Kyoto 2 – mini Hladni Rat ili zašto Mars i Jupiter ne potpišu Kyoto

autora/ice cronomy

    Dobro, možda sam “malo” pretjerao sa naslovom, ali ima sve to svoj razlog. Ne, ovo nije onaj obećani drugi dio o Kyotu. Djelomično jest, ali ne. Nikako da nađem window vremena za to. Zapravo ne znam više ni šta sam točno obećao pisati o Kyoto ugovoru. No evo par zanimljivosti, vijesti i naravno osvrt na najfriškiji Bush-ov prijedlog, potpuni U-turn kako ga Financial Times naziva, iako to nije baš tako. Mislim da sam čak napisao više/prije od domaćih medija o tome.

    Uglavnom, zašto Mars i Jupiter? Fred Thompson, znate glumac iz serije “Law and Order” i bivši senator iz Tennesija, ih je spomenuo i to sa razlogom. Jedan od mogućih Republikanskih kandidata na predstojećim izborima pokazuje da NASA tvrdi da se Mars, Jupiter i Pluto zagrijavaju, isto kao i Zemlja. Sarkastično kaže da ni jedni nisu potpisali Kyoto pa su određeni ljudi, ne nužno znanstvenici, počeli misliti da vanzemaljci voze velike SUVe i drže A/C na minimumu, time zagrijavajući svoje planete. Cijeli kratki citati možete pronaći ovdje, na stranicama NYT. Naravno, iza toga se krije, oni koje prate i zanimaju se dublje o svemu u vezi globalnih klimatskih promjena znaju to, da je Sunce jedno od velikih faktora kod globalnog zagrijavanja (GZ u nastavku), koje se očito zbiva i na drugim planetima. Nije samo CO2 i ljudska ruka već i povećana Sunčeva aktivnost, a i jezgra zemlje. Mrak me tu malo preduhitrio kad je napisao o i ukazao na dobar dokumentarac “The Great Global Warming Swindle.” Ja sam ga imao već u favorites. Svakako treba pogledati, ali naravno kao sa svime uzeti i zrno soli. Ja spadam u onu skeptičnu manjinu koja ne prihvaća olako da se GZ događa isključivo zbog emisija CO2 i ljudske aktivnosti. Prije sam pisao o toj temi i rekao sam da GZ postoji, ja to ne osporavam i nemam se namjeru uzaludno prepucavati. No da li je zbog CO2 je druga priča. I u onom dokumentarcu a i u drugim sličnim medijskim izlaganjima znanstvenici i klimatolozi sa reputacijom, neki čak i iz famoznog Intergovernmental Panel on Climate Change (IPCC) otvoreno preispituju teoriju i loše dokaze da CO2 uzrokuje klimatske promjene. I naš poznati i kredibilni znanstvenik, Velimir Pravdić (članak u Jutarnjem) kaže da nije potpuno jasno zašto se događaju klimatske promjene i otvoreno sumnja u CO2 kao glavni uzrok. Slično je i sa znanstvenicima koji su prije sudjelovali u IPCCu a sada su skeptični zbog nedostatka dokaza i krivog tumačenja.

    – Mislim da ne treba objašnjavati predugo i široko kako nema jasne uzročno posljedične veze između CO2 i GZ. Ako malo više i dublje pratite zbivanja oko primjetili ste taj argument u medijima, istim onim medijima koji bombastično pišu o GZ jer, pa mediji su jel tako, treba napuhati da bi se prodalo. Empirijski je prikazano i svaki klimatolog to zna da kroz povijest se level CO2 u atmosferi digne nakon što se temperatura povisi, znači potpuno suprotno od uobičajenog Gorovskog objašnjenja da je CO2 narastao od početka Industrijske Revolucije i sada to uzrokuje veće temperature i GZ. Zašto taj argument nema nikakvog utjecaja na debate znanstvenika i klimatologa ja ne znam. Znam samo da sam ga čuo puno puta. Isto tako sam čitao do prije koju godinu da u jednoj američkoj saveznoj državi, čini mi se Michigan no nisam 100% siguran sada, se nalazi čak 15 instituta za istraživanje klime! Svi dobivaj i lobiraju za novac iz Kongresa i svima je jedino u interesu da tako i ostane. Da li je potrebno 15 istih tipova instituta koji rade na istom problemu u jednoj saveznoj državi ja isto ne znam. Znam da je jako loše trošenje resursa, a i Kongres je to znap pa je zategnu malo “novčarku.”

    – Nadalje, prije se na široko koristio famozni graf hokejskog štapa, tkz. Hockey Stick. (Mala sličica ovdje Hockey Stick) Konstruirao ga je klimatolog Michael Mann sa University of Virginia i dugo je bio temeljni nosač dokaza da je GZ posljedica ljudske aktivnosti i jedan od povoda Kyoto ugovora. Prikazuje, kao što vidite, temperature u zadnjih 1000 godina i veliki swing na gore u zadnjem stoljeću. Graf, iako oku primamljiv i sa velikim impaktom na javnost i debatu, je manje više diskreditiran i sam UN koji ga je podržavao je preispitivo ispravnost grafa i njegovog izračuna. Problem se stvorio kad je kanađanin Stephen McIntyre, “konzultant za minerale” (valjda nekakav geolog kako bi ja rekao), počeo preispitivati ispravnost grafa i pronašao veće greške u izračunu. Tvrdio je 2005 da su Mann i njegovi suradnici koristili loše statističke metode i time dobili beznačajne rezultate. Naravno skepticizam je bio veliki, no ubrzo su znanstvenici i UN pregledali njegov rad i konsenzus je izašao da je “hokejski štap,” prije nikada provjeravan, uistinu loše konstruiran. Prije toga gosp. Mann je trebao ispraviti neke manje greške u izračunu i iako se uporno borio protiv diskreditacije grafa izgubio je. Problem je da graf u obliku hokejskog štapa se može proizvesti iz manje više bilo kojeg seta brojki koristeći određene statističke formule, iako se takav graf ne nalazi u setu. Ako pogledate zadnji IPPC Report nećete pronaći “štap” unutra, za razliku od prijašnjih izvještaja.

    To su samo dvije crtice o legitimnim problemima i debatama oko GZa. Ono što je sada zanimljivo nama koji prate ovo a i svima bi trebalo biti je nadolazeći (6.-8. Lipnja) G8 sastanak tokom kojeg će klimatske promjene biti jedna od glavnih tema. Raspravljati će se o njima jer treba sastaviti novi ugovor u nadolazećim godinama da nadomjesti Kyoto koji ističe 2012. Amerika je već odbacila neke pritiske Europe, konkretnije Njemačke, kako razmišljati i tretirati klimatske promjene. Jasno je da ne žele ponovo jedan ugovor poput Kyota koji je sa svojim striktnim vremenskim rasporedima i oštrim kvotama potpuno odvojen od realnosti i ekonomskih posljedica. Europska pozicija je da GZ treba napasti oštro, sa visokim ciljevima smanjenja emisije CO2 (50% ispod levela 1990) i valjda time temeprature, 2C stupnja manje do 2050. Merkelica tu podržava Blaira. Američka pozicija je da su oštri i arbirtalni ciljevi, grube kvote i vremenski rokovi štetni i ekonomsko “samoubojstvo”, a to pogotovo stoji kad se Kina i Indija ne obavezuju na ništa od toga. Kyoto upravo zbog toga i nije uspio u ničem predviđenome. Nije se znalo tko pije a tko plaća u svijetu.

    Ako niste svijesni kako je to ozbiljno ili mislite da je to samo Busheva pozicija, Al Gore je isto tako pričao 1997 upravo prije nego je Kyoto ugovor trebao biti potpisan. Tada je rekao da “Amerika neće ratificirati ugovor iz Kyota bez participacije ključnih zemalja u razvoju.” Evo linka vijesti iz 1997, pri dnu stranice, da ne bude da izmišljam. Za razliku od većine političara govorio je istinu. On i Clinton nikada nisu uputili ugovor na ratifikaciju. 😉 hehe…

    Zato onaj Hladni Rat u naslovu. Vodi se mali hladni rat izmeđi Europe i Amerike oko novog ugovora i načina kako se boriti protiv GZ. Svaka ima svoje ciljeve i kako ih postići. Europa tipično vuće više na idealizam i moral, misleći da je zalaganje dovoljno, Amerika na empiriju i ekonomiju, držeći da je primjena nove tehnologije jedini odgovor. Europa odlučno traži da se svi razgovori i ugovori održe unutar UN-a i svi se toga drže. “One size fits all” strategija. Amerika smatra da su samostalni putevi i strategije kako doći do dogovorenih ciljeva puno praktičniji put sa većom šansom uspijeha. Kyoto ugovor je potvrda toga, jer i oni koji su ga ratificirali nisu se držali dogovorenog i nisu postigli njegove ciljeve. 

    U jučerašnjoj najavi, upravo pred G8 sastanak, Bush je zatražio da se vodeće zemlje u svijetu, njih 15 uključujući Kinu i Indiju, sastanu i dogovore oko ciljeva (do kraja godine) i ispravnih načina borbe protvi GZa. Zatražio da se stavi na stol svo znanje o novim tehnologijama i kako ih koristiti. Rezale bi se i trošarine na razmjenu tih tehnologija. Svaka zemlja bi bila slobodna stvoriti svoje načine i politiku da dosegne ciljeve i ne bi bilo međunarodnog tijela ili ovrha, što znaći neće se ići na jedan isti standard za sve. To je bio slučaj do sada. Ono što odskaće na prvi pogled od prošlosti, kada se Busheva administracija nije pretjerano zalagala oko problema GZa i potpuno odbacila Kyoto, je da se sada pokazuje želja da se odrede određeni ciljevi i pokuša ih se dostići. Još uvijek se odbija Cap-and-trade sistem, no postoji želja da se dođe do dobrog lobalnog dogovora. Želi se biti dio globalnog poduhvata. Merkelica je zadovoljna, a i Blair hvali istup i misli da “po prvi put imamo šansu dobiti (urediti) ispravno global riješenje.” Naravno, treba se složiti oko načina i za to bi bili sastanci na koje je pozvao Bush. Bloger Is it Getting Warmer konstatira da je na kraju uvijek “bolje pričati nego ne pričati” kad se radi sa političarima.

    No nema se još puno šta reći i analizirati. Sljedeći tjedan je G8 gdje će više toga izaći u javnost. Do onda ću još nešto o ovome napisati, nešto malo usmjerenije, pa onda o samom G8. U svakom slučaju mislim da je potez na bolje i u dobro smjeru. Oni koji kritiziraju, zeleni, uvijek to rade na isti način, maloumno i kratkovidno. Predsjednik Friends of the Earth udruge, Brent Blackwelder, kaže da je ovo “samo pokušaj da se prikaže briga oko GZ bez išta učiniti u biti.” Ekspert za klimu Greenpeacea Charlie Kronick i dalje tvrdi da je “emsije CO2 jedino moguće smanjiti pomoću cap-and-trade mehanizma, a Bush je to odbio već u startu tako da postoje kontradikcije u ovoj njegovoj deklaraciji.” Zelene uvijek nešto smeta, koliko dobro namjerno bilo i usmjereno ka donošenju nekog konkretnog, izvedivog i ispravnog načina. Za njih postoji samo jedno radikalno riješenje, bez obzira i brige oko ekonomskog utjecaja, pa tako možemo i očekivati uvijek iste kritike. No ja ću se i oglušiti na to jer je jednostavno gubljenje vremena pratiti jedne te iste kritike i promašene radikalne prijedloge.

    Za kraj, do G8, ostavljam jedan video “zadatak” i jednu zanimljivost. Pošto će uglavnom Amerika imati odlučujući utjecaj, a odmah nakon nje Kina, na bilo kakav novi ugovor koji će nadomjestiti Kyoto, valjalo bi znati malo dublje kako se sve odvijalo 80tih i 90tih u vezi GZa i potom Kyota u Američkoj politici. Na stranicama tv kuće PBS možete pogledati čitav dokumentarac o “Vrućoj Politici” nedavno prikazan. Pa koga zanima neka pogleda, čisto informativno o tijeku događaja, akterima tri administracije, njihovim pozicijama i interesima. Isto tako ovdje možete pogledati poziciju današnjih kandidata u izborima za predsjednika 2008.

    A što se tiče zanimljivosti, prije sam rekao da mediji igraju jednu od najvećih uloga u napuhavanju i šok efektu GZa. E pa tokom 1970tih je bila ista priča, samo u suprotnom smjeru. Problem je bilo globalno zahlađenje i novo ledeno doba koje je prijetilo masovnom glađu. Mislite da izmišljam? Odite do sveučilišne knjižnice i pretražujte naslove na naslovnoj New York Timesa u bazi podataka tokom 1970tih. Ja ovdje prilažem samo jedan članak iz Newsweeka iz 1975. Newsweek Cooling World

Oglasi

One Comment to “Kyoto 2 – mini Hladni Rat ili zašto Mars i Jupiter ne potpišu Kyoto”

  1. Ajme koji maratonski tekstovi! 🙂
    Što se danas događa pobliže ćemo znati kroz koje desetljeće, a da ne postoji univerzalno rješenje problema se slažem.
    Vući vodu na svoj mlin, iliti derati samo po jednoj krajnosti nije produktivno. Kao što sam na digresijama napisala, vjerujem da dolazi do promjena u globalnoj klimi, ali što je tome točan uzrok, kakve će to posljedice imati i hoćemo li na kraju završiti na nekom lijevom planetu, propasti na ovom ili ipak uspjeti (nekim čudom) osigurati uvjete za normalan život – ne znam, nisam vidovita 😉
    Zanimaju me argumenti, pro i contra, pa tek onda mogu rasuđivati. Da su glasniji oni koji tvrde da smo na Zemlji zezli stvar je istina, ali to ne znači da su u potpunosti u pravu. Sve u svemu, vidjet ćemo. Treba razglabati da bi do toga došli… 🙂

%d bloggers like this: