Posts tagged ‘Država’

« Stariji Unosi  |  
05. siječnja 2016

Fiskalna i Lalovac (ukratko)

autora/ice cronomy

Odlično je slušati Lalovca, u razgovoru sa Bagom, kako priča o primarnom deficitu, kamatama, “najvećem problemu” javnog duga i u isto vrijeme imati uvid u sve brojke o kojima Lalovac priča. Dakle kaže ….

Mi smo sad u primarnom suficitu, kad bi se izbacile kamate koje su ove godine bile 11 milijardi. Svakog sljedećeg ministra financija će boljeti glava nažalost…

… što je lijepo čuti. Vrlo je važno da državni proračun ostvaruje sufict nakon što se oduzmu kamate na javni dug.  Što je Lalovac zaboravio, a trebao je spomenuti, je da će proračun biti u primarnom suficitu tek nakon prilagodbe za efekt poslovnog ciklusa na državnu potrošnju i prihode.

Čitavih 0,01% BDPa

Tako ciklički prilagođen primarni deficit – prilagođava za kamatne stope i rast BDPa – prikazuje koliki bi deficit bio da je ostvareni BDP jednak svom potencijalu. Možemo ga uzeti kao indikator diskrecijske fiskalne politike, prociklična ili kontraciklična. Evo kako izgleda očekivani primarni suficit za 2015 godinu.

primarni

Očekuje se da će primarni deficit za 2015. biti na oko -1,3% BDPa, a ciklički prilagođen (crna linija) čitavih 0,01%. Nije mnogo, ali važnije je da se kreće u dobrom smjeru za vrijeme posljednje SDP-ove Vlade. (Neki Kejnezijanci se vjerojatno ne bi složili sa tom konstatacijom, s obzirom da je Hrvatska bila u recesiji čitavo vrijeme Milanovićeve Vlade.)

To se ne može reći za prijašnju HDZ-ovu Vladu. Primjetite iz gornje slike da je od 2005. ciklički prilagođen primarni deficit sve do početka recesije 2008. bio puno veći od `običnog’ primarnog deficita i zapravo se kretao u suprotnom smjeru. Fiskalna politika je bila prociklična.

Izazov za sljedeću Vladu predvođenu HDZom je održati i ubrzati smanjenje (ciklički prilagođenog) primarnog deficita. Bojazan je da će se vratiti na staru politiku fiskalne ekspanzije i povećanja deficita čim ekonomiji krene malo na bolje. Doduše je tu i Ekonomska Komisija koja puše za vratom.

Nažalost, bolje vijesti oko primarnog deficita se ne prenose na otplate kamata. Kamate na javni dug u 2015. bliže su 12 nego 11 mrd. KN (Možda je Lalovac mislio na 2016?) A čak da su i okruglih 11 mrd, ne bi bilo ništa više ni manje nego prijašnjih godina, tokom SDPove Vlade. Linić i Lalovac su uspijeli stabilizirati rashode za kamate na javni dug na 11 milijardi kuna.

Samo po sebi ni dobro ni loše. Po stanovniku, isplate kamata na javni dug skoro su se udvostručile od početka recesije 2008.

kamate-capita

Slično je i sa udjelom kamata u BDPu i tekućim rashodima (slika ispod). Iako stabilni, očit su znatni skokovi ovih postotaka od početka recesije. Primarni suficit nije dovoljan da se stabilizira javni dug. Visoke stope ekonomskog rasta su nužno potrebne.

kamate-udio

Lalovca nije boljela glava od ovih problema naravno, jer se on bavio švicarcima, bankama i utjerivanjem kojeg milijuna poreznih dugovanja. Jer na 9 milijardi KN deficita i 11 milijardi godišnjih isplata za kamate tih par milijuni će spasiti proračun. Ozbiljno za političara pred izbore. Neozbiljno za Ministra.

Posted in Deficit, Fiskalna, Uncategorized | 2 komentara »

Oznake: , ,
20. prosinca 2013

Zapošljavanje i premija zaposlenja u javnom sektoru

autora/ice cronomy

Tržište rada se budi. Ne u stvarnosti doduše, već samo u raspravi o visokoj nezaposlenosti. U stvarnosti je u zimskoj hibernaciji.

Primjerice, Jutarnji ima jedan opsežniji članak u kojem ističu da po prvi put manje od polovice radno sposobnih građana (15-64 godine) radi. Stopa zaposlenosti (odnos broja zaposlenih i broja stanovnika između 15-64 godine) i udio radne snage u radno sposobnom stanovništvu (stopa aktivnosti) izgleda ovako:

zaposlenost

Iako se prepoznaje važnost i hitnoća reforme tržišta rada, malo se raspravlja o tome što koči reforme. Uzima se kao očito da su neke interesne skupine upletene, ali ne i koje i što točno hoće. (Da sindikati, ali što sindikati hoće je stogodišnje pitanje. “Više” je klasičan, polu-ozbiljan odgovor.) Članak ‘yours truly’ na banka.hr raspravlja o političkoj ekonomiji reforme ZOR-a. [Stvarno dobar članak ;)]

Vedrana Pribičević također komentira reforme ZORa i iskustva drugih zemalja. Milan Deskar-Škrbić ima odličan članak-reportažu o dva predavanja: o nezaposlenosti mladih Ive Tomić i razlici plaća u privatnom i javnom sektoru Ivice Rubila. Svakako pročitajte. Nažalost, male su šanse da će (ne)zaposlenost i ekonomija postati najvažnije teme u političkom životu zemlje. Teme iz prošlosti i dalje dominiraju.

Ivica Rubil istražuje jedan važan fenomen o kojem se često raspravlja: da su poslovi u javnom sektoru plaćeni više od onih u privatnom. Dokumentira da je jaz nadnice (po satu) za usporedive pojedince u javnom i privatnom sektoru oko 4.5%. Taj jaz reflektira određenu ‘ekonomsku rentu’ zaposlenja u javnom sektoru. Drugim riječima, viša prosječna nadnica zaposlenog u javnom sektoru iskazuje premiju zaposlenja u javnom sektoru. Ako već niste, više pročitajte u Škrbićevom članku.

Ono što nas zapravo zanima i više od veličine jaza, je zašto postoji taj jaz? Jaz između privatnih i javnih plaća sam po sebi nije nužno loša stvar, ali zanima nas koji faktori stvaraju taj jaz. Primjerice, zašto država plaća (u prosjeku) više kad istovremeno nudi veću sigurnost radnog mjesta? Maltene zagarantiranog. Očekivanje je da se veća sigurnost radnog mjesta kompenzira nižom plaćom.

Na drugu stranu, država koja želi osigurati najsposobnije radnike u javnoj službi konkurirati će najbolje plaćenim, sličnim poslovima u privatnom sektoru i htjeti će privući kvalitetne radnike sa  primjereno višom plaćom. (Razmislite primjerice o pravnicima koji mogu raditi za državu kao tužitelji i suci ili pak kao privatni odvjetnici.) No, ukoliko je država razmjerno veliki poslodavac i u ekonomiji zemlje može doći do efekta istiskivanja radnika od privatnih poslodavaca.

Brine nas da li i koliki dio razlike u plaći između javnog i privatnog sektora je rezultat ‘netržišnih’ faktora, dakle faktora koji nemaju veze sa tržištem rada, produktivnosti i tržišnim natjecanjem. (Ako počnete razmišljati o produktivnosti radnika u javnom sektoru naići će te na problem što to javnim sektor proizvodi?’)

Koje su odrednice razlike nadnica u javnom i privatnom sektoru? Zašto bi očekivalli da netko u javnom sektoru zarađuje više/manje i da li se radi o nekim Hrvatskim posebnostima? O javnom sektoru možemo razmišljati kao o jednoj velikoj industriji sa svojim posebnostima. Javni sektor uživa određene nemonetarne aspekte: veću sigurnost zaposlenja, povlastice, političku izloženost, ali i politička ograničenja, te u biti samo jednog poslodavca, državu.

Istaknuo sam iznad da veća sigurnost zaposlenja u javnom sektoru bi trebala biti kompenzirana nižom plaćom, tj. da stvara pritisak snižavanja nadnice. Veća sigurnost zaposlenja nije nužno loša stvar jer može spriječiti da se javna uprava smijenjuje kako paše političkoj stranci na vlasti. Tako se održava kontinuitet javne uprave i možda umanjuje razmjer korupcije u javnoj upravi, koja se ne mora bojati da će sa svakom promjenom vlasti izgubiti posao. No, veća sigurnost može biti i korisna političarima koji dijeljenjem “sigurnih” poslova i javnom sektoru mogu “kupovati” naklonost, prednost i utjecaj.

S obzirom da se plaće u javnom sektoru (upravi) financiraju novcem poreznih obveznika (kompliciranije za javne kompanije), za oportune političare je primamljivo da snize nadnice i uštede na sadašnjima plaćama te obećaju veće povlastice u budućnosti, poput ranije mirovine i/ili većih mirovina. To opet stvara pritisak na niže plaće i javnom sektoru danas, iako stvara veće obveze za buduće generacije poreznih obveznika.

Javni sektor je po svojoj naravni izložen političkom, a ne tkz. profitnom ograničenju, kojem su izloženi privatni poslodavci. To bi značilo da je politički proces nesavršen jer oni koji bi trebali imati najviše utjecaja nad visinom plaća u javnom sektoru (kao oblik državne potrošnje) – poreznici i upravitelji u javnom sektoru – u biti imaju najmanje kontrole. Poreznici nisu dovoljno ujedinjeni i informirani, i tek kroz povremene izbore imaju utjecaja. Menadžerima-birokratima lakše je prosljeđivati odgovornosti vezanu za politike plaća, pogotovo kada politika plaća nije dobro definirana.  Zaposlenici u javnom sektoru su pak vrlo dobro organizirani i ujedinjeni, obično u snažnim sindikatima, i tako vrše vrlo precizna i snažan pritisak za više plaće.

Iako političko ograničenje nije neumitno kao profitno koje vrijedi kod privatnog poslodavca, što omogućuje povećanje plaća u javnom sektoru, politika može utjecati i na smanjenje plaća i kontrolu rasta kroz poltičare koji se poreznim obveznicima žele prikazati kao štedljivi i razboriti u trošenju poreznog prihoda. (ima i takvih negdje u svijetu)

Mnoge usluge koje Hrvatska država proizvodi su osnovne, primjerice zdravstvo te usluge u njemu i osnovno obrazovanje, koje nisu ponuđene od privatnog sektora ili možda samo u beznačajno malim količinama. Korisnici tih ‘držvnih’ usluga, potrošači i porezni obveznici, ne mogu ih  zamjeniti privatnim pa je njihova potražnja prilično cijenovno inelastična. Veće plaće u javnom sektoru mogu se prevaliti na poreznike bez bojazni da će poreznici smanjiti potražnju za tim uslugama i tako potražnju za radnicima koji proizvode te usluge. Stoga, kao rezultat nedostatka konkurencije javno proizvedenim uslugama, ne-tržišnim faktorima koji ograničavaju korištenje zamjenskih usluga i rada u proizvodnjih tih usluga, sama potražnja za radom u javnom sektoru je neelastična.

Ideja je slična onoj benzina. Ako vam auto ide na benzin u njega možete staviti benzin, ne dizel. Ugradnja plina, osim što je možda skupa, nije možda uopće moguća zbog nedostatka plinskih stanica u blizini, pa bez valjane zamjene za benzin potržanja za benzinom je cijenovno prilično inelastična.

Slično ideji da je potražnja za radom u javnom sektoru inelastična je mogućnost da je država dominantna poslodavac na nekim tržištima rada: npr. nastavnici u osnovnim i srednjim školama, doktori, sestre, tehničari u zdravstvu. Država bi stoga bila efektivno monopson na tim tržištima rada. Kao monposon – jedini kupac – država tehnički ima moć držati plaće u javnom sektoru nižim nego što bi bile da nema tu ‘moć monopsona.’ (to je teoretski tako, da ne ulazim u tehničke detalje)

Zbog raznih političkih faktora i pritisaka, država se može ponašati suprotno tome i ponuditi plaće konkurentne privatnom sektoru. No, kao monopson država ima mogućnost povećati plaće radnika i ne samo održati isti level zaposlenosti već istovremeno povećati zaposlenost. Ako neealstičnoj potražnji, mogućem efektu države-monopsona dodamo i treći faktor, utjecaj sindikata u javnom sektoru dobit ćemo trifektu razloga zašto su i plaće u javnom sektoru više i zaposlenost veća.

Dakle, mogli bi formulirati sljedeću hipotezu o mehanizmu koji dovodi do viših plaća u javnom sektoru: relativno privatnom sektoru, sindikati u javnom traže povećanje plaća i ne moraju se brinuti o otpuštanjima pošto je država dominantna poslodavac (monopson) na nekim tržištima rada. Dapače, država može povećati plaće i zaposlenost, posebice u sektorima koji su znatno sindikalizirani, poput djelatnika u zdravstvu, javnoj administraciji i učitelja. Ukoliko je potražnje za radom u javnom sektoru neelastična, trošak većih plaća za više zaposlenih se “lako” prebacuje na potrošače poreznike, koji su kao porezni obveznici u usporedbi sa sindikatima neujedinjeni i malo utjecajni.

Do koje mjere su ovi faktori – država monopson, utjecaj sindikata, neelastičnost potražnje – prisutni u Hrvatskoj ostaju pitanja za empirijsku analizu.

Posted in Država, Politika, Sindikati | 6 komentara »

Oznake: , , , , ,
07. studenoga 2013

Prihodi i Rashodi Države (preliminarno)

autora/ice cronomy

Nisam u zemlju propao, samo sam zauzet nekim drugim stvarima.

Među ostalim “službenim” obavezama, bacio sam se na neko “istraživanje” javnih financija, potrošnje i prihoda države. (Ovo više odgovara engleskoj riječi ‘exploratory’ nego ‘research’. Postoji razlika, ali hrvatski prijevod je nažalost isti.)

Proračun 2014 dolazi. Diskusija o makroekonomiji se, osim o nedostatku rasta BDPa, gotovo u potpunosti odnosi na stanje državnih financija i fiskalnu politiku. Sa dobrim razlogom. Monetarna politika je limitirana, a fiskalna (Linićeva?) politika stvara velike neizvjesnosti za ekonomsku aktivnost i ne pomične državne financije prema održivosti.

Možda je jedino izgledna da se nešto promjeni u  dogledno vrijeme zbog vanjskih pritisaka, Europske Komisije i MMFa. Eto Linić najavljuje da nakon 2 godine eksperimentiranja sa proračunom i poreznom politkom, dolazak MMFa ipak nije za isključiti. Izgubljene dvije godine. I sad je alarm.

Kako je to Vlada eksperimentirala?

Sažeto, značajnih reformi na rashodovnoj strani i dalje nema. Konsolidacija državnih financija se uporno pokušava ostvariti na prihodovnoj strani, što vidimo nikako ne uspjeva. U biti, moglo se predvidjeti, na osnovu primjera  prošlih konsolidacija raznih drugih zemalja, da to neće uspjeti. Jedino u čemu uspjeva je održavanje statusa quo: deficit umjestio da se smanjuje i dovodi pod kontrolu, raste, što znači da javni dug države raste iz godine u godinu.  S vremenom ta politika postaje sve skuplja za održavati.

Donji graf prikazuje kretanje udjela prihoda i rashoda (konsolidirane središnje) države u BDPu, po kvartalima. Recesija je započela u trećem tromjesečju 2008. i traje do danas. Rashodi koji su u biti ostali isti povećali su svoj udio u padajućem BDPu, dok su sve niži prihodi proračuna padali zajedno sa BDPom. Jaz koji se otvorio je očit i bez ucrtane linije nekakvog trenda.

[Da imamo dužu vremensku seriju, vjerojatno ne bi bilo iznenađujuće da je postotak prihoda, točnije poreznih prihoda, u biti konstantan. U američkom kontekstu, gdje federalni prihod uvelike ovisi o porezu na dohodak, ta pravilnost znači da je  federalni porezni prihod kroz povijest uvijek bio na razini 19% BDPa i zove se kolokvijalno Hauserov zakon. Nije bez kritike, ali kao mala zanimljivost možda vrijedno spomena. ]

udioMinistru Liniću i Vladi očito nitko nije rekao da iako država može povećati porezne stope, ima malo utjecaja na povećanje poreznih prihoda. Primjerice pogledajmo kako su se kretali prihod i rashod konsolidirane središnje države. Donji graf prikazuje kretanje desezoniranih ukupnih (nominalnih) prihoda i rashoda države po mjesecima. Slično kao iznad sve do početka recesije sredinom 2008. vidljv je rast prihoda, ali i rashoda. Potom se otvara jaz koji ostaje manje više isti sve do danas, što je mislim vidljivo i usprkos oscilacijama.

Ucrtane su i linije koje označavaju najznačajnije porezne promjene. Primjerice, 1.8.2009 uveden je krizni porez (“harač”) i povećan PDV na 23%. Krizni porezi su potom ukinuti 2010., prvo 2%, potom i 4%. Vlada premijera Milanovića je 1.3.2013. povećala PDV na 25%.

Unatoč povećanjima i uvođenjem novih stopa PDVa, uvođenjem kriznih poreza i fiskalizacije, prihodi države podbacuju i uporno su manji od očekivanih. Procjene Ministarstva Financija o visini prihoda su konzistentno pogrešene i napuhane, slično kao i nerealna očekivanja o rastu BDPa u posljednje dvije godine. Sjećate se onih projekcija rasta BDPa od 1.8% za 2013? Ali dobro, reći će te, lako je meni biti general poslije bitke. Čim podbaci nerealno prognoziran rast BDPa, podbacuje i prihod proračuna, unatoč povećanjima poreznih stopa.graphtot

Uostalom, što Ministarstvo Financija očekuje od prihodovne strane nakon vjerojatnog neto povećanja porezne presije? Da, na jednu ruku ne oporezuje se reinvestirana dobiti i smanjen je dosprinos za zdravstvo, ali na drugu, povećanja PDVa i krizni porezi su ostavili, izgleda, negativniji učinak na ukupnu prihodovnu stranu proračuna.

Možda je zanimljivija slika (i priča) ako pokušamo izoliramo nekakv trend kretanja ukupnih prihoda i rashoda države.

Ispod je slika ‘trenda’ prihoda i rashoda države. Sigurno da bez većih zahvata i reformi državne potrošnje ne možemo očekivati promjene u trendu rashoda države. Ali, usprkos određenim, možda i drastičnim potezima u poreznoj politici (ucrtane okomite linije), nema promjene trenda ni u ukupnim prihodima države. Možda možemo reći da je povećanje PDVa na 23% i uvođenje ‘harača’ zaustavilo drastičan pad prihoda i postavilo nekakav pod ispod kojeg prihodi nisu više pali, sve dok ‘harač’ nije ukinut. Izgleda kao da povećanje PDVa na 25% i ukidanje nulte stope također nije promjenilo trend, što možda nije bilo ni za očekivati.

Primjetite kretanje Rashoda: strmi porast prije recesije i potom plafon bez promjene. Zanimljiv je onaj strmi pad rashoda krajem 2009.

graphMA

Donji graf predstavlja sličnu priču trenda prihoda i rashoda, samo što je trend izračunat na drugačiji, robusniji, način. Obično prosjeci znaju biti prilično loše mjere. Ucrtane točkice su originalni mjesečni prihodi i rashodi KSD, dakle ne-desezonirani. Prikazane su dvije linije za prihode i rashode. Jedna, koja oscilira, uspijeva zahvatiti sezonsku komponentu, dok druga, glatka, predstavlja trend komponentu. Poanta je kao i iznad da se jaz između prihoda i rashoda države otvara početkom recesije i bilo koji značajni potez u poreznoj politici nije uspio zatvoriti taj jaz, tj. deficit.

(Ostavite komentar ili pošaljite email ako vas zanimaju detalji ovog izračuna.)

pirkernelscatter

U izostatku ekonomskog rasta, prihodi su konzistentno podbacivali. U izostatku promjena, reformama, rashodi su ostali isti od početka recesije. Recesija je zaustavila rast državne potrošnje i odredila plafon ispod kojeg nije pala. Jaz između prihoda i rashoda su sve Vlade do sada pokušale zatvoriti povećanjem porezne presije, ali niti jednoj još nije uspijelo niti okrznuti deficit državnog proračuna.

Više je razloga iza izostanka većih prihoda nakon viših poreza (pozitivnog efekta porezne politike na prihode). Ljudi se jednostavno prilagode na više poreze, pa ili  manje troše ili izbjegavaju plaćanje viših poreza kroz npr. kupovinu vani. Također, viši porezi “koštaju” više od samih ‘kuna’ koje treba platiti. Porezi uvode distorzije u ekonomiju, što smanjuje prihode, zaradu i naposljetku blagostanje. Porezne distorzije umanjuju ekonomski rast, a nedostatak i manjih stopa ekonomskog rasta onemogućuje više porezne prihode. I tako u krug.

Jedini način za povećati prihode je ekonomski rast, što znači porezna politika koja potiče rast ili ga makar ne guši. Porezna i parafiskalna presija u Hrvatskoj mislim da ne udovoljava tim uvjetima.

Možda je povećanje porezne presije uspjelo spriječiti još veći pad prihoda države, koji bi se dogodio u situaciji bez povećanja stopa PDVa i kriznih poreza. Možda. To bi trebalo bolje istražiti. No svakako nije uspjelo zatvoriti deficit. Bez reformi na rashodovnoj strani koje bi ne samo smanjile državnu potrošnju već i omogućile viši ekonomski rast, jaz će i dalje ostati, što je neodrživo.

Na kraju, ovo svakako nisu definitivni rezultati. Prihodi i rashodi su u nominalnim vrijednostima, što znači da su primjerice porezni prihodi veći kad su cijene veće. Cijene bi treballi držati konstantnim, no to nije jednostavno za državnu potrošnju, koja se razliku od običnih kućanstva. Također, dobro bi bilo kontrolirati za broj stanovnika. Više ljudi, znači više poreza, a znamo da u Hrvatska broj stanovnika pada. Ukupni prihod i rashod države su varijable ishoda, a daleko više nas zanimaju varijable fiskalne politike, tj. razni porezi na prihodovnoj strani i stavke potrošnje na rashodovnoj.

Posted in Država, Fiskalna, Javne Financije | 1 Comment »

Oznake: , , ,
11. rujna 2012

Vulgarni Keynezijanizam (3. dio)

autora/ice cronomy

Nadam se da ste imali vremena i bar se malo potrudili prožvakati onaj jednostavni model u zadnjem postu u seriji. Pitanja? (Prvi dio ovdje.)

Cilj nam je razmotriti efekte i ulogu državne potrošnje u ekonomiji. Ovo nije Keynezianski model, ali pomoću njega razmotriti ćemo neke Keynezianske ideje, stare (koje sam ja brendirao kao ‘vulgarne’) i nove (potpuno nezastupljene, nerazmotrene u diskusiji o izlasku iz recesije.)

BDP je pao u drugom kvartalu. Privatna potrošanje se strmoglavila. Stari Keznezijanci, u kratko, vjeruju da u tom trenutku država treba uskočiti sa aktivnom fiskalnom politikom i povećati svoju potrošnju na sve ono što privatni sektor ne kupuje i u što ne investira. I monetarnom naravno. Primjerice, Ratko Bošković u svom komentaru o padu BDPa, a izgleda i u svakom njegovom članku, ne može bez da spomene Keynesa i ideju da država mora aktivno trošiti. Naslovnica Jutarnjeg sa Krugmanom to odlično ilustrira. Znamo da je Krugman stari Keynezijanac. (Nevezano, Jutarnji je dakle Keynezianski nastrojena publikacija? Naslov intervja je ipak malo očajan, “Krugman Hrvatima otkriva kako izaći iz krize“. Kao da hrvatski ekonomisti žive i rade pod kamenom pa im netko izvana treba “otkrivati”.)

No, u teoriji, to nije jedini način na koji država može intervenirati tokom prolongirane recesije, a možda nije ni najpoželjniji. Neki moderni Keynezijanci imaju i ponešto drugačije ideje o ulozi države u ekonomiji.

Zaboravite za sada koji je model ‘ispravan’ ili bolji. Često se o tome raspravlja u javnosti kao o nekakvom proizvoljnom izboru, vjeri ili političkoj ideologiji. Postoji više od jednog načina i modela za razumijeti (makro)ekonomiju i poslovni ciklus. Svaki od njih ima prednosti i mane i sve ih možete naučiti na levelu druge godine fakulteta. Koji je korisniji za razumijevanje recesije na kraju ovisi o stvarnim uzrocima poslovnog ciklusa i u biti kako pojedini model objašnjava i ‘pristaje’ dostupnim ekonomskim podacima.

read more »

Posted in BDP, Država, Ekonomska Politika, Fiskalna, Makroekonomija, Monetarna, Recesija | 12 komentara »

Oznake: , , , , ,
04. rujna 2009

Možda javna poduzeća i nisu leglo kriminala

autora/ice cronomy

Možda, ali nekako ipak sumnjam. Iz Večernjeg:

– Uvijek je bilo lopova, a u ime djelatnika koji pošteno obavljaju svoj posao ne možemo gledati na te tvrtke kao na kriminalne organizacije – upozorio je Kalmeta na čije se pravdanje poštenog poslovanja u javnim poduzećima nadovezao i ministar financija Ivan Šuker.
– Kriminal nema predznak političke stranke ili nacionalnosti, on je posljedica nepoštenog rada – ocijenio je Šuker.

Kalmetin komentar je uobičajeno osjećajno povođenje kako bi se udaljili od stvarne biti problema. U biti, u pravu su obojca. Ako nepotizam -> nesposobnost -> gubitci -> šteta za porezne obveznike, nije kriminal, naravno da javna poduzeća nisu leglo “kriminala”. Prava obiteljska srebra zar ne?

Posted in Politika, Zapošljavanje | 1 Comment »

Oznake: ,
02. kolovoza 2009

Obiteljsko srebro? Uistinu?

autora/ice cronomy

Predsjednik Mesić je bio zanimljivo izjavio neki dan da pokušajem promocije ideje da tržište određuje visinu cijena i kada će se one mijenjati, a ne nakakva dogovorna ekonomija.

Ipak, zbog ekonomskog kadra i mentaliteta u vladajućem HDZu ideja “dogovorne ekonomije” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju i ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ‘samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će biti i godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. (??) Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali HŽ je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Način prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

Posted in Politika, Privatizacija, Reforma, Sindikati | 1 Comment »

Oznake: , , ,
09. srpnja 2009

Par grafova državnih rashoda

autora/ice cronomy

Četiri grafa rashoda proračuna konsolidirane opće države (KOD) za razdoblje 2004. do rebalans 2009. Brojevi su preuzeti iz izvješća MMFovog posljednjeg posjeta/savjetovanja održanog u ožujku i travnju ove godine. Izvješće dostupno ovdje. (str 31. i 32.) Vidljivo je koje su (dvije) stavke najveće, koja je ponajviše nabujala i kojom stopom su snižene, pa i gdje primarno treba tražiti uštede. Kako izreka ide – milijarda po milijarda i ubrzo govorimo o pravom novcu. Ondje gdje sindikati upiru prstom se neće “nabrati” mnogo. Da li ćemo potpuno ukinuti subvencije i pomoć? (pretpostavljam da pomoć = transfer u BiH) Da li ćemo prestati plaćati kamate? Da li ćemo ukinuti svu kapitalnu potrošnju (ili makar pola)? Sa takvim potezima još bi se i uštedjela koja milijarda. Pošto je takav scenarij nemoguć, uštede će ipak morati doći iz drugih doprinosa proračunskoj potrošnji.

read more »

Posted in Država, Fiskalna, Makroekonomija | 1 Comment »

Oznake: , , ,
29. ožujka 2009

Kao naručeno o privatizaciji-nacionalizaciji banaka

autora/ice cronomy

bank-nationPošto dugujem komentar o privatizaciji/nacionaliziciji banka vezano za Škegrov nastup u Nu2, ne želim ovdje dužiti previše, samo ukazati na kratki članak u NYT ekonomskog kolumnista David Leonharda koji odlično sumira vrste i motive nacionalizacije banaka. Vrlo je lako nenamjerno pobrkati prave razloge i ciljeve nacionalizacije banaka te ono što se zbiva u jednoj zemlji iskoristiti za političke ciljeve u drugoj. To je ono što se dogodilo u Nu2 sa Škegrom i Stankovićem i oko čega je bilo najžustrije rasprave.

Izdvojeno:

There are really two different kinds of nationalization. The first draws on a belief that the government can run large enterprises more justly and efficiently than self-interested capitalists can. This is the nationalization of Lenin, Chávez and Mitterrand, and its record is pretty dismal. France’s economy staggered through the 1980s, as government-run banks backed political pet projects that didn’t work out.

The second version of nationalization is the one that today’s advocates point to. It is a temporary takeover born out of crisis. Sweden pursued this kind of strategy in the early 1990s to clean up its banking system. Even the United States has nationalized banks on occasion, including IndyMac Bank last year.

Posted in Banke i Financije, In English | 1 Comment »

Oznake: , , , ,
14. ožujka 2009

Voda dolazi do ušiju

autora/ice cronomy

To je naslov novog poglavlja u ovogodišnjoj proračunskoj drami. Napokon se izgleda i Vlada suočava sa svojim dosadašnjim “iluzijama” o proračunskim prihodima i deficitima za ovu godinu. Prva veća peripetija u toj drami se dogodila jučer na sastanku Ekonomskog Vijeća.

read more »

Posted in Deficit, Država, Ekonomska Politika, Fiskalna, Recesija, Sanader-Lider-Vlada | 21 komentar »

Oznake: , , , ,
07. veljače 2009

Tko bi reko’ da nije trebalo biti tako

autora/ice cronomy

Trgovački lanci izigrali zabranu rada nedjeljom.

Očito smo svi skupa maloumni kad smo tolike godine radili ovakav zakon, zaprepaštena je Dragica Mišeljić, predsjednica Sindikata trgovine. Naime, to što prodavači u Getrou rade uzastopce svaku nedjelju otkako je rad trgovinama nedjeljom zakonom zabranjen, nije kršenje zakona.

– Inventure su se radile izvan radnog vremena i nije cijeli mehanizam bio u pogonu. Ako ljudi pune police, tko kaže da za to nisu plaćeni? Ne možemo generalizirati – poručuje Zlatko Mehun, Vladin glasnogovornik.

Vjerojatno jesu plaćeni samo kako? Ono što je mene zanimalo je pitanje zašto više radnika, pogotovo u ovim niže plaćenim poslovima u trgovini u Hrvatskoj, nije plaćeno po satu? Kome smeta uvođenje jednostavnih satnica i evidencija gdje se zna tko koliko radi, koliko je za to plaćen i kada treba dobiti slobodan dan (ako ga želi naravno)? Možda postoje neke zakonske, lobijske ili kognitivne prepreke u koje ja nisam upućen?

Davorko Vidović iz SDP-a ustvrdio je da je Zakon o trgovini iskompromitiran jer je pokazao nepotrebnost u odnosu na intenciju. – Moglo se očekivati da će se ovako nepripremljen i neosmišljen zakon lako izigrati – kaže Vidović.

E da, zakon o neželjenim (nenaumljenim) posljedicama nije izbjegao djelovati ni ovaj put. Opet se razmatrao i predlagao zakon uzimajući u obzir ono što je trebao postići, a ne ono što će zakon zapravo postići. To me podsjeća na jednu priču koju sam “davno” počitao. (via Mankiw) Vezano je za uvođenje poreza (a pojednostavljeno možemo gledati na povećanje troškova zbog zabrane rada nedjeljom kao na uvođenje višeg, novog poreza koji povećava troškove) na jednu grupu, a veći troškovi se onda svale na drugu grupu i zakon ne postigne ono za što je namjenjen.

Quebec energy consumers – not just energy producers – are the ones who will end up paying for the province’s new green fund. The bills are in the mail. It wasn’t supposed to be this way: When the provincial government imposed the country’s first carbon tax last fall, it wanted producers to pay. But just as oil refiners have already done, Gaz Métro started passing on the cost of the carbon tax this month….

“They said consumers would not pay for this – and now here we are, paying for it.” …

Pascal D’Astous, a spokesperson for Béchard, said yesterday the government never intended to compel companies alone to pay for the green fund. “How could we ever have such a mechanism?” he asked. “We’re in a market economy. We could never prove whether or not the carbon tax was or was not part of their prices.”

Tako da, nije zakon izigran. Mi unatoč garnituri ipak ne živimo u dogovorno-komandnoj ekonomiji.

Posted in Država, Ekonomska Politika, Sindikati | 2 komentara »

Oznake: , , , ,
« Stariji Unosi  |  
%d blogeri kao ovaj: