Debelo kasnim sa ‘nastavkom’ o pitanju ispravne državne politike u recesiji, potrošnja ili štednja?
U prethodnom postu istaknuo sam tri teme. Prvo, što znači ispravno u ovom kontekstu je već samo po sebi problematično za definirati. Da li je u recesiji ispravna ona politika koja u kratkom roku stabilizira ekonomiju i izvuće zemlju iz recesije ili je važnije fiskalnu politiku usmjeriti na dugoročno održivi ekonomski rast? Mogući je određeni trade-off između dviju kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, što neke zemlje mogu provesti i podnijeti bolje od drugih.
Drugo, potpuni i zadovoljavajući odgovor teško ćemo pronaći usporedbom sa drugim zemljama, osim u iznimnim slučajevima nepokolebljve sličnosti dviju zemalja i seta okolonosti u kojima su se našle. (Kandidati?) Treće, možda samo pitanje ‘potrošnja ili štednja?’ nije najvažnije u datom trenutku ako ekonomski rast izostaje zbog nekih ‘trećih’ razloga.
TEORIJE (kao)
U procjeni učinka i ispravnosti javne politike nezamjenjiv alat je ekonomski model pomoću kojeg možemo ilustrirati moguće posljedice određene politike štednje ili potrošnje. Stoga nije na ‘koga’ se moramo ugledati, već na ‘što?’ Koja teorija, koji model makroekonomij, objašnjava hrvatski poslovni ciklus, njegove uzroke te moguće ishode politika javne štednje ili potrošnje u recesiji? Samo u takvom okviru možemo uvjerljivo argumentirati što je vjerojatno ispravno, a što nije.
No, imajući to pitanje na umu, umjesto da se bacimo na dubinske analize mnogih makroekonomskih teorija i posljedica državne potrošnje ili štednje u njima, možda bi, kao prva aproksimacija, efikasniji put bio prvo upitati se ‘čijim’ modelima vjerujemo. Imamo par opcija: akademski ekonomisti, Vlada tj. Ministarstvo Financija, HNB i možda ekonomisti privatnih banaka. Svi oni koriste određene makroekonomske modele na kojima baziraju svoja predviđanja i koje koriste u procjeni nekih politika. Neki su ‘ispravniji’ od drugih.
Ne znam za vas, ali moja refleksna reakcija bila bi na prvo mjesto staviti ono što HNB govori; ozbiljna, ne-politička, ne-pristrana institucija kojoj je primarna zadaća cijenovna i makroekonomska stabilnost. Također, HNB uživa značajno povjerenje javnosti; sjetimo se samo koliko su riječi guvernera Rohatinskog odzvanjale u javnosti i povjerenje koje je sam guverner uživao. Ipso facto dobre su šanse da fiskalnu politika koju HNB zagovara, iako na nju ne može djelovati – a znamo da je to štednja i smanjenje javnih izdataka – je ona koja ide u smjeru poboljšanja makro stabilnosti. Drugim rječima bit će da modeli i teorije ekonomije kojima se HNB vodi za razumijevanje hrvatske ekonomije ukazuju na javnu štednju kao onu “ispravnu” politiku u ovom trenutku.
I drugim gore navedenim kandidatima makro stabilnost bi trebala biti primarni cilj. Kao što HNB provodi monetarnu politiku u korist makro stabilnosti, MiFin bi trebao provoditi fiskalnu politiku sa istim ciljem. Zašto onda ne bi vjerovali da je MiFin-ova politika ona ‘ispravna’? MiFin je pod političkom ingerencijom, a znamo da (hrvatski) političari vole izmišljati toplu vodu. Iako je dakle Vladi (ovoj, prošlo ili budućoj) načelno cilj stabilnost i rast, nema garancije da političari neće trgovati ekonomski cilj za kratkoročni politički cilj, npr. pobjedu na izborima. Dakle, bez obzira što ekonomski modeli govore da je ‘ispravno’, politički modeli možda govore da je nešto drugo ‘ispravno’.
Među akademskim ekonomistima, kojima je u načelu prosperitet i makro stabilnost također cilj, postoje raznolike preporuke o ispravnoj državnoj politici u recesiji. Razni (polu) ekonomisti se paradiraju po medijima i već niz godina koliko već traje recesija ističu ili potrošnju ili štednju kao jedinu ispravnu politiku. Zbunjujuće. Na koje teorije se oni oslanjaju da imaju tako raznolike preporuke? Kako je to uopće moguće?
Problem sa modelima i teorijama makroekonomije za procjene fiskalne politike je da ih ima više, te da različiti modeli imaju drugačije, ponekad kontradiktorne, preporuke za ulogu državne politike u recesiji. Također, moderna makroekonomija nije se posebno bavila fiskalnom politikom, naglasak je bio na monetarnoj politici. Moderni makro modeli su imali vrlo malo utjecaja za vođenje kratkoročne fisklane politike. Stoga, ne iznenađuje da jedan makroekonomist iz Zagreba, jedan iz Splita i jedan iz Pule imaju drugačiju preporuku za Vladu što je “ispravna” politika u recesiji, povećanje državna potrošnja ili pak štednja.
Tako nešto sam pokušao ilustrirati u onoj seriji o Vulgarnim Keynezijancima. Stara Keynezijanska garada zagovara povećanu državnu potrošnju kao jedinu ispravnu politiku koja može stabilizirati ekonomiju i izvući je iz recesije. Takvih Keynezijanaca u Hrvatskoj ekonomskoj misli ne nedostaje. Na drugu ruku, ako ste pročitali cijelu seriju, vidjeli ste da je moguće konstruirati drugačiji model – neuspjeh koordinacije – također oko nekih Keynesovih ideja (npr. animal spirits) i argumentirano doći do suprotnog zaključka: smanjenje državne potrošnje može imati stabilizirajući efekt, poboljšati očekivanja kroz smanjenje neizvjesnosti i gurnuti ekonomiju iz loše ravnoteže (recesije) u bolju (rast). Takvih Keynezijanaca u Hrvatskoj ekonomskoj misli ima malo.
Koje su implikacije nekih drugih teorija poslovnog ciklusa za državnu politiku? Jedan od najmodernijih i najkorištenijih teorija u makroekonomiji je tkv. teorija realnog poslovnog ciklusa, RBC prema engleskom nazivu real business cycle. U toj teoriji – za koju su Finn Kydland i Edward Prescott dobilli Nobelovu – jedan običan, standardan model ekonomskog rasta podvrgnut je stalnom “bombardiranju” šokovima produktivnosti, tehnologije. Dakle realnim šokovima, ne monetarnim jer je novac neutralan ovdje. Šokovi, pozitivni i negativni, za produktivnost ekonomije su izvor i objašnjenje poslovnog ciklusa. Koja je uloga državne politike? U osnovnom RBC modelu država nema ulogu stabilizacije poslovnog ciklusa. U RBC modelu poslovni ciklusi, periodi recesije i rasta, su optimalni odgovor ekonomije na stalne fluktuacije produktivnosti i stoga država jednostavno nema što stabilizirati nit potrošnjom nit štednjom, niti bi to trebala.
I austrijanci svog konja za utrke imaju (iako malo tko od ‘policymakera’ jaše tog konja). U njihovom modelu poslovnog ciklusa državna potrošnja i intervencija može pogoršati stanje jer država jednostvno ne zna sve moguće posljedice vlastite intervencije. Općenito austrijanci smatraju da državna (deficitarna) potrošnja može samo pogoršati alokaciju investicija i resursa, a taj je efek u recesiji možda i još gori. Dakle, RBC i Austrijanci od prve nisu ‘ispravni’ modeli za početi razmišljati o pitanju potrošnje ili štednje države. No, podsjećam, možda to nije ni ispravno pitanje.
Nova, moderna verzija Keynezijanske teorije svakako može poslužiti kao oslonac za državni stimulans i povećanje državne potrošnje u recesiji. No, vrijedi napomenuti da je važniji mehanizam za utjecanje na ekonomiju u novoj Keynezijanskoj teoriji kamatna stopa, ne državna potrošnja. Monetarna politika ima glavnu riječ i tek kada nominalne kamate udare nulu i monetarna politika je tehnički bespomoćna država može fiskalnom politikom utjecati na ekonomiju. U teoriji. Koplja se lome i dalje. Tematika koja je za Hrvatsku malo bitna sada.
Na kraju, korisnost svih ovih modela – jer svaki ima i svoju kritiku – je u tome koliko dobro su njihova predviđanja poravnata sa kretanjima varijabli u stvarnosti, poput investicija, potrošnje, zaposlenosti, plaća, itd. Pa tako, da si još malo zakompliciramo život, modeli neuspjeha koordinacije i RBC su gotovo identični u svojoj sposobnosti podudaranja sa stvarnim podacima. No, jedan model kaže da država nema ulogu stabilizirati ekonomiju ni potrošnjom ni štednjom, dok drugi kaže da država gotovo pa mora intervenirati fiskalnom politkom kako bi ekonomiju izbacila iz loše i presumjerila u dobru ravnotežu, inače šansa za poboljšanje ekonomije ostaje neiskorištenom. A crisis is such a terrible thing to waste. Na koji model se osloniti kao osnovu državne politike? Koji je model onaj “ispravni” za hrvatskih već pet godina recesije?
Ispada da se nalazimo u iznimno nezadovoljavajućoj situaciji. Ne možemo se osloniti na ishode i iskustva drugih zemalja. Možda se ne možemo ni na vlastita iskustva iz prošlosti jer niti jedna ekonomija u biti nije ista u dvije točke u vremenu. Makroekonomski modeli nam daju mnoštvo kontradiktornih savjeta što činiti, a ne znamo ni kome, ni čijim modelima vjerovati.
TROKUTI
Možda pogled iz jednog drugog kuta bi nas mogao izvući iz ove frustrirajuće situacije i omogućio nam tračak nade da nekog korisnog odgovora ipak ima. Kaada pitamo da li je državna štednja ili potrošnja ispravna politika u recesiji, u suštini zanima nas kako bi, u određenom vremenu, država utjecala na razinu i rast BDPa fiskalnom politikom.
Keynezijanci, stari i novi, vide problem u jazu BDPa (output gap), razlike između potencijalne i ostvarene razine BDPa koja je manja zbog recesije. Zadatak države je da zatvori taj jaz. Oni “znaju” da je BDP (daleko) ispod svoje ‘potencijalne’ razine zbog nedostatka ukupne potražnje, ne zbog mogućih raznih neefikasnosti koje spriječavaju da tržište alocira resurse na najbolji mogući način i tako podigne BDP. Stoga povećana državna potrošnja, rađe nego rezanje poreznih stopa, je ispravna i najbolja politika za zatvoriti taj jaz i izaći iz recesije. Jaz BDPa kao rezultat umanjene ukupne potražnje u ekonomiji ponekad se zove i Okunov jaz, po ekonomistu Arthuru Okunu.
Jedna prepreka u tom pristupu je kocept potencijalnog BDPa. Što predstavlja potencijalni BDP? Za Keynezijance je to mjera razine BDPa koji bi mogli dostići sa “ispravnom” fiskalnom i monetarnom politikom. No, prisjetimo se npr. osnovne ideje RBC teorije poslovnog ciklusa: periodi recesije i buma optimalna reakcija ekonomije na stalne fluktuacije produktivnosti; potencijalna razina BDPa je istovjetna sa ostvarenom i nema jaza koji bi država trebala zatvoriti mjenjanjem svoje potrošnje na gore ili dole. Općenito, ako nema neefikasnosti u ekonomiji nema potrebe da država intervenira da ih ispravi.
No, ako resursi nisu iskorišteni na najbolji mogući način i razne distorzije tržišnog mehanizma (porezi, koluzije, državni monopoli, intervencije, itd.) stvaraju alokativnu neefikasnost, kapacitet ekonomije da proizvodi dobra, usluge i stvara nova radna mjesta biti će smanjen. Znači neefikasnosti koje nastaju kao rezultat loših mikroekonomskih politika (visoki porezi, birokratske i regulativne prepreke, slaba zaštita privatnog vlasništva i ugovora) također mogu dovesti do gubitka par postotaka BDPa i smanjenjem produktivnosti ozbiljno narušiti dugoročni ekonomski rast. Gubitak blagostanja zbog raznih mikro distorzija, alokativnih neefikasnosti i intervencija države u kompetitivno tržište mjerimo Harbergerovim trokutom, prema Arnoldu Harbergeru.
U prisutstvu takvih neefikasnosti uloga država je da ih ispravi, pogotovo ako je sama kreirala neefikasnosti i distorzije u alokaciji resursa svojim lošim mikroekonomskim politikama. Primjerice, znamo da porezi i subvencije uvode distrozije u funkcioniranje tržišta. Upravo je jedna od glavnih funkcija Harbergerovih trokuta mjeriti gubitka blagostanja zbog poreza i subvencija. Stoga, tijekom poslovnog ciklusa ispravno je da država izgladi distorzije koje nastaju zbog poreza. Ako se porezi drže konstantnim, kako bi se umanjile neefikasnosti zbog učestalih promjena, država dopušta da porezni prihodi porastu (padnu) u dobrim godinama (u recesiji). Ako se pak mjenjaju, bile bi niže u recesiji a više u bumu. Taj neki oblik kontraciklične politike ipak nije usmjeren na stabiliziranje BDPa nego na smanjenje porezne distorzije tijekom čitavog poslovnog ciklusa.
Također, distorzije i gubici blagostanja nastaju zbog (državnih) industrijskih monopola. Sam Harberger je pokušao izmjeriti te gubitke zbog monopola.
Keynezijanci ne daju Harbergerovim trokutima veliku važnosti. Kako bi Krugman rekao makro pobjeđuje mikro; gubitak blagostanja i zaposlenosti je daleko veći zbog pada potražnje i ostvarenog BDPa ispod ‘potencijalnog’ nego zbog nekakvih mikroekonomskih neefikasnosti. Poznata je izreka Jamesa Tobina da je potrebno puno Harbergerovih trokuta da bi ispunili jedan Okunov jaz. Zato njihov naglasak na jazu BDPa i njegovom zatvaranju povećanjem potražnje – trošite, trošite, trošite! – bez obzira na prisutne ekonomske neefikasnosti u alokaciji resursa.
No ako razmišljamo o padu BDPa i ekonomskoj stagnaciji kao rezultatu pada kapaciteta ekonomije, padu produktivnosti i prisutstvu raznih neefikasnosti, ispravna politika države nije da štedi ili troši kako bi smanjili nekakav jaz outputa mikromenadžmentom potražnje, već da eliminira distorzije i unaprijedi alokaciju resursa u svoje najproduktivnije svrhe.
Visoki porezi, visoke subvencije gubitašima i državni monpoli dio su hrvatske ekonomske stvarnosti već godinama. Te neefikasnosti su vrlo važan dio priče o ispravnoj fiskalnoj politici u recesiji, ali i tijekom čitavog poslovnog ciklusa. Rekao bi da su Harbergerovi trokuti u Hrvatskoj veliki i možda ih ne treba puno da bi ispunili jaz između sadašnje razine BDPa i neke moguće bez tih neefikasnosti.
Od 2000. do danas u Hrvatskoj je došlo do značajne realokacije resursa u zastarijele, nekonkurentne industrije poput brodogradnje, tekstila, prometa, u ‘industriju’ nekretnina, sve dok je javni sektor bujao bez možda ikakvog poboljšanja vlasitite produktivnosti i upitne koristi za privatni sektor. Posljedice tih neefikasnosti su katastrofalne. Vrijedi se sjetiti da je Domovinski rat trajao pet godina. Nakon pet godina recesije, moguće i još koje, možda možemo početi govoriti o (još jednoj?) izgubljenoj generaciji.
Razmišljati o štednji ili potrošnji države u recesiji možda u načelu nije korisno ako nas postavi na put u kojem štednja ili potrošnja postanu same sebi svrhom. Slabo promišljeno rezanje i otpuštanje dok se istovremeno uglavnom ignoriraju alokativne neefikasnosti i pogrešne mikroekonomske politike ne donosi mnogo poboljšanja u trenutnu situaciju već samo kupuje transcendentalan rejting i privid stabilnosti. (No, izgleda da ni to nije uspijelo.)
Cronomy.org 