Nadovezano na komentare o visokom obrazovanju

autora/ice cronomy

Živahna diskusija, opet oko visokog obrazovanja i studentskih zahtjeva, se razvila nakon zadnjeg posta. Jedan od povoda je članak/reportaža u Večernjem sa okruglog stola “Pristup obrazovanju kao odrednica socijalne uključenost”. Iako službene, sveobuhvatne, stranice okruglog stola i izlaganja nema, par zanimljivosti se uočilo i iz samog članka. Počeo sam odgovarati na komentare pa se odužilo.

Sam naslova članka u Večernjem, koji očito ima veze sa stavovima izlagatelja na okruglom stolu, nepotrebno je bombastičan i ističe da se možda radi o nekakvoj teoriji zavjere gdje bogati nastoje izgraditi sistem visokog školstva koji bi kroz isključivanje siromašnih pogodovao bogatima. Kroz nezalaganje za jednakost pristupa i poskupljivanjem studiranja samo bogati će moći uživati privilegije visokog orazovanja i tako povećati, ponajviše prihodovne, nejednakosti.

Međutim, paradoksalno je da upravo besplatan studij sa jednakim pristupom za kakvog se zalažu studenti-buntovnici, najviše beneficira upravo bogate.

Naime, argument/teorija se može složiti da kroz takav besplatan sistem, koji je vladao do još koju godinu unazad, financiranje porezima svih troškova studija snose ponajviše siromašni i srednja klasa, a najveći benefit uživaju oni koji najmanje i plaćaju – bogati. Nešto kao: manjina studenti iz imućnih obitelji sjede na “besplatnim” mjestima plaćenim subvencijama iz plaća srednjeg i siromašnog sloja radnih obitelji čijoj djeci stoga pripadaju ta mjesta a koja ne odu na studij. Porez siromašnih plaća studiranje bogatih, iako si bogati iz svog džepa mogu priuštiti taj studij. Iako predstavlja jednu od istaknutih skrivenih nejednakosti socijalizma i državnih, besplatnih sveučilišta, postoji određeni problem sa tim argumentom. Ipak, samo razumijeći taj argument i da je to ono za što se studenti-buntovnici zalažu (ishod koji ne predviđaju i razumiju), bilo bi vjerojatno suludo očekivati da bogati traže ukidanje takvog sistema gdje ubiru benefite, dok troškovi studiranja padaju na nekog drugog.

Dalje, dvije teme se naziru u članku. Prva je o nekakvom dojmu/prividu “klasne borbe” sa tvrdnjom da studentsku populaciju uglavnom čine osobe iz srednje i visoke dohodovne klase, dok siromašniji i ‘ugroženi’ malo ili gotovo ne participiraju u visokom obrazovanju. Iz toga bi se (kao) trebalo zaključiti da siromašni ne mogu studirati zbog bogatih. Ipak, slaba participacija u fakultetskom obrazovanju studenata iz obitelji sa niskim dohotkom je prepoznato kao ne samo hrvatski već globalni problem. To je bitno naglasiti da se ne dobije slika (ideja) kako u bogatim zemljama problem slabe pristupačnosti sveučilišta siromašnijim studentima ne postoji. A opet te zemlje nisu automatski ukinule školarine i neke ostale troškove. (Kako se uopće ukinu troškovi, jer baš to, čini mi se, studenti traže?)

Ipak, zanimljivije je promisliti malo o ovoj lamentaciji da su siromašni (relativno?) vrlo malo zastupljeni u studentskoj populaciji, dok je velika većina iz srednje i visoke klase. Dakle, zar bi željeli da bude suprotno? Ne sigurno, jer bi to značilo da strukturom društva dominira (relativno) siromašna klasa i da ima vrlo malo srednje i imućne. To ne daje sliku profila zemlje kojoj Hrvatska ili malo koja zemlja teži. Kako se razvijamo i rastemo, udio srednje i više klase bi trebao rasti i činiti veći dio socio-ekonomske slike društva. Srednja klasa zapravo nosi jedno zdravo demokratsko, razvijeno, društvo i zemlju. Tako, normalno da će većina studentske populacije dolaziti upravo iz te grupe i da će udio iz relativno siromašnih obitelji biti manji. Također, kako obitelji prelaze dohodovne razrede i pristupaju srednjoj klasi stjeću mogućnost i interes platiti studij svojoj djeci. Zar ne plaća dobar dio hrvatskih obitelji srednje klase studije svojoj djeci?

Možda sam ja malo preokrenuo ono što su autori iznosili i htjeli reći, ali to na neki način i želimo. Drugo je naravno da nužno želimo i trebamo uključiti što više djece (idealno svih) iz obitelji sa nižim primanjima u visoko obrazovanje i dizajnirati mehanizme financijske potpore usmjerene isključivo na njih (ako je to glavna prepreka koja stoji na putu participacije u visokom obrazovanju). To je njihova karta za uspijeh i prelazak u viši dohodovni razred. Jedan kvalitetan, otvoreno, poticajanm, fleksibilan sustav visokog obrazovanja je bitan faktor za prihodovnu mobilnost.

Ali opet, sve bogate, razvijene zemlje, nisu posegle ukidanju svih vrsta školarina i besplatarenju kako bi pristup sveučilištima učinila potpuno (jednako) dostupnim svima sa nižim primanjima. To otvara put prosječnosti i neodgovornosti.

Druga tema, vjerojatno važnija i zanimljivija, je usredotočena na podataka da u hrvatskoj postoji 7.8% visoko obrazovanih osoba. Ne znam da li se postotak odnosi na čitavu populaciju ili kao dio radnog stanovništva. Primarno nas zanima podizanje udjela visoko obrazovanih u radnom stanovništvu – što nas onda vodi do ideje da to možemo napraviti i unutar već postojećeg radnog stanovništva. Zar treba čekati na čitave generacije studenata da prođu kroz sveučilišni studij i stupe u radno aktivno stanovništvo da bi podigli taj udio VSSa? Poticajni programi i olakšice, stipendije i krediti, u suradnji sa poduzetnicima i korporacijama, da se sadašnji članovi radne snage vrate na visoko školovanje i doškolovanje i sa određenom diplomom i vještinama vrate na posao su dobrodošli i nešto što mnoge zemlje već imaju. Upravo u vremenima recesije, takvi programi prekvalifikacije su jedni od najvažnijih sa one koji su ostali bez posla. Ipak, lakše reći nego napraviti.

Svakako da je “usavršavanje određenog visokog postotka stanovnistva” jedan od prioriteta za svaku zemlju i istina je da kolektivno u Hrvatskoj nedostaje svjest o važnost i poticajim. (Ovi prosvjedi su to malo popravili) Nažalost, ne trebamo misliti i očekivati da će se taj postotak ubrzano podići u neko skoro vrijeme. Jedan podatak bi nam trebao puno reći. Americi je nakon drugog svjetskog rata, kada je bila u daleko boljem socio-ekonomskom stanju od Europe i Azije, trebalo oko 60 godina da podigne udio VSS u radnoj snazi sa 6% na 33%. Ako išta, to bi nam trebalo makar dati određenu dozu skepse da ćemo za 10tak godina postići nekakvih 30% udjela VSS u radnoj snazi ili populaciji. Jedna olakotna okolnost, koja to uopće nije, jest da nam se populacija rapidno smanjuje pa bi zbog čisto matematičkih zakona taj postotak treba rasti.

No, kroz komentare i BD ima malo pravo. Studenti u prosvjedu su sve sveli na pitanje preraspodjele. Nikakve diskusije nije bilo o kvaliteti obrazovanja i funkciji sveučilišta. Tako da pitanje “obrazovati za šta” je još jedna nijansa kompleksnosti čitavog problema. Ipak, unatoč važnosti i urgenciji, slabo se predlažu mehanizmi i modeli po kojima bi se podigla razina visoko obrazovanih, pogotovo od strane takvih nezavisnih, stručnih tijela. A i kad se donese neka reforma (Bolonja) malo se u nju uloži. Fizički kapaciteti (prostori i ljudstvo) su i dalje neusklađeni sa standardima koje zagovara Bolonja.

Da malo parafraziram, previše toga ekonomski i društveno ovisi o visoko obrazovnoj radnoj snazi da bi riješavanje tog hitnog problema ostavili šaćici birokrata po ministarstvima i grupici ekonomsko nepismenih studenata.



Oglasi
Oznake:

2 komentara to “Nadovezano na komentare o visokom obrazovanju”

  1. Zahtjev za besplatnoscu moze se tumaciti i ovako: nacionalni resursi su u krivim rukama. To da su resursi u krivim rukama moze se dokazivati podacima o relativnom zaostajanju Hrvatske. Uobicajeni mehanizmi kojima bi resursi dosli u najefikasnije ruke ne funkcioniraju.

    Ne tvrdim da su studenti to mislili na ovaj nacin, mozda im je nesto tako bilo tek u primozgu, vjerojatnije je – po svemu sto se moglo vidjeti na njihovom blogu – da su promovirali neku radikalno lijevu pricu, ali socijalni procesi su slozeni i nije uputno stvari promatrati crno bijelo.

    Na primjer, kad se spomene Che. Na stranu njegov osobni profil i to da njegova ideologija kao inspiracija u danasnjoj Hrvatskoj nema smisla, no u Latinskoj Americi s njezinom tradicijom pobuna i u Cheovo vrijeme ta je prica imala potpuno drugu dimenziju. O kojoj nema smisla sad otvarati raspravu, ali to je samo ilustracija da je dobro kontekstualizirati i i pogledati stvari s poticajne strane.

  2. Plaćanje fakulteta bih prije nazvao cjenovnom diskriminacijom nego klasnom borbom 😉

    Ljudi (na primjer oni u članku) često preslikavaju na Hrvatsku kritike stranih država, što ponekad ima komične efekte.

    Kod nas raste broj studenata, raste broj diploma, grade se kampusi i biblioteke. Kada netko za 50 ili 100 godina bude gledao unatrag, ovaj period u razvoju obrazovnog sustava će teško moći opisati drukčije nego pozitivno.

%d bloggers like this: