mislim na nekoliko ekonomista, mlađe generacije, moderno obrazovanih i sa iskustvom i radovima iza sebe, koje nikad ne vidim u javnom nastupu, a volio bih. Zašto mediji, npr. emisija NU2, njih ne pozovu nego Kulića i Mihajlovića? Možda oni ne žele nastupiti, ali zašto? Možda im sugovornici ne odgovaraju? Možda su sramežljivi? Kako god, oni privilegiranu govornicu još uvijek nemaju.

Oglasi
%d bloggers like this: