Ekonomija i Hrvatska
BANKA – Komentari Why Nations Fail VoxEU … Europe’s leading economists Greg Mankiw
Bivši američki ministar obrane i veleposlanik u NATOu Donald Rumsfeld i sadašnji makedonski ministar vanjskih poslova Antonio Milososki, pišu u WSJ o proširenju NATO saveza na Hrvatsku, Makedoniju i Albaniju. Cijele komentare/mišljenja možete pročitati na opinionjournal.com. Ja sam izdvojio par zanimljivih paragrafa ovdje u moj kraći komentar.
Zanimljiva diskusija se razvila na pollitici oko Hrvatskog pristupanja NATO paktu. Pollitika.com služi svojoj svrsi, razne građanske inicijative se predstavljaju zajedno sa svojim interesima, stvara se rasprava (ponekad argumentirana, ponekad ne) oko ulaska i ne ulaska Hrvatske u NATO, tko bi to trebao odlučiti (referendum da ili ne). Ja pozdravljam sve građanske inicijative kao zdrav produkt demokratskog duha, koje potom i osnažuju tu istu demokraciju. Iako se možda ne slažem sa ciljevima i namjerama, mislim da su sve te inicijative na kraju dana sa više dobrobiti za diskusiju nego troškova. Mnogo je argumenta i podatak izneseno potpuno krivo ili loše prezentirano. To je ono što ne pozdravljam – loše argumentirana rasprava, uglavnom u ekonomskom smislu, pogotovo oko financijskih troškova i benefita ulaska tj. neulaska u NATO savez.
Razmišljao sam koji naslov da stavim, postojeći ili nešto u stilu “Velika Depresija je bila lunapark.” Ovo je podatak o nezaposlenosti u Zimbabveu. Koliko je precizan je sasvim nebitno. Za vrijeme VD nezaposlenost u Americi je dostigla 25% i stanje znamo kakvo je bilo. Sa situacijom gorom od te u Zimbabveu i godišnjom inflacijom od 150,000%, standard života je efektivno gori nego u kamenom dobu. Zanimljiv je podatak da je u Zimbabveu potrebno 96 dana za otvoriti poduzeće, a u Hrvatskoj “samo” oko upola manje. 45 po podacima Svjetske Banke. To “samo” je zapravo mala razlika…trebala bi biti veća. Ako u najrazvijenijim poduzetničkim zemljama zapada treba između 2-5 dana, u Hrvatskoj bi cilj trebao biti 15tak. Ali, Hitrorez je u kanti izgleda.
Iz današnjeg WSJ, predsjednički kandidat u Zimbabveu, Morgan Tsvangirai, piše o stanju u zemlji. Vrijedi pročitati.
Freedom for Zimbabwe
As the March 29 election in Zimbabwe approaches, the cards are clearly stacked in favor of President Robert Mugabe and his ZANU-PF party. Draconian legislation has curtailed freedom of expression and association. Daily, the representatives of the Movement for Democratic Change (MDC), the political party that I lead, are harassed, tortured, imprisoned without trial and even killed.
Economic mismanagement by Mr. Mugabe’s government is an even more serious problem. Zimbabwe’s inflation and unemployment rates are 150,000% and 80% respectively. Infrastructure is crumbling, and education and health-care systems have collapsed. Life expectancy is now among the lowest in the world, having declined, since 1994, to 34 years from 57 years for women, and to 37 years from 54 for men. Some four million of my fellow citizens have fled the country, taking with them both human and financial capital.
“Problem naše ekonomije je politika.” – Komentar na članak u Jutarnjem.
“Šime Lučin je, odgovarajući na stalno HDZ-ovo vraćanje u raspravama na razdoblje od 2000. do 2003. g., podsjetio da je SDP kad je 2000. g. došao na vlast zatekao groblje u zdravstvenom sustavu, za koje je kriv i Hebrang. HDZ-ova vlast je uništila 500 tisuća radnih mjesta, umirovljenicima pokrala mirovine, a o nelikvidnosti i uništavanju poduzeća privatizacijom imat ćemo još prilike govoriti.” iz saborske “rasprave”
Da, politika i politička rasprava je uvijek bila pravi problem naše ekonomije. To je vidljivo iz prošlotjedne rasprave oko SDPovog prijedloga izmjena doprinosa za zdravstveno i mirovinsko. Mislim da je fer istaknuti da je ovakav prijedlog jedan, ako ne i jedini, konkretni, kratkoročni prijedlog ublažavanja inflacijskog udara na plaće. No, to ne znači da je kvalitetan ili da ga je HDZ trebao prihvatiti. Prijedlog je više političke prirode, radi “elektivnosti” i kao uvijek u hrvatskoj politici, kako bi jednog dana SDP imao argument da su oni predlagali promjene dok HDZ nije. Eh.
Malo boljih vijesti na inflacijskom frontu. Za Veljaču 2008. godišnja stopa inflacije bila je 5.8%. DZS u svom priopćenju kaže:
Najveći doprinos smanjenju indeksa potrošačkih cijena u veljači 2008. u odnosu na siječanj 2008. imale su cijene prehrane i bezalkoholnih pića (za -0,29%), odjeće i obuće (za -0,02%) dok su doprinos povećanju imale cijene stanovanja, vode, energije, plina i drugih goriva
(za 0,09%), cijene pokućstva, opreme za kuću i redovitog održavanja, ugostiteljskih usluga te cijene ostalih dobara i usluga (za 0,03%).
Da li je to posljedica Vladinog “backroom dealing”, što bi značilo jednokratno smanjenje cijen, ili bi se trend pada mogao nastaviti, ili bi pak godišnja stopa ostala na nekih 5.5% još je za vidjeti. Na jednoj strani, cijene nafte (na oko $110) i ostalih sirovina pojačavaju inflatorne pritiske. Na drugoj, Vlada i HNB se bore sa inflatornim očekivanjima, jedino što i mogu napraviti. Prekid u trendu rasta je dobrodošao razvoj događaja, no svakako da je prerano za objavljivanje i djelomičnog uspijeha. Ovo je i dalje neprihvatljivo visoka stopa inflacije. Za očekivati je da će političari ipak iskoristiti šansu i objaviti kako njihovi potezi daju rezultate. Kao.
E da, i ja sam se malo “ulinia”, pa uz isprike dajem mali “plan rada” o temama koje bi trebalo spomenuti, pisati i diskutirati. Posljednjih par tjedana baš i nije bilo kratkoročnih događaja koji su me zagolicali. Da, turbulencija na tržištu dionica je postala tema za Dnevnik, no ja još nisam uvjeren da je ono u Hrvatskoj postalo silni ekonomski pokazatelj ili faktor. Na dobrom je putu i vrijedno pažnje, no mislim da sa samo malo iznad 200 registriranih broker možemo još pričekati sa nekakvom mogućom raščlambom i pridavanjem veće važnosti od koje trenutno prirodno ima. Evo, ovaj tjedan HDZ sa Okom Sokolovim se obrušio na HNB. Živa smijurija od argumenata, em oko tečaja, em oko izvješća HNBa – propusti u izvješću HNBa. Mariću, šta je sa propustima u “izvješću” Proračun?
Ali, nije prvi put da se HDZ i HNB/Rohatinski namjere, a tko je prošli put upao u gusti problem? Sjeća se netko? Možda bi Marića netko trebao podsjetiti. Da, tu je i novi, izglasani proračun. Ali što sa njime?
On je, u ovom obliku bez ikakvih većih zahvata i reformi samo računovodstvena vježba, tko dobiva više, tko manje. Promjena u zdravstvenom sustavu, brodogradnji, subvencijama, decentralizaciji, poreznoj politici, stopama … – sve manje-više što i EU traži – nema. Bacanje više novca na iste sisteme ne smatra se reformom. Bez reformskih poteza i/ili naznaka promjene fiskalne politike na rashodovnoj i prihodovnoj strani, nema pravog mesa. Ili, kako je Anto Bajo iz IJF opisao proračun u tri riječi u svom Osvrtu – „Dakle, ništa novoga“. O čemu onda raspravljati u vezi proračuna? Ostaje nam neko teoretsko diskutiranje. Trebalo bi tako spomenuti nedostatne informacije i analize u vezi deficita, zaduživanja i smjera javnog duga. Već smo upoznati sa raznim procjenama veličine deficita. Da Svjetska banka ima jednu cifru, MMF drugu, kao i razlike među domaćim analitičarima. Što stoji iza toga? Ako uključimo/isključimo fondove van proračuna (poput mirovinskog) ili jamstva HBORu, dobivamo drugačije brojke.
Potom, razlike su u proračunskim klasifikacijama – državni proračun, proračun opće države, konsolidirani proračun. U medijima se objavljuje uglavnom deficit opće države od 2.3% za 2008. Ali, on je baziran na Vladinoj neobjavljenoj procjeni konsolidiranog proračuna opće države. Primjetite (ako već niste) da se uvijek citiraju prihodi i rashodi državnog proračuna, ne proračuna opće države koji sadrži vanjske fondove i proračune lokalnih jedinica. Ne koriste se ti brojevi jer ih službeno i javno zapravo nema
No, postoji problem i sa tim državnim proračunom za koji jesu objavljeni podaci. To je gotovinska bilanca, što podrazumjeva novac koji država potroši i primi ove godine. Aktualni deficit za ovu godinu. Konsolidirani proračun uključuje vanjske fondove poput mirovinskog, ali je opet gotovinski. U analizu i razmatranje se ne uključuje promjene vrijednosti državne imovine kao ni buduće obaveze od strane države (ponajviše kroz mirovinski fond). Bolja i ekonomski ispravna mjera proračunske bilance (deficita ili suficita) je ciklički podešen deficit, ili deficit pod punom zaposlenošću – koliki bi bio deficit da je ekonomija pod punom zaposlenošću, tj. proračun usklađen za fazu poslovnog ciklusa. Osim toga, takav deficit bi onda trebalo namjestiti za inflaciju, kako bi dobili ispravnu sliku da li država realno koristi više resursa nego što ih prima. Razlike između gotovinskih-aktualnih i namještenih proračuna je ekonomski relevantna.
2) Potom, druga, posebna priča je zaduživanje i najava da će se ići na zaduživanje kroz izdavanje obveznica vani, umjesto na domaćem tržištu. Iako su najavljena nova zaduženja manja, i uglavnom se refinanciraju postojeći dugovi, ipak dolazi do redistributivnih efekata. Dok to ima smisla s obzirom na trošak zaduživanja (vanjske kamate su niže od onih na domaćem tržištu), nužno dolazi do odljeva sredstava van zemlje, umjesto njihove redistribucije između poreznika i kupaca obveznica unutra zemlje. Mirovinski fondovi se žale na depresivne cijene obveznica, što dovodi do crvenila, jer se posljednjih godina država zaduživala obveznicama samo na domaćem tržištu. Kamate na ta zaduženja (prinosi) su shodno tome porasle i kreću se iznad 5.3% (5-godišnje domaće obveznice sa valutnom klauzulom) i 5.9% za čiste kunske obveznice. Prinosi na stranim tržištima su za čitav postotni poen niže. (Prinos i cijene obveznica se kreću u suprotnom smjeru).
Da li su redistributivni efekti takvog zaduživanja jedini faktor o kojem treba misliti? Kako bi bilo da država relaksira obavezu mirovinskih fondova da pod 50% imovine spadaju državne obveznice? Pravilo za kvalitetno i profitabilno investiranje je … Diversifikacija, Divesrifikacija, Diversifikacija. Nije najkvalitetnije riješenje da pola svih jaja ide u jednu košaru.
3) Pod tri, tu je sve-prisutna inflacija. Jedan post u stilu „Inflacija – Making Sense“ bi svakako bio uredu. Dosta je, ne sasvim pogrešnih, ali dosta mutljivih argumenata i objašnjenja po medijima. Začudo u Hrvatskoj, kao zemlji sa hipeinflacijom u svojoj povijesti, nema mnogo radova oko inflacije. Ali recimo 4-5 koji se bave direktno mogućim uzrocima inflacije treba spomenuti i rezimirati kako bi stavili sadašnju veću stopu inflacije u perspektivu. Što ako inflacija kako se upotrebljava u medijima nije dovoljno dobra definicija? Što ako postoji problem precjenjivanja sa našim indeksom potrošačkih cijena? Imaju ga druge zemlje, da li smo mi drugačiji? Inflaciju bi trebali definirati kao kontinuirani porast svih cijena u zemlji, tako da jednokratni skokovi cijena hrane i energije, ionako varljivi zbog sezonskih faktora, nisu dovoljni za objavu elementarne nepogode inflacije. Ali, redefiniranje ne uklanja problem, može ga jedino prosvjetliti. No, svi prognoziraju inflaciju za sigurnih 5% i više ove godine što bi značilo da će veći rast cijena biti kontinuiran. Nadajmo se da neće biti i veći. Da li je i tih 5% strašno. Kako za koga, ali svakako da nije nemoguće spustiti tu stopu. Kako? Da li je riješenje (ili uopće problem) na makro ili mikro levelu? (Da li to netko spominje produktivnost?)
4) Pod četiri, dolazimo do konkretnijih mikroekonomskih „problema“. Počnimo sa nužnom reformom zdravstvenog sustava. Izgleda da se počelo, iako samo šaptom, pričati o tome. Novi Ministar zdravstva ima neke ideje. Oporba ima svoje, ne pretjerano koherentne ideje (Jurčić kaže da se neke bolnice moraju zatvoriti, Ostojić kaže upravo suprotno, da se ne smiju.) Koja je onda SDPova pozicija?) Ključna je promjena u načinu razmišljanja oko zdravstvenog sustava. Prema tome, treba odrediti par temeljnih načela zdravstva u kontekstu javnih financija i po čemu se to tržište, razlikuju od klasičnih tržišta. Što sa troškovima, tko ih plaća, od kuda dolaze? Koja je uloga tržišta, koja je uloga države? Efikasnost ili jednakost kao najvažniji princip? („Čik pogodi“ pitanje, jer sad nemamo ni jedno od ta dva.) Jedan post je nedovoljan za pokriti sva pitanja, ali to je očito. Diskusije o poboljšanju zdravstva nikada neće prestati ni u jednoj zemlji, zbog temeljnog ekonomskog principa – ljudi uvijek žele više nego što mogu imati. Zdravstvo je ogromna tema, ogromne važnosti i na kraju dana je na svakom društvu da ga riješi shodno svojim socijalnim načelima, ali i ekonomskoj snazi. Neki osnovni ekonomski principi i općenito zdrav razum se moraju poštivati, da ne bi završili opet sa ovim što imamo – ekonomski bolestan zdravstveni sustav temeljn na populističkim principima više nego ičem drugom.
5) Peto je isto mikroekonomska tema – privatizacija. Konkretnije, privatizacija brodogradilišta. Za sada, jedino Uljanik je najavljen za ovu godinu kao siguran kandidat. I odmah se javlja silna opozicija i čuđenje. Zašto Uljanik, kad jedini dobro radi? Šta ne bi još mogao ostati u državnim rukama? Tu je i argument „obiteljskog srebra“ – važnije je tko je vlasnik, tko se može busati u prsa, nego kolika je produktivnost, i tako dobrobit za društvo, tog „srebra naših očeva.“ Zar uistinu?
Anyway, stati ću da ne odužim. Nastojati ću ići redom, uz tu i tamo koju digresiju.
Na novom blogu tabula rasa, Tanja Rudež postavlja pitanje, “Da li nam treba ovakav HAZU?”, bazirano na njenom prisustvovanju predavanju akademika Silobrčića koji navodno često kritizira HAZU. Kažem navodno jer znam jako malo što to točno HAZU radi, tj. čemu služi. [sic] Prihvatiti ću da je to posljedica moje neukosti ili primitivnosti pošto nisam akademik, no razmislite o najvažnijoj poanti u postu.
Bira se i u Vermontu i Rhode Islandu, ali rezultati ove dvije države je gdje su sve oči uprte. Rezultati su važniji i od same pobjede, pogotovo za Clinton, jer će na osnovu njih pasti odluka da li nastaviti kampanju ili će momentum odnjeti Obamu sve do nominacije u Lipnju. Jasna i široka pobjeda u jednoj od 2 velike države daje razlog Clintonici da nastavi kampanju iako ne smanjuje razliku u delegatima i još uvijek ostavlja Obamu kao najvjerojatnijeg kandidata; tjesna pobjeda Hillary stavlja pod upitnik njenu kandidaturu. Clinton je do prije mjesec dana uvjerljivo vodila u obje države, dok danas ima samo manje vodstvo u Ohio. Suma sumarum, najvjerojatnije je interpretiranje rezultata nakon ovih država, prava poslastica za armchair political analysts. Texas je pogotovo zanimljiv jer sadrži popularno glasovanje i caucuses na kojima se dodjeljuje trećina delegata. Da ne dužim sa već poznatim informacijama za one koji prate i pate od “političkog svrbeža,” evo par slika i interaktivnih grafova.
Yo! Learn somethin’. Rap version of Mankiw’s 10 Economic Principles by Rhythm, Rhyme, Results and Tommy Boots. You can read the lyrics here.
The official 10 Economic Principles are below.
Cronomy.org 