Prije nego se pozabavimo novim proračunom i zaduživanjem koje slijedi, mislio sam napisati neka razmišljanja u vezi SDPovog prijedloga za poboljšanje standarda. Već se komentiralo o njemu na pollitici i SDPovci Marija Lugarić i Hrvoje su pročešljali kroz njega, svatko na svoj način. HSU je u promjenama davanja za mirovine odmah vidio ugrožavanje visine mirovina. Riješenje SDPa traži nominalno povećanje neoporezivog djela plaće za 300 kuna u promjene doprinosa, nije jasno koliko dugo bi to povećanje standarda trajalo, te program skriva uvođenje poreza na kapitalnu dobit kako bi se nadoknadili prihodi. Ja sam na pollitici komentirao u kratko, no nešto mi je promaklo spomenuti. U prijedlogu SDP se ne govori pretjerano utjecaj ovakvih mjera na lokalne proračune i time na regionalni razvoj. U predizbornoj kampanji SDP je stavljao veliku važnost upravo na ravnomjerniji razvoj regija i rekrutirao stručnjaka specijaliziranog u tom polju, dr. Branka Grčića.
U prezentaciji autori napominju da “povećanje neoporezivog dijela plaće uz promjene doprinosa za mirovinsko osiguranje ne umanjuje prihode države i lokane i regionalne samouprave s tog osnova.” Ministar Šuker je nasuprot toga objasnio da bi povećanjem neoporezive osnovice plaće, lokalne vlasti izgubile više od 400 milijuna kuna pa su takve odluke teške. Kome vjerovati? Ne strankama naravno. Zdravom razumu. Jedna napomena u prezentaciji je nedovoljna da bi se uvjerilo bilo koga kako se proračuni lokalnih samouprava ne mjenjaju ovim prijedlogom. Mjenjanje poreza na nacionalnoj razini itekako utječe na prihode lokalnih vlasti. Pošto je sastavljanje proračuna lokalnih jedinica više umjeće nego računovodstvo (što čini “odluke teškim”), teško je znati točno kakav bi bio utjecaj. Oko 56% prihoda lokalnih jedinica su porezni, ali većina ih je zajdnička sa središnjom državom. Lokalni porezi čine samo 4% lokalnih prihoda. Lokalna vlast ima malo porezne autonomije. Mnoge jedinice imaju kao glavni izvor prihoda manje učinkovite neporezne prihode (poput visokih komunalnih naknada). Neke jedinice pak su fiskalno potpuno neodržive bez državne potpore, tj. ne bi trebale ni postojati kao samostalne općine. Tako problem fiskalne centralizacije još uvijek ostaje.
SDP se diči time da ima bolje stručnjake od HDZa, ali samo ih imati, a ne koristiti je ista stvar. Pitao sam na pollitici da li je dr. Grčić potpisao ili radio na izradi ovog prijedloga. Da li je upozorio da se ovakvo potencijalno smanjuju prihodi lokalnih proračuna? Da li je ovaj prijedlog usklađen sa programom fiskalne decentralizacije u svrhu regionalnog razvoja? Da li u SDPu tokom izrade raznih prijedloga surađuju svi kompetentni u određenim grana, ili postoje razno razni tabori i vrijeme čekanja za riječ s obzirom na staž? Ovakvi Linićevi prijedlozi, kao ministra financija u sijeni, su političke naravi. Gdje je nestao Crkvenac, netko tko je stvarno bio ministar financija i koji bi trebao znati više o ovome? Što hoću reći je, da li ima smisla predlagati kratkoročna i uska rješenja koja ostavljajau za sobom niz nerješenih problema (poput fiskalnih rashod i fiskalne decentralizacije)? Takva rješenja nemaju velike šanse za proći u Saboru dok kod vladajuća stranka, ionako bezidejna, uvijek može reći “tako se zakida ova ili ona stavka, ne mogu se donositi takve odluke sada.” Što je potrebno i jedino moguće jest veća reforma i promjena sustava rashoda i prihoda na državnoj i lokalnoj razini. Pitanje je uvijek kako krenuti u to; slučaj-po-slučaj ili napasti više problema pragmatično odjednom?
U Hrvatskoj je vrijeme rješenja pojedinačnih problema u ekonomiji bez turbulencije u svim sektorima manje više prošlo, ali prolazi i vrijeme kad su veće reforme koje zadiru u više sektora, više izvora prihoda i rashoda lakše za progurati. Na razradi takvog prijedlog može se raditi godinu dana i više u stranci, sa više stručnjaka i jasnim projekcijama i sektoralnim utjecajima. No, tada to postaje sveobuhvatna platforma stranke i političke opcije, sa kojom se traži mandat. Umjesto toga, SDP kao najveća oporbena stranka, ima brdo mini prijedloga i “riješenja” pojedinačnih problema kao da postoje u vakumu, odvojeni od drugih djelova ekonomije. Jedno riješenje za zdravstvo, jedno za mirovine, jedno za regije, sada jedno riješenje za životni standard, itd. Ni jedna stranka nema nema lidere. Ni u vladajućoj stranci, a ni u opoziciji nema sveobuhvatne platforme prema kojoj se mogu očekivati sveobuhvatna riješenja umjesto ho-ruk prijedlozi kako problem dođe. Kakva vlast, takva i opozicija.
Cronomy.org 