Cronomy.org

U gužvi sam, ali bliži se Nobelova pa sam htio istaknuti par članaka o nekim prošli, nedavno preminulim Nobelovcima. Ovo svakako nije iscrpno.

Čuli ste i vjerojatno će te još o Ronaldu Coaseu koji je umro prije koji tjedan. WaPo ima dobar sažetak 5 njegovih najznačajnijih radova o kojim bi trebali biti informirani. The Economist članak o njemu je također vrijedan pažnje zbog kratke ali precizne poruke Coasova rada. Primjetite da je članak napisan pod stalnom kolumnom Free Exchange, što je pomalo ironično s obzirom na temu i ‘predmet’ teksta.

As he watched American car plants in action, he realised that the existence of the firm compensated for a critical flaw in the price-setting mechanism. In the real world it is often costly for buyer and seller to arrive at a final price. “Transaction costs”, like the need to negotiate or draw up contracts, prevent the price mechanism from working smoothly.

Možda su bar u ovoj instanci mogli staviti Free Exchange pod navodnike. Russ Roberts je prošle godine održao razgovor sa Coaseom. Ako ste voljni odvoji sat vremena poslušajte kako i o čemu 100 godišnjak govori. Ako ste voljni odvojit još malo više vremena, pogledajte njegovo govor u 99. godini života koji je održao na konferenciji u njegovu čast.

Elinor Ostrom nas je napustila prošle godine. Osim što je prva žena kojoj je dodjeljena Nobelova iz ekonomije, Ostrom je zapravo važna politička ekonomistica. Rad objavljen 2011. u AER, proširen iz Nobelovog predavanja, prikazuje njen intelektualni put studiranja kompleksnih sistema koji nisu centrirani samo pod strukture “tržišta” ili “države”. Ostrom je istraživala problem upravljanja zajedničkim dobrima, tkz. tragedy of the commons. Standardni lijek za taj problem je stvaranje jasno definiranih prava na privatno vlasništvo. No, Ostrom je pokazala da tragedija, iako realna, nije toliko uobičajena jer razna društva uspiju riješiti problem dizajnirajući neke druge institucije osim isključivo privatnog vlasništva. U 8 min dugom videu Ostrom objašnjava problem i rezultate.

Iako se manje oslanjala na matematiku (bar po današnjim standardima) Ostrom je vrlo efikasno komunicirala ideje i koncepte. U vrlo pristupačnom radu Collective Action and the Evolution of Social Norms Ostrom diskutira kako i zašto, za razliku od teorijskog rezultata da racionalni ljudi  nisu skloni kolektivnim aktivnostima, tj. ne bi trebali biti, razni tipovi ljudi komuniciraju želju za suradnjom i dizjaniraju institucije koje održavaju i “jačaju uvjetovanu suradnju.” Iz rada:

Extensive fieldwork has by now established that individuals in all walks of life and all parts of the world voluntarily organize themselves so as to gain the benefits of trade, to provide mutual protection against risk, and to create and enforce rules that protect natural resources. Solid empirical evidence is mounting that governmental policy can frustrate, rather than facilitate, the private provision of public goods.
…..

It is possible that past policy initiatives to encourage collective action that were based primarily on externally changing payoff structures for rational egoists may have been misdirected—and perhaps even crowded out the formation of social norms that might have enhanced cooperative behavior in their own way. Increasing the authority of individuals to devise their own rules may well result in processes that allow social norms to evolve and thereby increase the probability of individuals better solving collective action problems.

Zdravko Petak sa FPZ koji je boravio na Indiana University kod Ostrom napisao je osvrt o njenom radu povodom Nobelove 2009.

Robert Fogel, koji je 1993. podjelio Nobela (samo jedna nagrada se dodjeljuje) sa Douglassom Northom preminuo je u Lipnju ove godine. Fogel je bio pionir u korištenju kvantitativnih metoda u ekonomskoj povijesti i jedan od osnivača kliometrije, fancy ime za ekonometrijsku povijest. Testirao je one hipoteze o kojima povjesničari vole spekulirati ili imaju predosjećaj da su točne, pa provedu godine i godine kopajući po knjižnicama, tražeći nekakav “dokaz” da je hipoteza točna. Ozbiljno pogledati u podatke se malo tko usudio. Osim u intelektualnom smislu, Fogel je bio (možda) i doslovno pionir jer je u mladosti bio komunist. Vrlo brzo je odbacio za razmišljanja.

Fogelov najpoznatiji i vrlo kontroverzan rad Time on the Cross napisan 1974. zajedno sa Stanleyom Engermanom, je istraživanje ekonomije ropstva na američkom jugu. Uvriježeno mišljenje među povjesničarima prije Fogel-Engerman rada je bilo da je ropstvo neefikasna institucija i sve manje profitabilan načina proizvodnje. Kroz analizu podataka o plantažama Fogel i Engerman su pokazali da je ropstvo bilo profitabilnije nego što se prije mislilo i da bi postojalo još dugo vremena da nije došlo do njegovog ukidanja iz naravno moralnih razloga. Kritičari su ga napadali da je “pravdao” instituciju ropstva, što naravno nije. Fogelov odgovor je indikativan

But Fogel accused his critics of confusing economic efficiency with morality, likening the controversy over his views on slavery to the notion of selling “your dying parents for dog meat” to reduce burial costs. Though it would undoubtedly be economically efficient, “we don’t do it because the thought revolts us,” he said. “There is such a thing as morality, and morality is higher than economics.”

U Hrvatskoj mislim da vijesti o njegovoj smrti nije bila registrirana. Šteta, jer iako nešto manje razvikan od svog kolege Northa, jer neka Fogelova istraživanja i radovi donosi vrlo zanimljive pouke za Hrvatsku. Fogelova disertacija bavila se željeznicama. Točnije, da li je izgradnja željeznice u 19. st. prema američkom zapadu, povezivanje obje obale, otvorilo Ameriku i potaknulo visoki ekonomski rast? Smatralo se da su željeznice bilo neprikosnoveni temelj i razlog prosperiteta Amerike u to vrijeme. Fogel je pokazao da je izgradnja željeznica pridodala manje od 3% ekonomskom rastu, daleko manje nego što se prije mislilo. A autoceste?

Članak Nicholasa Wapshotta je dobar sažetak Fogelova rada.

James Buchanan, koji je preminuo u Siječnju ove godine, dobio je Nobela 1986. za svoj radu u teoriji ekonomskog i (posebno) političkog odlučivanja. Ključni uvid, koji možda i dana danas nije dovoljno usvojen u ekonomiji, iako je očit ko dan, je da političari, birokrati i država općenito nisu nisu ništa više ni manje nego jednako kao i radnici, potrošači i poduzetnici zainteresiran za vlastiti interes. Buchanana je razvio nesentimentalan pogled na politiku – “politika bez romantike” – i doveo ga do ekonomski logičnih zaključaka. U Nobelovom predavanju Buchanan je istaknuo (referirajući se na Knuta Wicksella na čijim idejama je gradio svoje uvide)

Economists should cease proffering policy advice as if they were employed by a benevolent despot, and they should look to the structure within which political decisions are made.

Njegov najpoznatiji rad je Calculus of Consent (1962); napisan zajedno sa Gordonom Tullockom jedan je od najznačajnijih radova teorije javnog izbora. Buchanan je proveo puno vremena na problemima proračunskog deficita, javnog duga i njegovog tereta. No umjesto pitanja “koji su efekti deficita?” Buchanan je pitao  “zašto država ima velike deficite? zašto državna potrošnja raste?” Za Hrvatsku vrlo aktulana pitanja. Istraživao je mikroekonomsku pozadinu državne potrošnje i deficita (u demokraciji) te sa time  izašao na ‘veliku’ scenu.

Proračunski deficiti iz godine u godinu su rezultat poticaja i interesa koje političari imaju: političari žele biti izabrani ponovo, birokrati žele zadržati svoj posao, birači žele dobra vremena i potrošnju zauvijek pa ponovo izaberu one koji im to omoguće. Ako je možda i korisno i moguće imati visoke proračunske deficite tokom recesije, Buchanan je pitao zašto bi očekivali da će političari uravnotežiti proračun u dobrim vremenima ekonomskog booma? U Democracy in Deficit: The Political Legacy of Lord Keynes prstom je pokazao na Keynezijansku ekonomiku u demokratskom sistemu. Pravila igre su ‘naklonjena’ rastućoj državnoj potrošnji i dugotrajnim deficitima.

George Mason je prošli vikend održao konferenciju o njegovom radu i djelu. Pomalo je fascinantno da je motivaciju za svoj rad Buchanan pronašao boravakom u Italiji nakon 2. svj. rata. Samo preko Jadrana. No poruke talijanskih ekonomista koji su desetljećima bili vrlo svjesni kvraljivosti i nedostatku političara da unaprijede ili poprave ekonomiju, ostale su gotovo nepoznate. Za kratki opis Buchananove ostavštine poslušajte prvih 10tak minuta EconTalk razgovora sa Peteom Boettkeom iz Siječnja ove godine, snimljenog na dan kada je Buchanan umro.