Iz Arhiva – Švicarci na Hrvate 2007.

autora/ice cronomy

Čitajući odličan članak Milana Deskara-Škrbića u Banka Magazinu ne mogu se otrgnuti dojmu da su banke zaslužile izgubiti ovaj spor oko kredita u ‘švicarcima’ i kamatnih stopa itd. Ne jer imam nešto protiv banaka ili njihove prakse ili jer mislim da su namjerno obmanjivale svoje klijente ili učinile nešto “krivo”, već jednostavo, kako se meni čini, jer se nisu uspjele oduprijeti argumentima na osnovi kojih je sudac Dobronić donjeo nepravomoćnu presudu. Zbog šlampavosti obrane.

Sudac Dobronić se poziva na studiju MMF-ovih ekonomista iz 1997. o kretanju švicarskog franka, odbacuje utjecaj financijske krize i recesije u EU i SADu, drži da je aprecijacija švicarskog franka bila zadana stvar, zicer, te da je i sama financijska kriza bila predvidljiva, citirajući Krugmana.

Usudio bih se reći da uz par dana pripreme jedan dobar prediplomski student ekonomije bi mogao replicirati na netočne navode svih ovih teza i dati protu primjere i argumente. Ta nije ovo prvi slučaj nepredvidljivosti kretanja tečaja. Uostalom to je upravo što je Škrbić i napravio.

No, pitam se da li je ili zašto nije do toga došlo u sudnici? Nisam bio u sudnici i slušao sve ove argumente (vjerojatno bi mi pozlilo vrlo brzo) ali pretpostavljam da su neki od ovih argumenata vjerojatno izneseni tokom suđenja i (možda) raspravljani. (?) Ako nisu i ako je sudac Dobronić donio presudu čitajući Krugmana i neke mutne i slabo zapažene radove MMF-ovih ekonomista, čemu onda čitavo suđenje?  Zbog povreda Zakona o zaštiti potrošača?

Ako se diskutiralo o ovim tezama, pravo pitanje je što su odvjetnici banaka radili, kako su se pripremali i kako replicirali na ove argumente odvjetnicima udruge Franak, pravnicima koji do jučer, po njihovim riječima, nisu znali da li je krivulja potražnje silazna ili uzlazna. Što su odvjetnici banka radili, s kim su se konzultirali? Zar nemaju te banke neke stručne i obrazovane analitičare i ekonomiste (neke čini mi se sa prilično zvučnim imenima) koji su mogli i trebali pripremiti odgovore također bazirane na ekonomiji tečaja, financijskih kriza i recesija?

Ovako, ispada da je šaćica ekonomski slabo potkovanih pravnika mahala nekakvim malo ili nimalo relevantnim radom MMF-ovih ekonomista za razdoblje 2007. do danas i zauvijek promjenila hrvatsko bankarstvo, bila presuda pravomoćna ili ne. Možda je bilo moguće pronaći rad – publicirani rad u akademskom časopisu, ne samo radnu verziju – koji ističe probleme i nemogućnost predviđanja kretanja tečaja, analizira stabilnost eur/chf tečaja do izbijanja krize u EU itd.

Ovo je naravno potpuno glupo pitanje, stoga ulovite se za nešto prije nego pročitate ostatak rečenice, ali kako to da ti isti  ekonomisti koji su “predvidjeli” aprecijaciju franka 1997. nisu predvidjeli krizu i recesiju 2008.? Čudno kako ta predviđanja (ne)funkcioniraju u ekonomiji. Poanta je da što god se “moglo” predvidjeti o kretanju tečaja ili krizi, “moglo” se predvidjeti i nešto drugo. U nekakvim seminarskim dvoranama konstatacija suca Dobronića da je bilo moguće predvidjeti aprecijaciju franka bilo bi dočekano sa, ahm, rezervacijom, ali zasigurno i sa protutezom da je franak mogao ostati stabilan ili oslabiti u odnosu na euro zbog ovog ili onog razloga. 

Primjerice, čisto da se besramno samopromoviram, Dobronić nije trebao kopati po radu iz 1997. da bi konstatirao da će franak aprecirati, već je mogao pročitati što sam napisao na ovom blogu davnog Rujna 2007. o popularnosti kredita u francima ili sa valutnom klauzulom, mogućnosti jačanja franka i rasta referentne kamatne stope za franke, te kako “Ne bi bilo iznenađujuće da kamate na kredite s valutnom klauzulom u Švicarskim francima porastu još jednom do kraja (2007.) godine.

Mogući mehanizam je onda bio jačanje franka zbog podizanja referentne kamatne stope (3-mjesečni Libor) Švicarske Narodne Banke “kako bi smanjila raskorak između kamatnih stopa na ostale valute, poskupila franak i tako učinila carry-trade manje privlačnim” (citiram sam sebe ovdje). Zbog toga, “predividio” sam onda da podizanje “švicarske kamatne stope zbog veće inflacije i smanjivanja carry-trade, osjetiti će se i u Hrvatskoj kao i drugim zemljama centralne i istočne Europe.”

No, nisam bio toliko sposoban predvidjeti financijsku i dužničku krizu u EU, skandal i krah Libora ili aprecijaciju švicarskog franka zbog njegove percepcije kao najsigurnije valute. Ipak, učinilo mi se onda da:

Postoji zabrinutost da špekulacije sa valutama mogu destabilizirati ekonomije istočne Europe u kojima su hipotekarni krediti indeksirani ili denominirani u francima i vrlo popularni. Dok se tipični investitori na tržišu valuta znaju zaštiti od gubitaka u carry-trade spekulacijama i mogu brzo likvidirati svoje pozicije, obična kućanstva nisu u mogućnosti to napraviti, a neka nisu ni svijesna u što se upuštaju. Hipotekarni krediti su uglavnom u domaćoj valuti, ali indeksirani za franak ili neku drugu valutu. Ako su krediti u “švicarcima” izdani sa plivajućom kamatom, porast Švicarskih kamata će povećati kamate na postojeće kredite. Kad bi vrijednost franka porasla u odnosu na kunu dužničko opterećenje obitelji koja zarađuje u kunama, a ima zajam u francima, bi se povećalo (bilo zbog rasta vrijednosti franka ili nekakve umjetne devalvacije kune).

Kuna je zapravo malo i ojačala u odnosu na franka u to vrijeme. No, unatoč mojim sposobnostima predviđanja ili možda zbog njih, to nije odvratilo ni moje roditelje od uzimanja kredita sa klauzulom u franku te su i oni potom iskusili neugodnosti vezane za potpuno “predvidljivo” jačanje švicarskog franka.

Vo’ se veživa za roge, a čovik za besidu! A ča san ti ja reka 2007. mama? (Forši ta poslovica nima veze sa gornjim tekstom, ma mi se istešo pježa.)

Oglasi

6 komentara to “Iz Arhiva – Švicarci na Hrvate 2007.”

  1. “No, pitam se da li je ili zašto nije do toga došlo u sudnici? Nisam bio u sudnici i slušao sve ove argumente (vjerojatno bi mi pozlilo vrlo brzo) ali pretpostavljam da su neki od ovih argumenata vjerojatno izneseni tokom suđenja i (možda) raspravljani. (?) Ako nisu i ako je sudac Dobronić donio presudu čitajući Krugmana i neke mutne i slabo zapažene radove MMF-ovih ekonomista, čemu onda čitavo suđenje? Zbog povreda Zakona o zaštiti potrošača?

    Ako se diskutiralo o ovim tezama, pravo pitanje je što su odvjetnici banaka radili, kako su se pripremali i kako replicirali na ove argumente odvjetnicima udruge Franak, pravnicima koji do jučer, po njihovim riječima, nisu znali da li je krivulja potražnje silazna ili uzlazna. Što su odvjetnici banka radili, s kim su se konzultirali? Zar nemaju te banke neke stručne i obrazovane analitičare i ekonomiste (neke čini mi se sa prilično zvučnim imenima) koji su mogli i trebali pripremiti odgovore također bazirane na ekonomiji tečaja, financijskih kriza i recesija?”

    Mislim da su ovo “core” pitanja iz cijele price! Great way to put it!
    nekako mi se cak cinilo da se DS overstreacha pisuci onako dug komentar kako bi objasnija nesto sta je common sense (bar meni) – da se ne mogu tocno predvidjat kretanja tecaja pogotovo ne 10 godina unaprijed (za to mislim ne treba salva clanaka koje je DS naveo) kao i pitanje izvlacenja krugmana iz konteksta (ok i zakljucak IMF 2007 je izvucen iz konteksta) po pitanju mogu li se predvidjati recesije – no ocito se treba dobro ubit od posla i za takve stvari, zato mislim da je dobro sto je DS to ipak tako ucinio na nacin da ima snazan znanstveni “background”. ove su stvari trebale biti totalno po strani u sudjenju, jer su vise manje jasne svakome s malo mozga (il san bar mislio dosad da je tako) – u centru je trebala biti zastita potrosaca, iako mislim da su zaboravili da su i oni koji drze novac u bankama jedna vrsta potrosaca

    Pozz

  2. “ove su stvari trebale biti totalno po strani u sudjenju, jer su vise manje jasne svakome s malo mozga (il san bar mislio dosad da je tako)”

    Ta pretpostavka će te nastaviti iznenađivati. S vremenom naučiš da je malo toga više-manje jasno što se tiče ekonomije netkome tko nije knjigu iz ekonomije vidio. I “trenirani” ekonomisti moraju o stvarima promisliti 2,3 puta i pročitati materijala prije nego što postane jasno, a kamoli ne ekonomski laici.

