Komentar na Latinicu o socijalizmu i o produktivnosti

autora/ice cronomy

Znam, prošlo je već dva tjedna od prikazivanja Latinice sa temom socijalizma. Unatoč tome par riječi bi trebalo napisati jer je jedna tema razgovora, koja je kako se meni činilo najavljena a onda zanemarena, od iznimne važnosti.

Jedna od premisa je bila da se o socijalizmu kao alternativnom ekonomskom sistemu u Hrvatskoj nije moglo raspravljati jer se htjelo odmaknuti od i prekinuti sa ne tako davnom prošlosti. Latin je valjda mislio na političku i akademsku zajednicu koja je izbjegavala te rasprave. Uglavnom, sada zbog krize kapitalizma – koji je riječima Latina “zasnovan na liberalnoj tržišnoj ekonomiji” što upućuje na to da se pod kapitalizmom smatra političko i ekonomskom društveno uređenje, tj. da postoji i kapitalizam bez tržišne ekonomije –  socijalizam se kao društveno uređenje navodno pojavljuje kao alternativa. Znači, vidljivo je da su kapitalizam i socijalizma predstavljeni kao ukupna, ekonomska i politička, društvena uređenja, ne samo kao ekonomski sistemi koji služe ka nekom cilju. Ja nisam svijestan da je kapitalizam kao društveno uređenje u krizi u većini država svijeta i da se aktivno planira u glavama birača da ga smjene u korist alternative. Pogotovo ne socijalizma. Financijska kriza je ne mali problem te usporavanje gospodarskog rasta i porast nezaposlenosti je svakako nepoželjno, no Kina, po mnogima najkapitalističkih zemalja danas, nema namjeru napustiti svoj ekonomski sistem i politiku i vratiti se Velikom Skoku Naprijed.

Zapravo, izmjenična upotreba termina socijalizam i kapitalizam je bila ponešto zbunjujuća jer nije bilo jasno što se točno mislilo pod njima. Socijalizam, a po tom pitanju ni kapitalizam, nijednom tokom emisije nije definiran u ekonomskom smislu, onako kako bi ja to odmah formirao u glavi. Zapravo, socijalizam se predstavio kao oblik društvenog uređenja i tako je razgovor, na moje razočaranje, više bio usmjeren u sociološkom i povijesnom smjeru nego ekonomskom. Latin je upitao gosta dr. Branka Caratana da objasni, na primjeru Švedske kako to socijalizam i kapitalizam može postojati u isto vrijeme na istom mjestu, pošto je našoj javnosti to zbunjujuće. Švedska ima tržišnu kapitalističku ekonomiju, a primjer je uspiješnog socijalističkog pokreta jer je ona uspijela zadržati “programe socijalne reforme” i državne intervencije u sve pore društva uz visoku ekonomsku efikasnost. Po tome, reklo bi se da visoki porezi i visoka potrošnja na programe društvenog blagostanja zadovoljava definiciju socijalizma tokom emisije. Ne bi se baš složio i razmišljanja bi sigurno varirala, ali nije mi cilj polemizirati. Ustvari, smatram da je nepotrebno polemizirati oko definicija i naziva Švedskog društvenog uređenja socijalizmom. Ljudi u Hrvatskoj brzo pokazuju na Švedsku kao primjer socijalističkog sistema, a zaboravljaju da je ekonomski ipak kapitalištička ekonomija slobodnog tržišta, privatnog vlasništva, potpuno otvorena za dotok stranih investicija, radne snage i međunarodnu trgovinu. Jasno je rečeno da Švedska ima specifično jaku socijalnu državu koja ipak počiva i, još važnije, izgrađena je na kapitalističkim temeljima. U ekonomskoj literaturi i terminima to je poznato kao Nordijski model, ne socijalizam. Jeffrey Sachs je gostovao na Bloombergu prije neki dan (link na mp3) govoreći o nordijskom modelu i nije ga nijednom nazvao socijalizmom.

Uz to što je Švedska prikazana kao idealno (socijalističko) društveno uređenje, istaknuto je kao bitna stvar  da Švedska ima i iznimno visoku “ekonomsku efikasnost.” Konkretnije u uvodu je rečeno:

Švedska je zemlja koja je uspjela zadržati ekonomsku efikasnost, a istodobno zadržati na visokoj razini programe socijalnih reformi.

Nažalost, kao što sam i predvidio bilo je malo razgovora o toj efikasnosti. Ekonomska efikasnost je uobičajena, svakodnevna riječ za produktivnost – jedan od najvažnijih koncepata i predmeta u ekonomiji. (Ekonomisti na poseban način razmljišljaju o konceptu efikasnosti.) Od posebnog je značaja da je baš produktivnost spomenuta. Prvo, mislim da je cilj u emisiji bio ukazati gledateljima na to da se može biti zemlja sa snažnim socijalističkim pokretom, ili kako je u emisiji prikazano imati socijalizam, a u isto vrijeme imati iznimno visoku produktivnost/efikasnost. Drugo, značajno je jer se unatoč iznimnoj važnosti koju produktivnost ima za standard života jedne zemlje (oprez ovdje!), ona se najmanje spominje i diskutira u medijima i društvu. Nažalost u Hrvatskoj se dramatično malo spominje, u usporedbi sa razvijenima zemljama gdje se također malo spominje, ali više nego kod nas. Ekonomske diskusije se vrte oko kredita, vanjskog duga, deficita (državnog i vanjskog), industrijske proizvodnje i naravno Sv. turističke sezone. Kad dođe, ako dođe, do viška u državnom proračunu diskusija će se okrenuti; javnost će pobuniti da ih država oporezuje previše (s pravom).

Produktivnost je tako iznimno malo zastupljena u ekonomskoj diskusiji, a ona je na kraju dana najvažniji faktor za porast životnog standarda, te je u stvarnosti razlika u produktivnosti zaslužna za većinu razlike u prosječnom životnom standardu među zemljama. Nisu porezi, nisu vanjski (ne)dug, nije postojanje državne banke, nije brodogradnja, nije turistička sezona, nisu programi blagostanja. Ta pitanja su bitna samo utoliko koliko utječu na produktivnost ili produktivnost utječe na njih. Koji je naš političar ikad pokrenuo raspravu o podizanju produktivnosti, faktorima koji utječu na produktivnost ili to uopće imao kao cilj tokom izborne kampanje? (Nigdje političari nemaju produktivnost kao izborni cilj zbog škakljive povezanosti sa zaposlenošću.) Krivica za nebrigu o predmetu produktivnosti djelomično leži i na hrvatskim ekonomistima koji o produktivnost i uzrocima njenog (ne)poboljšanja ne komuniciraju javnosti značajno. Tako spominjanje i uvođenje teme produktivnosti u jednoj ovako prominentnijoj emisiji, ma koliko kratko i vrlo površno, je korak naprijed.

Što je uopće produktivnost? Bez puno filozofije, produktivnost je jednostavno količina outputa koji možemo proizvesti sa danom količinom inputa; mjeri koliko možemo proizvesti sa dostupnom količinom radnika, tehnologije i ostalih resursa. Veća produktivnost je bolja i poželjna jer omogućuje da se više dobara i usluga proizvede iz iste količine dostupnog rada, kapitala, resursa i znanja. Tako je produktivnost ključan faktor za povećanje životnog standarda, ne državna potrošnja na socijalne programe ili radni odnosi. Zato onaj oprez prije.

Unatoč tome, nešto drugo se izlagalo u Latinici i informiralo gledatelje. Na početku emisije prikazana je reportaža o Švedskoj vrsti socijalizma. Može se sumirati da su dvije teme vodile reportažu – uvijeti na radu i tržište rada u Švedskoj (što ekonomisti zovu industrijski ili radni odnosi), te socijalni programi i državno subvencioniranje. Radni odnosi su kasnije ponovno prominentno prikazani u reportaži o tvornici stakla Vetropack d.d. u Zagorju. Riječima Latina, u njoj sve izgleda kao da je u socijalizmu, a iz reportaže saznajemo da je taj zaključak izveden opet zbog radnih odnosa – poštivanje petogodišnjih kolektivnih ugovora koji reguliraju povećanje plaća, bonuse, dodatno zdravstveno osiguranje, a i edukaciju. Nakon reportaže, Latin je upitao gosta emisije, jedan od direktora u Vetropacku Damir Gorup, zašto se kompanija odlučila za “pomalo mekani, pomalo socijalistički pristup” u organizaciji poduzeća. Odgovor je bio nedvosmislen – u pozadini svega je pitanje efikasnost, tj. produktivnost.

U pozadini svega sigurno je produktivnost radnika, ali nažalost kroz reportaže i rasprave gostiju, o produktivnosti gledatelji ništa korisnog nisu saznali. Čak ni od Stanislava Antića, bivšeg direktora legendarno uspiješnog SASa, nismo saznali ništa o produktivnosti SASa, samo o 3.5 puta većim “republičkim” plaćama i raznim bonusima radnicima. Nostalgija za mase, jer na primjeru jednog poduzeća, ili par njih, nije moguće provoditi zaključke da je ondašnji socijalizma u Hrvatskoj bio efikasniji od današnjeg kapitalizma.

Zapravo, od svih informacija iznesenih, većina gledatelja će sigurno ishitreno skočiti na zaključak da zbog “mekanih, socijalističkih pristupa” bilo u Vetropacku d.d. ili Švedskoj, produktivnost je visoka. Nekako se čini prirodno da visoka produktivnost koju građani Švedske posjeduju ide ruku pod ruku sa visokim levelom socijalne potrošnje (socijalizam kako ga Latinica predstavlja) i “mekanim” pristupom u radnim odnosima. Države sa visokom produktivnošću radnika imaju i najugodnije, najudobnije radne odnose – sindikati su jaki, kolektivni ugovori dominiraju, naknada za nezaposlenost je visoka, sigurnost posla je veća, bolovanja duža i visoko plaćena. Zadovoljni radnici dobro i rade. Činjenica je i da Nordijske zemlje imaju visoku radnu produktivnost, iz godine u godinu višu čak i od zemalja sa liberalinijim, tvrđim, industrijskim odnosima, manjom zaštitom radničkih prava i manjom razinom “socijalizma” u kapitalizmu. Ta činjenica se u Hrvatskoj olako ističe kao vrlo očita i prema tome kao ispravna paradigma za uvođenje u Hrvatskoj. Pa tko pametan to ne bi htio!?

No, ekonomisti tu brzo namirišu dobro, staro i njima utuvljeno pravilo – korelacija ne znači i kauzacija. U cijeloj toj priči o socijalizmu, radnim odnosima nekad i danas, nema nikakvih informacija o tome da li industrijski odnosi i visoka socijalna potrošnja u stilu Švedske uzrokuju višu produktivnost. Samo postojanje i veličina korelacije ne znači da postoji i uzročno-posljedična veza. Radni odnosi su mekši i državna potrošnja na socijalne programe je puno veća, u Švedskoj, ostalim Nordijskim zemljama i Z. Europi, no to ne znači da to i uzrokuje veću produktivnost. U grubljoj verziji, ekonomisti ovo nazivaju pseudo-ekonomijom. Na to vrlo temeljno pravilo je bitno ukazati i podsjećati jer se vrlo često, tokom diskusija o potrebi restrukturiranja radnih odnosa u Hrvatskoj, ukazuje na primjer nordijskih zemalja koje su pune zaštite radničkih prava, visoke socijalne potrošnje, a opet imaju visoku produktivnost.

Da, Hrvatske radne odnose treba promisliti i Hrvatski radnici moraju biti produktivniji, ali upiranje prsta na primjerice Švedske industrijske odnose i visoku produktuivnost njenih radnika ne govori nam ništa o tome kako to postići. Postoje puno bolji kandidati za objašnjenja visoke produktivnosti, koji je zapravo i uzrokuju – vještine kojima su radnici opremljeni, tehnologija kojom raspolažu i level inovacije. Bez poboljšanja ta tri faktora, nikakva količina i kvaliteta radnih odnosa iz bilo koje zemlje neće uzrokovati rast produktivnosti hrvatskog radnika i time njegovog životnog standarda. Povećanje životnog standarda se ne može izzakonodaviti odozgo.

Biti ću malo neoprezan i reći da nedvojbeno načini i poticaji kojima menadžeri i poslodavci motiviraju svoje radnike imaju utjecaja i veze sa produktvnosti radnika, ali voljan sam kladiti se da je to više indirektne i spore i mutne prirode. Žestoka debata političkih stranaka i sindikata, i njihovo samopouzdanje oko radnih odnosa i zakonskog okvira (meki vs. tvrdi) i njihovih utjecaja na radničku produktivnost je pretjerana. Nitko zapravo nema dovoljno uvjerljivih dokaza o vezi radnih odnosa i produktivnosti radnika.

Vezano za pitanje i nedorečenosti o uzročno-posljedično odnosu, je i staro pitanje što je došlo prije – kokoš ili jaje? Da li je Švedska postala zemlja sa jakim socijalističkim pokretom prije nego što je podigla svoju produktivnost i postala razmjerno bogata zemlja? Sumnjam. Dr. Branko Caratan je u emisiji naglasio da se Švedski socijalni model ne može samo tako emulirati/provesti u Hrvatskoj. Može biti pouka za određene probleme, ali naš je dohodak po stanovniku daleko niži od Švedskog da bi si mogli priuštiti Švedska riješenja i model. Taj visok dohodak koji Šveđani uživaju je postignut visokom produktivnošću. Znači, ipak je ona na prvom mjestu, kako bi radnici onda uzdržavali nordijski socijalni model. Kod nas sve naopako.

Poanta – pripazite na pseudo ekonomska objašnjenja jednostavnih načina poboljšanja životnog standarda.

P.S. Ja nisam sve prokomentirao, ali svi gosti su rekli pametne i zanimljive stvari.

Oglasi

5 komentara to “Komentar na Latinicu o socijalizmu i o produktivnosti”

  1. Odlična poanta. Hrvati su preveliki lijenčine za tako nešto (u prosjeku).

  2. Odlican tekst pogotovo ono o ekonomskoj efikasnosti. Bas jucer uceci iz knjige o poduzetnistvu sam stao na nacelu ekonomske efikasnosti. Mislim da uvjeti rada mogu definitivno povecati produktivnost ali i ne moraju. Ja cu mozda biti produktivniji ako imam dobre uvjete, dobru placu, dobar godisnji, xbox kojim se u pauzi mogu igrati ali netko drugi mozda jednostavno sve to iskoristi i radi cak i manje i losije. Tehnologija, tehnika i organizacija su glavni nacini povecanja produktivnosti.

  3. Šveđani su zanimljiv slučaj. Kauzalnost ide u ovom smijeru: kvalitetni ljudi -> visok standard života. Sva nadogradnja (pa i socijalizam) počiva na tom temelju.

    Ako netko misli da je sve u odabiru sustava, neka proba objasniti zašto je komunistička istočna Njemačka bila najrazvijenija komunistička država.

    Jedna bitna stvar u vezi Švedske je velika homogenost stanovništva. Što je stanovništvo homogenije, veća je solidarnost i moguće je uvesti više socijalizma. Velik broj imigranata u zadnjim desetljećima naveo je i Šveđane da preispitaju opseg svoje socijalne pomoći.

  4. glavno fora je bila “ljudi dobivaju novce i kad ne rade” kad god čujete priču o starim dobrim je ” država je dala novce za ………… ”
    Hrvatska je zemlja sa najviše parazita na jaslama i zemlja čiji stanovnici misle da njihova država jako malo daje i da je za “život dostojan srednjeeuropskog standarda ” trebala država dati više novaca ,poticaja i sredstava za restrukturiranje ničega

  5. Osvrt koji sam s užitkom pročitala i potpisala bih do zadnjeg zareza.

%d bloggers like this: