Posts tagged ‘Monetarna’

30. kolovoza 2013

Teorija Novca – Za Pravo

autora/ice cronomy

Porijeklo novca nije i `teorija’ novca. Prof. Šikić u članku na banka.hr predstavlja antropološku priču o porijeklu novca. Antropološka povijest novca je sigurno zanimljiva, vjerojatno u djelovima i fascinantna. Ipak, nije jasno iz članka prof. Šikića da li bi ta antropološka teorija novca trebala biti nadopuna ekonomskoj (monetarnoj) ili njena zamjena. Čini mi se, iz načina diskursa u nekim djelovima, da se radi o ovom potonjem, kao da su ekonomisti koncepcijski zbunjeni u vezi novca. Ja ću se ‘prepirati’ da to nije baš tako i možda u procesu ilustrirati što teorija novca znači za ekonomiste.

Prije nego nastavite, poželjno je prvo pročitati članak prof. Šikića.

Uobičajena ekonomska definicija novca kaže da je novac sva imovina koja je prihvaćena za plaćanje dobara i usluga i otplatu dugova. No, pošto ta definicija nije baš sasvim precizna, umjesto definicije što novac jest, ekonomisti preferiraju definirati što novac čini, njegovu funkciju. Razlikujemo tri funkcije koje novac obnaša: (1) sredstvo razmjene, (2) obračunska jedinica, (3) pohrana vrijednosti.

Samo prva funkcija, sredstvo razmjene, svojstvo je koje razlikuje novac od ostale imovine. Kao sredstvo razmjene (trgovine) novac je zadržan između transakcija pa stoga mora služiti za pohranu vrijednosti. Ipak, razna druga imovina koja nije novac može poslužiti za pohranu vrijednosti. Štoviše, druga imovina ‘dominira’ novac za pohranu vrijednosti jer ima neki prinos, npr. obveznice. Druga roba i imovina mogu poslužiti kao obračunska jedinica i bez da budu sredstvo razmjene. 

Kao i prof. Šikić, udžbenici makroekonomije, novca i financijskih tržišta započeti će diskusiju o novcu razlikovanjem robnog (commodity) i fiat novca. Vrijednost novca u obliku robe – to može biti kamenje, školjke, razni metali, cigarete, papir, obveznice, puževe kućice – potječe iz njegove vrijednosti konzumacije kao robe; posjeduje intrinzičnu vrijednost.

Suprotno tome, vrijednost modernog fiat novca koji nije baziran na robnoj, intrinzičnoj vrijednosti, potječe iz mogućnosti njegove razmjene. Da budemo precizniji, fiat novac je (1.) intrinzično bezvrijedan i (2.) nije pokriven nikakvom državnom politikom. Papirnati novac je najbliži toj definiciji fiat novca, iako je ponekad, npr. u vremenim devizne krize, ‘branjen’ i podržan državnom intervencijom.

Dakle, novac definiramo ovisno o njegovoj ekonomskoj ulozi i funkciji, ne o povijesnoj pozadini. Društvena uloga i etnografska povijest novca je vjerojatno bliska “rođakinja” toj definiciji, ali nije nešto što posebno zanima (monetarne) ekonomiste samo po sebi.

Što i koji problemi vezani uz novac i monetarnu teoriju onda zanimaju ekonomiste?

Osim što nas zanima koji su utjecaji novca na (realnu) ekonomsku aktivnost, prvo i temeljno pitanje je zašto i kako intrinzično beskoristan fiat novac ima vrijednost? Želimo objasniti zašto takav novac cirkulira, zašto se uopće koristi u procesu trgovine?

Drugo, da li i kako fiat novac unapređuje efikasnost alokacije resursa? Ako novac unapređuje efikasnost alokacije resursa u odnosu na ekonomiju bez novca i povećava dobit iz trgovine reći ćemo da je novac nužan. Ekonomskim žargonom, ishod novčane ravnoteže morao je biti bolji od ishoda ne-novčane ravnoteže inače ne bi preživio test vremena.

Ta pitanja su kompliciranija nego što da naslutiti.

OLG – Model Preklapajućih Generacija

Jednostavan model preklapajućih generacija (OLG za Overlapping Generations Model) je koristan u razumjevanju toga. Što se događa? U OLG modelu pojedinici(ke) žive samo dva perioda, te tako istodobno postoje dvije različite generacije, ‘mladi’ i ‘stari’. Mladi sada su stari u sljedećem periodu. Svaki pojedinac posjeduje jedno kratkotrajno dobro kad je mlad i ništa kada je star. ‘Kratkotrajno’ ovdje znači da ga ne može sačuvati za sljedeći period. (Nema zamrzivača, kao.)

Iz prilično standardnih ekonomskih rezultata, (vidi ujednačavanje potrošnje ili consumption smoothing), ali i intuitivno razmišljajući, znamo da bi svatki pojedinac želio raspodjeliti konzumaciju dobra kroz oba period svog život. Na taj način može konzumirati (prehraniti se?) i kad je mlad i kad je star. S obzirom da nema načina, tehnologije, kojim bi sačuvao i prenio dio svog dobra iz sadašnjosti u budućnost, jedino što preostaje mladoj osobi je da razmjeni dio sadašnjeg dobra za dio dobra u sljedećem periodu.

Ali i to je nemoguće! Glavni problem u ovom OLG modelu ekonomske “trampe” je da tržište između trenutno živih generacija i budućih generacija ne postoji. Jedine druge osobe s kojima mladi mogu trgovati danas su ‘starci’ koji neće biti prisutni u sljedećem periodu, što znači da neće moći isporučiti dobro. Nikakva razmjena se ne događa, nema trampe i krajnji ishod (ravnoteža) je da svi konzumiraju čitavo svoje dobro dok su mladi i ne konzumiraju ništa kad su stari. Skapavaju.

NOVAC

Mislim da već vidite kako novac tu može pomoći. Država da određenu količinu papirnog novca starcima koji potom ‘prodaju’ novac za dobra, a mladi prodaju dobra za novac koji potom koriste za kupovina dobra kad postanu starci. I tako u krug, svaki period, dok god starci kojima je država dala novac na početku i svaka sljedeća generacija ‘vjeruju’ da novac mogu koristiti za kupovinu dobra.

Koji su rezultati ovog modela? Prvo, fiat novac ima vrijednost. Prisutnost novca riješava problem ne postojanja trgovine (tržišta) između sadašnjih i budućih generacija. Novac ima pozitivnu vrijednost kao sredstvo trgovanja između generacija.

Prof. Šikić ističe da ekonomisti u svojim udžbenicima navode nekakvu bajku o mitskom mjestu gdje su se transakcije vodile isključivo trampom. Posjedujem par udžbenika o monetarnoj ekonomiji (pitam se sad zašto jer nisam monetarni ekonomist) i u niti jednom ne nalazim tu bajku koji ekonomisti uporno ponavljaju. Ako netko zna za tu bajku u nekoj knjizi neka ostavi komentar. Da li je to stvarna povijest ne znam, ali nije me pretjerano briga. Ako su antropolozi tražili to mitsko mjesto od 1776. vjerojatno su gubili vrijeme. (Nadam se samo da nistu koristili vrijedne potpore i stipendije za te ekspedicije.)

Ta nezgrapno bačena uvreda ekonomistima je promašaj po mom mišljenju jer pokazuje nerazumijevanje suštine onoga što ekonomiste zanima i što je možda zanimljivije i teže objasniti od povijesne ispravnosti ‘slučaja trampe’.

Ekonomija trampe je samo priča, alternativna ne-monetarna situacija. Primjetite da razmjena jednog dobra za neko sasvim drugo (pilići za ovcu) – što ekonomisti zovu problem dvostrukog (obostrano) podudaranja želja, double coincidence of wants – nije problem koji mori naše mlade i stare. Svi imaju (ili mogu imati) isto dobro koje žele konzumirati u oba perioda svog života.

Drugo, očiti ishod je da svi mogu konzumirati u oba perioda svog života. Dapače, to je ishod koji svi i priželjkuju. U ekonomiji trampe svi su primorani konzumirati sva svoja dobra odjednom, dok su mladi. (Zapravo ni trampe između mladih i starih nema pa je ispravnije reći ne-monetarna ekonomija.)
Uvođenjem novca riješava se problem ‘frikcije’ ne postojanja mogućnosti trgovanja između sadašnjih i budućih generacija, što omogućuje nove trgovinske odnose i unapređuje alokaciju dobara u odnosu na ne-monetarnu ekonomiju. Dakle novac je i nužan.

ZAVARAVAJUĆE

No, tu je i mana modela. Uloga novca u OLG modelu je ovisna o generacijskoj strukturi što znači da bilo koje drugo sredstvo međugeneracijskkih transfera – poput mirovinskog programa ili javnog duga – može igrati istu ulogu u trgovini. Drugim riječima, novac više nije neophodan. Također, primjetite da smo prepostavili da je novac jedina imovina koja se može zadržati od mladosti do starosti. Fiat novac također nije više nužan ako postoji neka druga imovina (kapital, obveznica) sa većim ili pozitivnim povratom, tj. ako je dominiran kao sredstvo razmjene nitko ga neće koristiti i on nema vrijednost.

Ovi rezultati, pogotovo drugi, suprotni su činjenicama: fiat novac postoji, ima vrijednost i koristi se istovremeno sa drugom imovinom (kapital, kredit) i unatoč tome što je dominiran.

Sjetimo se što smo rekli na početku: država je dala papirni novac generaciji starih osoba. Po Šikićevoj teoriji novca, ili interpretaciji nečije, ta uloga države je ključna. Ispada da bi čak bila dovoljna da novac ima vrijednost. Iz gornje OLG teorije ipak vidimo da je stavljanje novca u ekonomiju od strane države samo pretpostavljeni korak.
Država nema više nikakvu ulogu nakon toga. Ne kupuju ni dobra, ni usluge i ne uvodi porez “koji se mora platiti isključivo u njezinom novcu” (Šikić), a novac opet može imati vrijednost i neophodan je. To je zato jer potreba za novcem prozlazi iz njegove koristi u stvaranju novih trgovinskih veza između mladih i starih, ne iz neke državne supostavljene politike.

Da bi novac imao vrijednost daleko važnija je pretpostavka da ekonomija traje zauvijek. Bez tog uvjeta, mladi ne bi htjeli ‘kupiti’ novac (prodati dobro) u posljednjem periodu što znači da mladi u prethodnom periodu ne bi kupili novac i tako unazad …. novac se nikada ne bi koristio i ne bi imao vrijednost. No to nije dovoljan uvjet. Ako stari posjeduju novac u početnom periodu, a mladi ne vjeruju da će novac moći iskoristiti u sljedećem periodu kad ostare, neće nikada ‘kupiti’ novac i on nikada neće imati vrijednost.

Ako pak pretpostavimo da ekonomija traje samo određeni dio vremena država može imati ulogu. U tom slučaju jedan od načina da osiguramo da novac ima pozitivnu vrijednost u posljednjem periodu je pomoću nametnutog uvjeta da država obvezuje plaćanje poreza novcem u posljednjem periodu. Po Šikićevoj teoriji to nametanje porezne obveze bi opet bilo sasvim dovoljno da se novac koristi u trgovini. No, primjetite da je to opet pretpostavljeni, olakotni, ‘uvjet’ (da bi dovršili teoriju i izbjegli neodređeni rezultat) a ne kranji rezultat koji kaže da vrijednost novca proizlazi iz porezne obveze.

TEORIJA IGARA I VRIJEDNOST NOVCA

Ako stvarno želimo razumijeti ulogu novca, njegovu vrijednost i nužnost u procesu trgovine, ove teorije nisu zadovoljavajuće. Moramo uzeti funkciju novca kao sredstva razmjene ozbiljno. Gornja OLG teorija ili teorije bazirane na proizvoljnim uvjetima koji nameću željeni rezultat, a ignoriraju proces razmjene u ekonomiji, navode nas na pogrešno razmišljanje i krive zaključke. Funkcionalna uloga novca nije jednostavno fiksirana pretpostavkom već se adaptira promjenama u sustavu trgovine, politici i regulativi.

Proces razmjene u ekonomiji je kompleksniji nego što se predstavlja u okviru opće ravnoteže. Pun je frikcija koje onemogućuju funkcioniranje tržišta. Npr. teško je pronaći partnera za trgovinu, partner možda nema dobra koja želimo, trgovački partneri nisu na istom mjestu u isto vrijeme, partneri su anonimni što znači da nemamo nikakve informacije o njima.

Te frikcije u procesu razmjene su kritično važne za teoriju novca jer daju ulogu novcu, tako da vrijednost i nužnost novca proizlazi iz samog procesa razmjene, ne proizvoljnim, ad hoc pretpostavkama koje montiraju i prilagode ulogu novca u određeni svjetonazor, kako-bi-htjeli-da-bude okvir.

O procesu razmjene stoga možemo razmišljati poput igre između pojedinaca. To znači, da bi Slavko prilikom trgovine prihvatio neku drugu robu osim one koju želi za vlastitu konzumaciju – dakle novac – Slavko mora razmisliti o vjerojatnosti da će netko drugi, Janko ili Marko, prihvatiti taj novac od njega.

Kako izgleda proces razmjene? (Ovo je bazirano na Kiyotaki i Wright 1993 radu.) Recimo da se dvije osobe sretnu na tržištu, Zvone i Slavko. Zvone i Slavko ne znaju ništa jedan o drugome, ali Zvone želi Slavkovo dobro, a recimo da i Slavko želi dobro koje Zvone ima. Razlika je jedino što Zvone želi Slavkovo dobro daleko više nego obrnuto. Dakle trgovina je asimetrična.

Recimo također da je fiat novac jednostavno dio sistema razmjene. Nebitno kako je uveden u ekonomiju – od države, dobre vile ili helikopterom. Samo određeni pojedinici imaju novac. Neki drugi, poput Slavka, su proizvođači i ne posjeduju novac, ali zato imaju dobra za konzumaciju.

Odluka proizvođača Slavka da primi novac prilikom razmjene nije trivijalna!
Primjerice, ako se Slavko i Zvone sretnu, oboje su proizvođači i oboje podjednako žele dobro koje drugi posjeduje, tj. postoji obostrano podudaranje želja (double coincidence of wants) jednostavnom trampom će obaviti trgovinu.

No, ako se Slavko i Zvone sretnu, Zvone želi Slavkov proizvod a ima samo novac, na Slavku je da odluči da li će primiti novac ili ne. Jednom kad primi novac, Slavko više nema proizvoda već samo novac. Da li će se sljedeći put susresti sa nekim proizvođačem? Da li će taj proizvođač imati proizvod koji Slavko želi? Da li će taj proizvođač prihvatiti novac? Dakle, odluka da prihvati novac ovisi o očekivanoj koristi tog novca.

Više je mogućih ishoda (ravnoteža) u ovom procesu trgovine. Trampa je mogući ishod ako niti jedan proizvođač nikada ne prihvati novac. Ako svi proizvođači prihvate novac u razmjenu za vlastiti proizvod novac je vrijedan i monetarna ravnoteža prevladava. Nešto između ta dva kraja je isto moguće, proizvođači ponekad prihvate novac, a ponekad ne.

Vrijednost novca ovisi o očekivanjima sudionika. Potreba za novcem ovdje proizlazi iz odluke proizvođača. Ako svi očekuju da novac ima vrijednost proizvođači će prihvatiti novac. Ako je očekivanje da novac neće biti vrednovan logično je da ga proizvođači neće prihvatiti. Vjerojatnost da će proizvođač prihvatiti novac raste sa brojem drugih proizvođača koji prihvate novac. Ta komplementarnost između proizvođača čini novac endogenim, društvenim izumom. Država i porezi ne postoje i ne trebaju.

Novac je nužan jer je pojedincima bolje u ishodu u kojem se novac koristi nego u trampi, pogotovo ako je obostrano podudaranje želja vrlo teško za postići i količina novca u ekonomiji je niska. Dobitak korištenja novca je u tada u većoj vjerojatnosti ostvarene trgovine.

No, čak i da je svaki susret karakteriziran obostranim podudaranjem želja i svi se mogu zadovoljiti trampom, novac može biti i vrijedan i nužan. Ako je dovoljno susreta asimetrično novac će biti bolja opcija za trgovinu od trampe.

Evo možda najzanimljivije i možda iznenađujuće posljedice:
što bi se dogodilo da se broj pojedinaca koji imaju novac poveća, npr. rezultat revolucije je da da novac svi imaju? Vjerojatnost trgovine je nula! Previše novca lovi previše proizvoda i trampa postaje bolja opcija za razmjenu.

O novcu možemo razmišljati i kao sredstvu za transfer dobiti trgovine i zato je za očekivati da će se koristiti, imati vrijednost i biti nužan jer unaprijeđuje trgovinu. Ne zato jer je “država” propisala plaćanje poreza.

———————————————————————————————————

Literatura u kojoj možete pročitati više o teorijama novca i kojom sam se služio:

Kiyotaki, Wright (1993) – A Search-Theoretic Approach to Monetary Economics

Rupert, Schindler, Shevchenko, Wright (2000) – The search-theoretic approach to monetary economics: a primer

Shi (2006) – Viewpoint: A microfoundation of monetary economics

Oglasi
Oznake: ,
16. studenoga 2012

Vulgarni Keynezianizam (4. dio)

autora/ice cronomy

I posljednji “nastavak”. Isprike ako ste duuuugo čekali.

Započeli smo seriju sa pitanjem što to država može učiniti tokom prolongirane recesije da bi se ekonomija pokrenula, izvukla iz pada outputa i rasta nezaposlenosti? Da li postoji aktivna i možda korisna uloga države i fiskalne politike u izlasku iz recesije? Primjetite da pitanje nije što država treba učiniti, jer nije jasno da li država (uopće) može nešto korisno učiniti ili je bolje da se drži postrani.

read more »

11. rujna 2012

Vulgarni Keynezijanizam (3. dio)

autora/ice cronomy

Nadam se da ste imali vremena i bar se malo potrudili prožvakati onaj jednostavni model u zadnjem postu u seriji. Pitanja? (Prvi dio ovdje.)

Cilj nam je razmotriti efekte i ulogu državne potrošnje u ekonomiji. Ovo nije Keynezianski model, ali pomoću njega razmotriti ćemo neke Keynezianske ideje, stare (koje sam ja brendirao kao ‘vulgarne’) i nove (potpuno nezastupljene, nerazmotrene u diskusiji o izlasku iz recesije.)

BDP je pao u drugom kvartalu. Privatna potrošanje se strmoglavila. Stari Keznezijanci, u kratko, vjeruju da u tom trenutku država treba uskočiti sa aktivnom fiskalnom politikom i povećati svoju potrošnju na sve ono što privatni sektor ne kupuje i u što ne investira. I monetarnom naravno. Primjerice, Ratko Bošković u svom komentaru o padu BDPa, a izgleda i u svakom njegovom članku, ne može bez da spomene Keynesa i ideju da država mora aktivno trošiti. Naslovnica Jutarnjeg sa Krugmanom to odlično ilustrira. Znamo da je Krugman stari Keynezijanac. (Nevezano, Jutarnji je dakle Keynezianski nastrojena publikacija? Naslov intervja je ipak malo očajan, “Krugman Hrvatima otkriva kako izaći iz krize“. Kao da hrvatski ekonomisti žive i rade pod kamenom pa im netko izvana treba “otkrivati”.)

No, u teoriji, to nije jedini način na koji država može intervenirati tokom prolongirane recesije, a možda nije ni najpoželjniji. Neki moderni Keynezijanci imaju i ponešto drugačije ideje o ulozi države u ekonomiji.

Zaboravite za sada koji je model ‘ispravan’ ili bolji. Često se o tome raspravlja u javnosti kao o nekakvom proizvoljnom izboru, vjeri ili političkoj ideologiji. Postoji više od jednog načina i modela za razumijeti (makro)ekonomiju i poslovni ciklus. Svaki od njih ima prednosti i mane i sve ih možete naučiti na levelu druge godine fakulteta. Koji je korisniji za razumijevanje recesije na kraju ovisi o stvarnim uzrocima poslovnog ciklusa i u biti kako pojedini model objašnjava i ‘pristaje’ dostupnim ekonomskim podacima.

read more »

21. kolovoza 2012

Vulgarni Keynezijanizam (2. dio)

autora/ice cronomy

Zadnji post smo završili sa idejom da kako bi razumijeli što muči ekonomiju, koji su mogući uzroci recesije (poslovnog ciklusa) i koja je uloga država u tome, moramo se osloniti na neki model koji nam može ilustrirati što država može učniti i koje su posljedice toga za ekonomiju.

Da bi opravdali aktivnu ulogu države tokom poslovnog ciklusa, stari Keynezijanci se oslanjaju na model sa pretpostavkom da cijene i plaće nisu savršeno fleksibilne (“ljepljive” u kratkom roku) što kao posljedicu ima da sva tržišta (npr. tržište rada) nisu u ravnoteži (tj. da ponuda ne mora biti jednaka potražnji). Zbog tih tržišnih nepravilnosti Keynezijanci vjeruju da država ima ulogu u stabiliziranju ekonomije sa aktivnom fiskalnom i monetarnom politikom.

read more »

14. kolovoza 2012

Vulgarni Keynezijanizam (1.dio)

autora/ice cronomy

Određeni milje Hrvatske ekonomske misli zalaže se za keynezijansko rješenje recesije u Hrvatskoj. Pod time podrazumijevam primarno anticikličnu fiskalnu politiku. Pretpostavka je da je to moguće, da je to jedini (ispravni) način analiziranja poslovnog ciklusa te da je uloga državne fiskalne politike stabilizacijska.

read more »

06. srpnja 2012

Vječni Guverner – Nezavisnost, Intervencionizma i Nekoordinacija

autora/ice cronomy

Guverneru Rohatinskom završava mandat. Primopredaja je skoro završena. I to kakva primopredaja.
Bilo bi suvišno dosađivati laskavim pohvalama. Rohatinski je the guverner. Nije prvi, ali je najznačajniji. Nije posljednji, ali je najdugotrajniji. Svojim radom i politikom uspostavio je relevantnu četvrtu vlast u zemlji te level profesionalizma sa kojim se Vlade i Sabori nisu znali kvalitetno nositi. Kritike koje su dolazile iz redova zakonodavne i izvršene vlasti, bez da navodim imena, prečesto su bile čista patetika. Rijetko su suvislo pokazale iole razumijevanja za hrvatsku monetarnu stvarnost. Lako bi se bilo smijat da nisu preozbiljne teme.

Iz završnog govora sa posljednje sjednice Savjeta HNBa isčitavam tri teme (imho), tri poruke kojima se Rohatinski oprostio od monetarne politike i kojima je rezimirao svoj staž.

Prvo je svakako Nezavisnost HNBa. Treba istaknuti da je nezavisnost centralne banke te tako i monetarne politike predmet tisuće studija. Vrlo je lako pronaći neku koja analizira političku ekonomiju monetarne politike i koja pokazuje važnost nezavisnosti centralne banke – političke i ekonomske – za postizanje niske inflacije. Rohatinski je to vrlo dobro znao još prije 12 godina. Prava nezavisnost je počela zakonom iz 2001. ali se učvrstila i održala zbog stručnosti i profesionalizma Rohatinskog i njegovog tima.

Intervencionizma HNBa je druga značajna tema. Guverner Rohatinski vrlo dobro rezimira da je “notorna glupost” povezivati HNB i neoliberalizam, što valjda podrazumjeva nekakvu nekontroliranu i neregulirana ekonomsku politiku. “Nitko nije vodio tako intervencionističku politiku kao što smo vodili mi, bilo to dobro ili ne” zaključuje Rohatinski.
Politička i medijska scene koristi tu omiljena poštapalica svaki put kad žele “objasniti” nešto što ne razumije u ekonomiji pa i ovom slučaju pokazuju nerazumjevanje oko monetarne politike. Sve vri od neo-ovog i neo-onog objašnjenja, jedino su zaboravili primjetiti ‘neo-rtodoksnu’ politiku “visokog intervencionizma”.

Posljednja je Nekoordinacija. Guverner nije izravan ovdje, ali je ipak jasan.

“Mnogo puta smo konstatirali da monetarna politika, i najbolja da je, ni jedna nije idealna, sama ne može rješavati probleme. Kazali smo, uvijek je potrebna interakcija, uvijek je potreban jedan konzistentan skup politika u ingerenciji centralne banke, u ingerenciji Vlade, u ingerenciji drugih društvenih institucija. Samo s jednim takvim konzistentnim skupom stvari se mogu početi mijenjati. To smo govorili i ponekad smo davali i stručne sugestije koje to ostale politike i u kojem pravcu bi trebalo poduzimati. … mislim da nam je to davalo moralno pravo da tražimo i od drugih da preuzmu određeni rizik.”

Koliko god su HNB i Guverner Rohatinski tražili koordinaciju ekonomskih politika sa fiskalnom vlašću, do nje nikad nije došlo. Političke konsideracije, uglavnom HDZove Vlade, uvijek su bile prečnije. Ministri kao da nikada nisu razumijeli razliku između ne mješanja u rad HNBa i suradnje sa centralnom bankom radi postizanja boljih makroekonomskih rezultata, možda zdravijih i dugoročnijih.

Ništa ne preostaje nego zahvaliti se Guverneru, poželiti sreću u novom poslu i nek ipak drži oko na kuni, ali i na budućim Vladam.

I ako može još jedna zamolba Rohatinskom. Molim te požuri sa memoarima dok ne počnu naplaćivati PDV na knjige. Nedaj im šansu da i taj novac potroše suludo.

23. ožujka 2012

FED za Neznalice

autora/ice cronomy

Za hardcore ekonomske geekove i sve studente ekonomije/financija/biznisa.

Samo da vam na brzinu skrenem pažnju, ako već niste primjetili, na seriju predavanja Ben Bernanke-a, što bi mi nazvali guvernera FEDa,  koju je započeo ovaj tjedan na George Washington Sveučilištu. Bernanke je prije svega bio i bit će profesor ekonomije, autor udžbenika ekonomije i davno prije nego što je postao guverner FEDa, ekspert monetarne teorije/politike i Velike Depresije.

Tema je FED i Financijska Kriza. U biti je standardno predavanje o FEDu i monetarnoj politici koje sam i sam imao prilike održati. Osim naravno što ih u ovom slučaju predaje sam Ben glavnom i bradom (doslovce).

Klasično ‘američko’ predavanje traje sat i 20 minuta, sa pitanjima.  Dva video, od utorka i četvrtak su dostupna na stranicama FEDa, sa popratnim PP prezentacijama posebno da ih možete pregledati u miru svojim tempom tokom vikenda. Ipak, samo gledanje PPointa nije isto kao i odslušati čitavo predavanje. [Kladim se da sliku gore neće staviti u niti jedan slide.]

Materijal nije zahtjevan (mislim da su predavanja ipak u poslovnoj školi GWU, har har) ali svakako da i malo truda oko terminologije bi se isplatilo more. Bez ovih osnovnih znanja monetarne teorije i politike niste u dobro poziciji razumijeti događaje oko svjetske ekonomije kao ni kvalitetno komentirati iste. Dobro uloženo vrijeme. Ako imate pitanja u vezi neke teme predavanja slobodno pitajte u komentarima ili na email.

Jedna lekcija iz predavanja je primjerice kako je Kineski tečaj sličan zlatnom standardu.

23. prosinca 2011

Dvadeseta godišnjica prve suvremene hrvatske valute

autora/ice cronomy

23. Prosinca je važan datum za hrvatsku monetarnu povijest. Nadam se da se sjećate hrvatskog dinara, ‘hrda’, koji je pušten u promet upravo na danjašnji dan 1991. godine. Ekipa sa numizmatičkog portala kunalipa.com ima prigodan tekst o tome prenesen ispod te još dodatnih informacija na njihovom portalu.

Na današnji dan je i HNB postala zakonski samostalna institucija. Mislim da je dolazak guvernera Rohatinskog označio pravu  neovisnost HNBa od političkih utjecaja.

_________________________________________

Hrvatski dinar, kao prijelazno sredstvo plaćanja, pušten je u optjecaj na današnji dan, 23. prosinca 1991. godine. Zamjena jugoslavenskog dinara za hrvatski dinar u omjeru 1:1 trajala je u redovnom roku do kraja godine. Tečaj hrvatskog dinara prema stranim valutama utvrdila je Narodna banka Hrvatske – 1 njemačka marka vrijedila je 55 hrvatskih dinara.

Uvođenje hrvatskog dinara kao zakonskog sredstva plaćanja u Republici Hrvatskoj predstavljalo je konačno novčano osamostaljenje Republike Hrvatske započeto pola godine ranije kada je Narodna banke Jugoslavije isključila Republike Hrvatsku i Sloveniju iz primarne emisije jugoslavenskog dinara.

Hrvatski dinar bio je privremeni novac kojeg je izdavalo Ministarstvo financija. Taj novac nije izdala Narodna banka jer je trebao služiti samo kao prijelazno sredstvo u procesu uvođenja nacionalne valute – kune. Novčanice hrvatskog dinara izdane su u apoenima od 1 do 100.000, a kovanice nisu izrađivane. Na sredini lica svih novčanica bio je lik hrvatskog znanstvenika Ruđera Boškovića. Manji apoeni izdani 1991. su na naličju imali Zagrebačku katedralu, a veći, izdani 1992. i 1993., motiv spomenika “Povijest Hrvata”. Sve podatke o novčanicama hrvatskog dinara potražite na numizmatičkom portalu http://www.kunalipa.com

Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar naslijedio je i njegovu inflaciju te je godine 1993. inflacija iznosila 1149,3%. U listopadu 1993. godine započeo je Stabilizacijski program, koji je reformirao monetarnu i fiskalnu politiku, liberalizirao tržište devizama, i u konačnici omogućio stabilnost hrvatske valute. Stabilizacijskim programom određena je fiksna vrijednosti DEM prema HRD od 4.444 hrvatska dinara za jednu njemačku marku. Tečaj hrvatskog dinara nije se nikad više približio toj granici, već je počeo naglo jačati. Stabilizacijskim programom zaustavljena su inflacijska očekivanja, pa je u godini 1994. uspostavljena stabilnost cijena uz 3 postotnu deflaciju.

Hrvatski dinar zamijenjen je za kunu, s podjelom na 100 lipa, na Dan državnosti, 30. svibnja 1994. godine, zamjenom za u odnosu 1:1000. Zamjena novčanica HRD obavljana je u redovnom roku do kraja godine 1994., te u naknadnom roku do sredine 1995.

01. prosinca 2011

Likvidnost kao Keyser Söze

autora/ice cronomy

Umjesto da spavam instant ‘reakcija na reakciju’ centralnih banaka. (Samo ukratko jer ipak moram spavati.) I u dobru i u zlu, mediji preuveličaju reakciju.

Dobar potez jer ublažava posljedice euro krize, ali baš i ne toliko dalekosežan da rješava sve.  Tržišta kapitala uvijek pozdrave koordiniranu akciju velikih, kao i svako nenajavljeno pumpanje likvidnosti u sistem, bilo na nekom domaćem tržištu ili globalnom. Vidjeli smo to već više puta. Ne čudi. Ipak, euforija nije zamjena za rješenje. Uzlet eura neće potrajati.

Ovo nije rješenje za vrlo vjerojatno nadolazeću recesiju u euro zoni. Ono važno pitanje. Što najveće centralne banke svijeta pokušavaju je izbijeći preljevanje kredite krize euro zone na svjetsku ekonomiju kroz globalni bankaraki (financijski) sustav. Globalna trgovinska razmjena zahtjeva vrlo protočne financije, a pošto je američki dolar dominantna valuta prilično je veliki problem ako njemačke i francuske banke ne mogu doći do dolara na uobičajeni način – kroz tržišta novca. Ergo, centralne banke uskaču sa olakšanim terminima posuđivanja direktno o njih. (Banke ne vole direktno posuđivati od centralne banke jer takav potez signalizira da zbog nekog razloga ne mogu direktno posuditi na tržištu.)

Ne radi se toliko o spašavanju eura direktno, niti direktno rješava dužničku krizu Europe. Rješenje tih problem i dalje je u rukama europskih političara. Jedino što druge zemlje van EU mogu napraviti jer pumpati globalnu likvidnost. Svaka od centralnih banaka je povećala likvidnost u svojoj valuti, ali ne zato jer rješava ‘trk’ na vlastite valute. Trka nije bilo niti je bilo potražnje novčanih tržišta za ovakvim tkz. bilateral currency swap facilities. Ovaj potez je samo mjera opreza i signal da su centralne banke spremne napravit i više ako treba.

Likvidnost je je glavni osumnjičenik kod svakog velikog događaja i poremećaja na financijskim tržištima. Iako nema dobre definicije što je zapravo globalna likvidnost, sigurno je da će biti prva na redu da se ulovi i sredi. Mark Carney, kanadski guverner, ju je stoga pronicljivo nazvao “Keyser Söze međunarodnih financija.”

Njegov govor od prije koji tjedan lijepo opisuju što likvidnost može i ne može napraviti.

Oznake:
11. travnja 2009

MMF i Hrvatska (Update)

autora/ice cronomy

MMF je objavio preliminarne zaključke nakon završenih konzultacija. Neki domaći i strani mediji već su prenijeli službeno mišljenje MMFa. Dobro bi bilo vidjeti i koji istraživački rad koji je pratio prošla izješća. Kratkoročno, prioriteti su očuvanje tečajne stabilnosti, financijske stabilnosti i kontrola likvodnosti.

Dugoročno, potrebno je popraviti strukturalne slabosti –  restrukturiranje gubitaških državnih kompanija, javne uprave i racionalizacija državne potrošnje (obrazovanja, socijalne, zdravstva) – i raditi na povećanju konkurentnosti. I to ne “samo” zato kako bi realizirali potencijal ispod kojeg već godinama operiramo, već i kako bi spriječili trajne posljedice pod potencijalni output.

Uglavnom, dobar sažetak svega na čemu se već godinama inzistira i na reformama na kojima se moglo već poraditi više, ali sada uz dodatka imperativa zbog financijske krize koja ostavlja dalekosežne efekte. Par paragrafa ispod.

UPDATE – Zaključna izjava MMFa je dostupna i na hrvatskom na stranicama HNBa.

read more »

%d bloggers like this: