Archive for Srpanj, 2013

  |  
26. srpnja 2013

Perspektive o Prosperitetu

autora/ice cronomy

Kao dodatak članku na banka.hr “Zašto Hrvatska ne izabere prosperitet?”

Literatura o ekonomiji razvoja koja se bavi jedinstvenim pitanjem zašto su neke zemlje bogate, a neke siromašne, divovska je. Ipak knjige o ekonomskom rastu, razvoju i prosperitetu moguće je razdvojiti, grubo rečeno, u dvije ‘sorte’.

Prva sorta nastoji pronaći jedinstveni odgovor, “veliku teoriju”, na pitanja `zašto neke ekonomije rastu i prosperiraju, a neke propadaju’ te, `kako premostiti velike razlike između bogatih i siromašnih zemalja.’

Primjerice, Max Weber je u svom radu Protestantska etika i duh kapitalizma istaknuo da su aspekti kulture (radna etika i štednja) proizašli iz protestantizma omogućile ekonomski uspjeh zapadne i sjeverne Europe. Na sličnom ‘kulturološkom’ tragu je i David Landes koji u svojoj popularnoj knjizi Bogatstvo i Siromaštvo Naroda ističe da je Europa, misleći na zapadnu, jednostavno imala kulturu pogodniju za ekonomski rast. Kina je pak, sa svojim kulturološkim triumfalizmom i pretpostavljenim stavovima, bila loše postavljena za ekonomski razvoj. Razlike u kulturi mogu objasniti razlike u prosperitetu. Landes se vraća na još neke determinante o razvoju, poput klima, monopol vode.

Još malo na tragu kulturoloških objašnjenja, Gregory Clark u svojoj dvadeset godišnjoj studiji ekonomske povijesti svijeta A Farewell to Alms ističe utjecaj kulturne transformacije na akumulaciju tehničkog (korisnog) znanja i povećanu produktivnost kao jednu od glavnih determinanti bogatstva i siromaštva naroda.

Jared Diamond u svojoj ultra popularnoj i Pulitzerom nagrađenoj knjizi Guns, Germs and Steel (sa manje nego spretnim Hrvatskim naslovom) iznosi tezu da su geografija i biologija glavne determinante prosperiteta i da su upravo one omogućile do dan danas prisutnu dominaciju Zapada. Kultura, manje više. Guns, Germs and Steel je pretvoren i u dobar dokumentarac.

Nezaobilazni Jeffrey Sachs u Kraj Siromaštva sa svojim pristupom “kliničke ekonomije” nastoji precizno diagnosticirati uzroke siromaštva i kako ih ukloniti. Sachs također smatra da su geografske i klimatske barijere velika prepreka prosperitetu; tropske klime su pogodne za razne bolesti, zemlja je lošije kvalitete, topografija i nedostatak infrastrukture onemogućuju pristup svjetskim tržištima. Recept dr. Sachsa je u većini slučajeva više vanjske pomoći iz bogatih zemalja, planirana izgradnja klinika, škola, infrastrukture itd. Još jedna “velika teorija” siromaštva i kako iz njega izaći.

Objašnjenja i knjige bazirane na “velikim teorijama” su odvažne, privlačne i stoga žilave. Ideja da rast ovisi o kulturi ili geografiji je i dalje vrlo snažna. Ali, sreća ne prati hrabre baš uvijek. Lampica u glavi se mora upaliti. Kako se Italija uspijela obogatiti iako nema Protestantsku etiku rada (dapače)? Kako je Japan postao jedna od najbogatijih zemalja iako osim što nije Europska zemalja (!), zauzima geografski nezavidan položaj, ne uživa prirodne resurse na levelu Europe i nije sudjelovao u otkriću novog svijeta i njegovoj kolonizaciji? Kako to da je Finska geografija i klima pogodna za rast i prosperitet?

Usprkos razumijevanju i odgovorima koje “velike teorije” nude, silne razlike između bogatstva naroda ustraju. Više od jedne milijarde ljudi u 2010. živjelo je sa prihodom manjim od $1.25 (PPP) na dan. Nobelovac Douglass North u svojoj knjizi Understanding the Process of Economic Change ističe, opet pomalo odvažno, da ne samo da znamo uvjete pogodne za rast, nego i institucije nužne za uspiješan rast. Povrh svega, ono tehničko (korisno) znanje koje podiže produktivnost i proizvodni potencijal ekonomije i dalje raste. Zašto onda neke zemlje još uvijek ne uživaju u prosperitetu?

SOLOWO IZNENAĐENJE

Druga sorta knjiga ne pretendira da ima ispravne odgovore zašto su neke zemlje siromašne ili da zna rješenje (panacea) svih poteškoća ekonomskog rasta, već pristupa problemu oprezno i sistematski, sa skromnijom namjerom da objasni ono što može, otkrije pogrešne politike i razluči kako bi TBF-ovci rekli “šta je dobro, a šta nije, šta se smije uvrstiti, a šta ne smije”.

Najnovija pridošlica ovoj grupi je ambiciozni rad Darona Acemoglua i Jamesa Robinsona (AR nadalje) Why Nations Fail (2012). Kroz mnoštvo povijesnih primjera AR se fokusiraju na političke i ekonomske institucije kao ključ uspjeha i prosperiteta zemalja. Institucije koje svakako nisu dobre i dovode do loših ishoda su “ekstraktivne institucije” – dizajnirane od strane elita kako bi za elitu izvlačile resurse iz ostatka društva. Ekstraktivne političke i ekonomske institucije slažu se kao sat rukavica na ruku.

Uspješne zemlje definirane su “uključivim (inkluzivnim) institucijama” – sigurno privatno vlasništvo, nepristrana vladavina prava, sloboda razmjene, ugovaranja i poduzetništva i karijere. S obzirom koja od ove dvije vrste institucija postoje u pojedinim zemljama, isti šokovi (npr. otkriće novog kontinenta, industrijska revolucija) mogu imati dobre ili loše ishode.

AR razmatraju teorije razvoja koje su (pre)često ponuđene kao objašnjenje za siromaštvo i bogatstvo zemalja. Gore navedene geografija i kultura su diskreditirane kao odlučujući faktori. U Hrvatskoj često spominjana teorija da-bar-imamo-bolje-političare-koji-znaju-što-napraviti također je odbačena. Naginje na teoriju elite koja ima svaki razlog organizirati ekstraktivne političke i ekonomske institucije za vlastitu korist, na uštrb drugih pojedinaca. Drugim riječima, dobro-znaju-što-rade.

Ovakvo izravno diskreditiranje neuspješnih teorija nije novo. Desetak godina unazad, William Easterly, u vrlo hvaljenoj knjizi The Elusive Quest for Growth (2001), pomno je nanizao sve ozbiljne formule za pretvaranje siromaštva u prosperitet isprobane posljednjih 60tak godina. Sve su na kraju podbacile. Uzmimo primjerice investicije. Dugo vremena za mnoge ekonomiste, razvojne stručnjake i agencije, investicije u pogone, nekretnine i infrastrukturu bile su ključ razvoja i determinanta dugoročne stope rasta. Pod rastom podrazumijevamo povećanje BDPa i životnog standarda za svakog stanovnika. Upravo na tom tragu su mnogobrojna objašnjenja i pozivi za većom vanjskom novčanom pomoći koju zagovara Jeffrey Sachs – više novca za više investicija. Druga knjigu The White Man’s Burden Easterly je napisao kao kontratezu Sachsovom zagovaranju veće vanjske intervencije i pomoći.

I hrvatska Vlada se izgleda okladila na investicije, privatne i javne. Doduše, u domaćem slučaju, cilj je kratkoročan oporavak i podizanje stope rasta do sljedećih izbora. Dugoročna stopa rasta Vladi nije ni u primisli, što sam pokušao, možda ne sasvim direktno, prodiskutirati u pregledu Pillars of Prosperity na banka.hr.

Ipak, Nobelovac Robert Solow davne 1956. iznenađujuće, ali uvjerljivo zaključio je da investicije ne mogu biti izvor rasta. Da bi životni standard bio veći svatko bi trebao proizvoditi više, što je otprilike definicija produktivnosti. No, sa sve većim investicijama u kapital i tako dodavanjem više strojeva na fiksnu količinu radnika dolazi do padajućih prinosa proizvodnje. Jednostavna i očita logika padajućih prinosa znači da bi sa sve više investicija po radniku stopa rasta  pala na nulu. Solowo iznenađenje je da stopa rasta na dugi rok ne može biti održana samo investicijama u pogone i infrastrukturu, jer ipak u mnogim zemljama promatramo kontinuiranu stopu rasta po stanovniku.

Osim što diskreditiraju neuspješne teorije i “rješenja” siromaštva, argument knjiga Easterlya i AR je u suštini isti: ispravni poticaji su najvažniji. Easterly posvećuje više od polovice knjige da bi ukazao kako rast izostaje kada se zaboravi temeljni ekonomski princip: ljudi reagiraju na poticaje. Prijašnje strategije izlaska iz siromaštva nisu uspjele jer nisu vodile računa o poticajima koje su davale sudionicima razvoja, kreatorima rasta.

Vratimo se na tren Solowu. Jedini mogući izvor dugoročnog rasta za Solowa je tehnološki napredak kojim se mogu izbjeći padajući prihodi. No, ljudi imaju motivaciju usvojiti novu tehnologiju samo kada za to imaju ispravan poticaj, tj. kada znaju da će ima se odricanje od potrošnje danas isplatiti u budućnosti kroz veći prinos nove tehnologije. U mnogim siromašnim zemljama takvih poticaja, namjerno ili slučajno, nema. Da li namjerno ili slučajno izostaju u Hrvatskoj?

[‘Poticaji’ u ovom kontekstu imaju značaj engleske riječi ‘incentives’. Ne znače nešto kao direktni državni poticaji poljoprivredi ili industriji, što bi bile ‘subvencije’. Čisto da ne bude zabune da zagovaram nekakve rastrošne i beskorisne subvencije.]

AR su suglasni sa ovim arugumentom, također ističući da je prosperitet rezultat ispravnih poticaja. Ali idu korak dalje i komplementiraju taj argument sa teorijom da su poticaji rezultat vrste i kvalitete političkih i ekonomskih institucija koje zemlja ima. Uključive institucije potiču ponašanje korisno za sve i omogućuju povećanje vlastitih prihoda, dok ekstraktivne institucije potiču izvlačenje resurse iz ostatka društva i omogućuju bogaćenje šačice (samo)izabranih na uštrb višeg ekonomskog rasta i standarda svih. Zemlja u kojoj su političke institucije pod čvrstom kontrolom neke elite, država je više nego spremna i sposobna “ukrasti” dio proizvodnje, rada i dobiti kroz korupciju i ekstraktivne ekonomske institucije, što će naravno imati negativan efekt na usvajanje novih tehnologija i tako rast proizvodnog kapaciteta i dohotka.

Posted in Ekonomski Rast, Knjiga | 3 komentara »

Oznake: , , ,
13. srpnja 2013

Iz Arhiva – Švicarci na Hrvate 2007.

autora/ice cronomy

Čitajući odličan članak Milana Deskara-Škrbića u Banka Magazinu ne mogu se otrgnuti dojmu da su banke zaslužile izgubiti ovaj spor oko kredita u ‘švicarcima’ i kamatnih stopa itd. Ne jer imam nešto protiv banaka ili njihove prakse ili jer mislim da su namjerno obmanjivale svoje klijente ili učinile nešto “krivo”, već jednostavo, kako se meni čini, jer se nisu uspjele oduprijeti argumentima na osnovi kojih je sudac Dobronić donjeo nepravomoćnu presudu. Zbog šlampavosti obrane.

Sudac Dobronić se poziva na studiju MMF-ovih ekonomista iz 1997. o kretanju švicarskog franka, odbacuje utjecaj financijske krize i recesije u EU i SADu, drži da je aprecijacija švicarskog franka bila zadana stvar, zicer, te da je i sama financijska kriza bila predvidljiva, citirajući Krugmana.

Usudio bih se reći da uz par dana pripreme jedan dobar prediplomski student ekonomije bi mogao replicirati na netočne navode svih ovih teza i dati protu primjere i argumente. Ta nije ovo prvi slučaj nepredvidljivosti kretanja tečaja. Uostalom to je upravo što je Škrbić i napravio.

No, pitam se da li je ili zašto nije do toga došlo u sudnici? Nisam bio u sudnici i slušao sve ove argumente (vjerojatno bi mi pozlilo vrlo brzo) ali pretpostavljam da su neki od ovih argumenata vjerojatno izneseni tokom suđenja i (možda) raspravljani. (?) Ako nisu i ako je sudac Dobronić donio presudu čitajući Krugmana i neke mutne i slabo zapažene radove MMF-ovih ekonomista, čemu onda čitavo suđenje?  Zbog povreda Zakona o zaštiti potrošača?

Ako se diskutiralo o ovim tezama, pravo pitanje je što su odvjetnici banaka radili, kako su se pripremali i kako replicirali na ove argumente odvjetnicima udruge Franak, pravnicima koji do jučer, po njihovim riječima, nisu znali da li je krivulja potražnje silazna ili uzlazna. Što su odvjetnici banka radili, s kim su se konzultirali? Zar nemaju te banke neke stručne i obrazovane analitičare i ekonomiste (neke čini mi se sa prilično zvučnim imenima) koji su mogli i trebali pripremiti odgovore također bazirane na ekonomiji tečaja, financijskih kriza i recesija?

Ovako, ispada da je šaćica ekonomski slabo potkovanih pravnika mahala nekakvim malo ili nimalo relevantnim radom MMF-ovih ekonomista za razdoblje 2007. do danas i zauvijek promjenila hrvatsko bankarstvo, bila presuda pravomoćna ili ne. Možda je bilo moguće pronaći rad – publicirani rad u akademskom časopisu, ne samo radnu verziju – koji ističe probleme i nemogućnost predviđanja kretanja tečaja, analizira stabilnost eur/chf tečaja do izbijanja krize u EU itd.

Ovo je naravno potpuno glupo pitanje, stoga ulovite se za nešto prije nego pročitate ostatak rečenice, ali kako to da ti isti  ekonomisti koji su “predvidjeli” aprecijaciju franka 1997. nisu predvidjeli krizu i recesiju 2008.? Čudno kako ta predviđanja (ne)funkcioniraju u ekonomiji. Poanta je da što god se “moglo” predvidjeti o kretanju tečaja ili krizi, “moglo” se predvidjeti i nešto drugo. U nekakvim seminarskim dvoranama konstatacija suca Dobronića da je bilo moguće predvidjeti aprecijaciju franka bilo bi dočekano sa, ahm, rezervacijom, ali zasigurno i sa protutezom da je franak mogao ostati stabilan ili oslabiti u odnosu na euro zbog ovog ili onog razloga. 

Primjerice, čisto da se besramno samopromoviram, Dobronić nije trebao kopati po radu iz 1997. da bi konstatirao da će franak aprecirati, već je mogao pročitati što sam napisao na ovom blogu davnog Rujna 2007. o popularnosti kredita u francima ili sa valutnom klauzulom, mogućnosti jačanja franka i rasta referentne kamatne stope za franke, te kako “Ne bi bilo iznenađujuće da kamate na kredite s valutnom klauzulom u Švicarskim francima porastu još jednom do kraja (2007.) godine.”

Mogući mehanizam je onda bio jačanje franka zbog podizanja referentne kamatne stope (3-mjesečni Libor) Švicarske Narodne Banke “kako bi smanjila raskorak između kamatnih stopa na ostale valute, poskupila franak i tako učinila carry-trade manje privlačnim” (citiram sam sebe ovdje). Zbog toga, “predividio” sam onda da podizanje “švicarske kamatne stope zbog veće inflacije i smanjivanja carry-trade, osjetiti će se i u Hrvatskoj kao i drugim zemljama centralne i istočne Europe.”

No, nisam bio toliko sposoban predvidjeti financijsku i dužničku krizu u EU, skandal i krah Libora ili aprecijaciju švicarskog franka zbog njegove percepcije kao najsigurnije valute. Ipak, učinilo mi se onda da:

Postoji zabrinutost da špekulacije sa valutama mogu destabilizirati ekonomije istočne Europe u kojima su hipotekarni krediti indeksirani ili denominirani u francima i vrlo popularni. Dok se tipični investitori na tržišu valuta znaju zaštiti od gubitaka u carry-trade spekulacijama i mogu brzo likvidirati svoje pozicije, obična kućanstva nisu u mogućnosti to napraviti, a neka nisu ni svijesna u što se upuštaju. Hipotekarni krediti su uglavnom u domaćoj valuti, ali indeksirani za franak ili neku drugu valutu. Ako su krediti u “švicarcima” izdani sa plivajućom kamatom, porast Švicarskih kamata će povećati kamate na postojeće kredite. Kad bi vrijednost franka porasla u odnosu na kunu dužničko opterećenje obitelji koja zarađuje u kunama, a ima zajam u francima, bi se povećalo (bilo zbog rasta vrijednosti franka ili nekakve umjetne devalvacije kune).

Kuna je zapravo malo i ojačala u odnosu na franka u to vrijeme. No, unatoč mojim sposobnostima predviđanja ili možda zbog njih, to nije odvratilo ni moje roditelje od uzimanja kredita sa klauzulom u franku te su i oni potom iskusili neugodnosti vezane za potpuno “predvidljivo” jačanje švicarskog franka.

Vo’ se veživa za roge, a čovik za besidu! A ča san ti ja reka 2007. mama? (Forši ta poslovica nima veze sa gornjim tekstom, ma mi se istešo pježa.)

Posted in Banke i Financije, Država | 6 komentara »

  |  
%d blogeri kao ovaj: