Archive for ‘Privatizacija’

22. travnja 2012

Privatizacija PTKM – “There you go again”

autora/ice cronomy

Tako mi mlijeka u prahu, zar to dogoditi će se stvarno čak? Privatizirati Petrokemiju (PTKM), relativno uspješu državnu kompaniju posljednjih par godina, hoće li?! Hrvatske zapovjedajuće visine, obiteljsko bogatstvo, zjenicu gospod …. ok pretjerujem.

Samo spominjanje riječi privatizacija u Hrvatskoj vjerojatno donosi mrak na oči mnogima. Možda i opravdano. Ne zaboravimo da je uistinu bilo mnogo nepravilnosti. Ipak, stanje uma našeg državno-političkog miljea je takvo da je privatizacija PTKMa dobra ideja. Postoje dva načina za razmišljati o tome. Dva vrlo dobra razloga zašto se država ne treba mješati u bilo kakvoj funkciji u kompanije poput Petrokemije.

[1] Prvo, država se ne treba baviti proizvodnjom ili prodajom gnojiva. PTKM proizvodi klasičan privatni proizvod (dobro) i ekonomski gledajući teško je argumentirano obraniti zašto bi se država trebala baviti proizvodnjom ili provizijom tog privatnog proizvoda, bilo u funkciji vlasnika, menadžer ili neke treće izmišljenje uloge. Istina, ekonomska teorija ima nešto za reći u vezi javne proizvodnje/provizije privatnih dobara. (Vidi ovdje i ovdje)

Gledajući sa normativne strane, razne tržišne nesavršenosti (eksternalije, ekonomije veličine (razmjera)…), te posebne karakteristike privatnih proizvoda – poput zdravstva – daju razloga za razmotriti državnu ulogu u proviziji privatnih proizvoda. Također, na pozitivnoj strani – zašto postoji javna (državna) provizija nekih privatnih proizvoda – znamo da se radi o političkj odluci, tj. barem u demokracijama o društvenom izboru nekog miksa javne i privatne provizije shodno biračkim preferencijama. Opet se uglavnom radi o privatnim proizvodima sa nekakvim posebnim karakteristikama. Osnovni proizvod PTKM – gnoj – teško da se kvalificira kao takav proizvod.

[2] No drugi razlog je daleko važniji – politika. Većinski državni udio vlasništva PTKM, kao i u mnogo drugih slučajeva, omogućuje direktno političko petljanje u poslovanje i operacije kompanije uvijek i samo na njenu štetu. Naravno sanacija štete onda ide iz poreznog novca. U Hrvatskoj je to pravilo, a ne iznimka. Premjer Milanović je lijepo i za promjenu osvježavajuće ‘priznao’ neodrživost i besmislenost takve situacije (u vezi HEPa iako naravno vrijedi i za druge državne kompanije).

Hrvatska ima izbor ovakvim načinom upropastiti korporacije koje se bave tim poslom pa ih onda sanirati novcem građana ili poraditi na tome da se građanima osigura posao i standard kako bi se bolje radilo i više ulagalo, kaže Milanović.

Još samo da ne ostane na lijepim riječima. Ne radi se toliko o državnom vlasništvu gdje svi porezni obveznici RH imaju pravo glasa i utjecaj na odluke vezane za kompaniju (prilično nemoguća situacija) već o političkom vlasništvu i kleptokraciji. Najmanji od svega radi se o nekakvoj “strateškoj važnosti” ili razvoju.

Prosječan birač nema šanse a ni mogućnosti znati što se u time kompanijama događa “ispod haube”,  niti birati svog predstavnika u nadzornom odboru. Sve ovisi o domaćem političaru. Ako potražimo po vijestima neće biti teško vidjeti tko se i kako se zapošljavao po nadzornim odborima. Da ne govorimo da dobit javnih kompanija nikada ne završi u džepu građana RH, na papiru većinskog vlasnika Petrokemije i sličnih državnih kompanija. Naravno svi gubitci HŽa i brodogradilišta redovno ‘završe’ u džepu građana.

Političari sve to znaju. Sindikati sve to znaju. Svatko gleda svoj osobni interes i to je u biti uredu! Ne treba očekivati i htjeti nešto drugačije u ovakvoj situaciji. Ne treba očekivati da sindikati okrenu ploču ili da dođu neki novi, dobronamjerni političari. Vjerojatno najefikasnije rješenje je uopće ne omogućiti da se razne kompanije nađu u ovakvoj situaciji, u lancima politike.

Državne kompanije u rukama političara postaju alat manipulacije, ekstraktivne institucije (Da li ih se u Hrvatskoj u posljednjih par godina može opisati nekako drugačije nego kao ekstraktivne institucije?) koje zamjenjuju političku moć za razvoj, kao što objašnjavaju Acemoglu i Robinson.

Ilustraciju toga imamo i u Hrvatskoj, baš u slučaju Petrokemije.

2008. sam pisao o PTKM koja je u medijima tada isto bila vrlo zastupljena, iako iz pogrešnih razloga. Sjetimo se, političarima se nije svidjelo najavljeno povećanje cijene umjetnih gnojiva i tako poljoprivednih proizvoda (iako su i te cijene više određene na svjetskom tržištu nego doma) pa su zauzeli nekakav stav tobože brige o potrošačima i ograničavali cijene umjetnih gnojiva i uvodili zabrane izvoza. Time su politički pritisci na PTKM direktno štetili njenom poslovanju i perspektivi razvoja. U vrijeme kad su cijena gnojiva na svjetskom tržištu bile najviše, kada je izvoz trebao donositi dobit (!) isti se zabranjivao iz čisto političkih razloga.

Sasvim identičan komentar koji sam imao onda, davne 2008., o PTKM vrijedi i danas. Onda, sve u režiji Vlada-Pankretić-Mesarić-Klaus. [Oprez Bakić! Slika Mesarića na linku! 😉 ] Od onda su neki otpali i nadajmo se da je Vlada zauzela drugačiji stav. Gornje reakcija premjera daje naslutiti da možda i je.

[3] Ako pak sva ta štetna politizacija kompanija u državnom vlasništvu nije dovoljan razloga da se država i politika uklone iz privatne proizvodnje i razvoja, da li nam utjecaj privatizacije u postkomunističkim zemljama središnje i istočne europe može poslužiti kao vodič i razuvijeriti nas od nekih mitova?

Da li se ikad zapravo pitamo, ‘što uopće znamo o efektu privatizacije u posljednjih 20 godina?’ Upravo o tom pitanju se bavi odličan rad Estrin-Hanousek-Kočenda-Svejnar The Effects of Privatization and Ownership in Transition Economies. (Journal of Economic Literature 2009, publikacija AEA) Vrijednost rada je u tome što je zapravo pregled 34 studije  o utjecaju privatizacije u CEE i CIS zemljama napisanih u razdoblju 1997-2007. Autori traže jasne odgovore na pitanja poput: Što kažu ozbiljna znanstvena empirijska istraživanja o efektu privatizacije za efikasnost, prihod i profitabilnost privatiziranih kompanija? Koji je utjecaj na ekonomski rast i output? Da li postoji razlika između privatizacije stranim ili domaćim vlasnicima i što je poželjnije?

Iz gornjeg rada:

  • Privatizacija, posebice kada je popraćena komplementarnim reformama, može imati značajan pozitivan efekt na ekonomiju, BDP i ekonomski rast. Jedino što se još debatira je da li je bolja brža ili sporija privatizacija.
  • Privatizacija ima pozitivan utjecaj na ukupnu produktivnost i rast iste. Efekt je slabiji prilikom privatizacije domaćim vlasnicima i jači kod privatizacije stranim vlasnicima. Efekt na produktivnost radnika je sličan efektu na ukupnu produktivnost.
  • Koncentracija vlasnštva je bitan faktor. Većinski privatni vlasnik ima najveći pozitivan efekt na produktivnost. Utjecaj stranih vlasnika je jači od domaćih vlasnika, a efekt radničke privatizacije je nedovoljno značajan.
  • Utjecaj privatizacije na profitabilnost je uglavnom pozitivan iako mali. Efekt varira između vrsta vlasništva, gdje domaće i strano vlasništvo ima pozitivan efekt, a radničko vlasništvo ili državno zadržavanje kontrolnog paketa (golden share) nije povezano sa rastom profita.
  • Efekt privatizacije na level prihoda i obujam poslovanja kompanija je značajan i pozitivan u CEE zemljama. Opet strano vlasništvo ima jak pozitivan efekt, dok domaće nema značajan efekt.
  • Efekt na zaposlenost je isto pozitivan, gdje je tendencija da privatizirane firme posebice u stranom vlasništvu povećaju ili ne smanje zaposlenost u odnosu na firme u državnom vlasništvu.
  • Broj studija o utjecaju na plaće je mali, ali državno vlasništvo je povezano sa nižim plaćama i većom šansom neisplate.
  • Privatizacija rezultira većem izvozu, Tobin Q, restrukturiranju, većoj šansi isplate dividendi i manjoj šansi neisplati duga.
  • Niti jedan grad nije nesto nakon privatizacije.

Svakako pročitajte makar uvod i zaključak, dovoljno da vidite da se daleko kvalitetnije može raspravljati o privatizaciji i da vas razuvjeri od raznih mitova. [Bakić daj pročitaj rad kad stigneš i napiši par riječi. 10x više ljudi će pročitati i poslušati što ti kažeš.]

Primjetite da je ovo diametralno suprotan način razmišljanja od onog ‘uvaženih’ stručnjaka poput Ljube Jurčića ili Željka Klausa koji jednostavno znaju da je privatizacija PTKM loša za mnogo toga i koji nisu u stanju sročiti bolje argumente od bacanja blata na moguće kupce ili trenutne privatne vlasnike, pa i Vladu, konstatirati da se razvoj ne prepušta privatnicima i zaključiti da će cijeli jedan grad nestati.

Nema nikakvo razlog za vjerovati da su njihovi odgovori-iz-rukava i instinkt vrijedniji od kvalitetnih empirijskih studija. No to možemo pripisati njihovom nerazumjevanju, uskom razmišljanju, a i ideologiji. Potvrdu takvih odgovora-prije-pitanja nećete naći u mnogim studijama o privatizaciji.

————————————————————-

Kao i davne 2008. Mali Disclaimer – NE posjedujem dionice Petrokemije niti me zanimaju.

Oglasi
Oznake:
29. lipnja 2011

Greece Yard Sale

autora/ice cronomy

Radikalna privatizacija ili radikalni nedostatak razvoja? Grci su izglasali stroge i neprijazne mjere štednje i “garage sale” može započeti. S obzirom koliko im novca treba da zakrpaju rupu i otplate dugove – oko €80,000 po kućanstvu – Grčka nema puno izbora nego prodati silnu državnu imovinu i kompanije kako bi namaknuli bar nešto. Država procjenjuje da bi do 2015. od privatizacije, dakle same prodaje, zaradila oko €50 milijardi – previsoka procjenam po mnogima. Ali, to je jednostavno novac koji ostatak europe (možda i Hrvatska ako bude dio euro zone do 2015) ne bi trebao pozajmiti. Iz WSJ članka

For the taking: four wide-body Airbus jets, a state lottery, a state horse-racing concession and sports book, stakes in a casino, several ports, a national post office, two water companies, a nickel miner and smelter, a munitions maker, electricity and gas monopolies, a telecommunications operator, shares in a half dozen banks, hundreds of miles of roads, a defunct airport, old Olympic venues and thousands of acres of land, including magnificent stretches of Greece’s famed coast.

Grčka se guši u dugovima ne samo jer je godinama javna potrošnja bila previsoka, već jer je trošila daleko iznad svojih mogućnosti. To znači, da bi Grčka izašla iz ove situacije smanjenje javne potrošnje je jedna nužna politika/reforma, ali ne i dovoljna. Ne radi se samo o “reži ovdje, reži ondje.”  Povećanje mogućnosti zemlje – potencijal ekonomije da stvara produktivnija, nova radna mjesta, zaradu i porezne prihode – je isto toliko važno ako ne i važnije za rješenje krize, ali i za njeno spriječavanje. Uostalom, zato je i Grčka upala u krizu. Tržišta su izgubila povjerenje da Grčka može isplatiti sve svoje dugove zbog trome ekonomije. Recesija je dodala sol na ranu.

I jedan od ciljeva privatizacije jest razvoj. Ne samo rasprodaja sa ciljem brzog prihoda državne blagajne, već razvoj. Brojne lokacije, zapuštena infrastruktura i neučinkovite državne kompanije mogu stvoriti radna mjesta i time porezne prihode tijekom niza godina. Godinama je Grčka pokušavala, ali ne baš za ozbiljno. Besmislena regulativna pravila, birokratski zahtjevi, sudstvo ostavljali su akumuliranu državnu imovinu neiskorištenom i blagajnu praznom. Problemi sa kojima se investitori u Grčkoj susreću su gotovo isti kao i u Hvatskoj – nesređene zemljišne knjige, spora administracija, lokalni “zahtjevi” i politikanstvo itd…

Primjer u Istri je golf igralište Marlera. Svaka godina, a ima ih već desetak, koja je izgubljena za razvoj terena je godina u kojoj nisu zaposleni radnici, nije bilo zarade i nije bilo poreznih uplata. Odustajanja od novih (proizvodnih) projekata isto nisu nepoznanica. Grčka ima više svojih “Marlera.”

Više o Grčkoj privatizaciji u članku i videu iz WSJ – vjerojatno najbolji koji sam do sada pročitao o Grčkoj krizi jer jednostavno ide dalje od samih “kriznih brojki” u predočavanju stvarnih problema Grčke, a zaduženost i kriza su samo posljedica tih problema. Pouka za Hrvatsku je mislim jasna. Ne želimo upasti u probleme kao i Grčka jer Hrvatsku EU neće spašavati. Samo rezanje javne potrošnje nije dovoljno, razvoj potencijala zemlje da stvara nova, produktivnija radna mjesta, porezne prihode i tako održi javnu potrošnju je nužan. Svakako želimo imati što manje “Marlera.”

(Video nisam mogao staviti direktno ovdje jer je u flash formatu a WordPress je izbirljiv. Svakako pogledajte kratku reportažu o razvojnim kočnicama Grčke koje su iste kao i hrvatske.)

02. kolovoza 2009

Obiteljsko srebro? Uistinu?

autora/ice cronomy

Predsjednik Mesić je bio zanimljivo izjavio neki dan da pokušajem promocije ideje da tržište određuje visinu cijena i kada će se one mijenjati, a ne nakakva dogovorna ekonomija.

Ipak, zbog ekonomskog kadra i mentaliteta u vladajućem HDZu ideja “dogovorne ekonomije” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju i ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ‘samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će biti i godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. (??) Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali HŽ je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Način prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

23. travnja 2009

Bravo Škegro! (2)

autora/ice cronomy

Prošlo je više od mjesec dana, ali dugujem komentar na ono “prepucavanje” Škegre i Stankovića. (Isprike. Ako netkome treba podsjetnik prvi dio posta je ovdje, a video tog zadnjeg dijela rasprave na “jubitu”.)

read more »

03. ožujka 2009

Bravo Škegro!

autora/ice cronomy

Nakon odgledanog gostovanja Škegre u Nedjeljom u 2 ostao sam ugodno iznenađen dozom žustre, ali oštre argumentacije i rasprave. Da bi bolje razumjeli o čemu je riječ morate pogledati emisiju, jer je nemam namjeru čitavu prepričavati već komentirati.

read more »

15. veljače 2009

Mirovinski tsunami – Becker & Ehrlich (UPDATE)

autora/ice cronomy

Bez obzira da li se radi o premjeru ili blogeru (čije izjave su na istoj razini kvalitete kod nas) prije nego dublje i značajnije krenemo u diskusije i izjave o važnim temama poput mirovinskog sustava, valja se dobro informirati. U Hrvatskoj ne fali radova o mirovinskom sustavu, a i strani radovi su iznimno poučni. Kao jedan uvod, ispod je članak iz WSJ koji su napisali nobelovac Gary Becker i Isaac Ehrlich davne 1994. Bez obzira na datum, članak je svijež u svom pogledu i identifikaciji problema mirovinskih sustava kao da je i jučer napisan. Poučci primjera Čilea, Singapura i Hong Konga su zanimljiv, financijska održivost i utjecaji na realnu ekonomiju mirovinskih sustava važni. Obratite pažnju na omjere radnika i umirovljenika. Projekcije koje i danas manje više vrijede su da bi 2020. u Americi omjerio bio oko 3 radnika za svakog umirovljenika, Njemačkoj 3 ili niže, a Japanu čak samo 2. U Hrvatskoj danas, ne u 2020., taj omjer je 1.4!

UPDATE – Donji članak iz WSJ baziran je na nizu radova Prof. Ehrlich-a i njegovih kolega na Sveučilištu Buffalo o mirovinskim sustavima, posljedicama, utjecajima i otvorenim pitanjima. Neke radove o pitanjima mirovinskih sustava možete pronaći na posvećnoj web stranici Prof. Ehrlich-a. Također, molim vas pogledajte njegov komentar na dnu ovog posta gdje ističe još više radova novijeg datuma i njegovu stranicu na RePEc. Gary Becker-a, nadam se, ne treba previše prezentirati, ipak, njegova RePEc stranica je ovdje.

read more »

04. listopada 2008

Ne Katedralama

autora/ice cronomy

Ovo ljeto sam imao priliku letjeti preko Plesa. Obišavši sve terminale i zgradu mogu dati neki empirijski sud o viđenom.

Međunardoni dolasci – nakaradno. Ovdje vrijedi opis Denisa Kuljiša u članku u Jutarnjem, o kojem sam pisao ovo ljeto. Sve je ograđeno šperpločama, uključujući prilaz kontroli putovnica i nakon toga čekaonicu za prtljagu. Drvena vrata kroz šper-zid, sa znakom zabrane otvaranja, ograđuju odlaske i dolaske. “Samo se krpa i majstoriše.” Zašto??

Domaći odlasci – strašno nakaradno; Kad sam ja čekao, kasno navečer, posljednji let, terminal je bio osvjetljen sa 7 golih žarulja, (bez ijedne lampe, svjetiljke, lustera) od toga 4 su bile obične 100W (a možda i manje). Uz žarulje, svjetlo je davalo i par ekrana iznad gateova. Naravno instalirane rasvjete nije moglo ni biti kad terminal nema pravi strop. Sve žice, kablovi i cijevi su bile na izložbi, a u pozadini crni, kao tek zagoren zid. Terminal nema wc, pa ako vam zatreba morate nazad iza osiguranja i onda opet kroz osiguranje. Osjećaj trećeg svijeta.

Domaći dolasci – dobro i jednostavno (valjda zato jer je i novo). Na dolascima i ne treba biti puno filozofije, ali bar da se ne hoda po šperločama. Međunarodni odlasci – ispada da je i jedini terminal koji je reprezentabilan i međunarodno usporediv. Sa barom, duty-freeom i (vrlo važno!) lako dostupnim wc-om.

Naravno da ovakvo izdanje zavrijeđuje renovaciju, tj. izgradi novo. Nema se šta više krpariti po “starom”. Sada je legitimno pitanje što i za koliko izgraditi. O potrebi i razlogu nove zgrade za Pleso sam već pisao. Kao i posljedicama izgradnje nepotrebno skupih arhitektonskih remekdjela – troškovi se na kraju svale na avio kompanije i letače. To svakako nije način za privuči više kompanija i više letača. A u slučaju Plesa, potencijalna situacija je još gora jer će novu zgradu financirati Vlada poreznim novcem svih građana Hrvatske i grad bez ikakve odgovornosti za potrošnju, a potom troškovi otplate kredita biti svaljeni na opet poreznike/letače.

Problem je jednostavan. Veliki gradovi (ili hoćemo-biti-veliki-grad poput Zagreba) troše prevelike svote novca, a ponekad i poreznog novca, za izgradnju aerodrosmkih katedrala, dok bi jednostavnije i jeftinije zgrade, koje ne opterećuju naknadno putnike glomaznim naknadama za isplatu troškova izgradnje, služile istoj svrsi. Pa tako i u Hrvatskoj sa izgradnjom 300 milijunskog novog Plesa.

Neidhardt – Novi putnički terminal učinit će zagrebačku zračnu luku vrhunskim svjetskim aerodromom i prvorazrednim obilježjem suvremenog identiteta Zagreba i Hrvatske.

Identitet nije svrha aerodroma! Zato se IATA pobunila i rekla “Ne želimo plaćati katedrale!” Članak (ispod) od prije 2 i pol godine u WSJ objašnjava probleme političke ekonomije izgradnje aerodroma, tko ih plaća, tko i što bi ih trebalo isplaćivati, tj. kroz koje prihode (ne porezne) te ustrojstvo aerodroma.

read more »

Oznake:
08. kolovoza 2008

Nedostatak hrabrosti i brodogradnja

autora/ice cronomy

Glavni ekonomist ZABAe i to-the-point-guy Goran Šaravanja iz nedavnog intervjua za Poslovni Dnevnik.

Je li u tom pravcu potrebno restrukturiranje brodogradilišta?
– To je jedno od ključnih pitanja. Bitno je restrukturiranje. Ovaj model nije dobar – hrvatski porezni obveznici su do sada platili više od dvije milijarde eura brodogradilištima. Način na koji državna brodogradilišta funkcioniraju nije više održiv. Reforma brodogradilišta ne znači nužno nestanak te industrijske grane. Nemamo prostora za pregovaranje i odugovlačenje. Ako Vlada da još jednu financijsku injekciju, povećat će se proračunski deficit i moglo bi se narušiti zasad dobro raspoloženje investitora prema Hrvatskoj.

Mislim da je ovo fin način za iskazati jednu nepoželjnu istinu o brodogradnji i iskrivljenom ekonomskom stavu u Hrvatskom društvu – gubitci u Hrvatskoj su socijalizirani, dok je profit uvijek privatan. Podsvjesno javnost to vjerojatno i zna, ali tek kad bi to stvarno shvatila bilo bi “jao si ga meni” za političare.

Je li tržište rada pripremljeno za takvo restrukturiranje?
– Zamislite da su brodogradilišta poslovala efikasnije i da se taj novac koristio drugdje. Ako tako postavite pitanje, možemo samo zamisliti bi li stopa nezaposlenosti bila tako visoka. Zbog sadašnjeg stanja hrvatska brodogradilišta u privatizaciji, o kojoj se govori, sigurno ne bi postigla dobru cijenu. Ipak, bio bih sretan kada bi se sva brodogradilišta moglo privatizirati, jer bi to značilo da smo ih uspjeli postaviti na zdrave noge i da privatni investitori tu vide priliku.

Javnost i političari uvijek razmišljaju o onome što jest ili što će se neminovno dogoditi. Čim gore, to se više koncentrira na tom događaju + medijski spin i pomama za lošim vijestima samo stvaraju opaki krug. Ekonomisti razmišljaju o onome što je moglo i može biti – propuštene prilike i oportunitetni troškovi. Problem je da javnost, u funkciji birača, i naravno političari ne žele razmišljati o tome što je moglo biti. Jednostavno je neugodno.

Što učiniti da se smanje inflatorni pritisci?
– Smanjenjem javne potrošnje smanjila bi se potražnja. Prvi signal će biti rebalans proračuna. Država može pridonijeti reformama kojima bi se usporio rast rashoda. Evidentno je da se reforme ne mogu provesti preko noći, no potrebno je više hrabrosti. Neke reforme nisu ugodne, ali ih je nužno provesti zbog nas samih.

Ja sam bio slikovitiji neki dan. Da se citiram …. “Za to treba vizija i politički …um… cohones.” 🙂

(O brodogradnji dolazi jedan veći post, nadam se za koji dan, prije leta.)

21. srpnja 2008

Denis Kuljiš zakucava! (on to može)

autora/ice cronomy

Tko je mogao zamisliti da će jedan zabavno-informativni članak Denisa Kuljiša u Nedjeljnom Jutarnjem o novom Bombardierovom zrakoplovu Q400 u floti državne avio kompanije rezultirati …. povikom i pokudom o neadekvatnosti i ostarijelosti aerodromske zgrade Pleso, između ostalih. Kuljiševo riješenje: Pleso treba što prije privatizirati. I to nije riješenje samo za Pleso, već i ostale aerodrome, morske luke i autobusne kolodvore.

Krivca za “skandal” možemo svijećom tražiti. Croatia će reći da gradu aerodrom nije prioritet, da otežava privatne investicije ili nešto treće. To možda i je točno. Bandić planira još jedan stadion, uz novi Maksimir. Grad će uperiti prste u Ministarstvo prometa i Vladu. Država je vlasnik pa neka ona napravi prvi korak, započne izgradnju nove zgrade, itd. u krug…. Brigo moja pređi na drugoga. Zato najbolji dio Kuljiševog osvrta je zaključna rečenica.

Ne­pre­vla­di­vi so­ci­ja­li­zam i ne­i­sko­rje­nji­va ko­ru­pci­ja u dje­la­tno­sti­ma gdje ne­ma ni­ka­kve kon­ku­ren­ci­je, to je naj­ve­ća bo­lest hr­vat­skog društva.

Amen. Čitalj dalje.

read more »

15. studenoga 2007

Svi su liberali … ?

autora/ice cronomy

Ima još bloger koji su objavili rezultate političkih testova. Mrak i ZvoneRadikalni dolje među komentarima, a valjda će i na svojim blogovima. Neki već jesu. BezKomentara, Digresije, MasterMind, WoolfWoodsCrowd, Aristonov. Valjda će biti još njih, pogotovo političari-bloger. Ožbolt? Lesar? Tadić? Isprike ako neke nisam istaknuo, jer ih nisam vidio. Zanimljivo kako svi ispadaju pro-liberalizam, ali sa lijeve strane. Gužva je u poljima između Pusićke i Jurčića. Pro sloboda i pro država. Heh! Moja preporuka je da oni koji mogu uzmu i englesku verziju pa vide da li rezultati odstupaju od hrvatske. Zvone je rekao da je gdje i ja, pa tako neću imati monopol na liberalizam u blogosferi. I bolje.

Što se tiče toga, još kad bi Adriatic Institut pokrenu blog bilo bi odlično. Do onda, pročitajte članak Nataše Srdoč Samy u business.hr, u kojem analizira posljednje izvješće Europske Komisije, uglavnom negativno za ovu Vladu. (I neki komentari teksta su dobri) Uglavnom već znamo da je pravosuđe loše, procesi slabi i tromi, korupcija velika. (Da li slabo pravosuđe uzrokuje veću korupciju, ili obrnuto?) Kod ekonomske politike Nataša postavlja pitanje: Je li vodeći motiv ekonomske politike stvaranje efikasnog tržišnog gospodarstva koje će ostvariti više stope ekonomskog rasta odnosno viši životni standard za hrvatske građane ili je motiv ostanak na vlasti?” Gledajući na polet subvencija ove godine odgovor je jasan, ali da li promjena donosi nešto novo? Da li će subvencije, pogotovo zombi poduzećima spasti na EK prihvatljive granice ako SDP dođe na vlast? Ne nadajte se. Prigovori su i na privatizaciju koja nije išla dovoljno daleko i “državna intervencija u privatni poduzetnički sektor ostala značajna.” Da li će se to promjeniti sa promjenom vlasti? Koliko znamo SDP ne planira nastaviti privatizaciju. Porezni teret je građana je među najvišima u europi i iznad prosjeka zemalja OECDa, a nismo bogati kao te zemlje. Kako su onda možemo priuštiti visoke poreze i uvođenje novih? Itd itd…

Odlično i ključno pitanja koje Nataša postavlja na kraju je jednostavno: Je li Vladinim dužnosnicima jasno da su nezavisno i djelotvorno sudstvo, zaštita vlasničkih prava, provođenje zakona, vladavina prava, uspješna borba protiv korupcije na visokoj razini preduvjeti uspješnosti daljnjih reformi i koja je to Hrvatska koja je zadovoljna ovogodišnjim izvješćem?A odgovor? Da li je nekim drugi dužnosnicima jasno, ako ovima već nije? Lako je deklarirati u kampanji da “nama jest”, ali stvarno pitanje je: Da li će imati poticaj to promjeniti?

%d bloggers like this: