U Subotu, 11.1.2014 u Magazinu Jutarnjeg Lista imali ste priliku pročitati zanimljiv članak o povijesti javnog duga. Točnije, tema je bila politička povijest hrvatskog javnog duga. Iako zanimljiva, ona se nužno ne podudara i sa ekonomskom povijesti javnog duga. Puno toga u ekonomiji je van utjecaja političara. Graf koji je bio prikazan u članku je moj rad. (linije i izračuni, slike premijera su dodatci JL). Pošto se JL poslužio mojim grafičko-umjetničkim djelom o indeksu mizerije mislio sam malo dodati/pojasniti neke stvari.
1. – Ako ste kojim slučajem sretnik koji živi u Istri ili Kvarneru graf je prikazan sa pogrešnom legendom. Izvrnute su boje indeksa mizerije i javnog duga. Greške se događaju, ništa strašno. Uostalom, vjerojatno ste i sami shvatili da ako je javni dug negdje oko 60% BDPa, onda samo gornja krivulja može biti javni dug.
2. – Preferirao bi da su grafovi javnog duga (% BDPa) i indeksa mizerije prikazani zasebno. Primjetite da je mjera na Y osi “% BDPa”, što je ispravna mjera za javni dug, ali ne i za Indeks mizerije. Indeks je samo zbroj različitih varijabli i nije mjeren kao postotak BDPa. No, Jutarnji je htio sve na jednom grafu (možda upravo zbog obrade i nedostatka mjesta u novinama) pa sam ih “gurnuo” zajedno, iako ne bi trebali biti. Crtanje grafova sa dvije različite Y osi, dvije različite skale, je u osnovi pogrešno i vodi na pogrešno razmišljanje.
U posebnom okviru postavljeno je pitanje “Da li postoji veza između javnog duga i indeksa?” Gledajući samo graf ispada da postoji neka veza između njih, no to u biti nije ispravno. Možda postoji veza između kretanja jednog i drugog zbog nekog trećeg faktora (npr. poslovnog ciklusa, recesije) koji utječe na oboje, ali ne i direktna veza između jednog i drugog. Obična korelacija javnog duga i Barro indeksa mizerije za razdoblje od 2000. do 2013. je 0.4, ako nekome to nešto znači.
Kretanje indeksa mizerije možda možemo bolje razumijeti kroz kretanje njegovih komponenti, što donji graf predstavlja.
3. – Analiza zaduživanje u članku se svodi na apsolutne iznose, ali kao što Jelić piše brojke bez konteksta ne otkrivaju sve. Možda još konteksta o tempu gomilanja duga možemo vidjeti kroz stopa rasta javnog duga tokom prošlih Vlada. Donji graf prikazuje godišnje stope promjene (u %) apsolutnog iznosa javnog duga u odnosu prema istom tromjesečju prethodne godine. Npr. prvo Tr. 2012. u odnosu na prvo Tr. 2011.
Primjerice, i Račan i Kosor su zasjeli na čelo Vlade odmah nakon recesije i izgleda zaduživali su se istim tempom. S tim, rekao bih, da je recesija 2008. daleko gora i duža od one iz 1999. Kosor je preuzela Vladu sredinom 2009. i do kraja mandata spašavala proračun.
4. – Također za imati na umu su nedostaci samih podataka o javnom dugu. 2008. je došlo do određenog “prekida” podataka jer su iz proračuna izdvojeni HAC, HBOR, itd. što znači da su određene komponente javnog duga “izbačene” iz statistike. Bar se meni tako čini gledajući u podatke. To otežava ispravnu analizu rasta javnog duga.
Možda i najvažniji dio članka u Jutarnjem je dio u kojm prof. Lovrinčević objašnjava da je javni dug zapravo prikazan nepotpuno zbog toga. Promjenom metodologije, promjeniti će se i razina javnog duga. Umjesto 65% on će biti 80% BDPa. Ekonomisti koji gledaja javni dug to znaju, tržišta to znaju, investitori to znaju. Političari i dalje misle da raznim računovodstvenim ‘abrakadabra’ potezima zavaravaju netkoga. Možda građane, ali samo na kratko. Fool me once, shame on you; fool me twice, shame on me.
5. – Ipak, ono što dominira u razdoblju od 2000. do danas je recesija koja sada traje 5.5 godina. Nažalost. Da bi mogli razlikovati što je posljedica stanja ekonomije na koje političari nemaju toliki utjecaj, a što je posljedica direktne politike (diskrecijske) Vlade, sve podatke bi trebalo korigirati za stanje poslovnog ciklusa. Na toj liniji je i moj komentar u Jutarnjem. Rasta (Pad) BDPa iznad (ispod) nekog dugoročnog trenda imati će utjecaj na prihode proračuna koji će (privremeno) rasti (padati) iznad (ispod) svog trenda i ekonomskog potencijala zemlje. Određeni rashodi su također pod jačim utjecajem stanja ekonomije nego političkih hirova, npr. naknade za nezaposlene.
6. – Na kraju, pitanje je kako smanjiti javni dug (javni dug u odnosu na BDP)? Vjerojatno najmanje bolan i najzdraviji način, što znači održiv, je rast BDP-a. To je Jelić i istaknuo na kraju članka. Razina javnog duga od 60%, 65%, 70% BDPa nije kritična ili nužno loša. Upitno je da li postoji crvena linija ili gdje se ona nalazi. No, loše je da javni dug nije stabiliziran na jednoj od tih razina i da i dalje raste. Nije jasno da li će se u dogledno vrijeme stabilizirati njegov rast.
Jedan od faktora koji smanjuju javni dug je dosljedno vođenje primarnog suficita, što je razlika između prihoda i rashoda umanjenih za troškove kamata. Isplate za kamate su van utjecaja političara, ali ostala državna potrošnja na razne (socijalne) programe je. Donji graf prikazuje primarni deficit državnog proračuna, kao % BDPa, po kvartalima. Iako je izračun prljav, na brzinu, vidljiv je opet utjecaj recesije i nedjelovanje političara na razliku prihoda i rashoda ne uključujući kamate. Primarni deficit je zacementiran od početka recesije. Dok se to ne preokrene, ne treba se nadati smanjenju javnog duga.
Hrvatski političari još uvijek smatraju da se parole i objašnjenja koja prolaze na hrvatskoj političkoj sceni i u javnosti prihvaćaju i vani. To nije tako. Nikog van Hrvatske nije briga što je i koliko HDZ radio u prošlosti, za što je “kriv”, ili koliko dugo su “stvarali nered” – sve mantre koje ministar Linić ponavlja svaki put kad se govori o javnim financijama. To nisu objašnjenja, već skretanje pažnje. Tržišta zanimaju samo brojke, izračuni. One daju transparentno stanje stvari, bez političkih mućki. Vidljivo je da javni dug i dalje raste, možda i neodrživo.
Da li će se brzina rasta i veličina javnog duga moći smanjiti? Možda, ovisno o odlučnosti i sposobnosti vladajućih. Tržišta također vide da su hrvatski političari neozbiljni, da se u biti samo prave da žele riješiti probleme deficita i javnog duga. Da pribjegavaju populizmu te da su u biti nesposobni riješiti probleme. Linić bi bio zgrožen da mu tako nešto kažete. No, da li je Linić bolji ministar financija od Šukera? Na stranu specifične okolnosti u kojima su jedan i drugi vladali, neki rezultati su fiksni kroz vrijeme i govore za sebe: nerealne procjene prihoda i rashoda proračuna, bazirane na nerealnim procjenama BDPa, što rezultira u rekordnom broju rebalansa proračuna. Rebalansi se planiraju i prije nego to se tinta na proračunu osuši i postali su glavna institucionalna karakteristika hrvatske fiskalne politike.
Cronomy.org 