Oportunitetni trošak gubitaša

autora/ice cronomy

Članak u WSJ od Ponedjeljka piše o planovima Dell Inc. da proda ili možda zatvori svoje proizvodne pogone diljem svijeta. Dell je pod pritiskom da smanji proizvodne troškove, pa je pristupio ugovornim proizvođačima o prodaji svojih pogona. One koje se ne bi mogle prodati bile bi zatvorene, uz premještaj proizvodnje na jeftinije lokacije (Poljska).

Dell opened its Ireland plant in 1991, joining a wave of U.S. tech companies that needed a base in Europe to avoid import tariffs and control costs for transporting finished goods. Many chose Ireland because of a low corporate tax rate — estimated by the country’s Industrial Development agency at 12.5% compared with 30% in Germany and 39.5% in the U.S. The Irish government also gave Dell grants totaling €55 million ($78.2 million), according to a spokeswoman for the development agency.

Limerick saw the benefits. In addition to factory jobs, companies supplying components to Dell have provided several thousand more jobs, said Mr. Gilligan. (812. gradonačelnik Limericak) Limerick — once-known as “stab city” for its high crime rates — has begun redeveloping its decrepit public housing, and the city recently approved a €350 million downtown redevelopment project, he added.

Puno je puta rečeno kako je ovakva gubitaška hrvatska brodogradnja uteg za ekonomiju i prepreka razvoju via ulaska u EU.  Da bi ispravno i iskreno znali trošak koji gubitaši u državnim brodogradilištima donose Hrvatskoj ekonomiji treba sagledati oportunitetni trošak – ono što smo mogli dobiti umjesto dobivenog. Već sam jednom o tome pisao. Svaki naš izbor ekonomske aktivnosti – u ovom slučaju održavanje nekonkurentne, tehnološki zastarijele industrije brodogradnje na životu poreznim novcem – podrazumjeva oportunitetni trošak. On jednostavno, ali efektivno daje istinski trošak neke odluke mjereći vrijednost alternativne ekonomske aktivnosti od koje se implicitno ili eksplicitno odustalo. Boldana rečenica u citatu nam govori, npr., na koju se to alternativnu ekonomsku aktivnost mogao usmjeriti porezni novac. Milijuni eura u subvencijama su mogli ići u visokotehnološku granu proizvodnje kompjutera primjerice, u privlačenju svijetskog lidera poput Della ili koje druge elektro-kompanije sa benefitima većeg izvoza, produktivnosti eksternih benefita, umjesto proizvodnje neprofitabilnih tankera i kupovine socijalnog mira. Tradiciju elektrotehničke proizvodnje imamo kao i bazen potrebnog, a nekad i relativno cijenovno konkurentnijeg, ljudskog kapitala. U Hrvatskoj se danas proizvode kompjuteri, laptopi i mnoga ostala elektronička oprema. Možda ovakvo subvenciranje nije bilo moguće 1991. kao u Irskoj, no već ’98. se moglo odvažnije razmišljati i alternativnim ekonomskim aktivnostima koje ne bi bile neprofitabilne i dužničke sljedećih 10 godina. Samo misao.

Oglasi

5 komentara to “Oportunitetni trošak gubitaša”

  1. Tesko je prikazati stvarni trosak gubitaske brodogradnje tj. ukljucujuci i oportunitetni trosak obicnim ljudima kad oni jednostavno ne mogu shvatiti neke stvari. Zasto su brodogradilista funkcionirala u komunizmu a sad ne funkcioniraju, zasto se zeli unistiti tradicija hrvatske brodogradnje itd. su slicni komentari i razmisljanja obicnih ljudi. Oni nemaju pojma o oportunitetnim trosakovima i zasto nije normalno izgubiti 6 milijuna po svakom predanom brodu umjesto da se zaradi a nijedan hrvatski politicar nema muda dirnuti u brodogradilista. Nema hrvatskih thatchera.

  2. Pojelo mi komentar ???

    Da vidim jel’ stvar uopće radi i hoće li ovaj proći 🙂

  3. Ok, ajmo ponovo.

    Dakle, htio sam reći da sam nešto slično i ja pisao u svom nedavnom postu “Kažu da u Hrvatskoj fali infromatičara? Ozbiljno? :-)))” (link = http://zvoneradikal.blog.hr/2008/09/1625324584/kazu-da-hrvatskoj-fali-informaticara-ozbiljno.html)

    A što ćeš kad naši političari nisu pametni ko irski 😉

  4. A nevezano za temu, sigurno si vidio što kaže Marginal Revolution u jednom od nedavnih postova:

    …the total liabilities of Deutsche Bank (leverage ratio over 50!) amount to around 2,000 billion euro, (more than Fannie Mai) or over 80 % of the GDP of Germany. This is simply too much for the Bundesbank or even the German state to contemplate, given that the German budget is bound by the rules of the Stability pact and the German government cannot order (unlike the US Treasury) its central bank to issue more currency. The total liabilities of Barclays of around 1,300 billion pounds (leverage ratio over 60!) surpasses Britain’s GDP. Fortis bank, which has been in the news recently, has a leverage ratio of “only” 33, but its liabilities are several times larger than the GDP of its home country (Belgium).

    Any thoughts 😉 ?

  5. Vidio sam komentar (zapravo iz Vox bloga). Na sreću te banke nisu u neposrednoj opasnosti od urušavanja, jer da jesu ne znam tko bi ih pokušao spasiti (ako je to uopće potrebno, možda mirna i kontrolirana likvidacija neke od tih institucija ne bi bila pogubna za ekonomiju).
    Upravo takvo stanje u Europi – prevelika eksponiranost euro banaka američkim financijama i vlastita nemogućnost mega intervencije – je jedan od razloga zašto ne okreću leđa americi i zašto je Francuska ministrica financija urgirala Paulsona da intervenira i spasi AIG. Kako FT piše

    European politicians are all too conscious that their own regulatory architecture – split between national capitals and the European Central Bank – would make it difficult to mount a salvage operation as decisive as the one taking shape in the US.

    http://www.ft.com/cms/s/0/9e839a34-88c5-11dd-a179-0000779fd18c.html?nclick_check=1

%d bloggers like this: