Cronomy.org

Čitam Krugmanovu kolumnu u NYT – Vladavina Rentijera – o paralizi politike i neodstatku političke volje da se napravi više u rješavanju loše ekonomske situacije. U Americi i eurozoni Krugman vidi problem u pritisku interesnih skupina, rentijera, koji ishode prihode iz zajmova i imovine. Konkretno, u njegovim očima radi se o skupinama sa gomilom državnih obveznica („the rentiers: bankers and wealthy individuals with lots of bonds in their portfolios.“) kojima ne odgovara više obveznica ili više inflacije.

Argument je privlačan malo nejasan, ali i dovoljno ispravan. Svaka dodatna državna potrošnja podrazumjeva dodatno izdavanje obveznica što samo povećava tu „skupinu rentijera.“ Prihodi bi trenutno bili smanjeni, ali za 5 godina kada bi te obveznice i dalje bile u njihovom portfelju pritisak na državu bi se nastavio, još i veći. Ipak, Krugman važnije kaže sljedeće:

The process of influence doesn’t have to involve raw corruption (although that happens, too). All it requires is the tendency to assume that what’s good for the people you hang out with, the people who seem so impressive in meetings must be good for the economy as a whole. But the reality is just the opposite: creditor-friendly policies are crippling the economy. This is a negative-sum game, in which the attempt to protect the rentiers from any losses is inflicting much larger losses on everyone else. And the only way to get a real recovery is to stop playing that game.

Koliko ovo dobro opisuje hrvatsko politčko-ekonomsko stanje?

Mediji i javnosti u Hrvatskoj su koncentrirani na tu ‘sirovu’ korupciju – mito, plave kuverte u državnoj administraciji i aproprijacija poreznog novca za privatne svrhe, “zlouporaba javnih ovlasti radi ostvarenja privatnih probitaka.” OK, primitivci koji su krivi za te aktivnosti trebaju biti kažnjeni. Korupcija je u Hrvatskoj nacionalno pitanje, no korupcija je, ipak, samo dio priče i problema. Gdje je rentijerstvo raznih društvenih skupina u javnoj diskusiji? Da li ha prepoznajemo? Da li prepoznajemo kako je štetno za rast?

Rentijeri nisu samo „zli“ privatni bankari, investitori i korumpirani političari koliko god vas razni uvjeravali u suprotno. Mnogo društvenih skupina mogu biti rentijeri. Iako možda nemaju nikakve “javne ovlasti,” to su svi oni sa privatnim pristupom i utjecajem na političare, oni kojima odgovara zadržavanje statusa quo i oni koje primarno interesiraju aktivnosti redistribucije postojećih resursa umjesto stvaranje novih vrijednosti i proizvodne aktivnosti. Oni koji „misle“ da što je dobro za njih je dobro i za ostale i voljni su tim polu-argumentom ucjenjivati ostale. Znate da takvih skupina u Hrvatskoj ima, od raznih sindikalnih udruženja, umirovljeničkih skupina i poljoprivrednika. Znamo tko i kako je blokirao reformu Zakona o radu, koga se time zaštitilo i tko je time najviše dobio. Nažalost, izgubili su svi građani Hrvatske.

Primarno, jer stalno guraju nos gdje im nije mjesto i paradiraju se po svakoj društvenoj problematici, mislim da se posebice tu ističu sindikati. Gostovanje Vilima Ribića kod Stankovića u NU2 je idealan primjer potvrda toga.

Voditelj i urednik emisije u nekoliko je navrata prozivao Ribića zbog pretjerane suradnje s vladajućima te činjenice da nema većih sindikalnih prosvjeda.

Stanković nije jedini koji prigovara Ribiću. Nedavno je i Stjepan Kolarić, predsjednik sindikata grafičara,

optužio Ribića i da usko surađuje s vladajućom političkom opcijom, ističući da Sindikat znanosti prima znatna financijska sredstva od države za svoje povjerenike.

Ribić pak otvoreno kaže Stankoviću i javnosti:

Predizborna godina je za nas najpovoljnije vrijeme, kada možemo najviše toga osigurati. Ribić je izjavio da u izbornoj godini sindikati moraju biti u pregovaračkom procesu ili, kako ga neki nazivaju, trgovini s vlašću. To doslovno glasi: mi vama dajemo socijalni mir, vi nama povećanje prava.

Na jednoj strani, sindikalna retorika samo zvuči dobro – imamo plan za svih. Na drugoj, Ribić otvoreno pokazuje da ne vidi veću sliku i da ga ne zanima veća slika, već samo kalkulirano izvlačenje većih “prava” i resursa od ostatka društva.  Napokon iskren rentijer. Ribićevi sindikati ne nude ništa društvu osim ‘socijalnog mira’ stoga ne znam kako drugo ih nazvati nego trgovci-ucjenjivači. U teoriji igara, Ribićeve “prijetnje” bi bile non-credible i kao takve sigurno ne završni ishod. Nažalost naši političari ne znaju igrati tu igru. Neka sljedeća Vlada će valjda imati hrabrosti prozvati prijetnje socijalnim nemirom kao blef, jer sindikati ne mogu organizirati masovni prosvjed i zastoj zemlje pa da i plate sve članove da izađu na ulice. Treba prekinuti igru sa rentijerima u društvu.

Rentijerstvo, kao i korpucija, bilo direktno od političara, državnih službenika ili sindikata koji predstavljaju te državne službenike, kočnica je rastu i razvoju. Zašto i kako pokazali su, primjerice, Kevin M. Murphy, Andrei Shleifer i Robert W. Vishny u kratkom ali poznatom radu “Why Is Rent–Seeking So Costly to Growth?”

First, rent-seeking activities exhibit very natural increasing returns. That is, an increase in rent-seeking activity may make rent-seeking more (rather than less) attractive relative to productive activity. … Specifically, as more resources are allocated to rent-seeking, returns to production, as well as to rent-seeking, fall. Over some range, as more resources move into rent-seeking, returns to production may fall faster than returns to rent-seeking do, and so the attractiveness of production relative to rent-seeking will fall as well, even though both production and rent-seeking exhibit diminishing returns.

Ne može se pretjerati važnost obrazovanja za oporavak i rast. Primjer Portugala, najsiromašnije zemlje zapadne europe, to dobro ilustrira. Samo 28% odraslih između 25-64 je završilo srednju školu. U Hrvatskoj je po popisu stanovništva 2001. taj broj bio 47%. Vidjeti ćemo koliko se poboljšalo stanje nakon ovogodišnjeg popisa.

Iako je Portugal u daleko većim dugovima, ispada da je hrvatski ekonomski scenario u posljednjih deset godina bio sličan portugalskom. Rast godinama ispod prosjeka Europe, stare (tradicionalne) industrije pod pritiskom konkurencija sa istoka nisu imale snage energično dinamizirati ekonomiju, a nove, tehnološki napredne industrije su zaobišle obije ekonomije. Nije problem samo u sporoj birokraciji, pravosuđu, nesređenim zemljišnim knjigama itd. (Veliki) Dio objašnjenja leži i u obrazovanju, i to ne samo visokom. Da bi diplomirali na sveučilištu prvo treba završiti srednju školu, gimnaziju (što je jednako četverogodišnjoj, višoj srednjoj školi).

Da bi otplatio dug Portugal (Hrvatska) mora ostvariti dugoročni rast. Bez toga ništa. Bez obrazovane radne snage, koja ne emigrira iz zemlje, nema snažnog, dinamičnog rasta. Prema radu Hanusheka i Woessmann, da je Portugal podigao status obrazovanja do razine uspješnih Finaca (zemlja koja postiže najbolje rezultate među OECD studentima) dugoročna stopa rasta bila bi 1.5% viša.

Više o Portugalu i problemima lošeg obrazovanja u članku iz WSJ.

Rad Hanushek-Woessmann – How Much Do Educational Outcomes  Matter in OECD Countries?