O ‘Iluziji besplatnosti’

autora/ice cronomy

Velimir Šonje ima dobar članak u Poslovnom. Vezano za onu tragediju hrvatske političke ekonomije, Šonje piše o sindromu ‘iluzije besplatnosti’ i beskrupuloznoj redistribuciji. Uz to, mogućnost nastanka hrvatskog liberalnog kapitalizma. Šonje ima zanimljivu tezu (ja to shvaćam kao njegovu tezu, koji bi trebao elaborirati kako sam kaže scientifikacijom) o cehu koji poduzetnici plaćaju radi održavanja ‘iluzije besplatnosti’.

Diskriminirani su od političkog procesa jer su manjina (≈25% glasova) i iskorištavani kao direktan i indirektan izvor poreznih prihoda. Uz to, najzabrinjavajuće je da se vjerojatno radi, po mišljenju Šonje, o duboko usađenom prijeziru kod određenih grupa prema poduzetnicima i što oni predstavljaju. (bazirano na par loših jabuka, ali u biti bez temelja)

Da bi prenio sve ideje koje Šonje iznosi, trebao bih kopirati cijeli tekst, što neću. Ipak, evo par izvadaka sa nastojanjem da ne izvučem previše iz konteksta. (Cijeli tekst pročitajte ovdje.)

Što je zajedničko studentskim i profesorskim zahtjevima za besplatnim školovanjem, smještajem i hranom, …

Zajednička im je iluzija o mogućnosti besplatnosti, praćena potpunom društvenom neosjetljivošću za onoga tko plaća. Onaj tko iznosi zahtjev i donosi odluku pretpostavlja da negdje u društvu postoji onaj tko može, odnosno mora platiti ostvarenje nekoga općeg dobra. ….

Nepodnošljiva lakoća zaborava na platitelje u našem je društvu dodatno olakšana. Tu je rašireno gađenje prema poduzetništvu, odnosno onima koji izravno plaćaju i omogućavaju da drugi uplaćuju u državni proračun. …

Spojimo tri bitna čimbenika: malobrojnost poduzetnika i neto platitelja poreza i doprinosa (okvirno ne puno više od 25% ukupnoga broja glasača), vjera u neupitnost vlastitoga interesnog prioriteta uz neosjetljivost prema manjini koja sve to plaća, i na kraju, opravdanje pred samim sobom jer lako je biti neosjetljiv prema nekome tko dolazi iz sumnjiva profaniranog polusvijeta privatizacije i privatnoga poduzetništva. Na taj način dolazimo do prilično jasnoga opisa političko-ekonomskog duha današnje Hrvatske. Ta će nam slika kirurškom preciznošću objasniti zašto studenti na prosvjedima ne postavljaju pitanje koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije. …

Ekonomski i društveni razvoj se između ostaloga reflektira u scientifikaciji i demokratizaciji političkih procesa. To znači da bi se vladine mjere trebale uvoditi nakon pažljivih analiza i dugotrajnih konzultativnih procesa koji uključuju sve zainteresirane strane. Scientifikacija i demokratizacija državne intervencije uništavaju improvizaciju i demagogiju, ta gnojiva prosječnosti. Uštede novca poreznih obveznika i njihovo efikasnije trošenje samo su ekonomski nusproizvodi te promijenjene političke i moralne infrastrukture jednoga društva.

O čemu sam ja razmišljao, osim te neosjetljivosti za što smatram da je prenaglašen faktor, je da se radi o osnovnom brkanju i nesvijesnosti o pojmovima ‘pravo’ i ‘benefit.’ I to je načina na koji možemo razmišljati i daleko više bi se razumjelo kad bi se razmislilo sa razlikama na umu. ‘Pravo’ na neko dobro i uslugu se kod nas odmah izjednačava sa bezrezervnom besplatnošću, te se bilo koja devijacija od tog modela odbacuje kao uskraćivanje prava i prijevara. Kad bi studenti gledali na besplatno studiranje, dom, prehranu kao na ‘benefite’ razumijeli bi da je to zapravo omogućeni ‘benefit’ jer netko za to snosi i trošak, a ne nekakvo arbitralno pravo koji tamo netko “može i mora platiti” kako bi se održala iluzija besplatnosti. Siguran sam da i ima studenata kojima je to jasno. Šonje stoga lamentira da se troškovna strana i posljedice zanemaruju, te studente i profesore (indirektno) optužuje za svjesno jednostrano računovodstvo – uz ostale skupine koje zahtjevaju besplatno ovo i ono. Ja jedino mislim da se ne radi toliko o namjernom zaboravu, jer studenti, vjerojatno daleko više nego profesori, nisu dovoljno svjesni razlike između (smisla i posljedica) prava i benefita, tj. mehanizama kojim se prava mogu ostvariti. Ako pak jesu svjesni toga, onda jednostavno namjerno savijaju pojmove kako im paše. Kako bilo, ne krivim ih, sažaljevam ih.

Nada da će demagogija biti odbačena od zrelog društva je vrijedna spomena. Kako će doći do tog zrelog društva, ostaje upitnik. Mislim da nismo naučili neke lekcije već desetljećima i da smo “svjetlosnim” godinama iza razmišljanja razvijenih društava. Međutim, još veći problem od toga je da sporo učimo, sporo primjenjujemo i sporo mjenjamo. Zar nije Porter rekao nešto slično nedavno u Zagrebu?

Kratkovidni su prije nekoliko mjeseci prognozirali da kriza donosi poraz takozvanoga neoliberalnog modela i povratak kejnezijanizmu, pa čak i marksizmu. Paradoksalno je što će se u dugom roku dogoditi upravo suprotno. Iluzija besplatnosti doživjet će svoj konačni poraz zbog ekonomske nužnosti. I kao što su djeca cvijeća na Zapadu stvorila nov kapitalizam, tako će i ova generacija naših studenata pod pritiskom ekonomske stvarnosti u otvorenom i integriranom svijetu stvoriti pravi, hrvatski liberalni kapitalizam. Samo će bojnom pokliču “znanje nije roba” dodati “… ali je kapital”. Demagoška razmetanja pod političkim zastavama na kojima piše “besplatno sve i svima” postat će luksuz i manipulacija koju će sazrelo društvo naučiti prozreti u začetku.

Oglasi

15 komentara to “O ‘Iluziji besplatnosti’”

  1. Privatnici su tretirani kao nuzno zlo nesto kao u Svedskoj prije 90tih godina kad im je kriza ispravila poglede. Gotovo je kriminalno biti privatnik. “Koliko je obrazovanje kvalitetno, tko ih obrazuje, kako ih obrazuje i priprema li ih to obrazovanje za posao na otvorenom tržištu rada Europske unije” su za mene kljucna pitanja kojih se ovaj prosvjed uopce nije dotaknuo a znace tako puno a uostalom kod nas se jako malo o tome prica a ako se prica onda se prica o kvantiteti i upisnim kvotama a rijetko kada o kvaliteti. Kvaliteta i konkurentnost su nam jos uvijek strani koncepti. I volimo parole koje ne znace nista; zemlja znanja, znanje nije roba, besplatno zdravstvo osim ako ti ne zatreba koji skuplji lijek itd… Mislim da svi sada koji laprdaju o kraju neoliberalizma ne mogu ni dokuciti da ce se dogoditi bas suprotno. To treba biti jasno samo ako se pogleda problem starenja stanovnistva.

  2. Kljucna je rijec promjena.Nefleksibilnost i mentalitet nemijenjanja nas vec sad puno kosta.Change,change,change…

  3. Evo jedan komentar s bloga NSI koji pokazuje koliko su ovi s FF zabrazdili u demagogiji :))))

    Povod komentara je bila ponuda jutarnjeg da napisu dnevnik blokade za njih.

    ” Ponuda EPH-a je krajnje cinična i drago mi je da je odbijeno pisanje dnevnika blokade. Najprije, EPH (punim imenom Europapress HOLDING)je dio onog istog sistema protiv kojeg je 34 dana trajala blokada, sistema koji je uveo školarine u visoko obrazovanje i koji sustavno radi na razaranju javnog sektora, premda to na prvi pogled zvuči paradoksalno, jer se rado o novinskom izdavaču. Dakle, ne radi se o tome da u EPH-u i Jutarnjem nisu dobro razumjeli ideje studenata pa da ih treba pojasniti, o, savršeno su ih dobro razumjeli, tako dobro da su čak dozvolili ministru Primorcu da intervenira u njihovu uređivačku politiku.

    Nadalje, novinari Jutarnjeg su u ovom trenutku pred potpisivanjem novog kolektivnog ugovora kojim bi se visina njihove plaće (plus odnosno minus 20 posto) vezala uz tiražu novina, dakle vlasnik misli socijalizirati svoje gubitke. U tom kontekstu ponuda studentima da im besplatno napune stranicu ili dvije u novinama može se gledati i kao čin pacificiranja vlastitih novinara i sindikata.

    Jedan svijet – jedna borba! ”

    Samo sto Che nije iskocio iz grma negdje :)))))))

  4. Malo van teme ali kad si već spomenuo EPH, ima nedavni intervju u kojem vlasnik nimalo nježno kaže da mu je cilj da se ljudi boje za posao. Papirnate novine su u problemima bile one HOLDING ili ne.

  5. http://www.vecernji.hr/newsroom/news/croatia/3298645/index.do

    Ovo iznad je ozbiljan problem, cijem se rjesenju vjerojatno necemo nikad pribliziti ni za milimetar zahvaljujuci zestokoj borbi za zaostajanje i primitivizam

  6. @Simun

    “Zato što je vrijeme bezrazložnog optimizma, komfora i razmaženosti odavno iza nas. Želim da se ljudi bore za svoju egzistenciju, da budu zabrinuti za svoj proizvod i da svaki dan budu bolji od konkurencije.”

    Meni je to normalan stav. Nesto sto treba biti u svakoj kompaniji. Poslovno okruzenje je turbulentno i stalno se mjenja a ako si ti uvaljan u sigurnost i komfor vrlo lako se nades na cudu.

    @Starac

    Citam redovito strane novine i nedavno sam procitao da recimo u velikoj britaniji djeca bogatijih s odlicnim prosjekom su diskriminirana na upisu na fakultete cisto zbog njihovog matrijalnog stanja. Lako je otici iz jedne u drugu krajnost.

  7. @Starac

    Članak je tendenciozan. U RH je od 1990 do danas broj studenata porastao za 80% (broj stanovnika je u istom razdoblju pao za 5%). Kako je broj studenata koji studiraju na teret ministarstva stagnirao, gotovo cijelo to povećanje su studenti koji neki dio cijene plaćaju.

    Katastrofične napise je jednostavno nemoguće pomiriti sa činjenicama.

  8. Hrvatska je zemlja izrazito lose obrazovne strukture, cak i u usporedbi s relevantnim zemljama u okruzenju, Slovenijom, Madjarskom, Ceskom, Poljskom. Ne vidim da bi se to u buducnosti moglo znacajno promijeniti.

    Po mojem sudu, hrvatske osnovne skole su lose, srednje takodjer a koliko u zadnje vrijeme pratim po novinama mnoga su visoka ucilista karikaturalna.

    Bilo koja brojcana usporedba kako s onima koji u obrazovnom pogledu stoje daleko bolje (na primjer VB, Nizozemska, Njemacka …) ili s onima koji formalno stoje daleko losije (daleke zemlje) nista ne govori, jer je naprosto rijec o razlicitim kulturnim sferama.

    Jedine usporedbe koje imaju smisla su ove zemlje koje sam naveo, i druge slicne zemlje. Na ljestvicama sveucilista nema nigdje nijednog hrvatskog sveucilista. Ljubljana postoji, kao i Budimpesta…

    No, sto je jos vaznije, u tim sredinama, po mojim uvidima, postoji svijest o nuznosti KOLEKTIVNOG napora radi podizanja kvalitete obrazovanja, jer drukcija razina obrazovanja mijenja i socijalne navike.

    Losa obrazovna struktura se u Hrvatskoj, koliko ja vidim, uopce ne percipira kao kolektivni problem, nego kao individualno pitanje.

    Pri tome, a imao sam se prilike i sam uvjeriti iz prve ruke, odrzava se mit o nizem obrazovanju kao kvalitetnijem nego u drugim zemljama, iako je rijec o vrlo primitivnom pristupu edukaciji, skole su katastrofalno opremljene a nastavnici zapusteni i cesto vrlo primitivni.

    Ne cudi me, kontinuirano im se oduzima svako dostojanstvo i autoritet, pa vise vjerojatno nemaju ni snage ni volje pokusavati spasiti svoje samopostovanje.

    Medijski napisi o sveucilisnoj nastavi i nastavnicima najcesce se dozivljavaju kao eksces, iako je rijec o znakovima ozbiljnog poremecaja – falsificiraju se diplome, prepisuju radnje, placaju ispiti, uglednici (a kad to kazem ne mislim na Djapica) zavrsavaju fakultet preko veze, tzv. znanstveni radovi su bijedni a izostanak znanstvene polemike, dakle kritickog propitivanja, vrlo pouzdano pokazuje da je vecina “elite” odustala, ako je ikad i imala ozbiljne ambicije, i – prilagodila se.

    Sigurno ima i pozitivnih primjera, ali oni nemaju nikakve veze s hrvatskom stvarnoscu, nego su iskljucivo rezultat individualnog pokusaja da se spasi temeljno dostojanstvo.

    Ne mozemo, a i ne zelimo, svi biti poduzetnici, to jest – u hrvatskom slucaju – rentijeri, o cemu uostalom postoje vrlo uvjerljiva istrazivanja koja su ocito rezultat vlastitog istrazivackog zadovoljstva, bez ambicije da rezultate netko ozbiljno reflektira.

    Neki se ljudi bave i naukom, ali njihove uvide ne uzima ni obzir cak ni oni nesto pismeniji pripadnici zajednice kao sto je gore citirani Sonje. O buducnosti ne mozemo znati, mozemo samo ocekivati ili vjerovati sta ce se dogadjati. Ne vidim nijedan znak da bi se nesto bitno moglo promijeniti.
    U dvadeset godina koje Simun spominje, svijet se promijenio drasticno. Podatak o 80 posto vise studenata, ne znaci da je Hrvatska tu promjenu uspjesno slijedila. Mozda je cak relativno zaostajala.

  9. Članak Večernjeg je unatoč naslovu ako ništa drugo dobra reportaža o stupnju iznad u diskusiji o problemima visokog školstva.

    Dakle, dobro bi bilo da se studenti zainteresiraju više za kompleksnosti problema financiranja sistema visokog obrazovanja, uključenosti, participacije, uloge umjesto da ponavljaju jeftine parole o besplatnosti.

    Ovako, čitajući samo članak jer nisam pronašao službeno ništa o tom okruglom stolu, mi sve što je rečeno i ne stoji i ispada da su otkrili toplu vodu sa zaključkom da većina studenata dolazi iz “imućnijih” obitelji. Isto tako da je studiranje u Hr “priviliegija” mi nekako ne stoji. Previše je tu razbacivanje riječima “bogati” “srednja klasa”.

  10. Starac, dosta smislenosti i istine na jednu ruku.
    Previše “innuendo” i “preaching from a high chair” na drugu.

  11. To sam i ja primjetio. Ne znam sto je za njih imucno i bogato. Ja pretpostavljam da su radili anketu i pitali su same osobe gdje bi sebe svrstali ali to nikako ne mora biti jednako stvarnoj situaciji. Netko mozda smatra da eto posto su mu roditelji omogucili da studira da su ipak oni imucniji od onih s crkavicom ali opet kad bi gledali primanja mozda bi rezultat ispao posve drugaciji.

  12. Tu je problem sta tko cita. U clanku u Vecernjem uopce nisam obracao paznju na pitanja “klasne borbe”, nego na cinjenicu da je visokoobrazovanih u Hrvatskoj 7,8 posto, a europski prosjek je 20 posto, kao i na podatak da od 170 000 studenata stipendije ima njih 2000, sto blizu jedan posto.
    U nekim zemljama svi, ponavljam svi, koji prodju prag (rijec je uglavnom o rezultatima nacionalnog zavrsnog testa nakon srednje skole) imaju pravo na stipendiju, koja je dovoljna za zivot tijekom studija i skolarinu, i koja se poslije vraca. U tim zemljama test je diskriminatorni. Rezultati testa su svakako i socijalno odredjeni. Polaznici losijih skola teze uspijevaju rijesiti test na razini dva posto najboljih, koji imaju dodatne privilegije, ili deset posto najboljih koji imaju pristup elitnim sveucilistima itd. Ipak, postoji svijest o tome da treba poticati usavrsavanje odredjenog visokog postotka stanovnistva.

    Kao sto kaze Stulhofer društvo sa sedam do osam posto visokoobrazovanih ima ne samo gospodarski nego i znatno veći problem zbog čega se stvara opća neobrazovanost društva.

  13. Bilo bi 20 posto visoko obrazovanih kada bi se imali gdje zaposliti. Sta nam vrijedi da napumpamo broj visoko obrazovanih kada imamo puno vece probleme kao sudstvo, korupciju itd. zbog kojih necemo dobiti strane investicije. Mi moramo provesti toliko reformi da boli glava.

  14. Drastične razlike u postocima između Hrvatske i zapadnih zemalja su najvjerojatnije rezultat usporedbe krušaka i jabuka.

    Usporedbe sa Slovenijom, na primjer, su puno bolja ideja. Malo sam preletio i dobio 8,9% za Sloveniju i 7,3% za Hrvatsku. Uspoređivao sam udio onih sa fakultetom i iznad. Možda nisam pravilno usporedio… postoji izgleda i međunarodni standard za usporedbe obrazovnih programa (ISCED), pa bi poštena usporedba trebala i to uzeti u obzir.

  15. Kad vec pricamo o visokom skolstvu. Jedan brzi komentar prije nego odem u krevet. Jucer sam procitao clanak u jutarnjem

    ‘Studiranje u inozemstvu nas ne zanima’

    http://www.jutarnji.hr/vijesti/clanak/art-2009,5,27,,164848.jl

    I radilo se o onom dokumentu na koji je link dao cronomy o stavovima europskih studenata o raznim pitanjima ali fokus clanka je bio da 2/3 hr studenata nije zainteresirano za studiranje vani i ispada kao da su hr studenti jel prakticki lijeni.

    Primjer.

    Sveuciliste u Rijeci

    1. 22 financijske potpore za mobilnost studenata na jedno 15ak tisuca studenata i to 350 eura mjesecno. Naravno na stranom faksu placate smjestaj, hranu, plus ostali troskovi…

    2. Najkraće trajanje studentske mobilnosti je 3 mjeseca, a najduže 5 mjeseci. Moze i duze ali hrpa ostalih uvjeta i datuma je postavljeno. Treba reci da svi programi traju dulje od 5 mjeseci.

    3. Mozes ici samo tamo gdje svri ima skopljenje ugovore dakle samo u deset zemalja na jedno 20ak fakulteta ukupno. 2 faksa po zemlji. Dakle ako studiras ekonomiju imas tri zemlje na izboru dakle ili moras govoriti slovacki, njemacki ili talijanski jer to je to. Zelis li psihologiju bolje ti je da znas svedski jer to je jedina razmjena sa psihologijom.

    4. Studenti ostaju upisani na svojoj maticnoj ustanovi za vrijeme trajanja mobilnosti i duzni su nastaviti placati skolarinu. Zivotni troskovi u inozemstvu plus jos skolarina doma.

    5. Prije odlaska na inozemnu visokoškolsku ustanovu student mora dogovoriti priznavanje ECTS-a s nositeljima kolegija i ECTS koordinatorom na svojoj sastavnici. Naci 12 profesora i pobrinuti se da strani faks ima 12 identicnih kolegija i da ce ti ovih 12 profesora priznati te kolegije je gotovo nemoguca misija.

    Upravo ovako napises natjecaj kad ne zelis da ti se itko javi i kad te mobilnost studenata uopce ne zanima.

%d bloggers like this: