Ne iznenađuje ako niste čuli da je u Srijedu preminuo James Buchanan, jedan od velikana ekonomske znanosti 20. stoljeća. Paradokslano, usudio bih se reći da nema ekonomista koji može bolje ili originalnije prikazati razloge iza (ne)funkcioniranje politike bilo gdje u svijetu, pa i u Hrvatskoj. Pišem ‘može’ jer iako Buchanan nije više među nama, nj
Osim libertarijanaca nisam vidio da je puno drugih blogera pisalo o Buchananu. Umjesto da ih ja prenosim ovdje, Don Boudreaux kratko ali precizno opisuje značaj Buchanan-ovog rada. Arnold Kling, Tabarrok sa MR, Steve Horwitz isto tako.
Sa svoje 93 godine Buchanan je vjerojatno bio manje ‘tjelesno’ aktivan. Ali ne i umno. Još i prošle godine objavio je dva rada u Public Choice časopisu, jedan od njih o nastajanju knjige koju je napisao zajedno sa Gordonom Tullockom 1962. The Calculus of Consent. Knjiga i njenje teorije postavile su temelj teoriji javnog izbora, public choice, u onom originalnom značenju, nekad još zvanom i Virginia School of Political Economy. Buchanan je bio jedan od suosnivača, mislim i najglavniji.
Rad i značaj Buchanana za ekonomsku znanost je monumentalna. Raspon tema kojima je pridonio uključuje teorije javnog duga i fiskalne politike (gdje je bio anti-Keynezijanac) i ustavne ekonomije (donošenje ustavnih pravila kako bi se unaprijedilo funkcioniranje demokracije, u biti “vezivanje ruku” političarima unaprijed za što smiju, a što ne činiti). 1986. dodjeljen mu je Nobel.
Zanimljivo je da je Buchanan počeo svoj akademski život kao socijalist ali se ubrzo “preobratio” na slobodno tržište. Ali takve etikete su manje važne od suštine Buchananovog doprinosa i rada u političkoj ekonomiji. Politička ekonomija u danas starom smislu riječi je podrazumijevala studiranje različitih ekonomskih škola misli i debatiranja kvalitete političko-ekonomskih sistema, socijalizam vs. kapitalizam, slobodno tržište vs. tržišni socijalizam. To su bile ozbiljne debate sa prilično snažnim argumentima sa svih strana. No onda je došla 1990. i pad socijalizma/komunizma i te debate su ostale samo u akademskim časopisima o povijesti ekonomske misli, bez mnogo značaja za ekonomsku politiku i teoriju danas.
Danas, umjesto starih debata o ekonomskim sistemima, imamo “novu političku ekonomiju” kojoj je Buchanan udario temelje. Buchanana, zajedno sa suradnici, imao je vrlo jednostavnu, ali i vrlo snažnu kritiku standardne ekonomije blagostanja i keynezijanstva koja je dominirala 50tim godinama prošlog stoljeća: bez jasnog razumijevanja i modeliranja države i političara, ekonomija blagostanja (welfare economics) je predstvlja neispravan pogled o ulozi države u ekonomiji. Ako pojedinci kao potrošači, radnici, investitori, poduzetnici racionalno donose odluke sa ciljem udovoljavanja i unaprijeđenja vlastitog interesa, koja je šansa da isto ne vrijedi za političare, pitao je Buchanan? Nikakva. Danas to zvuči kao retoričko pitanje, ali vjerojatno ne bi bilo bez rada Buchanana.
Doduše, način razmatranja ekonomske politike koju donose ne sveznajući i dobrodušni političari, već racionalni političari koji brinu o vlastitim interesima (“politika bez romantike” kaže Buchanan) nije bio novitet u europi gdje je veza između ekonomske i političke znanosti uvijek bila jača nego u engleskom govornom području. Buchanan je proveo dosta vremena u Europi i studirao radove talijanskih i švedskih ekonomista ekonomista (De Viti De Marco i Knut Wicksel kao vjerojatno najvažniji). Buchanan je ne samo popularizirao neke njihove originalne ideje, već ih sistematizirao, razradio, unaprijed integrirajući političku i pravnu teoriju sa modernom ekonomijom i stvorio novo područje ekonomske znanosti, Public Choice. Tri su glavne oznake public choice analize.
- Političati, kao i svi drugi pojedinici su racionalne osobe vođene osobni interesom. Racionalni egoizam ima svoje prirodne implikacije i političare moramo razmatrati kao da prvenstveno brinu o svom interesu, a ne društvenom.
- Ustavna pravila su jedina koja mogu postaviti ograničenje na taj osobni-interes političara. “Da bi unaprijedili politiku moramo unaprijediti ili reformirati pravila” kaže Buchanan. Nikakvo moljakanje političara da se opamete i sami reformiraju neće uspjeti. Ako su problemi institucije, onda institucije treba reformirati. Političari će uvijek biti političari.
- Normativni okvir public choice teorije se temelji ne na utilitarizmu, već na tradiciji klasičnog liberalizma Lockea i međusobnom ugovaranju slobodnih pojedinaca.
Više o ove tri oznake public choice teorije, novoj političkoj ekonomiji i doprinosu Jamesa Buchanana pročitajte u radu Tima Beselya.
Ne znam da li je i jedan rad Buchanan preveden na hrvatski i koliko su njegov rad i Public Choice teorije poznati u Hrvatskoj. Svakako bi trebali biti.
Cronomy.org 