U jednom od nedavnih Aktualnih Osvrta Instituta za Javne Financije, autor Ivica Urban analizira koliko će promjene u sustavu poreza na dohodak koje je Vlada stavila u efekt nedavno kao odgovor na veći rast cijena imati utjecaja. Zaključak analize je da kompenzacija raste sa visinom dohotka – za prvu kvintilnu skupinu (1/5 stanovnika) ona je 1%, za drugu 7%, za treću 16%, za četvrtu 23%, a za petu 50% – te su efekti kompenzacije vrlo skromni za većinu stanovništva. Izračuni se baziraju na podacima iz Ankete o potrošnji kućanstava DZSa.
Izračuni su pojednostavljeni jer se baziraju na jednokratnoj promjeni cijena “nužnih” dobara – hrane i goriva, uz pretpostavku da ljudi ne promjene količinu kupljenih dobara. To zvuči tautološki.
Riječ “nužno” (“need” na engleskom) se ne bi trebala koristiti u analizama, recimo, ozbiljnijeg, važnijeg karakter. Trebalo bi je što više izbjegavati. Da, hrana je svakodnevna potreba i u svakodnevnom govoru ljudi kažu da je nužnost. To nije sporno. Ali, u svakodnevnom neformalnom razgovoru nužnost je samo intenzivirana verzija riječi želja, ispravnija riječ za ekonomske analize. Sad, znam da to zvuči zbunjujuće, pogotovo za neekonomski trenirane, a možda i politički nekorektno, ali i hranu i gorivo ljudi žele.
“Nužno” implicira neelastičnu krivulju potražnje. Drugim riječima izračuni su bazirani na vertikalnoj krivulji potražnje – što automatski podrazumjeva da se cjena mjenja, količina potražnje ne. Vertikalne krivulje potražnje ne postoje. Nije pogrešno reći da dosta ljudi, u svakodnevici, ipak tako razmišlja, pogotovo primjerice oko cijena goriva za koje se ne vidi kako u kratkom roku smanjiti količinu. No, dugoročni odgovor na višu cijenu će biti drugačiji i snažniji od kratkoročnog.
Da, potražnja za hranom i gorivom (čak za svim energentima) je vrlo inelastična, pogotovo u kratkom razdoblju, ali još uvijek nije potpuno inelastična/vertikalna, te ljudi promjene i nastoje promjeniti količinu i vrstu kupljenih dobara. Vremenska dimenzija prilikom reakcije na više cijene je bitna, kao i načini na koje ljudi odgovaraju na više cijene. Većina potrošača moći će i hoće potražiti i substituirati jeftinije prehrambene proizvode, manje kvalitete, za one skuplje, veće kvalitete i tako smanjiti količinu određenih kupljenih prehrambenih dobara. Želju za određenim kvalitetnijim prehrambenim dobrima substituirati će kupnjom proizvoda manje kvalitete. Neće prestati jesti određenu kaloričnu vrijednost hrane na dan, ali će promjeniti kvalitetu unosa i tako reagirati i nastojati izbjeći više cijene. Kod goriva je to manje moguće. Nije lako mjenjati između benzina, dizela ili plina kao pogonskog goriva u kratkom roku. Nastojanja za izbjegavanjem visokih cijena goriva će biti subtilnija i vremenski ovisnija – manje će se voziti na duže relacije, većina kupovine će se nastojati napraviti tokom jedne vožnje, više će se koristiti javni prijevoz, a dugoročno će se kupiti štedljivija auta. Kod cijene goriva, vremenska dimenzija promjena postaje vrlo važna. Uostalom, ovaj Osvrt spominje:
“Treba li država uvoditi mjere kompenziranja cjelokupnog stanovništva u slučaju rasta cijena nekih proizvoda? Ne, stav je autora. Rast cijena hrane i energenata posljedica je neravnoteža na globalnom tržištu i na to ne možemo utjecati. Većina građana prilagodit će se rastu cijena „nužnih“ proizvoda tako što će smanjiti kupnje nekih drugih, „manje nužnih“ proizvoda. Najugroženijima, odnosno onima koji su si jedva mogli priuštiti „nužna“ dobra i prije poskupljenja, država može dodatno pomoći u okviru postojećih ciljanih instrumenata socijalne pomoći jer je iz analize koja slijedi vidljivo da se njima putem sustava poreza na dohodak ne može pomoći.”
U izračunima se koriste prosječni godišnji iznosi osobne potrošnje po članu kućanstva i kućanstva su svrstana “u pet skupina s jednakim brojem pojedinaca (kvintilne skupine).” Umjesto prosječnih iznosa, kvalitetnija mjera srednjeg iznosa osobne potrošnje i dohotka je median. Ovako, dohodovne kvintilne skupine sa prosječnim iznosima mogu prikazati iskrivljena mjerenja. Primjerice, najviša kvintilna skupina ima prosječni godišnji raspoloživi dohodak 46,226 KN i prosječnu godišnju potrošnju od 36,441. Tu se uzimaju u obzir 10% najbogatijih, 1% najbogatijih, a i 0.01% najbogatiji u društvu. Razlika u potrošnji i dohotku tih skupina je nesrazmjerna, pa je prosjek za kvintilnu grupu iskrivljeno prikazan izračun. (Zbog nedostatka ID broja kvalitetniji podaci o imovini i prihodima su nedostupni, pa razlika u dohotku i potrošnji može biti još i veća što stvara još već nesrazmjer u mjerenju prosjeka.)
No dobro, osim mojih malih opaski i razmatranja osvrt je u pravu kod kvalitativne procjene kompenzacija i smjera porezne politike. Smanjenje poreza treba sljediti smanjenje državne potrošnje. Racionalizaciju te potrošnje treba sprovoditi među napuhanim, paternalističkim programim i ukidanjem snadbjevanja neefikasnih državnih gubitaša. Za to treba vizija i politički …um… cohones. Autor Osvrta kaže:
Treba li država snižavati poreze? Država bi morala snižavati ukupno porezno opterećenje, ali ono mora biti praćeno odgovarajućim smanjenjem rashoda. Proces smanjenja poreza i rashoda u ukupnom BDP-u treba biti postupan i trajan, neovisan o tzv. dnevno-političkim razmatranjima i ad hoc odlukama. ….
…. Predložena mjera smanjenja poreza donekle će povećati raspoloživi dohodak većine građana i olakšati posljedice „cjenovnog udara“. No, treba ustrajati na daljnjim smanjenjima poreznog tereta, također i smanjenjem stopa u sustavu poreza na dohodak i drugih poreza u okviru smanjivanja javnih rashoda. Do sniženja poreza ne treba dolaziti samo povodom rasta cijena „nužnih“ proizvoda, već to treba biti neovisan, višegodišnji osmišljeni proces prilagodbe fiskalnog sustava.
Naposljetku, autor pita što država može učiniti u vezi ubrzog rasta cijena energenata i hrane?
“Kako onda država može pomoći u okruženju rastućih cijena hrane i energenata? Jednostavno – nastavkom započetih procesa privatizacije i liberalizacije, ukidanjem subvencija i zakonskih monopola povlaštenim poduzećima, smanjivanjem poreza/rashoda i općenito povlačenjem iz gospodarskog područja. Svime time povećava se konkurencija na tržištu, a zatim investicije i proizvodnja što rezultira smanjenjem cijena dobara i usluga. Veća privatna inicijativa također će pojačati fleksibilnost gospodarstva i sposobnost prilagodbe promjenama u globalnom okruženju.”
Odgovor je točan, ali vrijedi dugoročno. Ova Vlada se nije iskazala idejama i pokušajima da liberalizira, ukida subvencije, smanji rashode, racionalizira rashode i smanji svoj udio u gospodarstvu. Politikebazirane na ovim principima ne pokazuju kratkoročno pozitivne rezultate, rezultate koji bi bili vidljivi do sljedećih parlamentarnih izbora. Kratkoročno država može posezati samo za ovakvim poreznim preslaganjima koja malo kome koriste i dugoročno nemaju efekta na životni standard.
P.S. Zašto IJF piše Aktualne Osvrte kad su dužinom i temama ekvivalentni blogu? Zar nije jednostavnije otvoriti blog i zadužiti 5-6 suradnika da jednom na dan napiše post oko aktualne teme? Blog bi, po mom mišljenju, daleko više doprinosio javnom diskursu oko tema kojima se IJF bavi i stavova za koje se zalaže.
Cronomy.org 