Naslov je ponešto apsolutistički, no nije daleko od istine. U razdoblju 1994. – 1997. Hrvatska ekonomija je zabilježila najviše godišnje stope rasta, kulminacijom ’97. sa 6.8%. Tada su Hrvatske stope rasta bile više od prosjeka rasta u zemljama Srednje i Jugoistočne Europe. Od 2000. do danas u hrvatskoj traje neprekinuti ekonomski rast. No, iako Hrvatski BDP prati putanju rasta zemalja SIE, stope rasta su posljednjih godina konzistentno niže od stopa rasta u zemljama SIE. Koji su uzroci tog zaostajanja, tj. nemogućnost podizanja godišnje stope rasta piše Dubravko Mihaljek u radu Između Olimpa i brodoloma: viđenja hrvatske tranzicije u 2007. godini. Rad vrvi britkim observacijama koje se izgube, zaborave ili nikada i ne spomenu u dnevno političkom diskursu. Nadalje, osim pitanja o objašnjenju hrvatske ekonomske prošlosti, Mihaljek, jedan od najeminentnijih Hrvatskih ekonomista, je okrenut i budućnosti – kako podići stope ekonomskog rasta? Prije samih politika potrebno je postići društveni konsenzus “s ciljem ostvarivanja socijalnog mira kao jednog od preduvjeta za daljnju izgradnju i afirmaciju sistema privatno-vlasničke tržišne ekonomije.” Najme, taj sistem osigurava dugotrajan rast i razvoj. Primjetite da je, kako se meni barem čini, naglasak na ostvarivanju socijalnog mira, ne na njegovom održavanju u sadašnjem obliku.
Drugim riječima, da bi se dovršila tranzicija i povećala dugoročna stopa rasta, potreban je konsenzus oko nužnosti reformi i promjene politike. Građenje tog konsenzusa je na izabranim predstavnicim, političarima, a oni su jednostavno nedovoljno zreli, vođeni populističkim i korporatističkim idejama.
Jutarnji je još u Rujnu ’07. imao članak o Mihaljekovom radu, te unatoč tome što je članak danas relativno star, tema, dapače, nije.
Cronomy.org 