Archive for Listopad, 2008

31. listopada 2008

Sad je vrijeme za Devalvaciju!

autora/ice cronomy

Ako ste pomislili da je vaš bloger izgubio pamet sa ovakvim pozivom u naslovu bez brige.

Noć Vještica je, pa sam vas malo htio prestrašiti. 😉 No zanimljivo bi bilo znati gdje su nestali svi pozivi vrlih urednika raznih medija za forsiranom deprecijacijom kune i njenoj dobrobiti za gospodarstvo? Zar ne bismo trebali povećati izvoz umjetnim putem sada kad vanjska potražnja pada zbog recesije u Europi? Inflacija se povlači, pa slaba kuna ne bi bila problem, zar ne? Ili možda selektivna devalvacija (samo za euro, ne za franak), pa kom’ opanci, a kom’ obojci prilikom otplate kredita sa valutnom klauzulom?

Oglasi
29. listopada 2008

Kredit-Likvidnost Indikatori

autora/ice cronomy

Domaći mediji, čak i oni poslovne i financijske prirode, uglavnom izvještavaju o svakodnevnom kretanju najvećih svjetskih burzovnih indeksa i naravno onog domaćeg. Crveni, padajući indeksi su jasni indikator financijske krize koja još uvijek traje. Crni, bombastični naslovi o strmoglavom padu burzi i dionica financijskih institucija su indikatori, prema medijima, da se krizi (panici) ne vidi kraj te da spasilački pothvati ne daju željene razultate. Prema tome, u obrnutom slučaju, nagli porast burzovnih indeksa i pogotovo financijskih institucija bili bi indikator završetka krize, ili barem početak kraja i postupnog ulaženja u period smirenih duhova.

Ipak, za bolje razumjevanje financijske krize (ili tkz. credit cruncha) potrebno nam je par konkretnijih pokazatelja, tj. oni koji nam govore što se zbiva na tržištu novca i kredita, a da su u isto vrijeme pristupačni i razumljivi ne-stručnoj javnosti. Gledanje u dioničke indekse kao pokazatelje oporavka ili završetka krize (što je vanjski događaj) je slabo jer je kratkoročnog pogleda; ne daju odgovor o oporavku u financijskom/bankarskom sektoru jer faktora koji utječu na promjene cijena dionice ima pravo mnoštvo, od razumljivih i izračunljivih (tehnički i fundamentalni) do Keynesovih “životinjskih duhova” i nikada nisu svi savršeno usklađeni. Promjene cijena dionica se kreću nasumce – Random Walk i tako nam ne služe kao prognoza završetka krize. Vijest o tome kako je burza zatvorila na dnevnoj bazi zvuči kao vijest, ali nije. Takvo praćenje burzi daje osjećaj informiranost o tome što se događa, a u biti uopće ne daje puno informacija. Dionice će uvijek dotaknuti dno prije nego ekonomija izađe iz recesije pa ne treba paničariti na dnevnoj bazi. Mediji samo rade senzaciju. To je zato jer dioničko tržište gleda unaprijed. Ono je palo u očekivanju slabe ekonomske aktivnosti, i s vremenom ono će se oporaviti kad očekuje poboljšanje i povratak zdravih profita. S vremenom i trendom, što nam dioničko tržište govori je da oporavak dolazi. Pametni će biti nagrađeni, a Buffet je pametan.

Kvalitetniji indikatori popravka trenutne krize su na kreditnim tržištima. Korak prema tome će biti i današnji sastanak FEDa i rezanje fed fund rate. Čak se očekuju i rezanje za 75 baznih bodova.

read more »

28. listopada 2008

Ipak Vlada, ne ‘mafija’

autora/ice cronomy

Business.hr je u ponedjeljak ukrasio svoju naslovnicu sa Polančecovim licem i izjavom da je svjetska kriza veći problem od mafije. Usitinu!? Na svojim internet stranicama postavili su anketno pitanje što je za Hrvatsku momentalno najveća opasnost? Kako je anketa završila vidite desno. Kada sam ja dao svoj glas “nesposobna Vlada” je bila iznad 40%, nešto manje od “financijska kriza”. No postepeno je kriza izglasana kao glavni problem od nešto više od 4500 ljudi.

Trenutna kriza je problematična i složena situacija sa još nepoznatim dugoročnim posljedicama za Hrvatsku. Za sada dobro prolazi u odnosu na druge zemlje Istočne Europe koje su zatražile pomoć/suradnju sa MMFom, no kako se financijska i valutna kriza šire istočnom europom, teško da će Hrvatska ostati oaza. Valute Istočne Europe su posebice pod sve većim pritiskom zbog već poznatih razloga – visoki i dugotrajni deficiti tekućeg račun, fiksni tečajevi, velika i brza kreditna ekspanzija, valutna kreditiranje što znači da su kućanstva akumulirala dugovanja u stranoj valuti. Sve je to stara priča, već viđena. U Morgan Stanleyu smatraju da će upravo valute Istočna Europa biti najgore pogođena od svih tržišta u razvoju. Osim spomenutih slabosti, globalna recesija će umanjiti/uskratiti neto tokove privatnog kapitala puno više u Istočnoj Europi i tako negativno utjecati na ekonomije Istočne Europe.

The EM (Emergin Market) currency storm that began in Asia in May has hit Latin America (Latam), and, we believe, is spreading to Eastern Europe (EE).  When it gets there, the storm is likely to cause more damage because of the weaker underlying fundamentals of the EE economies, compared to Asia and Latam.  The story for EE currencies should be familiar – large C/A deficits and high credit growth make a dangerous combination in a global environment marked by risk-aversion….

….As the world falls into a synchronous recession, capital flows to EM will likely dwindle. More than any other parts of EM, Eastern European currencies, as a group, are likely to experience intense pressure, partly because of their large C/A deficits, which have been accompanied by extraordinarily high domestic housing credit growth, with a serious currency mismatch.  While the falling EUR had protected these currencies from July to September, risks are skewed heavily to the downside for these currencies in the coming months, in our view.

Laganih, free-lunch, riješenja nema. One zemlje sa fiksnim tečajevima, pogotovo baltičke, će se naći pred nužnom dilemom – recesija (sigurno ne blaga) ili devalvacija. Hrvatska nema striktno fiksni tečaj, ali ima tkz. čvrsto upravljani tečaj (tightly managed float) čime je monetarna politika orijentirana i utječe na tečajnu stabilnost, uz svoj glavni cilj cijenovne stabilnosti. HNB je neki dan intervenirala i upozorila da “neće tolerirati špekulacije sa tečajem.” Monetarna politika je ograničena u svom utjecaju na ukupnu ekonomsku aktivnost. Nezavisna aktivna monetarna politika je nedovoljno učinkovita za upravljanje agregatnom potražnjom u Hrvatskoj jer je njen utjecaj na kamatne stope slab.

Ja sam tako glasao za najniži odgovor – Nesposobna Vlada. Ne smatram da je Vlada potpuno nesposobna u stilu partizanske politike oporbe, ali relativno sa problemima kojima se suočavamo Vlada nema potencijala kreirati dovoljno adekvatne i vremenske odgovore. U odnosu na zahtjevne mjesec koji možda prijete recesijom, Vlada nije predložila nikakvu aktivnu ekonomsku politiku ili vremešni potez. Željko Lovrinčević sa ZEI je jednom prilikom gostujući u Otvorenom oštro kritizirao Vladinu nesposobnost za ekonomske reforme sumirajući da nema intelektualnog kapaciteta. A reforme bi najviše trebale i pomogle u vremenima kad idemo nizbrdo. Prevladava mišljenje da proračun sljedeće godine ne bi trebao imati deficit, što znači zatvara se još jedna opcija stimuliranja ekonomije. Ova financijska kriza utjecati će na Hrvatsku van samog financijskog sektora i likvidnosti, a jasno je da neki Vladin odgovor ima primarni značaj. Ako Vlada nema intelektualnog kapaciteta za takav potez, kako je financijska kriza “najveća opasnost” ??

Oznake: ,
26. listopada 2008

O Potresima u Kontekstu – Charles W. Calomiris

autora/ice cronomy

https://i0.wp.com/s.wsj.net/public/resources/images/HC-FM401_Calomi_20051017141644.gif

Profesor na Columbia Sveučilištu i autor knjige U.S. Bank Deregulation in Historical Perspective (kratke recenzije ovdje i ovdje), uzvraća u WSJ omiljenim popularnim objašnjenjima da je kriza plod deregulacije. Ta objašnjenja su zapravo politikantske prirode, a dolaze posebice kako je izborna godina sa ljevice. Machiavelli daje razlog za to. No dovoljno su jaka da odjekuju i u Hrvatskoj, gdje javnost zna povijest američkog bankarstva koliko ja jahati na slonu. (priznajem da ne znam) Puno je jednostavnije izmisliti jednostavno objašnjenje nego mukotrpno studirati sadašnje i povijesne događaje kako bi dobili ispravnu sliku realnosti.

Calomiris pita koja je to točno deregulacija uzrok današnje financijske krize? Većina na ljevici odmah skoči na 1999. (vidi prošli post), no taj deregulativni Act je vjerojatno pomogao više nego bilo koja regulacija u ovoj krizi. Da bi neka određena deregulacija bila jedini uzrok današnje financijske oluje, morali bi vjerovati da se sistem urušio zbog jednog jedinog faktora; jedne greške u sistemu. Korijeni krize su u mnogim područjima – monetarna politika kao gorivo, državno uplitanje u tržište nekretnina, ali naravno i privatne greške. Calomiris ukazuje i na iskrivljene poticaje umjerenju rizika i prudencijalne mjere Basel Komiteta. Ne zaboravimo da su par godina unazad hedge fondovi bili u centru pažnje kao mamutni neregulirani brodovi novca i rizika, a danas predstavljaju mnogo manji rizik od financijskih institucija sa stogodišnjom tradicijom. Proći će neko vrijeme da bi se uspostavio puni, ispravni konsenzus o tome što se dogodilo. Iako će sigurno usljediti privremena ear sa više novih regulativa (nekih dobrih ali i loših), “Deregulacija je kriva za sve” jednostavno nije taj konsenzus. Potrebno ga je uspostaviti jer jedino tako se može dizajnirati kvalitetna reforma kako bi se izbjegla ista situacija ponovo. Uz to, trebalo bi imati na umu da postoji razlika između državnig aktivizma i (de)regulacije.

read more »

26. listopada 2008

“Vremenska prognoza” Europe

autora/ice cronomy

U odnosu na Srpanj kada je prevladavala mjestimična naoblaka uz povremene pljuskove (pravi ljetni neverini), jesen donosi trajnu naoblaku uz olujni vjetar i kišu. Link na interaktivnu vremensku mapu i članaka. Ekonomska slika nekad govori više od tisuću riječi. (Klik za uvećanje)

Oznake:
26. listopada 2008

Tko to baulja u magli

autora/ice cronomy

Pretpostavio sam da ću najbedastiji komentar o trenutnoj krizi pronaći u hrvatskim medijima (nekim). Inoslav Bešker iz Jutarnjeg prije tjedan dana (prenjeto sa original boldiranim):

Glavni uzrok krize je nedostatak efikasne demokratske kontrole nad kapitalom u Sjedinjenim Državama, što je omogućilo da se stvori financijski mjehur od sapunice (koji je puknuo na kreditiranju stambene izgradnje). Na prenapuhan mjehur se upozoravalo godinama, ali u Bijeloj kući je bio nesposoban, nekvalificiran Predsjednik, koji nije znao niti odabrati kvalificirane savjetnike, nasljednik republikanskih administracija koje su, počam od Reagana, slijedeći Friedmanove modele, demontirale i one oskudne modele regulacije koje je uveo Franklin D. Roosevelt nakon pogubne krize 1929.

Nema boljeg i lakšeg nego spomenuti i boldati Reagana, Friedmana, Busha i deregulaciju te tako kvalitetno, ispravno i vrlo precizno ukazati na pravi uzrok krize. Tko bi živ mogao sumnjati, pogotovo u hrvatskoj javnosti koja je tako dobro upoznata sa američkom financijskom povijesti, da ovo nije točno kad su spomenuti svi “usual suspects”. Zlikovci i nesposobnjakovići američke desnice su krivi.

[Bill v. Barack on Banks]

Osim šta je najveća deregulacija bankarskog sektora došla za vrijeme Demokratskog predsjednika Clintona. 1999. Clinton sa mnogim istaknutim Demokratima u Kongresu – među njima i Obamin VP kandidat Joe Biden – potpisao je Gramm-Leach-Bliley Act kojim su “demontirani” djelovi “oskudne” FDR-ove Glass-Steagall regulacije iz 1933., ponajviše razdvajanje komercijalnog od investicijskog bankarstva. Ako je deregulacija kriva za sve ovo, zašto se kod nas prelazi preko ovog?? Barack Obama je skoro svakodnevno krivio deregulaciju iz 1999. jer je jedan od autora, Phil Gramm, McCainov savjetnik. Sve dok se nisu “sporazumili” da je i Biden glasao za nju i nakon što ga je sam Bill Clinton ‘podučio’ braneći akt iz ’99. Onda je meta napada postao a tko drugi nego Bush. Vjerojatno se kod nas to zataškava jer nije djelo uobičajenih zlikovaca desnice, pa da se povera hrvatska javnost ne zbuni neprijaznim istinama.

A nema se oko čega zbuniti. Svi financijski instrumenti koji su danas u središtu pozornosti nemaju nikakve veze sa deregulacijom i svi su bili dostupni bankama za trgovanje prije ’99. Upravo ta “deregulacija” je jedna od najdobrodošlijih u ovim burnim vremenima jer je omogućila spajanje BearStearnsa sa JPMorganom, Merrila sa Bank of America komercijalnom bankom. Ali ne morate vjerovati meni, sam Clinton to kaže. Krajem Rujna, a Beškerov komentar je došao tri tjedna poslje, Clinton je dao intervju za BusinessWeek i iznjeo svoje mišljenje o tom/svom deregulativnom potezu. Ne samo da ne krivi sam sebe (iznenađujuće!) već ni republikanca Phil Gramma.

MB – Mr. President, in 1999 you signed a bill essentially rolling back Glass-Steagall and deregulating banking. In light of what has gone on, do you regret that decision?

Clinton – No, because it wasn’t a complete deregulation at all. We still have heavy regulations and insurance on bank deposits, requirements on banks for capital and for disclosure. I thought at the time that it might lead to more stable investments and a reduced pressure on Wall Street to produce quarterly profits that were always bigger than the previous quarter. But I have really thought about this a lot. I don’t see that signing that bill had anything to do with the current crisis. Indeed, one of the things that has helped stabilize the current situation as much as it has is the purchase of Merrill Lynch (MER) by Bank of America (BAC), which was much smoother than it would have been if I hadn’t signed that bill.

MB – Did he (Phil Gramm) sell you a bill of goods?
Clinton – Not on this bill I don’t think he did. You know, Phil Gramm and I disagreed on a lot of things, but he can’t possibly be wrong about everything. On the Glass-Steagall thing, like I said, if you could demonstrate to me that it was a mistake, I’d be glad to look at the evidence. But I can’t blame [the Republicans]. This wasn’t something they forced me into. I really believed that given the level of oversight of banks and their ability to have more patient capital, if you made it possible for [commercial banks] to go into the investment banking business as Continental European investment banks could always do, that it might give us a more stable source of long-term investment.

(BTW Još ne razumijem bit onog videa o Bibliji?)
Oznake:
25. listopada 2008

Eko prošlosti

autora/ice cronomy

NYT ima dobar video (kliknite na sliku za link) o usporedbi današnje financijske krize sa Velikom Depresijom, te da li su i koliko Vlade naučile lekcije 30tih (ako sam dobro shvatio kod nas VD se često naziva Velikom Krizom). Uz to, dva novinara komentiraju državnu intervenciju, što mogu učiniti, potrebi za novom regulacijom i koliko se ovo razlikuje od vladajuće politike (što uopće nije slobodno tržište kao što mnogi misle, već više sliči na politički kapitalizam).Za očekivati je da će doći do određenih promjena u ekonomskoj filozofiji prema financijsom sektoru.

Nakon video valjalo bi pročitati par linkova koji produbljuju diskusiju ove dvojce komentatora. Razgovora o tome još nema, no mnogi već brinu o dugoročnim posljedicama državnog ulaska u banke i njihovih politika kreditiranja. Iako se radi o vrlo limitiranom, zapravo pasivnim investiranjem američke države u banke kako bi ih rekapitalizirale (bez glasačkog prava ili mjesta u upravi)  uvaženi William Poole, dugogodišnji predsjednik St.Louis Fed, brine da će država pokušati usmjeriti kreditiranje banke u politički oportunom smjeru. Primjer Freddie i Fannie. To bi bila katastrofa.

Some banks need more capital not to expand lending, but to shore up the existing balance sheet. It would be a terrible mistake for Treasury to direct banks participating in its capital-infusion program to expand credit in particular directions, or in the aggregate. Exhibit A: Fannie Mae and Freddie Mac, both now wards of the state. Do we need further exhibits? Federal credit allocation will be an unmitigated disaster.

Banks will not want to play this game. Treasury’s new program provides that a bank can exit by repurchasing Treasury shares with newly raised private capital. Given the program’s distasteful features and future dangers, banks may want to exit as soon as they can to escape potential federal intrusion into their lending practices. Only weak banks, after all, may remain in the program — a direct consequence of Treasury’s strong-arm tactics. Such an outcome would be unfortunate, as many banks do need more capital.

Some will dismiss my comments as reflecting exaggerated concerns. I well remember, though, how those advocating wage-price guideposts in the 1960s dismissed fears of full-blown wage-price controls. But when comprehensive controls became politically convenient for President Richard Nixon, he imposed them in 1971.

Edmund Phelps u članku koji sam reproducirao ovdje jučer kaže da bankarski sistem mora biti više okrenut poslovnom sektoru i njegovim šansama za razvoj, ne nekretninama i kratkoročnosti. Posve poželjno, no ukoliko poslovni sektor i poduzetništvo bude pod prevelikom državnom rukom, banke će se opet naći u situaciji kreditirati ogromnu potrošnju. (ne da ne bi trebale kreditirati potrošnju uopće) U velikoj mjeri to je upravo što se događa i u Hrvatskoj, i oni koji drže da bi državna banka riješila taj naš “problem” zagovaraju upravo ono što Poola gore zabrinjava.

Protiv političkog kapitalizma su i austrijanci (i.e. ekonomisti austrijanci za koje gajim određene, više nostalgične, simpatije). Ovo ljeto, prije svih nedavnih najvećih previranja i povijesnih bankorta, Jeff Frankels je na svom blogu napisao memorabilni post – “No atheists in foxholes, No libertarians in financial crises.” Bob McTeer, isto dugogodišnji predsjednik Dallas Feda je proširio raspravu na osobnu dilemu oko ekonomske filozofije. “You got to do what you got to do.” Citat iz Frankela ispod.

So what’s my point? Not to argue that governments should intervene always (nor that they should intervene never). The lesson for government officials is that wherever they choose to draw the bailout line – one hopes the line strikes an intelligent balance between the short-run advantages of ameliorating a serious financial crisis and the longer-run disadvantages of moral hazard — they should think through the system ahead of time. They should take the appropriate regulatory precautions during the boom times, which correspond to the bailouts that will inevitably come during the busts.

…It should not come as a surprise to high officials that there are such things as financial crises anymore than it should come as a surprise to soldiers that there are such things as bombs. Human nature must be accepted for what it is.   But in the case of  high officials, it shouldn’t be necessary for them to alter their fundamental beliefs when crisis strikes, in the absence of truly unforeseeable developments.

24. listopada 2008

O Potresima u Kontekstu – Edmund S. Phelps

autora/ice cronomy

Komentara uvaženih ekonomista o financijskoj krizi (ili panici, kako kome drago) ima na pregršt. Oni zainteresirani sigurno nemaju problema pronaći materijala za čitanje, a mnogo njih i promakne. Primjerice, jučerašnje svjedočenje Greenspana je zaokupiralo svjetske naslovnice, samo o tome će biti dodatnih komentara iznad komentara o krizi. Sigurno će se pojaviti članak o Greenspanu i u hrvatskim medijima, unatoč problemima koji potresaju državu. A kod nas posebno odjekuju financijski potresi u susjedstvu. Uglavnom, neki komentari i komentatori su vrijedniji za pročitati od drugih i ne bi trebali izmaći.

Ispod je koji tjedan star komentar (od 1.10. točnije) Nobelovca Edmunda Phelpsa koji uvijek ima distinktni pogled i tumačenje od većine. Kao i mnogi ekonomisti, tražio je rekapitalizaciju banaka. Ali oko tog razumljivog zahtjeva opleo je svoja razmišljanja o “toksičnoj imovini”, Keynsiancima i neoklasičarima (u krivu su), Japanskom i Švedskom oporavku u sličnoj situaciji, nepoželjnosti pomoći vlasnicima kuća (politikanstvo u izbornoj godini), nepoželjnosti vraćanja bankarskog sistema kakv je bio (jer je sa svojom “kratkoročnošću” bio skandalozan) te neugodnosti “korporatizma” ….

read more »

23. listopada 2008

Island vs. Hrvatska

autora/ice cronomy

Priča i usporedba bi trebala možda biti duža, ali i ova mala usporedba govori puno. Iz WSJ prije koji dan.

Iceland’s central bank had only €2 billion in foreign currency reserves — while the banks had reached about €100 billion in assets — meaning it was effectively unable to fill its role as lender of last resort. The reserves were “woefully inadequate,” says Mr. Magnusson. Mr. Oddsson, in his TV interview, said foreign-exchange reserves weren’t the issue. “People started yelling that we must enlarge the foreign-currency reserves in step with the banks’ growth. A totally wrong theory,” he said. “We should have cut the banking system down.”

Asked by telephone if the central bank should have boosted reserves as its banks swelled, Mr. Oddsson said: “We have more foreign reserves per capita than most” countries. Iceland has only 300,000 people.

Iceland was unwilling to use unorthodox tools to provide more backing to its system. Lars Christensen, an analyst at Danske Bank, points to Croatia, which required banks to hold foreign currency in a special account with the central bank in proportion to overseas commitments. Croatia now has that capital to deploy.

Ipak priča nije gotova za Istočnu Europu. Tek počinje. Tržišta su hirovita, ali kalkulirajuća. Iz Telegrapha jučer. Deficit našeg tekućeg računa za 2008. se očekuje oko 10.1%. Za 2007. je bio 8.6%.

“We doubt the effect will be long-lasting,” said Lars Christensen, East Europe strategist at Danske Bank. “The markets are very likely to test how far the central bank is willing to go.”

Simon Derrick, from Bank of New York Mellon, said the rate rise was probably doomed to failure. “As soon as you see aggressive actions like this when the economy is not strong to take it, you know it is unsustainable,” he said.

There is a risk is that hedge funds will pick off those East European states with big current account deficits that rely on foreign financing, smashing the pegs or ‘dirty-floats’ one by one. The deficits have reached 23pc of GDP in Bulgaria, 16pc in Estonia, and 16pc in Romania….

….

Maya Bhandiri, from Lombard Street Research, said Hungary was primed for crisis after letting rip on foreign credit, letting net external debt reach 90pc of GDP.

Some 60pc of all mortgages and car loans are funded in foreign currencies, mostly euros or Swiss francs. Hungary’s government is now letting debtors switch franc loans into forints and even forgive debts in what amounts to a bail-out of the most reckless. Unicredit warned that this may cause markets to question the credit-worthiness of the state itself.

The Baltic States, Poland, Croatia, and Romania have also let foreign mortgages proliferate. Mr Christensen says the region is even more overstretched than East Asia on the cusp of the 1998 crisis. “Imbalances have grown to unsustainable levels. The unwinding is likely to be painful and disorderly. There is a clear risk of the situation getting out of hand, with serious implications for Western Europe,” he said.

21. listopada 2008

Krugman bi je dobio i bez ijedne kolumne

autora/ice cronomy

Neki hrvatski mediji i određene javne osobe su pomahnitalo skočili na Krugmanovog Nobela, sugerirajući kroz bombastične fraze i naslove poput “Bushov kritičar dobitnike Nobelove za ekonomijuekonomski slabo upućenoj javnosti da je nagrada dodjeljena zbog njegovih NYT kolumni u kojima kritizira ekonomski rekord Predsjednika Busha. Bezveze. Uz to, nitko se nije potrudio malo produbiti objašnjenje za što to je to točno Krugman, kao jedan od najmlađih dobitnika ikad i sam, dobio Nobela. (Smatra se da dodjela Nobela jednom znanstveniku donosi veći prestiž od onog podjeljenog na tri djela.) Avinash Dixit sa Vox bloga ima najbolje objašnjenje za što je Krugman dobio nagradu i za što nije.

In the last 10 years, Krugman has achieved fame in a much larger arena with his columns in the New York Times. These offer strong views on economics and politics, and they have been harshly critical of the Bush administration on most issues. It is no wonder that they attract adulation from readers who share his views on these matters and hatred from the other side. The former delight in his Nobel Prize, and the latter are shocked and dismayed by it, but both these reactions are mistaken. The prize has nothing to do with the Op Ed columns and would have come to Krugman just the same if he had never written a single one of them. The prize celebrates his achievements in science, not in the policy arena. It is therefore important to summarise and clarify exactly what those achievements are.

Oznake:
%d bloggers like this: