Više od SDPovom prijedlogu

autora/ice cronomy

“Problem naše ekonomije je politika.” – Komentar na članak u Jutarnjem.

“Šime Lučin je, odgovarajući na stalno HDZ-ovo vraćanje u raspravama na razdoblje od 2000. do 2003. g., podsjetio da je SDP kad je 2000. g. došao na vlast zatekao groblje u zdravstvenom sustavu, za koje je kriv i Hebrang. HDZ-ova vlast je uništila 500 tisuća radnih mjesta, umirovljenicima pokrala mirovine, a o nelikvidnosti i uništavanju poduzeća privatizacijom imat ćemo još prilike govoriti.” iz saborske “rasprave”

Da, politika i politička rasprava je uvijek bila pravi problem naše ekonomije. To je vidljivo iz prošlotjedne rasprave oko SDPovog prijedloga izmjena doprinosa za zdravstveno i mirovinsko. Mislim da je fer istaknuti da je ovakav prijedlog jedan, ako ne i jedini, konkretni, kratkoročni prijedlog ublažavanja inflacijskog udara na plaće. No, to ne znači da je kvalitetan ili da ga je HDZ trebao prihvatiti. Prijedlog je više političke prirode, radi “elektivnosti” i kao uvijek u hrvatskoj politici, kako bi jednog dana SDP imao argument da su oni predlagali promjene dok HDZ nije. Eh.

Fer je istaknuti i ispravno mišljenje zakonodavaca da porezi na plaće bi trebali biti raspodjeljeni na radnike i poslodavce. No, ono što je važno istaknuti je da zakonsko razlikovanje tko plaća porez na plaće, da li kompanija, poslodavac ili radnik, potpuno nevažno. Nažalost za pravnike i zakonodavce, pravna analiza tko plaća porez ne daje nikakve odgovore i ne služi gotovo pa ničemu. Prvo, staro pravilo kaže da kompanije ne plaćaju porez, plaćaju ih ljudi. Samo fizičke osobe mogu plaćati porez, bilo potrošači, radnici, dioničari. Ako je osoba poslodavac i radnik u isto vrijeme (samozaposlen) nebitno je kolika je stopa koju plaća jedan ili drugi – sve se svodi na istu osobu. Drugo, uz te stope poreza na plaću, treba dodati i granične stope na dohodak kako bi se dobile efektivne stope poreza na prihod od rada. U predlaganju određenih poreznih promjena, takve stvari se uvijek komotno zaborave.

Srž SDPovog prijedloga (možete pogledati njihovu prezentaciju i prijedlog izmjene zakona) je povećanje porezne osnovice za 300 kuna, prebacivanje stope poreza/doprinosa od 4% sa radnika na poslodavca, potom smanjenje poreza/doprinosa za zdravstvo koje plaća poslodavac za 4%, i kao zadnje predlaže se uvođenje poreza na kapitalne prihode kako bi se nadoknadio pad državnih prihoda uzrokovane tim izmjenama. Računa se da bi prosječno arbitralno i nominalno povećanje plaća bilo oko 5.75%. Sa inflacijom koja je u posljednja tri mjeseca bila veća od toga, da li bi došlo do realnog povećanje je upitno. (ehm)

Porezni inžinjering na ovakav način više maže oči, nego što stvara pravu razliku za radnike. Vjerojatno najglavnije pitanje za razmotriti (i tu može biti razlike u mišljenju) je, da li ovakve promjene mjenjaju odluku o radu i odmoru (labor-leisure)? Možda, ako je plaća nešto veća, ljudi će raditi više sati, no ako je realno ista vjerojatno neće potaknuti više radnih sati. Odgovor ovisi i o uvođenju novog poreza koji bi utjecao na relativne plaće među indistrijama kao i mjenjanje postojećeg “starog” poreza. Stari porez je dobar porez kaže “poslovica”, te svako novo uvođenje poreza mjenja postojeći porezni teret na koji su akteri navikli u novi koji mjenja odluke o ekonomskoj aktivnosti. I samo povećanje nominalnih plaća ima utjecaj na potražnju za radom. Možda ja nisam dobro isčitao prijedlog izmjene zakona, ali ne vidim kako to prosječno povećanje nominalnih plaća od 5.75% ne znači povećanje cijene rada.

Ali, da bi dobili ispravan odgovor na to pitanje, u analizi bi morali ukloniti bilo kakav prihodovni efekt ovakve promjene poreza i koristiti samo efekt substitucije. Analiza koja je mislim malo neprimjerena za blog (eventualno bi se mogli prenjeti rezultati takve veće napravljene analize, pa ako netko zna…)

Ono što treba razmotriti i razumjeti je tko zapravo plaća te doprinose, i.e. da li ima veze koga se tereti, zaposlenika ili poslodavca. Ključni podatak je cjenovna elastičnost ponude rada, tj. koliko se ponuđena količina rada promjeni kao odgovor na promjenu cijene rada – plaću. Ukupna ponuda rada je uglavnom, dugoročno, neelastična (ili inelastična). Dugoročno gledano u zemlji postoji određena, ukupna dostupna količina rada, slično ukupnoj količini zemlje. Ako je dostupna količina takvog inputa fiksna, cjenovna elasitčnost je nula. Da, imigracija povećava ponuđenu količinu rada, no u Hrvatskoj je ona zanemarivo mala, i zapravo vjerojatno zbog negativnog demografskog prinosa imigracija samo održava dostupnu količinu ponude rada konstantnom (ako uopće imamo toliko visoku stopu stopu imigracije). Čak i u zemljama sa velikim stopama imigracije i dobrom demografskom slikom, poput Kanade i Amerike, cjenovna elastičnost ponude rada je oko nule, tj. neelastična. Takva krivulja ponude rada na grafu je vertikalna.

Političari bi nas voljeli uvjeriti da je važno tko plaća i da se postiže neki društveno vrijedni i plemeniti cilj sa raspodjelom. Iako je društveno i legalno prihvatljivo da se obaveza plaćanja doprinosa podjeli, po mogućnosti podjednako, između radnika i poslodavca, ekonomski gledajući radnik je uvijek na gubitku jer porez na plaću se uglavnom svaljuje na njegova leđa. Gotovo pa da je i nebitno od koga se zakonski ubire doprinos, kolika je stopa poreza na zaposlenom, a kolika na poslodavcu. Ako je ponuda rada potpuno neelastična, sav teret doprinosa na plaću pada na radnika tako da je tržišna plaća niža točno za veličinu stope doprinosa. Da li radnik plaća 16%, a poslodavac 4%, ili radnik plaća 1% a poslodavac 19%, ili pak poslodavac plaća čitavih 20%, nema nikakve razlike. Tržišna plaća radnika je uvijek niža za svih 20% a količina rada ostaje ista. Ako je ponuda rada vrlo neelastična, većina tereta doprinosa na plaću pada na radnika, dok nešto pada i na poslodavca što bi značilo da je netočno reći kako nema novog poreznog tereta na poslodavca.

Nadalje, trebalo bi imati na umu i neke subtilnije efekte na razne demografske skupine. Primjerice, dok ukupna ponuda rada u ekonomiji je vrlo neelastična, ponuda rada za određene skupine je možda manje inelastična. Mladi su fleksibilniji u svojoj ponudi rada, u nekim zemljama žene su puno fleksibilnije, kao i privremeni radnici ili kako se u Hrvatskoj zovu “na određeno vrijeme” gdje se radni ugovor obnavlja (ako se obnavlja) svakih par mjeseci. Dobro, treba razlikovati između radnika koji svojevoljno žele biti privremeni radnici i onih koji su prisiljeni na takve ugovore kao dominantne odlike tržišta rada u Hrvatskoj, no treba obratiti pažnju na moguće negativne efekte participacije tih skupina u radnoj snazi i općenito u količini ponuđenih sati. Sa krivuljom manje neelastičnosti ponude rada (ona više nije vertikalna) promjene stopa doprinosa mogu dovesti do smanjenja količine rada.

Spomenuti ću još jednu stvar koju treba imati na umu u vezi doprinosa. Hrvatska nema zakonski određenu minimalnu plaću, no uskoro će je imati. Ono što gospoda u Saboru treba imati na umu jest da su doprinosi/porezi na plaću progresivni (uzimaju veći dio plaće kako ona raste) između te minimalne i plaće nešto malo iznad nje. Primjerice između plaća 2500 kn (minimalna) i 3000 kn (1.2 puta minimalna plaća.) U francuskoj je taj faktor 1.16, a u Hrvatskoj će ga trebati tek izračunati. Povezano sa time, pitanje je porezne evazije? Da li ovaj SDPov prijedlog čini nešto kako bi smanjio praksu “duple plaće” – jedna na ruke, druga manja službeno prijavljena? Ja neću sada ulaziti u to, ali ako netkog zanima pogledajte rad Predraga Bejakovića. U Hrvatskoj, evazija plaćanja doprinosa za mirovinsko uvelike ovisi o koristi koja se očekuje od mirovinskog sustava. No, na usnama zastupnika se baš i ne vidi riječ reforma ili smanjenje stope doprinosa. Izmjene kroz ovaj prijedlog ne daju nikakve poticaje zaposlenima i poslodavcima da promjene ponašenje i politiku dvostruke plaće.

Još bi trebalo razmotriti uvođenje novog poreza što se predlaže. Ali šta kad SDP sa tim famoznim PKDom ne zna što bi osim stalnog insinuiranja na 2 milijare kuna koje je Rajić zaradio i nije patio porez i kako je to sramota. Ja ne vidim kako se tiče Sabora koliko ljudi zarađuju, a mislim da je sramota kao se alociraju subvencije u ovoj državi. Ali to nikog ne “tangira.” Niti znamo stopu kojom bi oporezivali, niti što bi točno oporezivali (koje kapitalne prihode) ili u kojem vremenskom razdoblju, što znači da ne znamo koliko prihoda bi se ubralo od novog poreza na kapitalne prihode i koji bi bilo makro efekti. Trebalo bi podsjetiti da se dosta kapitalnih prihoda već oporezuje na levelu kompanija kroz porez na dobit, pa samo zato što nema zakona o porezu na kapitalnu dobit, ne znači da se ne oporezuju u ekonomiji. (Opet razlika između zakonskog tretmana i ekonomskog)

S tim saznanjem, SDPov i slični prijedlozi poreznog prestrojavanja stopa doprinosa imaju minimalne efekte na životni standard radnika i ne donose neke veće promjene u tom smislu. Jedino što vrijedi je temeljno rasterećenje plaća rezanjem stopa doprinosa i ostalih poreza. To može postati opcija jedino sa temeljnim reformama na rashodovnoj strani proračuna – u zdravstvu kad se već predlaže smanjenje stope doprinosa za zdravstveno, u subvencijama, na državnoj upravi…. No to nitkog ne “tangira” a sve plaća radnik. Političari samo glume brigu.

“Neither will it be that a people overlaid with taxes should ever become valiant and martial.” Francis Bacon


Oglasi

2 komentara to “Više od SDPovom prijedlogu”

  1. Slažem se da je znanje političara o osnovama ekonomije — čak i kad je riječ o zdravorazumskim stvarima — katastrofalno. Mene svaki dan iznova fascinira činjenica da još uvijek apsolutno nitko — od političara preko poslodavaca do medija — nije rekao jednu jedinu riječ o apsolutno besmislenom stavu sindikata da minimalna plaća bude izražena kao postotak prosječne. Naravno, svatko s dva razreda osnovne škole zna da to vodi u kružni ciklus, i na to sindikati vjerojatno i računaju — ali kaj stvarno jedino sindikalisti znaju izračunati postotak?

%d bloggers like this: