Dužnička kriza nije aksiom

autora/ice cronomy

Zbunjuju me natpisi i diskusija o “dužničkoj krizi” i njenom rješavanju.  Mislim da nisam jedini.

Kako to biva u zemlji u kojoj se diskusija oko ekonomske problematike bazira na populističkim parolama, a ne na ozbiljnim istraživanjima, sve se brzo preokrene u beskorisnu frazologiju.  Po mom mišljenju, najvrijednije izlaganje – ono Danijela Nestića – koje je vrlo jednostavno i ispravno ukazalo da siromaštvo i dužnički problemi građana nisu ista stvar, te da kanal uzročnosti oboje se kreće iz nekih dugih faktora (recesija, nezaposlenost). Oni sa nižim primanjima imaju manje dužničkog tereta jer  imaju ograničen pristup tržištu kredita. Zapravo, mogli bi konstruirati  argument da bi bolji pristup kreditnom tržištu i određene povećanje zaduženosti (primjerice zbog obrazovanja) najsiromašnijima omogućilo kvalitetniji i održivi izlazaka iz siromaštva.

To je naravno pre-ekonomski argument za političare koje više zanimaju politički zvučne teme – ropstvo! – a manje realni ekonomski problemi poput nezaposlenosti , za koje postoje moguća rješenja i reforme koje se mogu relativno brzo implementirati, ako se je voljno potrošiti nešto političkog kapitala. Jeftinije je diskutirati o dužničkoj krizi nego rješavati nezaposlenost.

Čast iznimkama, no većina reakcije nakon izlaganja Predsjednika Josipovića izgleda više se bavila o tome tko je što rekao, nego o nekim osnovnim pitanjima. Npr. kako je to ‘dužnička kriza’ definirana, koji faktori određuju dužničku krizu i da li su oni nastupili u Hrvatskoj?  Čini mi se da su ta vrlo osnovna pitanja dobila najmanje pažnje. Daleko od toga da neke Predsjednikove preporuke nisu poželjne. Institucija osobnog bankrota npr. je mjera prisutna u mnogim  razvijenim zemljama i u funkciji je rješavanja ‘osobnih’ dužničkih kriza. Netko negdje uvijek padne u dužničku krizu.

Ipak, izgleda da je Predsjednik jednostavno pretpostavio postojanje dužničke krize i krenuo od toga. Mislim da to nije tako očito i pitam se s kim (ekonomistima?) se konzultirao oko tih pitanja. Da li samo postojanje duga i kredita znači i dužnička kriza? Ako je tako, to bi značilo da se svatko (!) sa kreditnom karticom nalazi u “dužničkoj krizi”. Da li je dužnička kriza određena iznad nekog levela zaduženosti, u odnosu na raspoloživi dohodak ili BDP zemlje? Da li kriza znači da sve veći broj građana nije u mogućnosti vraćati kredite?

Kako govoriti o dužničkoj krizi kada se građani razdužuju od početka recesije 2008. i smanjuju svoj kreditni teret? Grafovi iz HNBove Financijske Stabilnosti za Siječanj to zorno prikazuju.

razdug1 razdug2

Također, usporedbom sa drugim zemljama Europe, teret privatnog duga (kućanstva + ne-financijske kompanije) u Hrvatskoj je relativno bolji. (Podaci Eurostata, a moja grafička izrada.)

dug3

Nisam uvjeren Predsjednikovom izjavom da je kriza ozbiljna, stoga još i manje da je prioritet u recesiji. No prosudite sami.

Oglasi

2 komentara to “Dužnička kriza nije aksiom”

  1. Na žalost, svaki segment društa različito gleda na istu stvar. Tako i političari na “dužničku krizu” gledaju kao temu za skupljanje izbornih poena. To nije nikakva novina i tako će uvijek biti. S aspekta građana (pojedinca), onaj tko ima problema vjeruje u dužničku krizu, a onaj tko nema, ne vjeruje. Ekonimisti su ti koji bi trebali dati statistički okvir “dužničke krize”.

    Ovaj članak daje drugu perspektivu, ali smatram da nitko još ozbiljno nije dao na papir okvir dužničke krize. Koja bi uopće poanta bila definiranja dužničke krize? Tamo u nekoj državi cijeli narod gladuje, ali nitko nema kredita, a naši građani nasuprot toga imaju basoslovne iznose kredita i ne gladuju. Dužnička kriza je mjera čega? Mislim da to prvo moramo definirati, a onda se možemo na formule i grafove baciti.

    Da se osvrnem na članak. Razduživanje građana može pretstavljati više stvari. U našem kontekstu predstavlja pad potrošnje (nesigurnost građana) te nemogućnost daljnjeg zaduživanja građana. Prema tome, da li razduživanje ima direktan utjecaj na možebitnu dužničku krizu. Može, ali i ne mora.

    Dug privatnog sektora u BDP-u je sve, samo ne reprezentativna brojka za našu dužničku krizu (ako postoji). Ta brojka iznosi koliko iznosi, te će nastaviti rasti kada stvarno izađemo iz krize. Naše razdoblje inflatornog zaduživanja građana traje nešto preko desetak godina te nas je kriza presjekla u toj godini. I to je sve što pokazuje ta brojka. Da je danas 2020. ta brojka bi bila vjerojatno duplo veća kao i za neke druge države. Tu dolazimo do održivog duga stanovništa… i ostalih neverending diskusija.

    Ukratko, članak me nije uvjerio da ne postoji dužnička kriza, a još manje će me uvjeriti Josipović da postoji dužnička kriza. osobnog sam mišljenja da ne postoji, ali za nekakav ozbiljan okvir cijeloj priči treba uložiti puno, puno više vremena.

    • To što si rekao – prvo definirati što je dužnižka kriza i koja bi uopće bila poanta toga – je poanta ovdje.
      Mislim da Predsjednik nije jasno definirao već samo pretpostavio. Razduživanje je indikacija da su ljudi svjesni postojanja svojih dugova, da ih smanjuju i da su sposobni. Svakako nije indikacija krize ili povećanja dužničkog tereta.

      O traženju ozbiljnog okvira u diskusiji o ovoj temi – što bi značilo nepostojanje analize, crno na bijelo rada – komentirao sam u članku Željka Ivankovića o “dužničkoj krizi” na banka.hr prošli tjedan.

%d bloggers like this: