Teški Sindrom gospodarstva

autora/ice cronomy

     Nisam napisao novi post već tjedan dana, ali nije da nisam ništa radio. Kako vidite dodao sam jednu novu stranicu, a u pripremi je još jedna, nadam se zanimljivija. Sada, htio bih se osvrnuti na komentar i govor Predsjednika Mesića, odmah nakon akcije Maestro. To je onaj poznati govor nakon kojeg je komentirao na akciju Maestro da smo pronašli hardware korupcije i da ćemo ga slomiti, a sada treba pronaći i software. Zanimljiva usporedba, tipična za britkog Mesića. No još jednu rečenicu je izrekao koja se baš i nije “promovirala” po medijima a puno je indikatvinija za društveni pogled na privatizaciju i tranziciju 1990tih….sindrom koji veći dio javnosti vuće za sobom i enormni je uteg Hrvatskom gospodarstvu.

    Predsjednik je rekao u svom govoru za Igmansku inicjativu: “…nevidljiva ruka pomela je pred sobom sve prepreke novom idealu, profitu pojedinca.” U kontekstu govora o tranziciji i privatizaciji 90tih, kada se odvijalo “socijalno razaranje” kako on kaže i kada se u gospodarskoj sferi vršila pljačka, nepravda i prijevara, Mesić je pod nevidljivom rukom mislio na, pretpostavljam, ondašnju državno sponzoriranu tajkunizaciju gospodarstva i društva. Znači, mislio je na nevidljivu ruku u potpuno negativnom smislu. Nitko mi ne bi bio zahvalan da idem tvrditi suprotno; gospodarska tranzicija kod nas bila je vođena nevidljivom rukom lošeg, novog vlasnika-privatnika koji naravno da je bio loš i “nepravedan” jer mu je ondašnja vlast to i dopuštala. Što namjerno, a što kroz nesposobnost. Tu ćemo se svi složiti skupa sa Mesićem koji je i rekao da je pljačka na čitavom prostoru izvršena uz prisustvo vlasti”. Nije istina da su uspiješni pogoni zatvarani, samo tako jeli. U biti nije bilo tržišno uspiješnih ili profitabilnih pogona-tvrtki jer su svi bili pod državnom garancijom, subvencirani iz poreznog i dužničkog novca. Stara Juga je bila u dugovima do ušiju, ekonomija nije više funkcionirala, nije bila zdrava, to nije neka novost da je treba posebno nagašavati. Ali što je istina je da kad se išlo prodavati, prava radnika jesu bila gažena od vlasnika koji su samo gledali dobit na ilegalan način. Jeli, neplaćanje plaća je ilegalno u normalnim državama.

 

    Drago mi je da je Mesić spomenuo nevidljivu ruku. Možda se ulovio čitanja novog hrvatskog izdanja Adam Smith-ova “Bogatstvo Naroda.” Lijepo, možda nas počasti još kojom mudrošću iz te knjige. Puno bi mogao naučiti i možda promijeniti svoja mišljanja o nekim stvarima. Kao naprimjer da je Adam Smith pisao o tome kako se osobni interes u mnogo slučajeva može razviti tako da ne rezultira optimalnim ishodom, već sub-optimalnim na nacionalnoj razini. Ideja je da se taj osobni interes mora usmjeriti kroz konkurentno tržište i tek onda će, nevidljivom rukom, rezltirati optimalnim ishodom, tj. većim standardom života. Ali ni tu priči nije kraj. Da bi tržište bilo funkcionirajuće i konkurentno, treba postojati određeni zakonski i institucijonalni sistem, ili regulativa ako je to kome draže, na kojem će pojedinac i njegov osobni interses biti vođen nevidljivom rukom na dobrobit čitavog društva. Sa zdravim i funkcionirajućem pravosuđem osobni interes će biti i ispravno usmjeren. Ako ste primjetili da je ključ uspijeha institucija pravosuđa točno ste primjetili. Ono je kamen temeljac koji svima garantira jednaku startnu poziciju i zaštitu prava i vlasništva.

 

    No što je ukazano kroz komentar, da li direktno ili indirektno, je da postoji veliki negativni naboj, javnosti i politčkog vrha, prema određenom gospodarskom sistemu (onom vođenom nevidljivom rukom i osobnim interesom). Ono što se kod nas iskrivljeno i sa negativnom konotacijom zove neoliberalni model.

    No nije ni čudo, i to ne zbog toga jer je to krivi, loši sistem i model (čak štoviše!) već zbog načina i efekta koji je tranzicija i privatizacija imala na društvo i tako ostavila veliku ljagu za budućnost na inače korektnom i ispravnom sistemu. Ta ljaga, taj sindrom, “razočaranje” kako kaže Mesić i danas živi u Hrvatskom društvu i otežava da Hrvatska prihvati bolji, zdraviji sistem koji bi podigao ukupno bogatstvo i svima učinio život boljim. Društvo još ima gorak okus loše privatizacije, društveno loše gdje država nije zaštitila radnika i malog čovjeka od izrabljivača. Novi vlasnici, novi bogataši, su postali izrabljivači ne zato jer su svi takvi, pokvareni i loši vlasnici, već zato jer nisu imali ispravan poticaj funkcionirajućeg pravosuđa da se ne ponašaju tako. Zakoni o zaštiti radnika i prava su mogli postojati koje kakvi, no ukoliko je bilo nemoguće ih primjeniti, a bilo je nemoguće u 1990tima, neće imati namjenjeni efekt. Ja sam to dobro vidio na mojim roditeljima, gdje su prošle godine dok je presuda o neisplaćenim plaćama donešena. U funkcionirajućem, ako hoćete neoliberalnom, modelu takvo ponašanje poslodavaca je svedeno na minimum i sankcionirano po kratkom i oštrom postupku kad se i pojavi. Zato taj model funkcionira i ne ostavlja gorak okus na čitavo stanovništvo.

 

    Nadalje kaže Mesić, ispravno, “jedina veća tragedija od one koju nam je tranzicija do sada donijela, bila bi – izaći iz tranzicije, a da ništa ne naučimo, ili pak da izgubimo snagu da idemo dalje.” I jesmo li naučili nešto? Čini se da idemo, sporo, prema nekom odgovoru da jesmo, ali u biti nismo. Pravosuđe nam još uvijek je kakvo je. Nakorumpiranije i najneefikasnije u regiji, a trošimo na njega više nego Danska. I naravno zbog toga, “nadrljati” će ono što nije krivo. Nadrljati će vaš i moj osobni interes, nevidljiva ruka, koji u ispravnijim i zdravijim uvijetima bi podigli naš životni standard i ne bi stvarali gorak okus u javnosti. Znači, taj okus je tu sada prvo zbog trauma koje je tranzicija ostavila i drugo, zbog nerazumjevanja. Da, obračun sa tranzicijskom pljačkom ne bi trebao zastarijeti, ali sa okrnjenim institucijama koje imamo sada doći će to zastare. 😉

Pogledajte večerašnji Otvoreno gdje je Mesić gost, možda kaže još nešto na ovu temu.

 

P.S. Zanimljivo je da se uvijek spominje nevidljiva ruka kao napoznatiji dio Bogatstva Naroda. A taj izraz se pojavljuje tek u 4. knjizi. Ovisno o izdanju, gotov 500 stranica u knjigu. Većina tog djela je povijesni rad i Smith govori o tome kako primarno trgovci i proizvođači sljede svoj osobni interes, tako da nastoje ne ići kroz pravilno, funkcionirajuće, konkurentno tržište jer ono nagriza profit. Zapravo pokušavaju zaobići slobodno tržište i izolirati se tako da utječu na politiku i državu da ih štiti ili se pokušavaju organizirati u monopole. Ako išta možemo naučiti iz toga je da se država treba odmaknuti što više od poslovnog sektora i ostaviti ga, tako će i tržište bolje funkcionirati i biti će manje korupcije, tj. kupovanje politike.

Oglasi

5 komentara to “Teški Sindrom gospodarstva”

  1. BRAVO !!!
    Pravosuđe is the key !!! Imaš neke ideje (ili link) o tome kojim konkretnim mjerama bi se naše pravosuđe moglo poboljšati ?
    Svugdje čitam kako nam je pravosuđe u k..cu, ali kad se malo zamislim, ne znam da sam čuo neke pametne (konkretne !) ideje !?
    De … 😉

  2. Nema linkove ili PDFs o tome kako poboljšati pravo. Nisam pravnik pa ne pratim detaljno ta zbivanja. No trebalo bi krenuti od poboljšanja prinicipa poticaja koji su sada dosta loše strukturirani u našem sudstvu i zato nastaje sporost, zastare itd.
    Isto tako, pogledaj, ako već ne znaš (možda si pravnik pa znaš 🙂 ) razlike između običajnog prava i građanskog prava (Hrvatska) i koji je efikasniji i bolji za gospodarstvo.
    No, naravno, spominjati u Hrvatskoj i sitne promjene pravnog sistema u smjeru običajnog prava je hereza, bar mi se tako čini. Diktiranje s vrha je puno “zdravije”.

  3. To je to.Sve si dobro rekao.Samo jednu stvar bi htio nadodati(karikirat ću).Činjenica je da imamo najveći broj sudaca u Europi s obzirom na broj stanovništva( a odvjetnika,javnih bilježnika…da ne nabrajam).Ima ih toliko da sami sebe mogu tužiti i suditi.I zakonom stvari svi su u korelaciji.Pitanje je gdje je izvor.Moj odgovor glasi.”Pravni fakulteti”.S obzirom na navalu i povećanje kvota svake godine,nije ni čudo da ih ima toliki broj.
    Treba na par godina ukinuti sve pravne faksove u ovoj državi(ionako ne valjaju) ili pustiti samo nekoliko najperspektivnijih brucoša.Taman će i ovi stari otići u mirovinu(a neki bi trebali i u zatvore).Problem rješen.

  4. Sve napisano stoji, bar ja to tako nekako vidim. I izlaz ne vidim, ne mogu se dogovoriti sa sobom bih li prvo udarila na sustav ili na ljude u sustavu.
    Kao prilog apsurdnosti pravne države u Hrvata, evo pričica:
    Na rješenju poreza na dohodak piše da će se više uplaćeni porez vraća na pismeni zahtjev, a ako zahtjev nije podnesen, sredstva se koriste za “podmirenje obaveza budućeg razdoblja”. I onda lijepo glupi obrtnik ima preplatu, ne podnese zahtjev, računa kako mu taj iznos pokriva uplate ankontacije poreza i prireza za X mjeseci. Onda stiže opomena za neplaćanje akontacije plus zaračunate kamate. Soma kuna u vjetar.
    Tumačenje referenta: joj oprostite, nisam se sjetio reći vam, trebam pisani zahtjev da prebacim preplaćeni iznos na konto akontacija, inače sustav broji minus i kamatu. I kaj sad?! Pa dajte napišite tri reda i lupite štambilj, ja to odmah prebacim – a ovo, čujte, možete žalbu, biljeg … ali kamatu morate platiti, pa onda kako bude.
    Dakle, ljudi moji! Ja čak ne krivim referenta (ni svog niti sve druge jer postupaju isto i ne smiju stisnuti tipku bez poštambiljanog papira). Pa se ja pitam koliko poreznih obveznika u istoj situaciji moja država ima i koliko nas je poderala za kamatu? Nakon što smo uredno plaćali akontaciju i preplatili je, nakon što su ti novci opet čučali na državnim računima, nagrada savjesnom obrtniku-poduzetniku je KAZNA!
    Ponekad sam tako umorna, strašno umorna nakon svih tih godina koje gledam kako se sustavi mijenjaju iz lošeg na gore i ponekad mi je nevjerojatno da još držim glavu iznad te mutne vode. A pričica je samo jedan od apsurda u nizu. Usput, grozim se Hitroreza.

  5. Hehe…lijep primjer nesposobnosti države, bez obzira na stranku. Nisam iznenađen. Evo baš danas je Svjetska Banka odobrila 50 mil. eura za poboljšanje Porezne uprave.
    Vidimo kako je državna uprava neefikasna i nije isključeno da i namjerno to tako rade kako bi ubrali više novca.
    Poduzetnici i radnici su svijesni da je država primarno namijestila sistem kako bi “svoje” dobila. Obaveze državi se “moraju” platiti, a poslje ako ostane što za normalni rad poduzetnika dobro, ako ne … obaveze se isto “moraju” platiti. A da država na MALO koji način pomaže, olakšava i pospješuje rad tih poduzetnika je još uvijek manje bitno. Pojednostavljeno, javnost tu može vidjeti zašto smo nekonkurentni.

    A zašto se groziš Hitroreza? Nadam se zbog neefikasno načina i krajnjih rezultata do sada, ne zbog načelno svih regulativa i propisa koje bi trebalo ukloniti.

%d bloggers like this: