Posts tagged ‘Privatizacija’

22. travnja 2012

Privatizacija PTKM – “There you go again”

autora/ice cronomy

Tako mi mlijeka u prahu, zar to dogoditi će se stvarno čak? Privatizirati Petrokemiju (PTKM), relativno uspješu državnu kompaniju posljednjih par godina, hoće li?! Hrvatske zapovjedajuće visine, obiteljsko bogatstvo, zjenicu gospod …. ok pretjerujem.

Samo spominjanje riječi privatizacija u Hrvatskoj vjerojatno donosi mrak na oči mnogima. Možda i opravdano. Ne zaboravimo da je uistinu bilo mnogo nepravilnosti. Ipak, stanje uma našeg državno-političkog miljea je takvo da je privatizacija PTKMa dobra ideja. Postoje dva načina za razmišljati o tome. Dva vrlo dobra razloga zašto se država ne treba mješati u bilo kakvoj funkciji u kompanije poput Petrokemije.

[1] Prvo, država se ne treba baviti proizvodnjom ili prodajom gnojiva. PTKM proizvodi klasičan privatni proizvod (dobro) i ekonomski gledajući teško je argumentirano obraniti zašto bi se država trebala baviti proizvodnjom ili provizijom tog privatnog proizvoda, bilo u funkciji vlasnika, menadžer ili neke treće izmišljenje uloge. Istina, ekonomska teorija ima nešto za reći u vezi javne proizvodnje/provizije privatnih dobara. (Vidi ovdje i ovdje)

Gledajući sa normativne strane, razne tržišne nesavršenosti (eksternalije, ekonomije veličine (razmjera)…), te posebne karakteristike privatnih proizvoda – poput zdravstva – daju razloga za razmotriti državnu ulogu u proviziji privatnih proizvoda. Također, na pozitivnoj strani – zašto postoji javna (državna) provizija nekih privatnih proizvoda – znamo da se radi o političkj odluci, tj. barem u demokracijama o društvenom izboru nekog miksa javne i privatne provizije shodno biračkim preferencijama. Opet se uglavnom radi o privatnim proizvodima sa nekakvim posebnim karakteristikama. Osnovni proizvod PTKM – gnoj – teško da se kvalificira kao takav proizvod.

[2] No drugi razlog je daleko važniji – politika. Većinski državni udio vlasništva PTKM, kao i u mnogo drugih slučajeva, omogućuje direktno političko petljanje u poslovanje i operacije kompanije uvijek i samo na njenu štetu. Naravno sanacija štete onda ide iz poreznog novca. U Hrvatskoj je to pravilo, a ne iznimka. Premjer Milanović je lijepo i za promjenu osvježavajuće ‘priznao’ neodrživost i besmislenost takve situacije (u vezi HEPa iako naravno vrijedi i za druge državne kompanije).

Hrvatska ima izbor ovakvim načinom upropastiti korporacije koje se bave tim poslom pa ih onda sanirati novcem građana ili poraditi na tome da se građanima osigura posao i standard kako bi se bolje radilo i više ulagalo, kaže Milanović.

Još samo da ne ostane na lijepim riječima. Ne radi se toliko o državnom vlasništvu gdje svi porezni obveznici RH imaju pravo glasa i utjecaj na odluke vezane za kompaniju (prilično nemoguća situacija) već o političkom vlasništvu i kleptokraciji. Najmanji od svega radi se o nekakvoj “strateškoj važnosti” ili razvoju.

Prosječan birač nema šanse a ni mogućnosti znati što se u time kompanijama događa “ispod haube”,  niti birati svog predstavnika u nadzornom odboru. Sve ovisi o domaćem političaru. Ako potražimo po vijestima neće biti teško vidjeti tko se i kako se zapošljavao po nadzornim odborima. Da ne govorimo da dobit javnih kompanija nikada ne završi u džepu građana RH, na papiru većinskog vlasnika Petrokemije i sličnih državnih kompanija. Naravno svi gubitci HŽa i brodogradilišta redovno ‘završe’ u džepu građana.

Političari sve to znaju. Sindikati sve to znaju. Svatko gleda svoj osobni interes i to je u biti uredu! Ne treba očekivati i htjeti nešto drugačije u ovakvoj situaciji. Ne treba očekivati da sindikati okrenu ploču ili da dođu neki novi, dobronamjerni političari. Vjerojatno najefikasnije rješenje je uopće ne omogućiti da se razne kompanije nađu u ovakvoj situaciji, u lancima politike.

Državne kompanije u rukama političara postaju alat manipulacije, ekstraktivne institucije (Da li ih se u Hrvatskoj u posljednjih par godina može opisati nekako drugačije nego kao ekstraktivne institucije?) koje zamjenjuju političku moć za razvoj, kao što objašnjavaju Acemoglu i Robinson.

Ilustraciju toga imamo i u Hrvatskoj, baš u slučaju Petrokemije.

2008. sam pisao o PTKM koja je u medijima tada isto bila vrlo zastupljena, iako iz pogrešnih razloga. Sjetimo se, političarima se nije svidjelo najavljeno povećanje cijene umjetnih gnojiva i tako poljoprivednih proizvoda (iako su i te cijene više određene na svjetskom tržištu nego doma) pa su zauzeli nekakav stav tobože brige o potrošačima i ograničavali cijene umjetnih gnojiva i uvodili zabrane izvoza. Time su politički pritisci na PTKM direktno štetili njenom poslovanju i perspektivi razvoja. U vrijeme kad su cijena gnojiva na svjetskom tržištu bile najviše, kada je izvoz trebao donositi dobit (!) isti se zabranjivao iz čisto političkih razloga.

Sasvim identičan komentar koji sam imao onda, davne 2008., o PTKM vrijedi i danas. Onda, sve u režiji Vlada-Pankretić-Mesarić-Klaus. [Oprez Bakić! Slika Mesarića na linku! 😉 ] Od onda su neki otpali i nadajmo se da je Vlada zauzela drugačiji stav. Gornje reakcija premjera daje naslutiti da možda i je.

[3] Ako pak sva ta štetna politizacija kompanija u državnom vlasništvu nije dovoljan razloga da se država i politika uklone iz privatne proizvodnje i razvoja, da li nam utjecaj privatizacije u postkomunističkim zemljama središnje i istočne europe može poslužiti kao vodič i razuvijeriti nas od nekih mitova?

Da li se ikad zapravo pitamo, ‘što uopće znamo o efektu privatizacije u posljednjih 20 godina?’ Upravo o tom pitanju se bavi odličan rad Estrin-Hanousek-Kočenda-Svejnar The Effects of Privatization and Ownership in Transition Economies. (Journal of Economic Literature 2009, publikacija AEA) Vrijednost rada je u tome što je zapravo pregled 34 studije  o utjecaju privatizacije u CEE i CIS zemljama napisanih u razdoblju 1997-2007. Autori traže jasne odgovore na pitanja poput: Što kažu ozbiljna znanstvena empirijska istraživanja o efektu privatizacije za efikasnost, prihod i profitabilnost privatiziranih kompanija? Koji je utjecaj na ekonomski rast i output? Da li postoji razlika između privatizacije stranim ili domaćim vlasnicima i što je poželjnije?

Iz gornjeg rada:

  • Privatizacija, posebice kada je popraćena komplementarnim reformama, može imati značajan pozitivan efekt na ekonomiju, BDP i ekonomski rast. Jedino što se još debatira je da li je bolja brža ili sporija privatizacija.
  • Privatizacija ima pozitivan utjecaj na ukupnu produktivnost i rast iste. Efekt je slabiji prilikom privatizacije domaćim vlasnicima i jači kod privatizacije stranim vlasnicima. Efekt na produktivnost radnika je sličan efektu na ukupnu produktivnost.
  • Koncentracija vlasnštva je bitan faktor. Većinski privatni vlasnik ima najveći pozitivan efekt na produktivnost. Utjecaj stranih vlasnika je jači od domaćih vlasnika, a efekt radničke privatizacije je nedovoljno značajan.
  • Utjecaj privatizacije na profitabilnost je uglavnom pozitivan iako mali. Efekt varira između vrsta vlasništva, gdje domaće i strano vlasništvo ima pozitivan efekt, a radničko vlasništvo ili državno zadržavanje kontrolnog paketa (golden share) nije povezano sa rastom profita.
  • Efekt privatizacije na level prihoda i obujam poslovanja kompanija je značajan i pozitivan u CEE zemljama. Opet strano vlasništvo ima jak pozitivan efekt, dok domaće nema značajan efekt.
  • Efekt na zaposlenost je isto pozitivan, gdje je tendencija da privatizirane firme posebice u stranom vlasništvu povećaju ili ne smanje zaposlenost u odnosu na firme u državnom vlasništvu.
  • Broj studija o utjecaju na plaće je mali, ali državno vlasništvo je povezano sa nižim plaćama i većom šansom neisplate.
  • Privatizacija rezultira većem izvozu, Tobin Q, restrukturiranju, većoj šansi isplate dividendi i manjoj šansi neisplati duga.
  • Niti jedan grad nije nesto nakon privatizacije.

Svakako pročitajte makar uvod i zaključak, dovoljno da vidite da se daleko kvalitetnije može raspravljati o privatizaciji i da vas razuvjeri od raznih mitova. [Bakić daj pročitaj rad kad stigneš i napiši par riječi. 10x više ljudi će pročitati i poslušati što ti kažeš.]

Primjetite da je ovo diametralno suprotan način razmišljanja od onog ‘uvaženih’ stručnjaka poput Ljube Jurčića ili Željka Klausa koji jednostavno znaju da je privatizacija PTKM loša za mnogo toga i koji nisu u stanju sročiti bolje argumente od bacanja blata na moguće kupce ili trenutne privatne vlasnike, pa i Vladu, konstatirati da se razvoj ne prepušta privatnicima i zaključiti da će cijeli jedan grad nestati.

Nema nikakvo razlog za vjerovati da su njihovi odgovori-iz-rukava i instinkt vrijedniji od kvalitetnih empirijskih studija. No to možemo pripisati njihovom nerazumjevanju, uskom razmišljanju, a i ideologiji. Potvrdu takvih odgovora-prije-pitanja nećete naći u mnogim studijama o privatizaciji.

————————————————————-

Kao i davne 2008. Mali Disclaimer – NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.

Oglasi
Oznake:
13. travnja 2012

Što si ti to samljeo?? – Razmišljati dalje od prvog koraka

autora/ice cronomy

Pohvala ministru Čačiću. Velika pokuda Ljubi Jučiću.

Neizbježno je, bar u demokratskim zemljama, da kad se raspravlja o ekonomskoj politici to znači mješanje ekonomije i politike. Kako kaže Thomas Sowell, ekonomski principi ostaju isti, ali šansa da će se potpuno primjeniti je znatno smanjena. To treba razumijeti. Mnogo puta i sami ekonomisti zaborave da ekonomske politike provode izabrani političari što znači da i njihove motivacije i ponašanje treba razumijeti, ne se samo žaliti na njih.

No nisu samo političari jedini kratkovidni. Birači, mediji a posebno interesne skupine poput sindikata, naklonjenji su razmišljati o ekonomskoj politici samo kroz jedan korak: koja je politika ili intervencija najpoželjnija, u danom trenutku, za rješavanje nekog društveno-ekonomskog problema. Rijetko kada se razmisli hoće li ta politika postići svoj cilj. Tako smo svjedoci raznim ekonomskim politikama koje ne samo da nikada zapravo ne donose rezultate za koje su načelno bile namjenjenje, već se u biti nikada ni ne preispitaju da li donose rezultate.

Jedan od razloga implementacije loših politika je upravo ne razmišljanje dalje od prvog koraka, iza neposrednih željenih namjera. Ne radi se samo o tome da određene politike neće postići željeni rezultat, već da li razumijemo mehanizme i karakteristike procesa koji sljede implementaciju određene politike.

Test toga je pitanje – “I što će se dogoditi onda”?

Pitanje možete postavljati ponovo i ponovo, sve dok ne dobijete suvisli odgovor koji uzima sve dobre i loše strane određene politike. Ekonomisti neće biti iznenađeni da manipuliranje cijenama i njihovo ograničavanje rezultira nestašicom. Oni koji ne razmisle dalje od prvog koraka “očitih” riješenja hoće.

Primjerice, uzmimo porast cijene benzina i prijedlog, koga drugog nego sindikata, kako da se ona “smanji”. Ako se Vlada odrekne 1.20kn (auto)cestarine cijena litre će pasti za 1.20kn. Ne samo da je izračun vjerojatno vrlo pogrešan, jer malo toga u tržišnim mehanizmima prati aritmetički izračun +/- gore-dolje, već je odličan primjer razmišljanja samo o prvom koraku.

Sarkastična reakcija ministra Čačić koji je pokazao da se može i mora razmišljati dalje od prvog, refleksnog, koraka kako “riješiti” neko pitanje je vrlo osvježavajuća. Posebice  Video odgovora pogledajte na linku.

‘Ako Vlada intervenira, to će biti ugrožavanje standarda građana. Čuo sam danas neke fantastične ideje sindikata da treba skinuti iz cijene benzina 60 lipa za ceste i 60 lipa autoceste. To je izvrsno! Bit će 1,20 kuna jeftinije gorivo, a onda ćemo iz budžeta otplaćivati kredite za ceste i autoceste, a da bismo budžet napunili, onda ćemo staviti neki novi porez u istom tom iznosu. To su ta genijalna rješenja’, kazao je (cinično) Čačić.

Nažalost daleko smo od redovite uporabe ovog jednostavnog pitanja i mentalne vježbe. Odgovori i riješenja se i dalje serviraju ad hoc, bez promišljanja, bez ekonomskih principa i razmišljanja unaprijed čemu zapravo vode. I to od onih od kojih se očekuje bolje. Ili možda ne više?

Ljubo Jurčić, u prilogu Otvorenog o Petrokemiji, 27.3. još jedan primjer razmišljanja samo o prvom koraku. Verbatim:

Petrokemija je više od obične kompanije. Petrokemija znači i Kutina. Bez Petrokemije vi nemate Kutine, a razvoj tog kraja ne može se prepustiti privatnom sektoru odnosno privatnom vlasniku jer ulazak privatnog vlasnika u Petrokemiji znači da on direktno ili indirektno uzima na sebe odgovornost za razvoj Kutinskog kraja. 

Novinar: Kako to da se državi niti jedno poduzeće ne isplati, a privatniku se isplati? [iako je ovo pitanje novinara blesavo, nemojmo na njega pikirati. Njegov je zadatak pitati ‘sočna’ pitanja za zanimljivu reportažu.]

Većina proizvodnje u Hrvatskoj je neisplativa zato što ekonomska politika stvara takve uvjete da se u Hrvatskoj ne isplati raditi, proizvoditi i izvoziti onda se riješenja nalaze u privatizaciji ili domaćim ili stranim investitorima i to ide na ruke privatnom sektoru, privatnim investitorima, koji zbog uvjeta koje je stvorila ekonomska politika umanje vrijednost tih kompanija i tako da potencijalno puno veću vrijednost dobivaju za puno manju cijenu ili puno manju vrijednost.

Jurčić političar ili Jurčić ekonomist? Ni jedno, već populist, što je posebno poražavajuće za netkog tko ima dokatorat iz ekonomije i paradira se po medijima kao stručnjak i spasitelj. Da je Jurčić i malo razmislio unaprijed i potražio odgovor na “što će se dogoditi onda” ne bi izvalio da privatizacija ide na ruku privatnom investitoru tako da on umanji vrijednost kompanija. Za zgroziti se. Zašto se ovo uopće našlo u prilogu Otvorenog?

Čitava posljednja rečenica je zagonetka zamotana u enigmu. Što je on tu samljeo? Zar nije PTKM pokazala da se u Hrvatskoj može proizvoditi i izvoziti? Zar domaći investitori smanjuju vrijednost PTKM jer ulažu u nju? Ne znam u kakvim su odnosima Čačić i on, ali bi Čačićevo sakrastično zapažanje da “imamo mi tih stručnjaka u našoj javnosti” i u ovom bi slučaju bile potpuno na mjestu.

P.S. Ako želite knjigu, a ‘kao’ niste vični internet pretraživanju, pošaljite mi email.

31. ožujka 2012

Privatizacija, Keynes i investiranje

autora/ice cronomy

Istina je da pišem jedan malo duži post o privatizaciji i PTKM. Ali još nisam završio. Stoga, naslov je malo zavaravajući.

Do onda pogledajte zanimljiv rad o Keynesu kao investitoru. Stock Picker Extraordinaire. Priča via WSJ (video na linku).

But Keynes wasn’t a very good macro manager. He lagged behind the British stock market miserably until 1928, and he had 83% of his primary portfolio in stocks going into the fall of 1929.

“It’s hard to time the markets,” Mr. Chambers says. “Keynes struggled with it, and then he missed the 1929 crash—even with an unrivaled network of information sources.”

So Keynes made a series of radical changes: He switched from being a “top down” asset allocator to a “bottom up” stock picker. He tilted sharply toward undervalued small and midsize companies.

Keynes also made titanic bets on industries he thought were cheap; by 1936, he had 66% of his portfolio in mining stocks and not a farthing in bank or energy shares. South African gold companies, he correctly foresaw, would benefit from falling currency values.

………

Keynes was no mere contrarian. He was the epitome of his own definition of a long-term investor: “eccentric, unconventional and rash in the eyes of average opinion.” To emulate Keynes, “you have to be idiosyncratic,” Mr. Chambers says. “That’s easy to say but much harder to execute.”

25. veljače 2011

Nikad dosta “privatizacije”

autora/ice cronomy

U New Mexicu se nalazi Spaceport America – prvi aerodrom za privatne, komercijalne letove u svemir i stoga jedan začetak nove industrije. Novo izabrana Guvernerka Susana Martinez namjerava privatizirati projekt. Članak iz NYT.


In her first two months in office, Gov. Susana Martinez removed the Spaceport’s supervising board, pushed out its executive director and began a review of the project’s finances, saying the Spaceport needed more robust private investment.

Ms. Martinez, a Republican, was elected on a promise of paring government, and the state’s revenue windfall is long gone. The governor has since made a point of stating her support for the project, and this month she appointed a new board, including three former members and Sid Gutierrez, a former astronaut. But she has also vowed to privatize the Spaceport, saying taxpayers have already paid their fair share.

“We want to be a leader in space exploration, but we want to do it within our budget.”

A local hair stylist, Susan Kopet … “I pay taxes on it, but I don’t have the money to go up in space,” Ms. Kopet said. “I can think of a lot better ways to spend millions of dollars.”

D. Kent Evans, a supporter of Ms. Martinez, … “I just want it to be successful,” Mr. Evans said. “I tell people this is going to be one of the best decisions they ever made.”

….

Zašto je u New Mexicu samo prodaja rješenje? Zašto New Mexico ne može gospodariti svojim zemljištem, tvrtkama, hotelima? Zašto se odlučuje za prodaju takve jedne industrije u nastajanju, sa ogromnim potencijalom za zapošljavanje i razvoj? Zašto bi se privatnim investitorima isplatilo upravljati, a ne državi New Mexico?

Zašto glasači u New Mexicu dopuštaju da im se nudi bolja budućnost, sa novim radnim mjestima, kada privatiziraju Spaceport?

Ne dajte da vam kažu kako će biti bolje sa privatizacijom HŽ, CO ili Podravke, tog obiteljskog srebra.

Ironična pitanja, naravno. Ali mislim da govore puno o shvaćanju razvojne uloge i svrhe privatizacije na jednoj strani, i poreznog novca na drugoj u Hrvatskoj nasuprot jedne zrele demokracije. Zar smo baš toliko nezreli kao porezni obveznici, glasači? Nije problem u privatizaciji, već zrelosti razmišljanja o privatizaciji. Kad ćemo već jednom pobjeći od tih cliché ideja i stavova o privatizaciji?

“The difficulty lies not so much in developing new ideas as in escaping from old ones.” –  John Maynard Keynes

Oznake:
02. kolovoza 2009

Obiteljsko srebro? Uistinu?

autora/ice cronomy

Predsjednik Mesić je bio zanimljivo izjavio neki dan da pokušajem promocije ideje da tržište određuje visinu cijena i kada će se one mijenjati, a ne nakakva dogovorna ekonomija.

Ipak, zbog ekonomskog kadra i mentaliteta u vladajućem HDZu ideja “dogovorne ekonomije” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju i ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ‘samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će biti i godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. (??) Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali HŽ je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Način prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

23. travnja 2009

Bravo Škegro! (2)

autora/ice cronomy

Prošlo je više od mjesec dana, ali dugujem komentar na ono “prepucavanje” Škegre i Stankovića. (Isprike. Ako netkome treba podsjetnik prvi dio posta je ovdje, a video tog zadnjeg dijela rasprave na “jubitu”.)

read more »

03. ožujka 2009

Bravo Škegro!

autora/ice cronomy

Nakon odgledanog gostovanja Škegre u Nedjeljom u 2 ostao sam ugodno iznenađen dozom žustre, ali oštre argumentacije i rasprave. Da bi bolje razumjeli o čemu je riječ morate pogledati emisiju, jer je nemam namjeru čitavu prepričavati već komentirati.

read more »

15. veljače 2009

Mirovinski tsunami – Becker & Ehrlich (UPDATE)

autora/ice cronomy

Bez obzira da li se radi o premjeru ili blogeru (čije izjave su na istoj razini kvalitete kod nas) prije nego dublje i značajnije krenemo u diskusije i izjave o važnim temama poput mirovinskog sustava, valja se dobro informirati. U Hrvatskoj ne fali radova o mirovinskom sustavu, a i strani radovi su iznimno poučni. Kao jedan uvod, ispod je članak iz WSJ koji su napisali nobelovac Gary Becker i Isaac Ehrlich davne 1994. Bez obzira na datum, članak je svijež u svom pogledu i identifikaciji problema mirovinskih sustava kao da je i jučer napisan. Poučci primjera Čilea, Singapura i Hong Konga su zanimljiv, financijska održivost i utjecaji na realnu ekonomiju mirovinskih sustava važni. Obratite pažnju na omjere radnika i umirovljenika. Projekcije koje i danas manje više vrijede su da bi 2020. u Americi omjerio bio oko 3 radnika za svakog umirovljenika, Njemačkoj 3 ili niže, a Japanu čak samo 2. U Hrvatskoj danas, ne u 2020., taj omjer je 1.4!

UPDATE – Donji članak iz WSJ baziran je na nizu radova Prof. Ehrlich-a i njegovih kolega na Sveučilištu Buffalo o mirovinskim sustavima, posljedicama, utjecajima i otvorenim pitanjima. Neke radove o pitanjima mirovinskih sustava možete pronaći na posvećnoj web stranici Prof. Ehrlich-a. Također, molim vas pogledajte njegov komentar na dnu ovog posta gdje ističe još više radova novijeg datuma i njegovu stranicu na RePEc. Gary Becker-a, nadam se, ne treba previše prezentirati, ipak, njegova RePEc stranica je ovdje.

read more »

21. srpnja 2008

Denis Kuljiš zakucava! (on to može)

autora/ice cronomy

Tko je mogao zamisliti da će jedan zabavno-informativni članak Denisa Kuljiša u Nedjeljnom Jutarnjem o novom Bombardierovom zrakoplovu Q400 u floti državne avio kompanije rezultirati …. povikom i pokudom o neadekvatnosti i ostarijelosti aerodromske zgrade Pleso, između ostalih. Kuljiševo riješenje: Pleso treba što prije privatizirati. I to nije riješenje samo za Pleso, već i ostale aerodrome, morske luke i autobusne kolodvore.

Krivca za “skandal” možemo svijećom tražiti. Croatia će reći da gradu aerodrom nije prioritet, da otežava privatne investicije ili nešto treće. To možda i je točno. Bandić planira još jedan stadion, uz novi Maksimir. Grad će uperiti prste u Ministarstvo prometa i Vladu. Država je vlasnik pa neka ona napravi prvi korak, započne izgradnju nove zgrade, itd. u krug…. Brigo moja pređi na drugoga. Zato najbolji dio Kuljiševog osvrta je zaključna rečenica.

Ne­pre­vla­di­vi so­ci­ja­li­zam i ne­i­sko­rje­nji­va ko­ru­pci­ja u dje­la­tno­sti­ma gdje ne­ma ni­ka­kve kon­ku­ren­ci­je, to je naj­ve­ća bo­lest hr­vat­skog društva.

Amen. Čitalj dalje.

read more »

15. studenoga 2007

Svi su liberali … ?

autora/ice cronomy

Ima još bloger koji su objavili rezultate političkih testova. Mrak i ZvoneRadikalni dolje među komentarima, a valjda će i na svojim blogovima. Neki već jesu. BezKomentara, Digresije, MasterMind, WoolfWoodsCrowd, Aristonov. Valjda će biti još njih, pogotovo političari-bloger. Ožbolt? Lesar? Tadić? Isprike ako neke nisam istaknuo, jer ih nisam vidio. Zanimljivo kako svi ispadaju pro-liberalizam, ali sa lijeve strane. Gužva je u poljima između Pusićke i Jurčića. Pro sloboda i pro država. Heh! Moja preporuka je da oni koji mogu uzmu i englesku verziju pa vide da li rezultati odstupaju od hrvatske. Zvone je rekao da je gdje i ja, pa tako neću imati monopol na liberalizam u blogosferi. I bolje.

Što se tiče toga, još kad bi Adriatic Institut pokrenu blog bilo bi odlično. Do onda, pročitajte članak Nataše Srdoč Samy u business.hr, u kojem analizira posljednje izvješće Europske Komisije, uglavnom negativno za ovu Vladu. (I neki komentari teksta su dobri) Uglavnom već znamo da je pravosuđe loše, procesi slabi i tromi, korupcija velika. (Da li slabo pravosuđe uzrokuje veću korupciju, ili obrnuto?) Kod ekonomske politike Nataša postavlja pitanje: Je li vodeći motiv ekonomske politike stvaranje efikasnog tržišnog gospodarstva koje će ostvariti više stope ekonomskog rasta odnosno viši životni standard za hrvatske građane ili je motiv ostanak na vlasti?” Gledajući na polet subvencija ove godine odgovor je jasan, ali da li promjena donosi nešto novo? Da li će subvencije, pogotovo zombi poduzećima spasti na EK prihvatljive granice ako SDP dođe na vlast? Ne nadajte se. Prigovori su i na privatizaciju koja nije išla dovoljno daleko i “državna intervencija u privatni poduzetnički sektor ostala značajna.” Da li će se to promjeniti sa promjenom vlasti? Koliko znamo SDP ne planira nastaviti privatizaciju. Porezni teret je građana je među najvišima u europi i iznad prosjeka zemalja OECDa, a nismo bogati kao te zemlje. Kako su onda možemo priuštiti visoke poreze i uvođenje novih? Itd itd…

Odlično i ključno pitanja koje Nataša postavlja na kraju je jednostavno: Je li Vladinim dužnosnicima jasno da su nezavisno i djelotvorno sudstvo, zaštita vlasničkih prava, provođenje zakona, vladavina prava, uspješna borba protiv korupcije na visokoj razini preduvjeti uspješnosti daljnjih reformi i koja je to Hrvatska koja je zadovoljna ovogodišnjim izvješćem?A odgovor? Da li je nekim drugi dužnosnicima jasno, ako ovima već nije? Lako je deklarirati u kampanji da “nama jest”, ali stvarno pitanje je: Da li će imati poticaj to promjeniti?

%d bloggers like this: