Sigurno među najboljim komentarima domaćih autora koje sam pročitao u posljednjih par tjedana je “Pusti plaće, reformiraj javnu upravu” na Index.hr. Sjedi 5.
Autor Jovan Dragišić iznosi vrlo jednostavnu tezu – traženje zamrzavanja plaća je sada ad-hoc potez i vatrogasna mjera Vlade kao posljedica višegodišnjeg nedostatka dubinkse reforme javnog sektora i neozbiljne fiskalne konsolidacije. HDZova Vlada je najviše na udaru jer je sada najduže na vlasti (od 2000.), jer nije učinila ni približno dovoljno po pitanju depolitizacije javnog sektora i jer nije racionalizirala javnu upravu, tj. podigla njenu produktivnost. Par paragrafa lucidno ilustrira autorov stav sa kojim se samo netko tko je pao sa kruške ne bi složio.
Hrvatska mora reformirati javne službe. Budući da je to dio paketa pregovora s Europskom unijom, to znači da HDZ mora reformirati javna službe. Štoviše, morao je početi s tom reformom najkasnije prije tri, četiri godine. Do dana današnjeg nismo vidjeli r od reforme. Pokrenuti su neki potezi, ali oni su toliko slabi da ih ni oprezna EU ne hvali pretjerano.
….
Najava o zamrzavanju plaća utoliko je zanimljivija. Ona je, naime, tipičan pokazatelj HDZ-ovog shvaćanja politike i upravljanja državom kao ad hoc stvari, kao nečega što se sastoji od neprestanog krpanja sustava uprave koji se doslovno raspada na očigled. Zaustaviti rast plaća na godinu dana je solidna vatrogasna mjera, ali problem je u tome što HDZ provodi samo vatrogasne mjere, nikad dubinske reforme.
Točnije, u redu je uštedjeti nešto novaca zaustavljanjem rasta plaća, ali kad bi se zaista htjelo uštedjeti novce, moralo bi se provesti opsežnu i vrlo ozbiljnu reformu. EU Hrvatsku godinama upozorava da “administrativni sustav nije dovoljno efikasan”, da vladaju “manjkavosti u upravljanju ljudskim resursima” i da “državna administracija pati od visokog stupnja izmjena i manjka kvalificiranog osoblja”.
….
U Hrvatskoj je provođenje strukturnih reformi političko samoubojstvo. Ako zbrojite sve umirovljenike, lažne branitelje, zaposlenike u javnim službama, njihove obitelji i sve koji direktno ovise o njima, dobit ćete zapanjujuće veliku brojku ljudi kojima jednostavno ne odgovara nikakva promjena. Provođenje reformi je protivno njihovim željama i to je osinje gnijezdo koje nijedna vlast dosad nije bila spremna uznemiravati.
Unatoč svemu tome, zanimljivo je kako ima još onih koji bez ustručavanja traže državu – znači one koji već godinama i još sada imaju vlast – da riješi razna socioekonomska pitanja, da “pokrene razvoj”, stvori državnu banku (ili jednostavnu kupi nazad jednu od prijašnjih privatiziranih) ili pak najjednostavnije da renacionalizira određenu imovinu u određenim sektorima, pogotovo ako zatraži pomoć od države. Neće od toga biti ništa loše. Bez straha. Uistinu?
Hrvatskim političarima – bez obzira da li su vladajući, jer prevladava mišljenje u javnosti da su svi manje-više istog intelektualnog kapaciteta i političke “darovitosti” – onima koje se optužuje bez pardona za neznanje, za nespremnost na krizu, za neinventivnost, za nesposobnost pokretanja razvoja, za nerevitaliziranje proizvodnje i izvoza, za nedonošenje strategije razvoja, za neprovođenje reformi, za nekonkurentnost, za prezaduženost, za korupciju, za kleptokraciju, itd. … bi se u ruke trebala staviti/vratiti jednom privatizirana imovina ili privatno osnovana poduzeća koja uglavnom u prosjeku posluju kvalitetno i beneficiraju ekonomiju, a zbog usporavanja ekonomske aktivnost prolaze kroz uobičajene poslovne turbulencije? U ruke ovakvoj nereformiranoj javnoj upravi u kojoj se ni ne zna broj zaposlenih, u ruke “kvalitetnog” državnog kadra i u ruke vrlih političara/ministara, da upravljaju u korist poreznika, bi se trebala staviti poduzeća koja se usude zatražiti pomoć od države? Nikakve koristi od toga ni za poduzetnike, ni za poreznike ili čitavu zemlju, a da ne govorimo o reakciji EUe u trenutku kada se traži privatizacija i reforma preostalih velikih državnih poduzeća (brodogradnja i HŽ).
No, žalosna istina je da je u Hrvatskoj zbog perverzne upetljanosti države u ekonomsku sferu sasvim normalno da privatna poduzeća traže nekakvu državnu intervenciju i očekuju pomoć. Imajmo na umu da država znači poreznik. A poreznik ne bi trebao biti garancija svim poduzećima koja se nalaze u poteškoćama. Poteškoće nekih fimi su samo-inducirane kroz donošenje slabih odluka u vezi zapošljavanja, proizvodnje, širenja na tržište ili pak zaduživanja, pa tako nema potrebe da ih poreznik izbavlja, izdaje jamstva ili slično. Ako je neki poduzetnik zadužen do grla, prezadužen do granice da se opstojnost na tržištu i čak isplata plaća zasniva na kreditnoj liniji – a ima ih po hrvatskoj jer ih znam – naznaka je to da je poduzetnik zapravo pred bankrotom, pa se porezni obveznik nema potrebe izlagati riziku saniranju stotina milijuna kuna troškova i dugova. Takvo izbavljanje neperspektivnih “utopljenika” je drž-vodu-dok-majstori-odu strategija, a i otvara vrata glomaznom moralnom hazardu gdje bi si privatna poduzeća umislila da je porezni novac uvijek dostupan ukoliko se učine kardinalne greške i nepovratno zaglibi. To je onaj poznati i pogrešan stav da je profit privatan, a troškovi socijalizirani. Ne treba nam još jedan Slučaj Brodogradnja. No opet….to je samo ustaljena politika kod nas.
Sigurno ima firmi koje su dobro pozicionirana, sa kvalitetnim poslovnim planovima i malo zaduženošću. Ukoliko njima zaprijeti nemogućnost financiranja poslovnih planova zbog nelikvidnost i nepovjerenja među bankama, država može ublažiti situaciju izdavanjem garancija za međubankovna kredite ili pak direktno davati zajmove poduzećima uz naravno obvezu vraćanja sa kamatom. Obaveza je da se zaštiti novac poreznih obveznika kroz obvezu vraćanja od strane poduzeća, ali i inicijalno tražiti da poduzeća predoče plan smanjivanja troškova, podizanja efikasnosti i općenito dugoročne konkurentne opstojnosti na tržištu. Nema bianco čekova ni za divove GM, Ford i Chrysler koji su poslani nazad na razradu plana kako bi to točno koristili porezni novac za dugoročnu održivost i profitabilnosti i uz razne uvijete dobivanja kredita od poreznika. Nema bezuvjetnih jamstava.
U krajnjem slučaju ukoliko prijeti najgori scenarij recesije, država može pomoći i direktno upotrijebiti alate fiskalne politike na potrošnju i investicije. Naravno to znači stvaranje deficita proračuna (koji i onako imamo) koji se za sljedeću godinu nastoji izbjeći. Financiranje deficita zaduživanjem uskraćuje dostupna sredstva privatnom sektoru.
Najmanje smisla ima nekakva renacionalizacijom gdje bi se porezniku nakalemile sve silne obveze i troškovi bez ikakvog razloga i naravno nikakve strategije što dalje. Nacionalizacija bez cilja bi bila “odlična” poruka stranim investitorima. Baš nam takav potez treba u predrecesijskom razdoblju. Bankrot je jasnija opcija za GM nego nekakva nacionalizacija. Što bi bila svrha renacionalizacije? Garantirati sva radna mjesta zbog socijalnog mira? Vratiti narodu/radniku njihovo? Ponuditi kvalitetnije rajčice u Konzumu, kompjutere za svako kućanstvo preko Končara ili ležaljke za sljedeću turustičku sezonu jer privatni sektor to ne može? Bolje da stanem jer ću povijesnom regresijom dospijeti do parola iz vremena odricanja. Poziv za nekakvom renacionalizacijom je samo ideološka priča, a ovo nije vrijeme za ideologije. Postoji vrijeme za ideologije i salonska filozofiranja “akademskih piskarala.” Ovo nije to vrijeme.
No, u svoj toj priči postoji jedna poteškoća.
“The difficulty lies not so much in developing new ideas as in escaping from old ones.”
J.M. Keynes
Cronomy.org 