Argumentiranje ulaska u NATO

autora/ice cronomy

Zanimljiva diskusija se razvila na pollitici oko Hrvatskog pristupanja NATO paktu. Pollitika.com služi svojoj svrsi, razne građanske inicijative se predstavljaju zajedno sa svojim interesima, stvara se rasprava (ponekad argumentirana, ponekad ne) oko ulaska i ne ulaska Hrvatske u NATO, tko bi to trebao odlučiti (referendum da ili ne). Ja pozdravljam sve građanske inicijative kao zdrav produkt demokratskog duha, koje potom i osnažuju tu istu demokraciju. Iako se možda ne slažem sa ciljevima i namjerama, mislim da su sve te inicijative na kraju dana sa više dobrobiti za diskusiju nego troškova. Mnogo je argumenta i podatak izneseno potpuno krivo ili loše prezentirano. To je ono što ne pozdravljam – loše argumentirana rasprava, uglavnom u ekonomskom smislu, pogotovo oko financijskih troškova i benefita ulaska tj. neulaska u NATO savez.

I jedna i druga opcija imaju svoje troškove i dobiti, što se uvijek komotno ignorira. Političke i vojne posljedice se uvijek svedu na ekonomske-financijske aspekte, što je i normalno pošto ekonomsku aspekti dominiraju. Društvene i pravne posljedice su za neku drugu diskusiju, po nekim drugim funkcijama. Tokom rasprava, argumenti su uglavnom oko troškova ulaska jer tako se “dokazuju” nedostaci ulaska u NATO, benefiti kao da ne postoje, a o troškovima ne-ulaska ni riječi.

Svakako treba istaknuti nepostojanje kvalitetnih, opsežnijih kvantitativnih cost-benefit analiza pristupanja Hrvatske NATO savezu. Dakako, neke iznose ne možemo znati ili predvidjeti točno, dok drugi ovise o pretpostavkama izračuna. Tako, svaki argument koji zahtjeva brojčani iznos o trošku ili benefitu je oslabljen i sveden na hipotetsku funkciju. Neki od troškova i benefita se ni ne mogu kvalitetno kvantificirati, ali to nije razlog da se ne razmatraju kroz sensibilne metode. Za neke osnovne ekonomske principe, kao i faktore koje su druge zemlje Istočne Europe razmatrale prilikom ulaska ne trebaju nam precizne brojke. Argumenti zasnovani na pretpostavkama tipa “topovsko meso”, demoniziranje ekonomskog interesa i troškova, i tome sličan anti-amerikanizam, stvaraju lakrdiju od diskusije, po mom mišljenju spadaju u prčvarnice, te tako vrijeđaju inteligenciju prosječnog građanina, suštinski zainteresiranog za razumjevanje za i protiv argumenata.

U svim novim zemljama članicama koje su pristupile NATO savezu vodila se slična diskusija, tokom koje su uglavnom protivnici NATOa i općenito vojske koristili pojednosatvljene financijske troškove kao glavne argumente za ne ulazak. Takvi troškovi pate od umjetnih izračuna i namjenjeni su stvaranju zablude oko teme, ne ispravnog argumentiranja. Možda je to zbog neznanja (opravdano) ili zbog namjernog obmanjivanja (neopravdano). Nije krivo da se marketingom pokušava utjecati na krivulju potražnje za NATO-om, ali krivo je što se prilikom toga ne drži nekih standarda i osnovnih principa.

Jedan od tih osnovnih principa je da nisu svi troškovi jednako važni kao i da postoje razlike između definicija troškova – računovodstvene i ekonomske definicije oko kojih se često vode diskusije. Zapravo, možemo reći da neki troškovi gotovo pa da i nisu važni za donošenje odluka, prosječni i potopljeni troškovi (sunk costs), dok granični i oportunitetni troškovi jesu bitni kod donošenja odluka. Najvažniji trošak za razmotriti jest oportunitetni trošak – ono što smo mogli dobiti umjesto dobivenog. On jednostavno, ali efektivno daje istinski trošak neke odluke mjereći vrijednost najbolje alternativne od koje se odustalo.

Nabavka nove opreme kao uvjeta i posljedica ulaska u NATO, nečeg osnovnog poput jurišne puške, ilustrira ekonomski princip da svi troškovi nisu jednako važni. Opremanje HVa puškama (koje će čini se po svoj prilici biti upravo domaće proizvodnje) je osnovni kapitalni trošak koji svaka vojska na svijetu mora obaviti da bi se uopće mogla nazvati vojskom. Ured za financije u MORHu će računovodski izračunati trošak svake puške uzmajući u obzir neku godišnju depricijaciju i tako reći da svaka puška košta toliko kuna na godinu. Tako objavljeni izračun je računovodstveni trošak.

Ekonomski, taj trošak izgleda drugačije. Na engleskom on se zove sunk cost ili potopljeni, nepovratni trošak. Slično fiksnom trošku, on je jednokratni, ne periodični (fiksni troškovi mogu biti periodični), jednom kad se pretrpi ne može se povratiti i uvjet je, kao kapitalna investicija, sudjelovanja na tržištu, tj. u obrambenom smislu osnivanja vojske. Država mora snositi taj trošak (kupnju opreme) kako bi mogla osnovati funkcionalnu vojsku. Da se radi o poduzetnicima rekli bi da sa takvom investicijom poduzetnik želi biti sudionik na određenom tržištu i kao uvijet mora snositi neke troškove – sunk costs. Takav trošak može uključivati kupnju specijalne opreme (kapitalna investicija) te izobrazbu ljudstva za korištenje te opreme (investicija u ljudski kapital).

Kupnja puški i municije kao kupnja specijalne opreme (kapitala) i izobrazba vojnika je prema tome jednokratni trošak, potopljeni trošak, koji država mora napraviti kako bi mogla posjedovati obrambeni kapacitet, tj. kad odluči osnovati vojsku. Bez njega nema vojske. Iako već posjeduje funkcionalnu vojsku, što znači da je ne mora tehnički tek osnovati, Hrvatska mora uskladiti i modernizirati svoju vojsku sa standardima NATO saveza. U širem smislu, ako Hrvatska odluči ući u NATO, odlučila je sudjelovati u sistemu kolektivne obrane i sigurnosti Europe i Sj. Amerike, te tako mora snositi neke ulazne troškove. Ako želi posjedovati mornaricu (da li Hrvatska danas uopće ima kredibilnu obrambenu mornaricu osim na papiru?) i zračne snage mora jednom kupiti brodove odnosno avione i obrazovati ljudstvo. (Potrošnja goriva kako bi oni služili svojoj namjeni predstavlja fiksni trošak koji se snosi periodično.) Mora jednom uskladiti kalibar jurišne pušle, komunikacijsku tehnologiju, itd… Sve jednokratni obavezni troškovi koji se moraju snositi i nemaju nikakvog značaja u postupku donošenja odluke. Bez tih troškova, nema se uopće oko čega donjeti odluka.

Nadalje, pošto znamo da i bez ulaska u NATO, Hrvatska mora modernizirati i obnoviti svoju staru i istrošenu vojnu opremu, a i bez ulaska u NATO HV mora biti standardno usklađena kao što su druge zemlja ne-članice NATOa, nabavka novog naoružanja nije novi, drugačiji trošak koji bi se izbjegao ne-ulaskom. Zamjena stare opreme, koja je slabijeg kapaciteta ili je pak u neupotrebljivom stanju je neovisno od pristupanja NATOu. (Jedan od troškova stare i neispravne opreme su i ljudski životi mladića i djevojaka koji služe u vojsci.) Protivnici NATO saveza navode potrošnju za ulazak u NATO umjetno odvojenu od ukupne potrošnje za obnovu obrambenih kapaciteta koji se moraju ostvariti ovako i onako. Uz te kapitalne investicije i troškove, kritičari uporno navode ukupnu potrošnju kao najveći negativni faktor u financijskim terminima, bez ikakve pažnja posvećene na vremenski period tokom kojeg će se ta potrošnja odvijati. Pristupanje NATO savezu tako ispada kao čin, a zapravo je dugogodišnji proces i vremenski aspekt plaćanja mora biti uzet u obzir. Samo citiranje vojnih troškova u milijunskim iznosima, dok samo po sebi je korisno za neki “promiđbeni” efekt, beskorisno je za donošenje kvalitetnih odluka oko troškova pristupanja NATO savezu te ne daje ispravnu sliku troškovne strane.

To nisu istinski ekonomski troškovi već uglavnom potopljeni, kapitalni, troškovi – za nabavku novih pušaka i municije, terenskih vozila, brodova, aviona bilo čije proizvodnje i sličnog – koji će se snositi neovisno o pristupanju NATO savezu, bazirano na pretpostavci da želimo tehnološki moderno osposobljenu vojsku u mirnodobsko vrijeme. Ti osnovni, potopljeni troškovi, kao što je rečeno prije, nemaju značaja kod donošenja odluke jer jednostavno moraju biti obavljeni kao osnovne kapitalne investicije i nepovratni su. Kao što sam spomenuo na početku, nisu svi troškovi jednake važnosti, te najvažniji trošak za razmotriti je oportunitetni. Jedna od najvažnijih pojedinost je da potopljeni troškovi ne uključuju, ne prikazuju, izgubljene alternative – upravo ono što oportunitetni troškovi prikazuju. Prilikom vrednovanja ekonomskog aspekta ulaska u NATO ili obnove modernizacije obrane, prema tome, moramo se fokusirati na oportunitete troškove.

No, to nije jednostavno u slučaju nacionalne obrane. Problem sa razmatranjem ili računanjem jasnog oportunitetnog troška obrane je više. Obrana je najjasniji primjer, zajedničkog, kolektivnog, javnog dobra – kako jedan građanin/ka uživa u njenim benefitima (konzumira), tako i drugi bez mogućnosti da bude isključen-a. (svojstvo neisključivosti) Oronuo stančić od 50 kvadrata je jednako zaštićen od stranog napada kao i Todorićeva garaža za helikopter i supermarket. Uz to, provizija benefita obrane svakom dodatnom građaninu/ki je bez dodatnog troška. (svojstvo nerivalnosti) Iako neka javna dobra mogu biti ponuđena kroz tržište, sa nacionalnom obranom to je teško zamislivo, bar u modernim zapadnim demokracijama. Prema tome, cijena obrambene usluge/benefita, kao javnog dobra nije određena tržišno, pa je teško precizno procijeniti/kvantificirati oportunitetni trošak i ekonomski benefit te usluge, i.e. nije jednostavno kvantificirati u alternativni benefit.

Zbog nepostojanja tržišno određene cijene i kvantificiranog troška, nepostojanja graničnog troška u proviziji nacionalne obrane, kao ni kvantificiranog benefita, nema smisla pojedinačno govoriti koliko netko želi platiti ili smatra da bi trebao platiti za nacionalnu obranu i ulazaku NATO. 10 kuna na mjesec ili 1 milijun kuna kroz čitav život, može biti previše za određenog pojedinca, dok u isto vrijeme on/ona uživaju istu korist nacionalne obrane kao i svi drugi članovi društva (svojstvo nerivalnosti) ili pak, vezano uz našu temu, šireg saveza uzajamne obrane, i.e. NATO saveza. Tu se pojavljuje klasični problem free rider-a. Mogli bi reći da svi oni koji zdušno protestiraju ulazk Hrvatse u NATO, financiranju kolektivne obrane, moderniziranje domaćeg obrambenog kapaciteta, kao i neki protivnici općenito obrambenih izdataka su zapravo free rider-i. Nema potrebe za emocionalnim brandingom.

To ne znači da oni, kao i svi pojedinci društva, nemaju svoju osobnu potražnju za nacionalnom obranom. A pošto uživaju benefite te usluge, očekuje se da moraju za taj benefit i platiti svoj dio. Kako zapravo nema kvantificirane cijene koju pojedinci (i free rideri) u društvu trebaju platiti za obranu, tj. pristupanje NATO savezu, umjesto cijene javnog dobra gledamo i tražimo dio troška provizije javnog dobra koji pojedinci trebaju platiti. Uglavnom, jasno, to je porez. On služi kao pseudo “cijena”; u funkciji pravih cijena na tržištu za privatna dobra. Sad će neki pomisliti, sarkastično ali ispravno, da sam svo ovo vrijeme tratio, jer sam na kraju došao do zaključka da ako želimo imali nacionalnu obranu moramo plaćati porez. To jest samoočito, ali otvara raspravu o oportunitetnim troškovima – onima koje smo naveli kao najglavnije prilikom donošenja odluke oko nacinalne obrane. Zbog toga, neću ići dalje sa diskusijiom o poreznim stopama, određivanjem njihovog optimalnog nivoa ili problema da uopće saznamo pojedinačnu potražnju za nacionalnom obranom. (Koga zanima nek se interesira za “Lindahl equilibrium” što se predaju u javnim financijama ili mikroekonomiji)

Ako razmišljamo o poreznim stopama koje plaćama za benefit kolektivne obrane, kao prislinim porezom koji država uzima iz našeg džepa, na osobnom levelu možemo reći koliko nas košta ta obrana ili pristupanje NATOu kao postotak prihoda. Na državnom levelu, razmišljamo koliko nas taj NATO košta kao postotak proračuna, ili pak na makro levelu, koliko nas kao naciju koštao relativno prema našem ukupnom prihodu, BDPu. To je drugi problem sa citiranjem ukupnih troškova. Konstanto se diktiraju u apsolutnim iznosima – stotine milijuna za ovo, milijarda za ono – polako ćemo doći i do pravog novca, rekli bi političari. Apsolutni iznosi su krivo mjerilo troška. Primjerice, što znači 1 milijarda KN za misiju u Afganistanu? Da li to znači da si Hrvatska to ne može priuštiti? U odnosu na što, što si “može” priuštiti? U odnosu na što si Hrvatska “može” priuštiti postojeći zdravstveni sustav? Kad se već ukazuje na ukupne troškove obrane, pristupanja NATOu, nabavka opreme, misija u Afganistanu, treba ih prikazati relativno na naš BDP, kao što sve zemlje rade i tako uspoređivati, do toga ću doći uskoro. Kod usporedbe sa drugim zemljama, upitna je vrsta podataka koji su korišteni (primjerice da li je BDP po međunarodno usporedivim PPP mjerilu), te koja je sve potrošnja uključena u izračun (vojne mirovine i obaveze za veterane zbog kojih Hrvatska ima veće troškove od drugih zemalja? R&D?). Podaci bi trebali biti prilično standardizirani, detaljni i transparentni za sve te zemlje kako bi dobili pravu sliku, a to nije uvijek slučaj.

Koncentriranjem na tim relativnim kunskim troškovima, iako daleko bolje od citiranja ukupnih milijunskih kunskih troškova za opremu ili misije, opet nas vodi u neispravnom smjeru, dalje od istinskih troškova. Pravi, istinski, ekonomski troškovi se ne mjere u kunama i lipama. Rekli smo da se oportunitetni troškovi javne obrane teško mogu kvantificirati u alternativnim ekonomskim benefitima. Istinski troškovi se mjere alternativnim ekonomskim aktivnostima. Svaki naš izbor ekonomske aktivnosti podrazumjeva oportunitetni trošak – možemo dobiti dodatnu kvantitetu jednog proizvoda ako smanjimo proizvodnju nekog drugog. Taj princip se može jednostavno ilustrirati krivuljom proizvodnih mogućnosti, koja grafički ilustrira različitu kombinaciju dobara i usluga koje ekonomija može proizvesti ako su svi resursi iskorišteni, te tako oportunitetni trošak koji svaki izbor podrazumjeva. Prilično jednostavan prikaz, koji ipak otkriva mnogo.

Dobra, stara guns vs. butter dilema, tj. trade-off između resursa usmjerenih za vojni output ili pak civilni. Koliki postotak ukupnih raspoloživih resursa alocirati za održavanje ljudstva, nabavku i održavanje opreme? Svi ti resursi su oduzeti iz privatnih ruku i tako smanjuju proizvodnju civilnog outputa, pa su odluke na ovom planu, za razliku od koliko nas košta misija u Afganistanu u apsolutnim iznosima, vrlo bitni. Udio outputa koji se alocira za vojsku je indikator oportunitetnog troška održavanje vojske. Sjeverna Koreja je svojevremeno alocirala više od 1/6 svog ukupnog outputa na vojsku, što je dovelo do strahovite gladi civilnog stanovništa 90tih, dok je BiH 1999. alocirala preko 8% svojeg outputa za vojne potrebe, a danas samo 2%. Znači, u vezi pristupanja NATO savezu, jedno ključno pitanje je, primjerice, da li će se povećati dio resursa koji se izdvajaja za obranu, ne apsolutni troškovni iznosi za obranu (koji su k tome potpuno umjetno odvojeni od ukupne potrošnje na obranu i vremenske komponente)? Koliki će resursi biti potrebni za adekvatnu obranu, moderniziranje i standardiziranje, a da se ne ugrozi ekonomska stabilnost? Ukoliko dio resursa alociranih za vojne potrebe ostane, primjerice, oko 2% BDPa, stabilnost i rast životnog standarda neće biti ugrožen ukoliko sve ostalo ostane isto, bez obzira da li ukupni troškovi misije u Afganistanu porastu, ukupni troškovi moderniziranja porastu, itd… Ukoliko dio ukupnih resursa alociranih za vojne potrebe počne neprimjereno rasti, to je već druga i svakako nepoželjna pojava.

Čak štoviše, iako se uopće nisam osvrnuo na benefite, treba reći da se krivulja proizvodnih mogućnosti bazira na postojećim resursima i tehnologijama. Ako više resursa postane dostupno zbog ulaska u NATO, (primjerice manji postotak ljudi angažiran u vojsci, znači više ljudi u radnoj snazi) ili nova tehnologija postane dostupna zbog ulaska u NATO, ili pak ljudski kapital se poveća kao posljedica zahtjevnijeg obrazovanja vojnika koji će se vratiti u radnu snagu, krivulja će se pomaknuti na gore i povećati potencijalni output. To u biti znači veći kapacitet proizvodnje, ekonomski rast i životni standard.

Koliko nas ono košta misija u Afganistanu??

Umjesto zaključka mali pregled rečenog do sada, jer još toga ima za obraditi i objasniti. Suma sumarum, možemo izolirati tri točke koje treba imati na umu, pogotovo kad se govori o troškovima. tj. istinskim troškovima.

  • Nisu svi troškovi jednake važnosti za donošenje odluka. Potopljeni troškovi (sunk costs) nisu bitni za donošenje odluka jer su obavezni i nepovratni, a oni se zapravno najviše citiraju tokom diskusija o pristupanju NATOu. Najvažnije je da oni ne uključuju izgubljene alternative, te se stoga moramo koncentrirati na druge vrste troškova. Dalo bi se reći da takvi financijski troškovi zapravo i nisu najglavniji problem pristupanja NATO savezu i koncentriranje diskusije na njima nas vodi u krivom smjeru.
  • Slično je i sa računanjem ukupnih troškova pristupanja NATO savezu (ako se ukupni uopće mogu znati) koji su umjetno odvojeni od potrošnje za nacionalnu obranu i navedeni bez vremenske komponente. Pristupanje NATO savezu nije čin, već proces. Nadalje, citiranje u apsolutnim iznosima ne govori ništa o stvarnom trošku i financijskom teretu u odnosu na naš ukupni output, BDP.
  • Oportunitetni troškovi su najvažniji prilikom razmatranja problema i donošenja odluka. Nisu jednostavni za kvantificirati kad se radi o nacionalnoj obrani, pošto je ona potpuno javno dobro odvojeno od tržišnog vrednovanja. Teško je znati i ekonomske benefite obrane pošto cijena usluge nije tržišno određena. Oportunitetni troškovi se ne mjere kunama i lipama, već ekonomskim aktivnostima i resursima kojih smo se odrekli. Utjecaj nacionalne obrane i pristupanje NATO savezu na ekonomsko blagostanje zemlje daje istinski trošak tih odluka. Niti jedna zemlja koja je pristupila NATO savezu nije narušila svoje blagostanje i ekonomski razvoj.


Oglasi
Oznake:

One Comment to “Argumentiranje ulaska u NATO”

  1. Lipo napisano !
    Da je još jednu ozbiljnu studiju u kojoj bi bile barem neke od konkretih brojaka koje se izlistao, di bi nam bio kraj 🙂

    Baš me zanima što bi Mate Kapović rekao na sve ovo :-)))

%d bloggers like this: