Nisam imao priliku pogledati Otvoreno o novim studentskim blokadama (još), tako da ovo što komentiram je bazirano samo na pročitanim medijskim izvještajima.
Nisam siguran kako uzeti ove najnovije studentske prosvjede. Na jednu ruku, teško ih je ozbiljno prihvatiti jer ne zadovoljavaju minimalne intelektualne standarde argumentiranja svojih općenitih stavova, a kamoli konkretnijih zahtjeva. Za razliku od novinara iz Večernjeg, koji je ovaj vikend održao intervju sa grupom ja baš smatram da zvuče “suho i parolaški” jer im nedostaju specifične ideje kako postići ono što žele. Sve se u biti svodi na agitaciju. Primjerice, osim uobičajenih – Znanje nije roba, Obrazovanje nije na prodaju:
“Studente uopće ne zanima tko bi njihove zahtjeve trebao ispuniti – zanima ih samo da ih ispune, i to odmah.”
“Obrazovanje se pretvara u uslužni sektor sa svrhom da proizvodi profit. No visoko bi obrazovanje moralo služiti zajedničkom dobru i stvarati vrijednost za cijelo društvo…”
“Nakon svega imaju obraza govoriti o nevidljivoj ruci tržišta koja bi trebala sve dovesti u red. Nemaju ni najmanje grižnje savjest.” (Nevidljiva ruka Adama Smitha nema veze sa [slobodnim] tržištem. Smith nije tako razmišljao ili tom simbolu davao toliko važnosti.)
“Sustav koji nam trenutno nameću je, ono, postupno naplaćivanje nečeg što bi Ministarstvo trebalo financirati. … Država bi trebala ulagati u obrazovanje, a ne studenti sami u svoje obrazovanje.”
Ne znam koliko uopće ima smisla ova posljednja rečenica ili što je djevojka htjela reći. Moja iskustva i interakcije sa studentima i ljudima u sveučilišnim zajednicama nisu me navela da pomislim kako su oni zadrti pa da ne znaju da sami trebaju investirati u svoje obrazovanje. Ne znam kakva su iskustva te djevojke.
Uz sve to, kolega bloger na digresije.info je odlično primjetio vjerojatno najistaknutiji paradoksalni stav tih studenata (ali, bez ustručavanja, i hipokritični) da pošto znanje nije na prodaju, onda prilikom zapošljavanja ti studenti također ne bi trebali prodavati svoje znanje bilo koje od tih humanističkih znanosti za novac. Također, prilikom nekakvih slabašnih argumentacija, nebaratanje pojmovima kao što je “privatizacija školstva” “komercijalizacija obrazovanja” skače u oči kao vrlo neadekvatno s obzirom što ih smeta i što žele. Zapravo, više se radi o namjernom iskrivljavanju pojmova i ideja što ne bi bilo iznenađujuće pošto je cilj isprovocirati reakciju ne predložiti nešto suvislo i operativno. Nije potrebno da se izjednačava ‘plaćanje’ ili ‘privatizacija’ sa profitom u vezi sveučilišta. Ona mogu biti ne-profitne institucije visokog obrazovanja. Naplaćivanje školarna ih ne obavezuje i da stvaraju profit. Takvi argumenti služe za stvaranje lažnih tema i postizanje jeftinih, populističkih bodova.
Sve me to navelo da označim sve ove zahtjeve i izjave kao “misli bez sadržaja.” Uistinu nema se puno što reći o ovim argumenti u smislu načina i stila kojim su prezentirani. Nivo argumenata je vrlo primitivan i nezreo za studente. Nemam namjeru vrijeđati dotičnu studentsku populaciju jer smatram da su inteligentni i pametni, iako na potpuno krivoj stazi. (*Posebno* sam impresioniran činjenicom da znaju staviti naglasak kad pišu množinu.) Baš zbog toga žalosno je i neprihvatljivo da su argumenti tako nezreli. U biti, ovo je vrlo tipičan primjer groupe sa “specijalnim interesima” koja je vrlo jasna i glasna u onome što želi – besplatno obrazovanje na svim nivoima – ali je vrlo nejasna i zbunjena kako to želi ostvariti. Nema konkretnih prijedloga, nema promišljenih politika.
Čime to oni žele sjesti za stol i pokušati uvjeriti nadležne u promjenu dosadašnje politike financiranja visokoškolskog obrazovanja, ukidanja školarina, povećanja investicija u smještajni i obrazovni kapacitet i kvalitetu obrazovnog sadržaja? Nažalost, nitko drugi također ne nudi ništa konkretnije. Kako piše Jutarnji:
Nitko ne nudi konkretan model koji bi Hrvatska trebala primjeniti. Trebalo bi, kažu, tome pristupiti ozbiljno, provesti analize i istraživanja te ustanoviti što Hrvatskoj najbolje odgovara.
Zapravo, mislim da neartikuliranost njihovih argumenatâ ide protiv njih. Razina argumentacije je jeftina i spriječava dublji razgovor o njihovim zahtjevima “besplatno sve.” Primjerice, “Obrazovanje nije na Prodaju” ne znači da obrazovanje nema troška koje netko mora platiti. Da, studenti/ce razumiju da svi građani plaćaju poreze kako bi država plaćala studiranje i ostale troškove visokoškolskog obrazovanja. Ali, ja nisam svjestan da postoje neki posebni porezi (ili porezne stope) koji se naplaćuju samo zbog financiranja sveučilišnog obrazovanja i ako misle da svaka realna kuna naplaćenog poreza ide (ili bi trebala ići) u pokrivanje svake realne kune obrazovanja i instrukcija varaju se. Naime, samo dio svake porezne kune odlazi na troškove instrukcija, što znači da manje ostaje za mnoge ostale troškove i integralne zadaće sveučilišta – unaprijeđenja, proširenja, istraživanja, zapošljavanja – a mnoga su i neakademske prirode. Pitanje je i koliko rast poreznih prihoda može pratiti rast svih tih troškova sveučilišta.
Nasuprot profesorima i dekanima koji podržavaju sve zahtjeve besplatnog obrazovanja, ali ne i metode kojima studenti to nastoje postići, ja se slažem sa metodama, ali ne i sa zahtjevima. Posve je uredu, ako imaju odobravanje većine studenata na FFZG jer nemojmo zaboraviti da stotinjak članova ove grupe je manjina, da blokiraju tijek studiranja dokle kod ne krenu u fizičko iskazivanje njihovih zahtjeva. Naravno, ne bi trebali biti iznenađeni ukoliko studentima koji žele nastaviti studij dosadi njihovo poziranje ili pak profesorima dosadi ova arbitralna zabrana na rad. (Zar nema ustavno svatko pravo na rad?)
E sad, na drugu ruku, tema financiranja, cilja i politike sveučilišnog obrazovanja koja je otvorena ovom blokadom od ogromne je važnosti. Studenti su napravili dobru stvar utoliko što su ugrabili medijsku pažnju. Koliko će dalje od toga dospijeti bez kvalitetnih, ne-parolaških, ne-otrcanih argumenata je upitno. Pošto ih oni nemaju, i čak otvoreno kažu da njih ne zanima kako će se sve ovo postići, sumnjam da će sami puno postići.
A ipak, problema u visokom obrazovanju ima mnogo. Hrvatska nema kvalitetan, razvijen sustav financijske pomoći za studente. Fizički uvijeti studiranja su prilično stari i ne zadovoljavaju potražnju. Naravno da je problem ako je rast školarina prešao rast prihoda (jer jedno ide sa drugim, samo je poželjno da prihodi rastu brže) ili rast inflacije. Da li uopće imamo indeks rasta troškova visokog obrazovanja? Kvalitetan i dostatni sustav kreditiranja i stipendiranja je nepostojeći i upravo na tome je nužno poraditi. Također, nedsotaje bilo kakav sustav štednje za sveučilišno školovanje – nešto što je normalno i prihvaćeno na zapadu. Besplatarenje i srozavanje neće postići mnogo u ukidanju nejednakosti pristupa sveučilištu i samo će dovesti do mediokritetnog javnog visokog obrazovanja. Mnogi studenti, i to ne samo iz obitelji sa višim primanjima, će i dalje dobitvati kvalitetno fakultetsko obrazivanje – vjerojatno na privatnim sveučilištima koja će uskočiti i ispuniti rupu nedostatnog sustava kreditiranja i stipendiranja i koja će poticati profesore na prelaženje iz slabo financiranih javnih fakulteta. O nerealnoj ekonomici ovih zahtjeva, koja studentima vjerojatno nije ni u primisli i koja ide dalje od samog pitanja ‘tko će sve to platiti’, da uopće i ne počinjemo sada.
Cronomy.org 