“Privatizacija je poput demontiranja bombe – mora biti napravljeno jako pažljivo, jer krive odluke mogu imati gadne posljedice.”
Taj citat je iz knjige prof. Emanuela Savasa Privatization and Public-Private Partnerships, izdanoj u novoj verziji 1999. godine na stranici 284. Knjiga je obavezno “štivo” u vezi privatizacije diljem svijeta. Ta i druge njegove knjige prevedene su na 22 jezika. Prof. Savas je jedan od najvećih autoriteta za privatizaciju u svijetu. Da li smo mi u Hrvatskoj ikad čuli za njega? Ne, javnost vjerojatno nije. Ta knjiga ili koja druga njegova nisu nažalost prevedene na hrvatski, no naši stručnjaci za javne poslove koji govore engleski vjerojatno jesu čuli za njega. Da li mi u Hrvatskoj znamo za ovaj citat iako nismo pročitali knjigu ili čuli za dotičnog profesora? Nažalost, znamo.
Ja sam imao priliku razgovarati sa Prof. Emanuel S. Savas-om, jednim od prvih experta i općenito “pionira” u području privatizacije. Zapravo, mnogi ga smatraju jednim od intelektualnih očeva privatizacije i najvećim zagovornikom outsourcinga. Malo ću se korigirati i reći, kao što Savas kaže, da su intelektualni temelji privatizacije postavljeni od ekonomista Milton Friedman-a, a 1969. riječ reprivatization je upotrebljena po prvi put od strane legendarnog profesora managementa Peter F. Drucker-a. [Riječ privatization je prvi put ušla u Webster’s New Collegiate Dictionary 1983. godine.] Upravo u to vrijeme, neovisno, Savas je, služeći pod gradonačelnikom New Yorka John Lindsay-em između 1967. i 1972., otkrio zanimljive razlike između javnog i privatnog sektora u pružanju usluga. Ponajviše, da je privatni sektor znatno jeftniji i puno efikasniji od javnog. Dužnosnici New Yorka su u to vrijeme nastojali poboljšati “performanse” gradskih usluga koje su bile u znatnom padu. Savas je indentificirao nedostatak konkurencije u javnim uslugama kao uzrok, što je zapravo značilo da su se municipalne usluge ponašale kao monopoli. Ovakvi zaključci danas u 21. stoljeću ne zvuče kao izuzetni, već očekivano normalni. No, ne zaboravimo da se ovdje radi o kasnim 1960tima, vrijeme neupitne ispravnosti ideja o “znanju i sposobnosti države i regulacije” naspram tržišta koje “ne zna” kao i vrijeme booma socijalizma u svijetu. Savas je predlagao ugovaranje sa privatnim firmama kao pragmatičnu politiku razbijanja javnih (gradskih) monopola i tako poboljšanja troškovne efikasnosti i kvalitete javnih usluga.
Tim otkrićima i radom u ’70tima počela je debata oko privatizacije u javnoj administraciji i ekonomskim krugovima. Njegova prva knjiga o teoriji privatizacije i empirijskim istraživanjima, Privatization: The Key to Better Government, izdata je 1987. i ostaje kao jedno od najutjecajnijih djela u području privatizacije. Nakon rada za grad New York, postao je direktor Centra za Studij Države (Center for Government Studies) na Sveučilištu Columbia, od 1972. do 1981. Godine 1981. Predsjednik Ronald Reagan ga je postavio kao Assistant Secretary, Department of Housing and Urban Development. (Mala zanimljivost: Na dan atentata na Reagana, prof. Savas je bio sa predsjednikom malo prije toga i kad je njegova žena čula da je još netko upucan odmah je pomislila na njega. Ah žene.) Danas je profesor na poznatoj School of Public Affairs, dio Baruch Collegea, City University of New York. 2005. godine imenovan je jednim od “Velikih Pridonositelja Javnoj Administraciji” na listi zajedno sa Woodrow Wilsonom.
Ovo je razgovor koji sam imao sa njime prije neki dan. Rečenice u bold i itallic su moji komentar i naravno pitanja.
Cro: Znam da ste putovali i predavali u Jugoslaviji. Gdje i o čemu?
Prof. Savas: Predavao sam u Jugoslaviji u tri prigode. Posjetio sam Dubrovnik dva puta i prisustvovao na dvije konferencije u ranim ’80tim. Tema je bila privatizacija i javne usluge i tijekom dva tjedna, koliko su trajale konferencije, mi bi održali nekoliko govora i diskusija. Konferencije u Dubrovniku je organizirao prof. Rajko Tomović sa Sveučilišta u Beogradu. (Prof. Savas izgovara srpsko-hrvatske riječi koje zna, poput konkurencija, savršeno. Valjda jer je dosta radio u istočnoj Europi.) On je stvarno uradio odličan posao dovodeći mnogo ljudi iz raznih zemalja tamo kako bi diskutirali pitanja iz javnih poslova. Lokalni stanovnici su bili dosta iznenađeni s obzirom da su tamo bili amerikanci, rusi, englezi i diskutirali ovakve stvari zajedno. Jednom prilikom sam odletio iz Dubrovnika u Beograd. Tamo sam održao lekciju Gradskoj Skupštini o privatizaciji i sljedeći dan sam osvanuo na naslovnici lokalnih novina. Mislim da se su se zvale Komunist ili tako nešto. (smijeh) Gradonačelnik je dao instrukcije svom vozaču da me odvezu u posjetu u Sarajevo. Nakon popodneva razgledavanja i prekonoćnog ostanka, gradonačelnik Sarajeva je rekao svom vozaču da me odveze nazad u Dubrovnik. Bili su jako ljubazni prema meni.
Cro: Ovo je van teme, ali koje je bilo vaše mišljenje na tim posjetama?
Prof. Savas: Bio sam jako impresioniran viđenim. Posjetio sam Sovijetski Savez mnogo jer sam bio američki direktor Sovijetsko-Američkog Projekta za Upravljanje Velikim Gradovima. To je bio program uspostavljen pod Brezhnev-Nixon deténte ugovorom tijekom hladnog rata kako bi vidjeli gdje (oko čega) možemo surađivati. Usporedno sa njima, u Jugoslaviji si se osjećao kao u kapitalističkoj zemlji. Sovieti nisu imali ni telefonske imenike i objašnjenje je bilo da ako želiš nazvati nekoga koga znaš, znaš i tele. broj, tako da što će ti imenik? To je bilo u ’70tim. Kad sam htio zvati svog cina iz Moskve morao sam napraviti rezervaciju za međunarodni poziv tri dana unaprijed! To nikada nije bio slučaj u Jugoslaviji. U Dubrovniku sam uzeo rent-a-car za sebe, prijatelja iz Rusije i Britanca jer smo se htjeli voziti po obali. Rus je jednostavno bio zapanjen da sam pokazao komad plastike (kreditnu karticu) i odvezo se sa novim autom iz Avisa. On nikada nije vidio tako nešto. Nikad se nisi osjećao kao u opresivnoj diktaturi u Jugoslaviji, uspored sa SSSR-om.
(U knjizi ‘Privatization and Public-Private Partnership’ (1999.) Savas iznosi podatak da je 1985., među socijalističkim ekonomijama, 87% Jugoslavenskog BDPa bilo proizvedeno od strane državnih kompanija. Tako je Juga bila iznad Poljske (82%), Kine (74%), Mađarske (65%). Prednjačile su naravno Čehoslovačka, Istočna Njem. i SSSR. Obični prosjek za socijalističke ekonomije je 85%, dok je za tržišne bio samo 9% BDPa. Unatoč tom podatku, Savas kaže da su lokalne države stimulirale konkurenciju. Primjerice, iznosi priču o Ljubljani gdje su gradski oci htjeli usluge gradski planera i predali formalne zahtjeve. Ali nisu ih predali samo Ljubljanskoj agenciji za planiranje, već i susjednoj Zagrebačkoj. Jedan Amerikanac u Ljubljani je komentirao da nikada nigdje nije vidio gradske zaposlenike da rade tako puno kao Ljubljanski planeri. Očajno su htjeli izbjeći poniženje da njihov grad ugovori posao sa njihovim profesionalnim i regionalnim rivalima. Ne piše o čemu je riječ bila ili tko je dobio ugovor, ali to nije ni bit. Bit je da konkurencija donosi više kvalitetnog rada i manje rasipanja, nego monopoli.)
Cro: Što ste nedavno radili povezano sa privatizacijom?
Prof. Savas: Prije tri mjeseca sam bio u Kini. Moje knjige o privatizaciji su prevedene tamo. Održao sam predavanja o privatizaciji i razgovarao sa kineskim službenikom koji mi je rekao da partijski šefovi upućuju njihove podređene da čitaju moje knjige. I to je u komunističkoj Kini. Moje knjige su prevedene na 22 jezika. Taiwan ima vlastiti prijevod, Kineski valjda nije bio dovoljno dobar. (smijeh) Ni jedna od mojih knjiga nije prevedena na srpsko-hrvatski, ali nadam se da će jednog dana netko tamo odlučiti da bi trebale biti.
Cro: Nadajmo se da će vas netko kontaktirati u vezi toga. Korupcija u privatizaciji je veliki problem u post-komunističkim zemljama. Ali neke zemlje su odradile dosta privatizacije uspiješno, bez žestoke reakcije. Tko je bio najuspiješniji?
Prof. Savas: Da, bilo je mnogo korupcije tamo, neko vrijeme sa održavao spise za svaku zemlju no jednostavno bilo je previše. Estonija je uradila najbolji posao privatiziranja. Slovenija isto, jer imaju najnapredniju tržišnu ekonomiju. Jedan od ciljeva privatizacije je stvaranje tržišne ekonomije. Poljska je počela dosta dobro, poznavao sam dosta “dečki iz Gdanska” iz Solidarnosti, iako ne Valesu. Ali onda su krenuli nizbrdo. Poljska sada ima ove sumnjive blizance kao vođe.
Cro: Neki primjer iz Poljske?
Prof. Savas: Bio sam u gradu Gdynia, koji je blizu Gdanska, razgovarati o privatizaciji javnog autobusnog prijevoza. Pričao sam sa čelnikom gradskog autobusnog prijevoza i pitao ga: “Što bi se dogodilo kad bi zaposlenik, primjerice vozač, došao k vama i pitao ‘Da li mogu započeti privatnu autobusnu kompaniju?’ “Koja slučajnost, baš smo imali jednog zaposlenog sa takvim pitanje neki dan” kaže on meni. Doveo ga je unutra i on mi kaže – “Kad bi mogao uzeti samo 6 autobusa na leasing mogao bi preuzeti sve linije u sjeverozapadnom djelu grada. Znam par dobrih vozača van kompanije i zaposlio bih dobre od ovuda. Isto tako, zaposlio bih dobre mehaničare, ne ove ovdje koji ne rade dobar posao. U pet godina bio bi milijunaš po američkim standardima!” Ja sam kasnije rekao gradskom vjećniku upravo za tog čovijeka i ideju.
(To je najme bilo dovoljno da se pokrene privatizacija. Ništa više posebno. Jednostavno uvođenje privatnog sektora u javnu uslugu kako bi se povećala kvaliteta te usluge. Još jedan primjer privatizacije javnog gradskog prijevoza se nalazi u njegovoj knjizi. Radi se o Ukrajinskom gradu Odessi. Prof. mi kaže da kad je boravio tamo 1993., zamjenik gradonačelnika je bio orijentiran na reforme ali nije mu bilo jasno zašto bi itko u Odessi krenu u posao javnog prijevoz. Razlog je bio da je grad imao katastrofalno neadekvatan javni autobusni prijevoz na kojeg su sve svi žalili. Operirao je na lokalnom levelu, ali je bio priskrbljen od nacionalnog Ministarstva za Transport. Jednostavan primjer katastrofe centralnog planiranja. Savas je nabrojao 200 ljudi koji čekaju na pojedinim stanicama i u razgovoru sa njima i sa raznim javnim službenicima potvrdio široko rasprostranjeno nezadovoljstvo uslugom. “Tko bi bio dovoljno lud da operira privatnu autobusnu kompaniju u Odessi?” kaže zamjenik gradonačelnika. No, svejedno je uputio Savasa da napravio nacrt za najavu u novinama da vide da li će netko odgovoriti. Osam ljudi je odgovorilo, vlasnici autobusa za putovanja u Bugarsku i Istanbul ili vozači za državna poduzeća. Privatnici su, kroz franšizu, dobili 4 inicijalne linije i ugovor pod kojima (a) nisu dobivali nikakvu potporu od grada, (b) naplaćivali su tržišnu cijenu koja je bila čak 50x veća od one na javnom autobusu. Uobičajena cijena je bila samo 2% pune cijene usluge. I (c) vozači su plaćali naknadnu od 3% gradu za svoju franšizu. Prvi autobusi su krenu u Studenom ’93. i javnost je bila oduševljena, i unatoč visokoj cijeni zahvaljivali su gradskim službenicima. Pravi politički san; usluga koja ne košta grad, a stvara zahvalnost javnosti. Državni operater nije bio zadovoljan i pokušao sabotirati privatnike, no gradska uprava je stala na stranu privatnika tako da je interpretirala zakon u njihovu korist (proglasila ih je taxijima) i garantirala im je gorivo po tržišnoj cijeni (nestašice goriva su bile velike u Ukrajini). Da skratim priču, dvije godine nakon toga, 1995. u Ukrajini su postojala 52 privatna javna prijevoznika, sa 1700 autobusa u 75 gradova i sa 5000 novih radnih mjesta.)
Cro: Ljudi u Hrvatskoj su vrlo svjesni uspijeha koje je Estonija postigla. Kako su to Estonia i Slovenija postigle?
Prof. Savas: Ja nisam bio trenutno angažiran u tim zemljama, tako da ti ne mogu dati detalje. Ali, ono što je važno jest vodstvo na vrhu. Estonija je imala (i još ima) mladu grupu ljudi, najmlađi kabinet na svijetu, tako da su bili vrlo reformirajući i postavili su svježe ideje na mjesto. Mislim da je premjer 34 godine star. Oni su anti-Ruski i nisu htjeli biti ovisni o Rusiji za trgovinu ili funkcionirajuću ekonomiju. Nacionalistički osjećaji koje su imali su bili usmjereni u ispravnom smjeru. Postavili su dobre, trajne temelje. Slično je kao i za Sjedinjene Države, gdje su naši osnivači postavili odlične temelje koji ostaju do dan danas, na zavist svijeta. U drugim zemljama, poput Hrvatske, koje imaju visok level korupcije ljudi su postali žrtve uobičajenim ljudskim porocima. Temelji za uspiješnu privatizaciju nisu postavljeni.
Cro: Kako država može izbjeći uobičajene zamke?
Prof. Savas: Gledaj, zapravo je jednostavno. Nije ezoterično. Treba ti vodstvo na vrhu i valjano regulativno okružje. Mnoge zemlje su privatizirale ili još uvijek privatiziraju kroz privatizacijske fondove, baš kao Hrvatska. Za to ti treba valjano regulativno okružje i mogućnost žalbe na donešenu odluku. Još jedna uobičajena zamka ili problem su sindikati. Ali oni ne trebaju biti “uništeni” kroz otpuštanja suvišnog kadra. Uvođenje konkurencije, što je cilj privatizacije, će srezati suvišni kadar.
Cro: Što je sa formiranjem državnih holdinga; restrukturirati kompanije i onda ih staviti na tržište? Mogu li političari to napraviti? Što je se radničkim vlasništvom kao način privatizacije?
Prof. Savas: Može biti napravljeno, (o državnim holdinzima) ali zahtjeva veliki nadzor, sporo je i glomazno. Radničko vlasništvo (dioničarstvo) može funkcionirati, nije loše, i radnici ne moraju biti većinski vlasnici kompanije. Kasnije, ionako će prodati, posebno ako su im dani veliki diskonti tokom privatizacije. IPOs su još jedna dobar način. Za to vam treba funkcionirajuće tržište dionica. Thatcher u Engleskoj je privatizirala gotovo sve kroz IPOs. Ali ništa nije slobodno od korupcije. Ako pokušaš uraditi savršeno, nikada ništa nećeš stići napraviti. U Poljskoj su mi rekli “Neka kradu, makar ćemo pokrenuti tržišta. Kasnije, stvari će se stvari probrati u tržištu.”
Cro: Neki političari drže poziciju da određene kompanije koje su “prirodni monopol” ne bi trebale biti privatizirane.
Prof. Savas: Upravo te kompanije bi trebale biti privatizirane. Političari izrabljuju taj argument. Uzmimo opskrbu energijom. Imaš tri komponente: generacija, prijenos i isporuka. Prijenos može biti u državnom vlasništvu, ok. Ali proizvodnja struje? To može biti urađeno od strane bilo koje sposobne privatne kompanije. Isto je i sa opskrbom vodom. Možeš imati mnogo kompanija i mnogo izvora vode, ali isporuka vode se može smatrati prirodnim monopolom.
Cro: Gradovi su gdje je većina usluga u vlasništvu i pružene samo od države i ljudi prigovaraju. Ne može li se to napraviti na bolji način?
Prof. Savas: Naravno. Komunalne usluge koje su monopoli, kao skupljanje smeća, teže postati debele, glupe i sretne, baš kao i privatni monopoli. Studije pokazuju da možeš razbiti grad na distrikte (administrativne jedinice) i outsource usluge (odvoz smeća primjerice) kroz te distrikte. Mogu također postojati pravila o tome tko dobije koju komunalnu uslugu. New York primjerice je još uvijek Narodna Republika New York za zbrinjavanje otpada. [Šaljiva, ali točna usporedba sa Narodnom Republikom Kinom. U knjizi o privatizaciji (1987.) Savas iznosi da “dok se ulice Wall Streeta čiste od strane državne birokracije, ulice komunističkog Beograda se čiste od strane kompanije u vlasništvu radnika koji imaju ugovor sa gradskom upravom.”] Ali, komercijalni entiteti nemaju pravo na gradske usluge, oni zapošljavaju privatni odvoz smeća. Isto tako, određena susjedstva odabiru veće poreze kako bi zaposlili i platili privatni odvoz smeća i čišćenje. Država (misleći na državu NY) skuplja skuplja porez automatski i daje ga nazad odboru povjerenika zaduženom za uslugu. Privatne kompanije za zbrinjavanje otpada služe privatnim apartmanima.
Slično je i za javni prijevoz. Seoul u Koreji, gradovi u Ukrajini i Buenos Aires u Argentini imaju privatne autobusne kompanije koje pružaju usluge prijevoza javnosti. U Buenos Airesu jednostavno su dali autobuse vozačima sa svojim linijama. No, vozači nisu stavljali stavljali novac sa strane za popravke i autobusi su se počeli kvariti. Pa su vozači prodali njihove linije kompanijama. Sada postoje 102 autobusne kompanije, sve su u privatnom vlasništvu i rade dobro. Autobusi na nekim linijama dolaze svakih par minuta. U New Yorku, javni prijevoz je neadekvatan u nekim područjima, pa su ljudi razvili nekakve polu-legalne kombi usluge za prijevoz.
(Tu bi odlično došlo ono pitanje jedne gospođe iz Zagreba na Večernjakovom “Pitaj Političare” – “Zanima me kako je moguće da jedna tvrtka uzme kompletno sve komunalije; znači i Gradsko-stambeno i odvoz smeća i vodu… a to je sve osnova funkcioniranja jednog grada. Tu se onda normalno ubrajaju i ceste i kanalizacija i sve moguće druge komunalije.” Lako je kako, nego pitanje je zašto?)
Cro: U vašoj knjizi kažete da će “javni cinizam po svoj prilici narušiti privatizaciju.” To je točno što se događa u Hrvatskoj sada. Ljudi su jednostavno bolesni i umorni od privatizacije. U nekim ispitivanjima, regularno rangiraju privatizaciju kao drugi najgori događaj koji se dogodio u zemlji osim rata. Kako bi ste vi pristupili takvom stavu glasača?
Prof. Savas: Treba početi postepeno sa snažnom potporom vodstva na vrhu. Ne postoji neki drugi način za početi. Transparentnost je vrlo bitna. Na taj način, kao što spominjem u knjizi, stvoriš tisuće revizora za cijeli proces. Počni sa outsourcingom za svakodnevne usluge. Nitko ne treba biti otpušten primjerice, iako je mnogo zemalja to učinilo. To je način za uvesti konkurenciju i ljudi razumiju outsourcing. Neće se osjećati prevareni i pozitivne stvari će biti napravljene.
Cro: Može li privatizacija biti cilj sama po sebi?
Prof. Savas: To je malo nespretno za odgovoriti. Da može biti, ali je bolje kao alat za postizanje kvalitetnije države.
Što reći na kraju. Sve ovo kao da znamo i kao da nam zvuči normalno. Sve ono što se po mišljenju većine javnosti uglavnom nije dogodilo. Isto tako, nažalost sve ono što nemamo. Nemamo prave lidere, a najmanje na na vrhu, koji mogu i znaju provesti privatizaciju bez silnih i nepotrebnih okolnosti.
Za još jedan zanimljivi razgovor sa prof. Savasom, iz Prosinca 2005. pogledajte ovdje.
Cronomy.org 