Teorija Novca – Za Pravo

autora/ice cronomy

Porijeklo novca nije i `teorija’ novca. Prof. Šikić u članku na banka.hr predstavlja antropološku priču o porijeklu novca. Antropološka povijest novca je sigurno zanimljiva, vjerojatno u djelovima i fascinantna. Ipak, nije jasno iz članka prof. Šikića da li bi ta antropološka teorija novca trebala biti nadopuna ekonomskoj (monetarnoj) ili njena zamjena. Čini mi se, iz načina diskursa u nekim djelovima, da se radi o ovom potonjem, kao da su ekonomisti koncepcijski zbunjeni u vezi novca. Ja ću se ‘prepirati’ da to nije baš tako i možda u procesu ilustrirati što teorija novca znači za ekonomiste.

Prije nego nastavite, poželjno je prvo pročitati članak prof. Šikića.

Uobičajena ekonomska definicija novca kaže da je novac sva imovina koja je prihvaćena za plaćanje dobara i usluga i otplatu dugova. No, pošto ta definicija nije baš sasvim precizna, umjesto definicije što novac jest, ekonomisti preferiraju definirati što novac čini, njegovu funkciju. Razlikujemo tri funkcije koje novac obnaša: (1) sredstvo razmjene, (2) obračunska jedinica, (3) pohrana vrijednosti.

Samo prva funkcija, sredstvo razmjene, svojstvo je koje razlikuje novac od ostale imovine. Kao sredstvo razmjene (trgovine) novac je zadržan između transakcija pa stoga mora služiti za pohranu vrijednosti. Ipak, razna druga imovina koja nije novac može poslužiti za pohranu vrijednosti. Štoviše, druga imovina ‘dominira’ novac za pohranu vrijednosti jer ima neki prinos, npr. obveznice. Druga roba i imovina mogu poslužiti kao obračunska jedinica i bez da budu sredstvo razmjene. 

Kao i prof. Šikić, udžbenici makroekonomije, novca i financijskih tržišta započeti će diskusiju o novcu razlikovanjem robnog (commodity) i fiat novca. Vrijednost novca u obliku robe – to može biti kamenje, školjke, razni metali, cigarete, papir, obveznice, puževe kućice – potječe iz njegove vrijednosti konzumacije kao robe; posjeduje intrinzičnu vrijednost.

Suprotno tome, vrijednost modernog fiat novca koji nije baziran na robnoj, intrinzičnoj vrijednosti, potječe iz mogućnosti njegove razmjene. Da budemo precizniji, fiat novac je (1.) intrinzično bezvrijedan i (2.) nije pokriven nikakvom državnom politikom. Papirnati novac je najbliži toj definiciji fiat novca, iako je ponekad, npr. u vremenim devizne krize, ‘branjen’ i podržan državnom intervencijom.

Dakle, novac definiramo ovisno o njegovoj ekonomskoj ulozi i funkciji, ne o povijesnoj pozadini. Društvena uloga i etnografska povijest novca je vjerojatno bliska “rođakinja” toj definiciji, ali nije nešto što posebno zanima (monetarne) ekonomiste samo po sebi.

Što i koji problemi vezani uz novac i monetarnu teoriju onda zanimaju ekonomiste?

Osim što nas zanima koji su utjecaji novca na (realnu) ekonomsku aktivnost, prvo i temeljno pitanje je zašto i kako intrinzično beskoristan fiat novac ima vrijednost? Želimo objasniti zašto takav novac cirkulira, zašto se uopće koristi u procesu trgovine?

Drugo, da li i kako fiat novac unapređuje efikasnost alokacije resursa? Ako novac unapređuje efikasnost alokacije resursa u odnosu na ekonomiju bez novca i povećava dobit iz trgovine reći ćemo da je novac nužan. Ekonomskim žargonom, ishod novčane ravnoteže morao je biti bolji od ishoda ne-novčane ravnoteže inače ne bi preživio test vremena.

Ta pitanja su kompliciranija nego što da naslutiti.

OLG – Model Preklapajućih Generacija

Jednostavan model preklapajućih generacija (OLG za Overlapping Generations Model) je koristan u razumjevanju toga. Što se događa? U OLG modelu pojedinici(ke) žive samo dva perioda, te tako istodobno postoje dvije različite generacije, ‘mladi’ i ‘stari’. Mladi sada su stari u sljedećem periodu. Svaki pojedinac posjeduje jedno kratkotrajno dobro kad je mlad i ništa kada je star. ‘Kratkotrajno’ ovdje znači da ga ne može sačuvati za sljedeći period. (Nema zamrzivača, kao.)

Iz prilično standardnih ekonomskih rezultata, (vidi ujednačavanje potrošnje ili consumption smoothing), ali i intuitivno razmišljajući, znamo da bi svatki pojedinac želio raspodjeliti konzumaciju dobra kroz oba period svog život. Na taj način može konzumirati (prehraniti se?) i kad je mlad i kad je star. S obzirom da nema načina, tehnologije, kojim bi sačuvao i prenio dio svog dobra iz sadašnjosti u budućnost, jedino što preostaje mladoj osobi je da razmjeni dio sadašnjeg dobra za dio dobra u sljedećem periodu.

Ali i to je nemoguće! Glavni problem u ovom OLG modelu ekonomske “trampe” je da tržište između trenutno živih generacija i budućih generacija ne postoji. Jedine druge osobe s kojima mladi mogu trgovati danas su ‘starci’ koji neće biti prisutni u sljedećem periodu, što znači da neće moći isporučiti dobro. Nikakva razmjena se ne događa, nema trampe i krajnji ishod (ravnoteža) je da svi konzumiraju čitavo svoje dobro dok su mladi i ne konzumiraju ništa kad su stari. Skapavaju.

NOVAC

Mislim da već vidite kako novac tu može pomoći. Država da određenu količinu papirnog novca starcima koji potom ‘prodaju’ novac za dobra, a mladi prodaju dobra za novac koji potom koriste za kupovina dobra kad postanu starci. I tako u krug, svaki period, dok god starci kojima je država dala novac na početku i svaka sljedeća generacija ‘vjeruju’ da novac mogu koristiti za kupovinu dobra.

Koji su rezultati ovog modela? Prvo, fiat novac ima vrijednost. Prisutnost novca riješava problem ne postojanja trgovine (tržišta) između sadašnjih i budućih generacija. Novac ima pozitivnu vrijednost kao sredstvo trgovanja između generacija.

Prof. Šikić ističe da ekonomisti u svojim udžbenicima navode nekakvu bajku o mitskom mjestu gdje su se transakcije vodile isključivo trampom. Posjedujem par udžbenika o monetarnoj ekonomiji (pitam se sad zašto jer nisam monetarni ekonomist) i u niti jednom ne nalazim tu bajku koji ekonomisti uporno ponavljaju. Ako netko zna za tu bajku u nekoj knjizi neka ostavi komentar. Da li je to stvarna povijest ne znam, ali nije me pretjerano briga. Ako su antropolozi tražili to mitsko mjesto od 1776. vjerojatno su gubili vrijeme. (Nadam se samo da nistu koristili vrijedne potpore i stipendije za te ekspedicije.)

Ta nezgrapno bačena uvreda ekonomistima je promašaj po mom mišljenju jer pokazuje nerazumijevanje suštine onoga što ekonomiste zanima i što je možda zanimljivije i teže objasniti od povijesne ispravnosti ‘slučaja trampe’.

Ekonomija trampe je samo priča, alternativna ne-monetarna situacija. Primjetite da razmjena jednog dobra za neko sasvim drugo (pilići za ovcu) – što ekonomisti zovu problem dvostrukog (obostrano) podudaranja želja, double coincidence of wants – nije problem koji mori naše mlade i stare. Svi imaju (ili mogu imati) isto dobro koje žele konzumirati u oba perioda svog života.

Drugo, očiti ishod je da svi mogu konzumirati u oba perioda svog života. Dapače, to je ishod koji svi i priželjkuju. U ekonomiji trampe svi su primorani konzumirati sva svoja dobra odjednom, dok su mladi. (Zapravo ni trampe između mladih i starih nema pa je ispravnije reći ne-monetarna ekonomija.)
Uvođenjem novca riješava se problem ‘frikcije’ ne postojanja mogućnosti trgovanja između sadašnjih i budućih generacija, što omogućuje nove trgovinske odnose i unapređuje alokaciju dobara u odnosu na ne-monetarnu ekonomiju. Dakle novac je i nužan.

ZAVARAVAJUĆE

No, tu je i mana modela. Uloga novca u OLG modelu je ovisna o generacijskoj strukturi što znači da bilo koje drugo sredstvo međugeneracijskkih transfera – poput mirovinskog programa ili javnog duga – može igrati istu ulogu u trgovini. Drugim riječima, novac više nije neophodan. Također, primjetite da smo prepostavili da je novac jedina imovina koja se može zadržati od mladosti do starosti. Fiat novac također nije više nužan ako postoji neka druga imovina (kapital, obveznica) sa većim ili pozitivnim povratom, tj. ako je dominiran kao sredstvo razmjene nitko ga neće koristiti i on nema vrijednost.

Ovi rezultati, pogotovo drugi, suprotni su činjenicama: fiat novac postoji, ima vrijednost i koristi se istovremeno sa drugom imovinom (kapital, kredit) i unatoč tome što je dominiran.

Sjetimo se što smo rekli na početku: država je dala papirni novac generaciji starih osoba. Po Šikićevoj teoriji novca, ili interpretaciji nečije, ta uloga države je ključna. Ispada da bi čak bila dovoljna da novac ima vrijednost. Iz gornje OLG teorije ipak vidimo da je stavljanje novca u ekonomiju od strane države samo pretpostavljeni korak.
Država nema više nikakvu ulogu nakon toga. Ne kupuju ni dobra, ni usluge i ne uvodi porez “koji se mora platiti isključivo u njezinom novcu” (Šikić), a novac opet može imati vrijednost i neophodan je. To je zato jer potreba za novcem prozlazi iz njegove koristi u stvaranju novih trgovinskih veza između mladih i starih, ne iz neke državne supostavljene politike.

Da bi novac imao vrijednost daleko važnija je pretpostavka da ekonomija traje zauvijek. Bez tog uvjeta, mladi ne bi htjeli ‘kupiti’ novac (prodati dobro) u posljednjem periodu što znači da mladi u prethodnom periodu ne bi kupili novac i tako unazad …. novac se nikada ne bi koristio i ne bi imao vrijednost. No to nije dovoljan uvjet. Ako stari posjeduju novac u početnom periodu, a mladi ne vjeruju da će novac moći iskoristiti u sljedećem periodu kad ostare, neće nikada ‘kupiti’ novac i on nikada neće imati vrijednost.

Ako pak pretpostavimo da ekonomija traje samo određeni dio vremena država može imati ulogu. U tom slučaju jedan od načina da osiguramo da novac ima pozitivnu vrijednost u posljednjem periodu je pomoću nametnutog uvjeta da država obvezuje plaćanje poreza novcem u posljednjem periodu. Po Šikićevoj teoriji to nametanje porezne obveze bi opet bilo sasvim dovoljno da se novac koristi u trgovini. No, primjetite da je to opet pretpostavljeni, olakotni, ‘uvjet’ (da bi dovršili teoriju i izbjegli neodređeni rezultat) a ne kranji rezultat koji kaže da vrijednost novca proizlazi iz porezne obveze.

TEORIJA IGARA I VRIJEDNOST NOVCA

Ako stvarno želimo razumijeti ulogu novca, njegovu vrijednost i nužnost u procesu trgovine, ove teorije nisu zadovoljavajuće. Moramo uzeti funkciju novca kao sredstva razmjene ozbiljno. Gornja OLG teorija ili teorije bazirane na proizvoljnim uvjetima koji nameću željeni rezultat, a ignoriraju proces razmjene u ekonomiji, navode nas na pogrešno razmišljanje i krive zaključke. Funkcionalna uloga novca nije jednostavno fiksirana pretpostavkom već se adaptira promjenama u sustavu trgovine, politici i regulativi.

Proces razmjene u ekonomiji je kompleksniji nego što se predstavlja u okviru opće ravnoteže. Pun je frikcija koje onemogućuju funkcioniranje tržišta. Npr. teško je pronaći partnera za trgovinu, partner možda nema dobra koja želimo, trgovački partneri nisu na istom mjestu u isto vrijeme, partneri su anonimni što znači da nemamo nikakve informacije o njima.

Te frikcije u procesu razmjene su kritično važne za teoriju novca jer daju ulogu novcu, tako da vrijednost i nužnost novca proizlazi iz samog procesa razmjene, ne proizvoljnim, ad hoc pretpostavkama koje montiraju i prilagode ulogu novca u određeni svjetonazor, kako-bi-htjeli-da-bude okvir.

O procesu razmjene stoga možemo razmišljati poput igre između pojedinaca. To znači, da bi Slavko prilikom trgovine prihvatio neku drugu robu osim one koju želi za vlastitu konzumaciju – dakle novac – Slavko mora razmisliti o vjerojatnosti da će netko drugi, Janko ili Marko, prihvatiti taj novac od njega.

Kako izgleda proces razmjene? (Ovo je bazirano na Kiyotaki i Wright 1993 radu.) Recimo da se dvije osobe sretnu na tržištu, Zvone i Slavko. Zvone i Slavko ne znaju ništa jedan o drugome, ali Zvone želi Slavkovo dobro, a recimo da i Slavko želi dobro koje Zvone ima. Razlika je jedino što Zvone želi Slavkovo dobro daleko više nego obrnuto. Dakle trgovina je asimetrična.

Recimo također da je fiat novac jednostavno dio sistema razmjene. Nebitno kako je uveden u ekonomiju – od države, dobre vile ili helikopterom. Samo određeni pojedinici imaju novac. Neki drugi, poput Slavka, su proizvođači i ne posjeduju novac, ali zato imaju dobra za konzumaciju.

Odluka proizvođača Slavka da primi novac prilikom razmjene nije trivijalna!
Primjerice, ako se Slavko i Zvone sretnu, oboje su proizvođači i oboje podjednako žele dobro koje drugi posjeduje, tj. postoji obostrano podudaranje želja (double coincidence of wants) jednostavnom trampom će obaviti trgovinu.

No, ako se Slavko i Zvone sretnu, Zvone želi Slavkov proizvod a ima samo novac, na Slavku je da odluči da li će primiti novac ili ne. Jednom kad primi novac, Slavko više nema proizvoda već samo novac. Da li će se sljedeći put susresti sa nekim proizvođačem? Da li će taj proizvođač imati proizvod koji Slavko želi? Da li će taj proizvođač prihvatiti novac? Dakle, odluka da prihvati novac ovisi o očekivanoj koristi tog novca.

Više je mogućih ishoda (ravnoteža) u ovom procesu trgovine. Trampa je mogući ishod ako niti jedan proizvođač nikada ne prihvati novac. Ako svi proizvođači prihvate novac u razmjenu za vlastiti proizvod novac je vrijedan i monetarna ravnoteža prevladava. Nešto između ta dva kraja je isto moguće, proizvođači ponekad prihvate novac, a ponekad ne.

Vrijednost novca ovisi o očekivanjima sudionika. Potreba za novcem ovdje proizlazi iz odluke proizvođača. Ako svi očekuju da novac ima vrijednost proizvođači će prihvatiti novac. Ako je očekivanje da novac neće biti vrednovan logično je da ga proizvođači neće prihvatiti. Vjerojatnost da će proizvođač prihvatiti novac raste sa brojem drugih proizvođača koji prihvate novac. Ta komplementarnost između proizvođača čini novac endogenim, društvenim izumom. Država i porezi ne postoje i ne trebaju.

Novac je nužan jer je pojedincima bolje u ishodu u kojem se novac koristi nego u trampi, pogotovo ako je obostrano podudaranje želja vrlo teško za postići i količina novca u ekonomiji je niska. Dobitak korištenja novca je u tada u većoj vjerojatnosti ostvarene trgovine.

No, čak i da je svaki susret karakteriziran obostranim podudaranjem želja i svi se mogu zadovoljiti trampom, novac može biti i vrijedan i nužan. Ako je dovoljno susreta asimetrično novac će biti bolja opcija za trgovinu od trampe.

Evo možda najzanimljivije i možda iznenađujuće posljedice:
što bi se dogodilo da se broj pojedinaca koji imaju novac poveća, npr. rezultat revolucije je da da novac svi imaju? Vjerojatnost trgovine je nula! Previše novca lovi previše proizvoda i trampa postaje bolja opcija za razmjenu.

O novcu možemo razmišljati i kao sredstvu za transfer dobiti trgovine i zato je za očekivati da će se koristiti, imati vrijednost i biti nužan jer unaprijeđuje trgovinu. Ne zato jer je “država” propisala plaćanje poreza.

———————————————————————————————————

Literatura u kojoj možete pročitati više o teorijama novca i kojom sam se služio:

Kiyotaki, Wright (1993) – A Search-Theoretic Approach to Monetary Economics

Rupert, Schindler, Shevchenko, Wright (2000) – The search-theoretic approach to monetary economics: a primer

Shi (2006) – Viewpoint: A microfoundation of monetary economics

Oglasi
Oznake: ,

9 komentara to “Teorija Novca – Za Pravo”

  1. Nikako ne mogu shvatiti da jedan prof matematike može imati tako nakaradne stavove o vrijednosti novca i još smatrati pozitivnim da država može stvarati novac iz ničega. Takvo razmišljanje o novcu primjereno je apsolutističkim vladarima i robovima odnosno totalitarističkim društvima koja ne poštuju privatno vlasništvo i ljudska prava.
    Stvaranje novca iz ničega, tiskanjem novčanica na papiru, najgora je moguča pljačka i otimačina privatnog vlasništva obezvređivanjem vrijednosti novca.
    Prof Šikić je očito sklon totalitarnom društvu u kojem skupina na vlasti ima apsolutnu vlast pljačkati i darivati, beskrupulozno oporezivati i opraštati dugove.
    Mislim da je i Linić izišao iz iste totalitarističke škole.

    • Svjestan si da si sad Amere opisao? Ali bez obzira, sve stoji.

      Ipak nije sve crno i bijelo. Kada biraš između dva manja zla, onda je bolje da HNB naštanca lovu te ju po 1% plasira državi (dug koji nikada ne dospijeva), nego da se mi zadužujemo po 5-6% kod nekog drugog. Naravno, HNB bi morao sterilizirati dodatno tu novu lovu. I pitanje da li bi bi to bilo dovoljno love da se ne izazove ozbiljna inflacija. Pa kako bi država to trošila (investicija ili potrošnja)…

  2. Ma ta bajka koju on spominje je upravo je na neki nacin ovo o cemu i Shin (inace meni odlican paper) pise. Sikic pokusava pokazati da je kreacija novca neraskidivo vezana za drzavu i poseze za nekakvim pricama iz povijesti pri tome cesto brka novac kredit, ne razumije osnove commodity standarda itd. Zapravo, trn u oku mu je cinjenica da je novac “endogeni, drustveni izum” jer onda i pada i prica o potraznji koja proizlazi iz porezne presije, pa pada u vodu i “porezni” demand management (ako je ikad imao ikakvog smisla), pa i cijela pricica…bolje reci bajka koju je Sonje nazvao Sikicev model. Tj prilicno teoretski nerealni i nekonzistentni konstrukt ekonomske “stvarnosti” koji je pokusao izvesti iz takve “antropoloske” price o novcu kako bi opravdao svoj pogled da je monetarni sustav plodno tlo za igru socijalnih inzinjera zanemarujuci stoljece i po monetarne povijesti i monetarne teorije, te se vracajuci u neki izvrnuti predstagflacijski keynesijanizam. Problem je sto prvo odluci kakvi bi trebao biti zakljucak pa onda stvara onaj dio kako doci do njega.

  3. Ja bih radije čitao članak sa detaljno razrađenim pozitivnim i negativnim posljedicama uvođenja novca nego o povijesti novca jer znamo da je uveden da se olakša robna razmjena i tu ne treba previše daviti.

  4. Pozitivnim i negativnim posljedicama po što? Realnu ekonomiju?
    Konzistentno treba moći odgovoriti zašto fiat novac ima vrijednost i koj utjecaj ima na realne ekonomske varijable. Zašto je fiat novac uveden nije isto i zašto ima vrijednost ili zašto je neophodan.

    • Tako priča pravi ekonomist. Samo postoje tu hrpa drugih stvari. Primjerice, zašto bih ja išta proizvodio kad mogu lovu stvarati iz ničega? Pogledaj financijski sustav izvedenica u SAD-u. Primjerice, zašto bih ja nešto proizvodio kada je jednostavnije ilegalno doći do novca. Kakav je utjecaj na kulturu i društvo ostavio novac? Danas nisi faca ako si smislio neki izum, ali ako imaš milijarde na računu, onda si kralj. kakav sustav vrijednosti danas imamo? Sporataši tjeraju lovu, političari tjeraju lovu, glumci tjeraju lovu, siromašni tjeraju lovu… Da li itko tjera znanost, kulturu, umjetnost…? Danas je novac daleko više od sredstva razmjene (na žalost).

      • To što spominješ je MOA – medium of account – još jedna funkcija novca. Priča o novcu uopće nema smisla na način kako se konvencionalno framea (to što to radiš). Novac ti ne treba ako ne postoje dobra koja možeš kupiti – u biti su svi ljubomorni na bogate (ovaj socijalni aspekt/psihološki itd koji spominješ) ne jer imaju novaca, već jer ih imaju dovoljno (MOA) da mogu kupiti što žele (MOE – medium of exchange).No i to je krivo: bili bi isto tako ljubomorni da ovi sjede na brdu dionica, zlata, aluminija (što i rade, novac je za njih gubitak) – MOA nam samo kaže na koliko toga oni sjede iako konkretno ne sjede na novcu – novac je mjera. Pogledaj svoje prve dvije rečenice pa usporedi s ovom “Danas nisi faca ako si smislio neki izum, ali ako imaš milijarde na računu, onda si kralj.” Totalno nekonzistentno shvaćanje priče – ne razumiješ kakvi su izvedenice proizvod i koliko vrijede onima koji znaju što će s njima, a ako ne treba nagraditi one koji izume nešto što ljudi žele kupit (jer im očito život čini boljim) koga onda nagraditi? Što je onda mjerilo? U biti je novac tu totalno nedužan jer ga samo ljudi koriste za mjeru (opet MOA) koliko ga mogu koristiti kao sredstvo razmjene kad imaju što za ponuditi. U principu i “izumi” – pretpostavljam da su ti to neke ovako razumljivije stvari koje se nude (proizvodi za “običnog čovjeka”) i izvedenice bi mogle postojati u svijetu bez novca (u svijetu bartera).
        Ako ćeš već te socijalne jadikovke – svijet je pokvarila činjenica da ljudi koji NEMAJU što za ponudit, glasovanjem, korupcijom itd mogu doći do novca (naravno svojih susjeda). To su ljudi koji naganjaju “novac”. Onima koji stvaraju, je to samo faza između onoga što nude što ljudi žele kupiti i onoga što oni sami sebi žele priuštiti.

%d bloggers like this: