Archive for Prosinac, 2012

  |  
23. prosinca 2012

Mižerija 2012.

autora/ice cronomy

Evo update onog Misery Index-a kojeg sam u par navrata prikazao, posljednji put davne 2009. Ovaj put malo zanimljivije.

Ako ste zaboravili, u najjednostavnijoj verziji misery index je zbroj stopa inflacije i nezaposlenosti. Željeli bi da su oboje niski, a veći  brojevi indeksa loša su vijest. Njihovo nepovoljno kretanje predstavlja stagflaciju. Ja sam uz ta dva  pokazatelja dodao i treći, kamatnu stopu, točnije kamatu na dugoročne kredite stanovništvu, za koju bi također željeli da je niska.

Ta verzija indeksa mizerije je bliža verziji koju je Robert Barro izradio. Još bi se tu štogod moglo dodati, npr. razlika između aktualne i potencijalne stope rasta BDPa. Ali za to treba prvo unjeti podatke i poigrati se njima. Dakle, osim povećanja inflacije i nezaposlenosti, index će se pogoršati ako dugoročna kamatna stopa poraste te ako je ekonomski rast ispod dugogodišnjeg prosjeka.

Za sada, stopu inflacije po mjesecima preuzeo sam od HNBa; prosječnu mjesečnu kamatnu stopu na kunske kredite s valutnom klauzulom također od HNBa; mjesečnu stopu nezaposlenosti (desezonirano) preuzeo sam od Eurostat-a. To je stopa nezaposlenosti mjerena po ILO standardu, tj. anketno.  Anketna stopa nezaposlenosti je preciznija i niža od one administrativne, te usporediva sa drugim zemljama, uglavnom svim EU i OECD zemljama. (Admin nezaposlenost trebam unjeti ručno jer naravno(!) DZS nema jednostavan excel file ili nešto slično sa tim podacima. Uglavnom, sa administrativnom stopom koju DZS objavljuje brojevi u indeksu bili bi samo nešto veći.)

Prvi graf prikazuje Indeks Mižerije od 2002. do danas. Osjenčani dio je recesija započeta u trećem tromjesečju 2008. To je datiranje iz rada Krznara plus moj zaključak da recesija još nije završila.  Baš negdje u Svibnju 2008. sam pisao kako nismo u recesiji, još, te tako ne možemo biti ni u stagflaciji. (Pogledajte kako su se ondašnja predviđanja pokazala krivim!) Od onda se stanje drastično promjenilo i sada bi već mogli govoriti o stagflaciji. Misery index je zapravo mjera stagflacije.

Rplot02

Drugi graf isto prikazuje evoluciju Indeksa Mižerije od 2002. do danas, ali uz dodatnu razdiobu po strankama na vlasti i vladajućim Premijerima i Premijerki. Samoobjašnjavajuće. Nažalost podatke za nezaposlenost nemam sve do početka Račanove Vlade 2000. pa sam morao započeti sa 2002. Kronologiju Vlada sam preuzeo sa HIDRE.

Rplot01

Treći i posljednji graf ispod je samo prikaz tri komponente koji čine hrvatski misery index iznad. Zajedno, iz gornjeg i donjeg grafikona, vidljivo je da je u 2012. stopa inflacije porasla, u odnosu na prijašnje dvije godine tokom kojih je bila relativno stabilna, te je tako “pogurala” već rastući trend misery indeksa u višu brzinu. Stopa nezaposlenosti je od početka recesije 2008. u stalnom porastu, čini se sa konstantnim trendom rasta, dok dugoročna kamata stanovništvu ne pridonosi rastu mižerije.

Nezaposlenost i inflacija moraju rasti istovremeno kako bi stanje ekonomije okarakterizirali kao stagflaciju. Doduše, na (ne)zadovoljstvo ljudi vjerojatno, u prosjeku, manje ovisi o inflaciji nego o nezaposlenosti, pa je dugoročan rast nezaposlenosti veći problem od nedavnog skoka inflacije. Izgleda da nam je stagflacija zakucala na vrata ove godine.

Sretan Božić! Rplot03

Posted in Uncategorized | 1 Comment »

Oznake: , , ,
19. prosinca 2012

Ekonomisti nemaju privilegiranu govornicu

autora/ice cronomy

U ove hladne dane, tekstovi poput ovog posljednjeg dr. Željka Ivankovića iz Banke mi daju jedan onako topao osjećaj oko srca i dobro me nasmiju. Odlično napisano, još bolje ciljano.

Nisam do sada znao niti mogao zamisliti zamršeniji način za razumijevanje direktne veze duga i vremena od onog Srećka Horvata, kojeg je lijepo opisao Ivanković. Za anale.

Sve što je dr. Horvat trebao napraviti je uzeti neku od knjiga iz Osnova Ekonomije i pročitati malo o vremenu, dugu, intertemporalnom odlučivanju, kamatama ako si je htio pojasniti tematiku. Sat vremena posla. Zaboga, online postoje i zabavni stripovi o štednji, posuđivanju, kamatama, koje svatko tko zna čitati razumije. Nekima bi i gledanje Seinfelda bilo dovoljno da razumiju što je štednja, financijsko posredovanje ili kamatna stopa.

Kao i mnogi drugi takvi ‘uzvišeni’ intelektualaci, on misli da to njemu ne treba, da su stvari “očite” ili pak da to što “oni” pišu (misleći vjerojatno na ekonomiste i strance) je neka vrsta muljaže i zavjere. Nažalost, malo toga je u ekonomiji toliko očito da bi se objašnjenja javnosti mogla sipati iz rukava.

Ali, lako je moja profesorica matematike volila reći, neki vole od Rijeke do Zagreba doći preko Karlovca, a neki preko Duborovnika. Horvat je, izgleda odlučio preko Budimpešte. (I.e, nema smisla!)
Tko zna što je sljedeće? Moža će dr. Horvat shvatiti da su cijene i količina isto u “direktnoj korelaciji”.

U posljednje vrijeme dobio sam dojam, iz tekstova Banke, da se ne treba libiti zvati magarca magarcem i neznalice neznalicama. A tih ‘magaraca’ u ekonomskom diskursu u Hrvatskoj ima napretek. Nije ovo ni prvi ni zadnji put da  ekonomski šarlatani poput Horvata, sačuvaj-me-bože Kulića, sad i Pavuna, pa onaj Mihajlović nastupaju u javnoj diskusiji sa “zemljo otvori se” i “smješnim” argumentima. Kapa dolje Ivankoviću što ima želudac za slušati takve diskusije i govornike. Ja ga nemam.

Malo elaboracije

Ekonomska nepismenost nacije, ne samo Hrvatske veći i mnogo razvijenijih zemalja, ne zaprepašćujuće i vjerojatno, u neznanju i predrasudama, ne odstupa bitno od nekog prosjeka za post-socijalističke zemlje. (Vidi npr. Caplan.)

Ekonomska tematika i problemi dio su svakodnevice. Diskusija o njima nije rezervirana za ekonomiste i ne bi trebali biti.
Svi su dobrodošli u raspravi. Zov je po ljudskoj prirodi neodoljiv. Ipak, neko minimalno razumijevanje i otvoren um je pretpostavka. Najbolje bi bilo kad bi svim imali isti level kompetencije o ekonomskim pitanjima, ali to nije tako. Kamatni račun se standardno ne razumije, izračun ‘sadašnje vrijednosti’ je gotovo nepoznanica i posljedično svima kuna danas i za 10 godina vrijedi isto. (To je ono pitanje “Kad osvojiš milijun Kn na lotu, koliko si zapravo osvojio?” Novinari iz  dnevnog lista na kojeg je Ivanković natuknuo su se ogriješili u to mnogo puta. Vidi npr. izračun troškova rukometnih dvorana.)

Neki minimum ekonomske pismenosti se ipak očekuje od fakultetski obrazovanih, a pogotovo od intelektualaca sa doktoratom. Nije uzalud  da je ‘Uvod u Ekonomiju’ obavezni jednogodišnji, ne samo semestralni, predmet za SVE brucoše na sveučilištima u zemljama zapada. Da li su Horvat i slični intelektualci ikada otvorili i učili i jedan ekonomski udžbenik? Sumnjam. Njima je to očito. Postoji razlika između informiranih lajika i jednostavno neznalica.

Dvije stvari su ključne u Ivankovićevu argumentu. Prvo, intelektualna diskusija o ekonomskim problemima je zagušena uvijek istim, pogrešnim i nesuvislim argumentima. Oni najglasniji, najmanje i znaju. Drugo, to nije nimalo bezazleno jer populizam, demagogija i ksenofobija, čije pojave se uvijek intenziviraju tokom recesija, mjenjaju mišljenje javnosti  u smjeru politika koje javnost želi, a ne koje treba.

Intelektualci ‘zamagljni’ ekonomski predrasudama i koji manipuliraju diskusiju u tom smjeru, poput Srećka Horvata na kojeg je Ivanković pikirao, su najglasniji diskutanti i u većini. Kao što je Ivanković primjetio, oni su opasni,  njihova retorika je vrlo efikasna jer igra na emocije i identitet slušatelja/gledatelja (ekstraprofit, privatizacija, neoliberalizam). Na drugu ruku, ekonomisti koji se, kroz mukotrpno istraživanje, godinama bore protiv kojekakvih “krivih navoda” i predrasuda, nalaze su u manjini.

Ali problem sa ovom prvom grupom nije koliko su beskrupulozni manipulatori i kako efikasno koriste retoriku, već da nemaju pojma o onome o čemu govore! Tako ekonomisti moraju trošiti masu vremena na ispravljanju ekonomski nepismenih intelektualaca kojima i nije interes postati ekonomski pismeni.

Bryan Caplan, u svojoj knjizi The Myth of the Rational Voter, je predložio tri pravila kako ekonomisti efikasno i jasno mogu komunicirati ekonomske ideje. (1) Kontrast između popularnog javnog mišljenja i ekonomskih principa mora biti jasan. (2) Nužno je objasniti i istaknuti zašto je prvo pogrešno, a drugo ispravno. Iznad navedena većina je u krivu. (3) Mora biti zabavno.

Lijepo je vidjeti da se Ivanković potrudio i uspio oko sva tri. Razlika između jednostavnih ekonomskih pojmova dug, novac i kredit i popularno zastupljenih ali krivh mišljenja Horvata su naglašena. Ekonomske poante iza ideja štednje kao odgođene potrošnje, kredita koji prebacuje buduću potrošnju u sadašnju te valutne klauzole su istaknute. Nikakva “krađa vremena” ili “privatizacija.” I drugi ekonomisti koji pišu za Banku imaju slične uspjehe. (Tekst1, Tekst2, Tekst3.)

(Vjerojatno se puno o pojavi valutne klauzule može objasniti time što ekonomisti zovu endogena pojava ili politika, jer valutna klauzula nije uvedena ad hoc nekim diktatom bankara ili tko zna koga izvana, odozgo, već ponudom i potražnjim samih štediša i kreditora za stranom valutom zbog nepovjerenja domaćoj. U prošlom i sadašnjoj državi. Za markom prije, za eurom sada.)

Mislim da nije dovoljno naglašeno da nisu svi ekonomisti dio te inteligencije koja sprečava diskusiju na konstruktivan način. Sličnu argumentaciju imao je i Borislav Škegro u nedavnom tekstu o Darku Mihajloviću u onom nesretnom NU2. Da je ekonomska struka u hrvatskoj podbacila.  (Zašto sličnog teksta nije bilo nakon što je Kulić gostovao u NU2?)
Ima tu i tamo nekih čudaka, ali mislim da se uglavnom radi i nepopularnosti ekonomista, pogotovo među političarima, a ne njihovom zakazivanju. Stalno mislim na nekoliko ekonomista, mlađe generacije, moderno obrazovanih i sa iskustvom i radovima iza sebe, koje nikad ne vidim u javnom nastupu, a volio bih. Zašto mediji, npr. emisija NU2, njih ne pozovu nego Kulića i Mihajlovića? Možda oni ne žele nastupiti, ali zašto? Možda im sugovornici ne odgovaraju? Možda su sramežljivi? Kako god, oni privilegiranu govornicu još uvijek nemaju.

Posted in Uncategorized | 20 komentara »

13. prosinca 2012

O političkoj podršci reforme radnog zakonodavstva

autora/ice cronomy

Blogeri i kolumnisti Banka Magazina vrlo su aktivni i raspisani. Morate ih čitati.

Primjerice, Milan Deskar Škrbić je vrlo dobro sažeo rad Svjetske Banke o vezi ishoda na tržištu rada i zakonodavstva o zaštiti zaposlenja (Employment Protection Legislation ili  EPL nadalje) u Hrvatskoj.

Ja ću se osloniti na njegov sažetak i malo elaborirati o temi koju je on postavio u svom naslovu – “Tko zapravo profitira uz rigidno radno zakonodavstvo” – ali se samo kratko, na kraju svog teksta, dotaknuo toga. Iz Škrbićevog teksta mogli smo iščitati naznake o onima koji profitiraju uz rigidni EPL, iako je potpuni odgovor izostao. Mislim da pitanje iz naslova možemo i preformulirati bez da izgubimo suštinu kao ‘Tko podržava određene politike na tržištu rada?’ ili ‘Tko (ne) podržava reformu tržišta rada?’

S rizikom da ponavljam one “očite istine” koje svi znaju, stanje na hrvatskom tržištu rada vrlo je loše. Škrbić i Svjetska Banka su to dobro dokumentirali: stopa aktivnosti je niska, (45% ukupno stanovništvo), astronomskih 60% nezaposlenih je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti za one 15-64 godine je oko 52%.

Vidjeli smo i jučerašnje podatke o broju nezaposlenih. (iako ta mjera baš i nije najbolja) Osim toga, tržište rada je dualizirano, o čemu se također nedavno pisalo u Banci, iako sam dojma da se općenito manje o tome raspravlja stručno i po medijima.

Neki od tih ishoda rezultat su duboke i dugotrajne recesije u Hrvatskoj (npr. ukupni broj nezaposlenih). Neki drugi loši ishodi nisu rezultat recesije već su od prije prisutni kao stalne karakteristike hrvatskog tržišta rada. (npr. niska stopa participacije) Oni su rezultat strukturnih problema tržišta rada.

Sadašnje nefleksibilno radno zakonodavstvo  ne pridonosi poboljšanju te situacije. Vjerojatno upravo suprotno: otežava stabilizaciju i oporavak tržišta rada. A o važnosti reforme ZORa se mnogo govori i raspravlja.

Ono o čemu se pak daleko manje raspravlja je politička ekonomija te reforme.

Ovaj rad Svjetske Banke  je tek u jednom kratkom paragrafu, doslovce posljednjem u tekstu, spomenuo da su promjene ZORa i EPLa politički teške. Primarni cilj ovog rada je ipak bio da ocjeni rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva, ponudi podršku u dizajniranju moguće zakonodavne reforme i stimulira diskusiju. Ova riječ ‘moguće’  je  ključ čitave diskusije.

No i kad želi stimulirati diskusiju, Svjetska Banka u Hrvatskoj (a i Škrbić, iako ga ne želim kritizirati jer ga ne poznajem) izgleda ima potrebu biti politički korekta pa nije izostalo isticanja “važnosti” dijaloga socijalnih partnera. Ja pojma nemam što to znači. Meni to zvuči kao fraze bez značaja koje nam nimalo ne pomaže u diagnosticiranju kočnica promjena EPLa. A kočnice postoje.

Da li promjene ZORa izostaju jer nedostaje dijalog “socijalnih partnera” ili nekome promjene i reforme ne odgovaraju? Ja mislim da je ovo drugo.

Politike tržišta rada te njihovo moderniziranje je ekonomska politika, ne socijalna. Ne vidim zašto ekonomisti misle da nemaju nešto kvalitetno za reći upravo o političkoj ekonomiji reforme ZORa, kad imaju. Napuštanjem te rasprave i načina na koje se promjene ZORa provode  efektivno prepuštaju svoju ulogu u konstrukciji rješenja drugima – “socijalnim partnerima.”

Čast iznimkama, ali kao što Škrbić kaže diskusije o reformi tržišta rada u Hrvatskoj rijetko se pomaknu dalje od ideoloških fasada, prepucavanja i okrivljavanja sa, bar meni, nepoznatim frazama i parolama o raznim -izmima. Od ekonomske politike stvara se socijalna filozofija koju kroje specijalni interesi i “ugledni analitičari”, reko bi Škegro.

Evo kako ja razmišljam o problemima reforme tržišta rada.

Bez da se zamaramo raznim frazama tipa “fleksigurnost”, “rigidnost”, “EPL”, što znače i kako utječu na ishode tržište rada, o suštini problema na tržištu rada možemo razmišljati kao o nedostatku konkurencije. Ne mislim na više ili manje nezaposlenih koji konkuriraju za poslove, već na mehanizam povećanog natjecanja (competition) koji je ključan za stvaranje pozitivnih efekta po zapošljavanje.

Primjerice, dualizacija ugovora o radu na određeno i neodređeno ili beskrajni i izdašni kolektivni ugovori u javnom sektoru, nasuprot uvjetima koje privatni zaposlenici (ne)uživaju, primjeri su politike i institucija tržišta rada koja koče povećanu konkurenciju i kvalitetnije funkcionioranje tržišta rada.

Reforma radnog zakonodavstva koja bi otklonila takve politike i institucije  pojačala bi mehanizam konkurencije na tržištu rada i vjerojatno povećala zaposlenost. Npr. politike i mjere usmjerene prema vraćanju dugoročno nezaposlenih – o kojima je rad Svjetske Banke puno govorio – u aktivno traženje posla smanjilo bi nezaposlenost, povećalo kapaciteta radne snage i vjerojatno eliminiralo mehanizam kojim loši ishodi na tržištu rada postaju trajni (persistent) što je još i važnije.

Rad Svjetske Banke je spomenuo taj problem trajnosti ishoda na hrvatskom tržištu rada, dokumentirao i izložio vezu između rigidnog EPLa i loših ishoda na tržištu rada. Predložene su čak i potrebne promjene i to točno po članku ZORa, doduše opet u dijalogu sa “socijalnim partnerima”. (vidi str. 26-27) Generali zaključak je da bi promjene i relaksiranje ZORa dovele do boljih izgleda zapošljavanja, kraćeg trajanja nezaposlenosti, viših prihoda itd.

Pretpostavimo za sada da je sve to upravo tako, da bi promjene ZORa sigurno poboljšale ishode i efektivno ‘izlječile’ nezaposlenost. Zašto onda strukturne reforme tržišta rada, one najvažnije, izostaju? Gdje zapinje? Zašto izmjene ZOR nisu dio mjera koje su i ova i prijašnja Vlada mogle provesti u borbi protiv nezaposlenosti?

Jer to netkome ipak ne odgovara. Sjećamo se referenduma o ZORu? Da bi bolje razumijeli problematiku reforme ZORa i EPLa, te mogli odgovoriti na ova pitanja moramo uzeti korak dalje od ocjene rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva i definiranja pozitivnih posljedica njegove promjene. Suština problema je u političkoj ekonomiji pa tako moramo i pristupiti diskusij.

Potreban nam je jednostavan okvir političke ekonomije da bi razumijeli političku podršku i protivljenje reformi ZORa.

Politička Ekonomija

Zanimaju nas (1) pobjednici i gubitnici takve reforme i (2) uvjeti pod kojima bi bilo dovoljno političke podrške reformi.

Iako gubitnika reforme ZORa u dužem roku i ne bi trebalo biti jer sa dinamičnijim i fleksibilnijem tržištem rada svi koji žele bi pronašli posao (tržište rada nije zero-sum igra) kratkoročna percepcija gubitka oblikuje njihovu potporu ili otpor reformi.

Pretpostavimo da imamo tri vrste radnika. (1) zaposlene radnike, “insajdere”, koji imaju određenu moć nad politikom tržišta rada (npr. kroz glasovanje, jer su politički povezani sa Vladom, jer su u mogućnosti organizirati referendum) i stoga kad donose odluku o zakonima i reformi tržišta rada gledaju kako povećati svoju korist (dobrobit). Ništa čudno. Na drugoj strani imamo (2) dugoročno nezaposlene “ousajdere”, one u najnepovoljnijem položaju. Oni se razlikuju od (3) kratkoročno nezaposlenih radnika jer  manje intenzivno traže posao. Pretpostavimo također da pod promjenom ZORa spada bilo koja politika koja bi povećala intenzitet traženja posla dugoročno nezaposlenih outsajdera.

Pod kojim uvjetima će zaposleni, koji uglavnom imaju najveću moć određivanja politke tržišta rada ovdje, podržati takvu promjenu ZORa? Podržati će je samo ako ona poveća njihovu ukupnu dobrobit, iliti welfare. Ako ne,  čak i ako smanjuje nezaposlenost i ako je bez troškova, oni neće podržati reformu ZORa. Nije ih briga.

Zašto bi politički jake insajdere uopće zanimala reforma ZORa ako je ona namjenjena da poboljša stanje onih u najnepovoljnijem položaju, ousajdere, koji su  polički slabi? Ne zbog nekog “socijalnog partnerstva” ili dobrodušnosti, već  jer moža ipak indirektno utječe na njihovu dobrobit kroz tri kanala.

  1. Oporezivanje. Porez koji financira naknadu za nezaposlene može se naplatiti samo od zaposlenih. Stoga, što je više nezaposlenih, veći je porezni teret na zaposlene insajdere. Ako reoforma ZORa smanji nezaposlenost, smanjiti će i porezni teret na zaposlene radnike i oni će podržati takvu reformu.
  2. Izloženost nezaposlenosti. Ako insajderi znaju da postoji realna šansa da će ostati bez posla u budućnosti, podržati će reformu ZORa ako ona poveća šansu da nezaposleni radnici pronađu posao. Dakle, što su insajderi više izloženi mogućnosti da postanu nezaposleni, jer je ekonomija u recesiji ili su troškovi otpuštanja niski (!), to je njihova potpora reformi ZORa jača. Jer, jeli, nikad se ne zna. Ali zato će se i opirati smanjenju troškova otpuštanja i “očuvanju” radnih mjesta.
  3. Plaće. Bilo koja politika na tržištu rada i reforma ZORa koja povećava participaciju dugoročno nezaposlenih i intenzitet njihovog traženja posla omogućuje nezaposlenima da ponude nižu cijenu rada prilikom traženja posla. To djeluje negativno na plaće zaposlenih insajdera koji će se stoga  protiviti reformi ZORa. Krajnji efekt je viša i trajnija nezaposlenost.

U globalu, svaka reforma ZORa koja povećava konkurenciju  outsajdera u traženju posla i formiranju plaća neće biti odobrena od zaposlenih insajdera.

Ajmo pokušati još malo formalizirati ove ideje. Rekli smo da kratkoročno nezaposleni imaju veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti nego oni dugoročno na “birou.” Stoga, kratkoročno nezaposleni intenzivnije tragaju za poslom od vjerojatno apatičnih dugotrajno nezaposlenih radnika. Outsajderi su samo oni dugoročno nezaposleni, ne kratkoročno. Interesi kratkoročno nezaposlenih i zaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih.

Također, poznato nam je iz teorije i empirijskih radova da dugoročno nezaposleni nemaju utjecaja na formiranje plaća, tj. nemaju ublažujući efekt na smanjenje razine plaća što onda samo pridonosi dužoj nezaposlenosti.

U tom slučaju, svaka reforma ZORa koja povećava intenzitet traženja posla i konkurenciju između dugoročno i kratkoročno nezaposlenih, snižava cijenu rada i stvara nove poslove. Upravo ono što želimo! Efekt promjena ZORa – bilo kao smanjenje poreza na plaću, naknada za nezaposlenost, troškova otpuštanja ili nečeg drugog – odraziti će se stoga kao povećan intenzitet traženja posla i zapošljavanja. Iako je za mnoge to poželjno, nekima i ne paše.

Evo kako ove odnose možemo prikazati na grafikonu koji će nam može pomoći da razumijemo da li će biti političke podrške za reformu ZORa ili ne.

PEL

Koji je utjecaj reforme ZORa koja rezultira povećanjem intenziteta traženja posla i konkurencije između kratkoročno i dugoročno nezaposlenih? Baš kao što je ilustrirano, silazna krivulja se pomakne na gore, što znaci da za svaku razinu zaposlenosti i plaća vjerojatnost pronalaska posla je veća. Uzlazna krivulja se pomakne udesno. Tržište rada je manje rigidno. Znači nove krivulje su one grimizne boje. Nedvojbeno je da zaposlenost poraste, sa Z_1 na Z_2. Na drugu ruku, vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih može i porasti i pasti. I to je ključ.

Zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako imaju koristi od toga. A imati će koristi od toga samo ako reforma ZORa poveća vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih. To je jedino što ih zanima, bez obzira koliko zaposlenost poraste. Na Slici vidimo da zaposlenost na x osi može porasti u nedogled, ali ako se na y osi ništa ne promjeni, neće biti političke podrške reformi ZORa od insajdera.

Razmotrimo i sljedeće. Interesi zaposlenih i kratkoročno nezaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih. Veća konkurencija dugoročno nezaposlenih sniziti će šansu da kratkoročno nezaposleni pronađu posao brže i smanjiti će plaće zaposlenima. To je onaj 3. efekt gore. Ali, u isto vrijeme, zaposleni znaju da će ako silom prilika postanu dugoročno nezaposleni imati će veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti. To je onaj 2. efekt gore.

Tako, zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako je 2. efekt jači od 3. efekta.

Kada je to tako? Kada su zaposleni više izloženi mogućnosti da izgube posao i kada plaće ne reagiraju (puno) na  zaposlenost. Drugim riječima, za one vičnije ekonomskoj terminologiji, kad je potražnja za radom elastična. To znači da je silazna krivulja u slici iznad horizontalna i kad se pomakne na gore vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih će sigurno porasti (efekt 2.). Pošto se plaće ne mjenjaju (efekt 3.) insajderi će podržati reformu ZORa.

Prepoznajemo li u ovome određene (nedavne) događaje i interese na tržištu rada? Tko diktira (ne)promjene ZORa? Kome je “nediranje” plaća vrlo, gotovo jedino, važno? Tko izbjegava ikakvu diskusiju o problemu (dugoročno) nezaposlenih? 

Ostaviti ću da moguće odgovore formulirate sami, u komentarima niže.

[Više o ovim okvirima i teorijima reforme tržišta rada pročitajte u radovima Gilles Saint-Paula. Pogotovo u ovom, na kojem je baziran moj tekst i gornja slika. Odlični radovi su i ovaj i ovaj, oboje o političkoj ekonomiji reforme tržišta rada. Pošaljite email ako ne možete doći do rada. Ispričavam se za i ovo malo akronima, ali moglo ih je biti i više. Ekonomisti su jednostavno ovisni o njima.]

Posted in Nezaposlenost, Politika, Reforma | 3 komentara »

Oznake: , , , , ,
08. prosinca 2012

From Macro Santa

autora/ice cronomy

Možda ste ovo već vidjeli kod Mankiwa. Od EconStories ekipe.

Posted in Makroekonomija | Komentari isključeni za From Macro Santa

Oznake:
03. prosinca 2012

W?! Hello!

autora/ice cronomy

U onom “boljem” scenariju, Hrvatska je u W tipu recesije, još znana kao ‘roller-coaster’ i naravno kao ‘double-dip’. I to je vjerojatno rastegnuta interpretacija ako ćemo dati ikakvu važnost ona dva kvartala beznačajnog pozitivnog rasta BDPa. U onom gorem slučaju, ako gledamo razinu BDPa, Hrvatska je u L recesiji. Znana još i kao “hockey stick” recesija, najgori je mogući scenarij. Ekonomija padne i ostane duuuuugo na dnu. Japan je tako izgubio čitavo desetljeće, a recesija u Japanu je započela prsnućem balona nekretnina i dionica.

Ako sad počnemo povlačiti paralele sa tržištem nekretnina u Hrvatskoj lovljenju za glavu i zabrinjvajućim mislima nema kraja.

Ipak, evo kako otprilike izgleda kretanje BDPa sa najnovijim podacima o padu 1.9% u trećem kvartalu 2012.u odnosu na 2011. Prosudite sami da u kojem tipu recesije je Hrvatska. Uzeo sam si za slobodno pretpostaviti pad od 1.5% u četvrtom kvartalu 2012 i graf to reflektira. (Ne držite me odgovorni ako bude toliko ili više! Ekonomisti pretpostavljaju sve osim odgovornosti.)

slika12

…. realizirani u odnosu na ‘potencijalni’ BDP. (u grubo jer smo bez modela ovdje)

slika22

…. i jedna duža serija o broju i trendu nezaposlenih. (dovraga i beztraga zašto mora biti tako komplicirano doći do podataka o tržištu rada. Tema za neki drugi post.)

Nez1

Šteta što su se prošle godine izgubile bez da se išta konkretno učinilo da bi se zemlju izvuklo iz recesecije. Ne sasvim drugačije od Japana. Sada je preostao izbor između lošeg i goreg tipa recesije.

Misao – “From now on, when you take a chip, just take one dip and end it.“

Posted in Uncategorized | 2 komentara »

Oznake: ,
  |  
%d blogeri kao ovaj: