Čitajući odličan članak Milana Deskara-Škrbića u Banka Magazinu ne mogu se otrgnuti dojmu da su banke zaslužile izgubiti ovaj spor oko kredita u ‘švicarcima’ i kamatnih stopa itd. Ne jer imam nešto protiv banaka ili njihove prakse ili jer mislim da su namjerno obmanjivale svoje klijente ili učinile nešto “krivo”, već jednostavo, kako se meni čini, jer se nisu uspjele oduprijeti argumentima na osnovi kojih je sudac Dobronić donjeo nepravomoćnu presudu. Zbog šlampavosti obrane.
Sudac Dobronić se poziva na studiju MMF-ovih ekonomista iz 1997. o kretanju švicarskog franka, odbacuje utjecaj financijske krize i recesije u EU i SADu, drži da je aprecijacija švicarskog franka bila zadana stvar, zicer, te da je i sama financijska kriza bila predvidljiva, citirajući Krugmana.
Usudio bih se reći da uz par dana pripreme jedan dobar prediplomski student ekonomije bi mogao replicirati na netočne navode svih ovih teza i dati protu primjere i argumente. Ta nije ovo prvi slučaj nepredvidljivosti kretanja tečaja. Uostalom to je upravo što je Škrbić i napravio.
No, pitam se da li je ili zašto nije do toga došlo u sudnici? Nisam bio u sudnici i slušao sve ove argumente (vjerojatno bi mi pozlilo vrlo brzo) ali pretpostavljam da su neki od ovih argumenata vjerojatno izneseni tokom suđenja i (možda) raspravljani. (?) Ako nisu i ako je sudac Dobronić donio presudu čitajući Krugmana i neke mutne i slabo zapažene radove MMF-ovih ekonomista, čemu onda čitavo suđenje? Zbog povreda Zakona o zaštiti potrošača?
Ako se diskutiralo o ovim tezama, pravo pitanje je što su odvjetnici banaka radili, kako su se pripremali i kako replicirali na ove argumente odvjetnicima udruge Franak, pravnicima koji do jučer, po njihovim riječima, nisu znali da li je krivulja potražnje silazna ili uzlazna. Što su odvjetnici banka radili, s kim su se konzultirali? Zar nemaju te banke neke stručne i obrazovane analitičare i ekonomiste (neke čini mi se sa prilično zvučnim imenima) koji su mogli i trebali pripremiti odgovore također bazirane na ekonomiji tečaja, financijskih kriza i recesija?
Ovako, ispada da je šaćica ekonomski slabo potkovanih pravnika mahala nekakvim malo ili nimalo relevantnim radom MMF-ovih ekonomista za razdoblje 2007. do danas i zauvijek promjenila hrvatsko bankarstvo, bila presuda pravomoćna ili ne. Možda je bilo moguće pronaći rad – publicirani rad u akademskom časopisu, ne samo radnu verziju – koji ističe probleme i nemogućnost predviđanja kretanja tečaja, analizira stabilnost eur/chf tečaja do izbijanja krize u EU itd.
Ovo je naravno potpuno glupo pitanje, stoga ulovite se za nešto prije nego pročitate ostatak rečenice, ali kako to da ti isti ekonomisti koji su “predvidjeli” aprecijaciju franka 1997. nisu predvidjeli krizu i recesiju 2008.? Čudno kako ta predviđanja (ne)funkcioniraju u ekonomiji. Poanta je da što god se “moglo” predvidjeti o kretanju tečaja ili krizi, “moglo” se predvidjeti i nešto drugo. U nekakvim seminarskim dvoranama konstatacija suca Dobronića da je bilo moguće predvidjeti aprecijaciju franka bilo bi dočekano sa, ahm, rezervacijom, ali zasigurno i sa protutezom da je franak mogao ostati stabilan ili oslabiti u odnosu na euro zbog ovog ili onog razloga.
Primjerice, čisto da se besramno samopromoviram, Dobronić nije trebao kopati po radu iz 1997. da bi konstatirao da će franak aprecirati, već je mogao pročitati što sam napisao na ovom blogu davnog Rujna 2007. o popularnosti kredita u francima ili sa valutnom klauzulom, mogućnosti jačanja franka i rasta referentne kamatne stope za franke, te kako “Ne bi bilo iznenađujuće da kamate na kredite s valutnom klauzulom u Švicarskim francima porastu još jednom do kraja (2007.) godine.”
Mogući mehanizam je onda bio jačanje franka zbog podizanja referentne kamatne stope (3-mjesečni Libor) Švicarske Narodne Banke “kako bi smanjila raskorak između kamatnih stopa na ostale valute, poskupila franak i tako učinila carry-trade manje privlačnim” (citiram sam sebe ovdje). Zbog toga, “predividio” sam onda da podizanje “švicarske kamatne stope zbog veće inflacije i smanjivanja carry-trade, osjetiti će se i u Hrvatskoj kao i drugim zemljama centralne i istočne Europe.”
No, nisam bio toliko sposoban predvidjeti financijsku i dužničku krizu u EU, skandal i krah Libora ili aprecijaciju švicarskog franka zbog njegove percepcije kao najsigurnije valute. Ipak, učinilo mi se onda da:
Postoji zabrinutost da špekulacije sa valutama mogu destabilizirati ekonomije istočne Europe u kojima su hipotekarni krediti indeksirani ili denominirani u francima i vrlo popularni. Dok se tipični investitori na tržišu valuta znaju zaštiti od gubitaka u carry-trade spekulacijama i mogu brzo likvidirati svoje pozicije, obična kućanstva nisu u mogućnosti to napraviti, a neka nisu ni svijesna u što se upuštaju. Hipotekarni krediti su uglavnom u domaćoj valuti, ali indeksirani za franak ili neku drugu valutu. Ako su krediti u “švicarcima” izdani sa plivajućom kamatom, porast Švicarskih kamata će povećati kamate na postojeće kredite. Kad bi vrijednost franka porasla u odnosu na kunu dužničko opterećenje obitelji koja zarađuje u kunama, a ima zajam u francima, bi se povećalo (bilo zbog rasta vrijednosti franka ili nekakve umjetne devalvacije kune).
Kuna je zapravo malo i ojačala u odnosu na franka u to vrijeme. No, unatoč mojim sposobnostima predviđanja ili možda zbog njih, to nije odvratilo ni moje roditelje od uzimanja kredita sa klauzulom u franku te su i oni potom iskusili neugodnosti vezane za potpuno “predvidljivo” jačanje švicarskog franka.
Vo’ se veživa za roge, a čovik za besidu! A ča san ti ja reka 2007. mama? (Forši ta poslovica nima veze sa gornjim tekstom, ma mi se istešo pježa.)
Cronomy.org 