  3. Pravnici imaju politicku ekonomiju i studiraju 5 godina i njima ne trebaju ekonomisti da im objasne ocite stvari. U HR svi od doktora, pravnika pa valjda do cistacice znaju sve o ekonomiji a nama ekonomija u k da prostite. Valjda je to samo hr fenomen da su ama bas svi strucnjaci u ekonomiji i to nakon 50 godina komunizma?

  4. Po mom mišljenju presuda koja se odnosi na kredite u švicarcima i kamatnu stopu ne bi se trebala temeljiti na ekonomskim analizama. Kretanje tečaja i kamatne stope su dio poslovnog rizika kako onog koji nudi takve kredite, tako onog koji ih uzima. Sudac je trebao presudu utemeljiti isključivo na pravnim pitanjima, a ne ekonomskim. Radi se prije svega o Zakonu o zaštiti potrošača, Zakonu o obveznim odnosima i dr. koji uređuju prodaju i pružanje usluga. Ugovor ima određeni sadržaj i taj sadržaj mora odgovarati pravoj volji ugovornih strana. Samo takav ugovor može proizvoditi prava i obveze, u protivnom je pobojan ili ništetan. Kod rješavanja spora sud je bio dužan uzeti u obzir ne samo sadržaj ugovora, već i tijek pregovaranja prije toga, odnosno sve one okolnosti koje su utjecale da sadržaj ugovora bude takav kakav je. Mislim da je ključno pitanje u ovom postupku to kako su potrošači shvatili svoje obveze, i jesu li uopće shvatili u kakav se rizik upuštaju. Ako im je bilo objašnjeno da postoji mogućnost promjene tečaja i kamatne stope te dosezi i posljedice tih promjena, onda su ugovori valjani, a promjene spadaju u poslovni rizik svakog sudionika. Međutim, mislim da “potrošačima” nije uvijek razjašnjeno pravo stanje stvari i rizik kojeg preuzimaju sklapanjem ugovora. Ako postoji povrede zakona onda presudu valja održati bez obzira na posljedice poslovanja banaka i buduće investicije.

  5. Ako su banke lagale pri prodaji svojih proizvoda onda da treba ih kazniti ali nije duznost banaka da obrazuju drugu stranu u pregovorima. Svi imaju poslovnu sposobnost i nisu djeca i glupost treba kažnjavati. Vec mi je puna kapa ti stavova da drzava treba razmisljati umjesto gradana. Presudu ne valjda odrzati po cijenu svega. U zivotu treba biti pragmatican. Stavis troskove i koristi na papir i onda odlucis.

  6. Kolega, zakon kaže da Banke moraju “educirati”, točnije informirati svoje klijente. Što one nisu radile. Kod prodaje, ne samo u bankarstvu, uvijek se pričalo samo o dobrim stranama proizvoda/usluge, a ostalo se nije spominjalo. Pa se igralo – ako nisam rekao, ne znači da sam lagao. Toga nema više. Svi bitni elementi (propisano je koji) moraju biti prezentirani klijentu prije, za vrijeme te poslije poslovnog procesa (znači kda se netko samo dođe raspitivati, moraš to,to i to; kada dođe sklopiti ugovor, moraš to,to, i to, nakon sklapanja ugovora moraš to, to, i to). banke se tome jednostavno nisu na vrijeme prilagodile, a HNB je mislio da će one polako to s vremenom. Ovdje ima debele podloge za tužbu protiv HNB-a, ako se utvrdi da banke nisu neki zakon poštivale. A jedan HNB je uspio sakriti propast jedne banke, pa da ne bi ovom mutnom vodom na kraj izašao.

    Sama presuda je iznenadila banke jer nisu imali pojma što će ovaj sve natrafljati u obrazloženju pa nisu bile niti spremne na to. A u svakome slučaju, nije uopće niti trebao imati takav monolog kakav je izveo. Trebao se držati točno zakonskih odredbi kojie su prekršene ta kako su prekršene.

    Sam slučaj je problematičan jer se s jedne strane nalazi 8 banaka te je upitno da li su sve na isti način radile. Tu bi moglo biti velikih problema.

    Bez obzira na sve, ova prsuda ide u korist banaka na kraju tako da se uopće nije potrebno njome zamarati.

%d bloggers like this: