Bivši američki ministar obrane i veleposlanik u NATOu Donald Rumsfeld i sadašnji makedonski ministar vanjskih poslova Antonio Milososki, pišu u WSJ o proširenju NATO saveza na Hrvatsku, Makedoniju i Albaniju. Cijele komentare/mišljenja možete pročitati na opinionjournal.com. Ja sam izdvojio par zanimljivih paragrafa ovdje u moj kraći komentar.
Antonio Milososki u tekstu NATO’s Balkan Destiny indirektno se obraća Grčkoj da ne blokira ulaz Makedonije zbog bilateralnog problema oko imena i izlaže zašto članstvo u NATOu povećava sigurnost regije. Mislim da je njegov sažet pogled točan, bez pretjerivanja ili šablonskih fraza. Kaže:
Seven years ago, Macedonia was a net security consumer. We’re now a net provider with 3.5% of our troops engaged in security missions abroad — mainly in Afghanistan. Ninety percent of our citizens support NATO membership, a rarity in this region. Support for the alliance unites the multiethnic Macedonian society and cuts across ethnic, party and social lines.
Our close cooperation with NATO goes back to its 1999 intervention against the regime of Slobodan Milosevic in Serbia. Macedonia was the key country in the region in assisting the alliance, providing infrastructure and logistics for NATO combat operations. We also opened our doors to 380,000 Kosovo refugees who found a shelter in Macedonia. Some stayed on to make their lives in Macedonia.
Kosovo remains a pressing security issue today, and Macedonia is honoring its end of the bargain. We are the host country of the logistics headquarters for KFOR, the Kosovo stabilization force. It is operated by the Macedonian army and financed through our budget………….The more states from the Balkans we have joining NATO, the less NATO we will need in the Balkans. The alliance would then be freed up to cope with challenges further a field.
Zanimljivo je kako Milososki koristi ekonomsku terminologiju o konzumaciji sigurnosti da bi opisao nedavno sigurnosno stanje u Makedoniji. Sada, Makedonija izvozi sigurnost kroz aktivno sudjelovanje u mirovnoj misiji u Afganistanu, a Makedonija ima i direktni interes za članstvo zbog stanja na Kosovu i svoje albanske populacije. Sigurno da je za Makedoniju “no brainer” biti unutra, rađe nego vani. Hrvatska tijekom agresije nije imala takvu pomoć i pozitivnu suradnju NATO saveza kao Makedonija, pa je normalno da potpora i entuzijazam građana nije na 90%. Upravo zbog toga, u Hrvatskoj je dosta nejasnoća oko NATO saveza, vakuma u razmišljanju, neinformiranosti, zbunjenosti što se onda iskorištava od raznih interesnih skupina. Zašto mi i NATO? Čemu članstvo? Koje su nam koristi? Uz to, nema previše truda političara, ni od vladajućih ni od oporbe, da objasne zašto je korisno i potrebno ući u NATO. Ali, mislim da ovaj tekst Milososkia stavlja neke druge stvari osim ekonomskog, neposrednog i kratkoročnog pitanja benefita za Hrvatsku u perspektivu. Naše “ne” ili labava podrška ulasku u NATO nije zapravo od tolike važnosti za sam NATO – par stotina vojnika više manje, kao što je i američki Kongres podcrtao. Mi zapravo tim potezom i stavom okrećemo leđa regiji i saveznicima, Makedoniji i Albaniji, postavljajući se teoretski pretpostavljeno, što je zapravo praktički patetično, a time dugoročno štetimo sami sebi. Jer, mi jesmo dio te regije i ne možemo se nonšalantno ponašati prema situaciji u njoj. Europa nas svrstava u zapadni Balkan, Amerikanci nas gledaju kao lidera u regiji, ne van nje. Nismo u Europskoj Uniji i van balkana te još ćemo dugo morati biti primarno koncentrirani na stanje u regiji. Uostalom, zdravo političko stanje u regiji je u našem direktnom razvojnom interesu. Čemu nedoumice oko članstva koje može samo pospješiti sigurnost u regiji, povećati Hrvatski utjecaj i očuvati naš interest liderstva? Koliko bi bilo dobro za nas da dvije zemlje koje su zajedno ekonomski slabije od Hrvatske imaju veći status i utijecaj u regiji dugoročno zbog članstva u NATOu, a mi polako gubimo na utjecaju i kredibilnosti jer smo odlučili uzeti “a road less traveled by” ?
………………………………….
I shall be telling this with a sigh
Somewhere ages and ages hence:
two roads diverged in a wood, and I —
I took the one less traveled by,
And that has made all the difference.
Road Not Taken, by Robert Frost
…………………………………..
U drugom tekstu, Rumsfeld hvali i izražava veliku potporu svim trim zemljama za ulazak u NATO savez.
At the moment Croatia has more than 200 troops training the Afghan National Army and serving in Provincial Reconstruction Teams. A company of Macedonian troops leads the mission of defending NATO’s International Security Assistance Force headquarters in Kabul, Afghanistan. In addition to its continuous troop presence in Afghanistan since 2002, Albania was among the first nations to deploy to Iraq in 2003. Five years later, Albania intends to be among the last to leave. As the Albanian military commander in Mosul, Iraq, recently said, “We’ll be here as long as the Americans are.”
For the past several years under membership action plans, the governments of Albania, Croatia and Macedonia have been preparing to join the ranks of NATO. They now meet the necessary criteria for membership. They have shown their commitment to human rights and regional stability by protecting the rights of ethnic minorities. They have allocated a greater percentage of their GDP to defense expenditures than most NATO countries in Western Europe, and they have built sound defense capabilities in intelligence, medical support, and special operations.
Perhaps most important in light of NATO’s demonstrated shortcomings, Albania, Croatia and Macedonia have made use of those capabilities in Afghanistan and Iraq by taking on the tough missions that several current NATO members have been unwilling to carry out. Albania, Croatia and Macedonia are certainly not large geographically, but the operational — and attitudinal — contributions they bring to NATO will far outstrip their size.
Cronomy.org 