Archive for ‘Brodogradnja’

01. lipnja 2009

Gubitaši primorani dati gubitašima

autora/ice cronomy

U svijetlu proglašenja bankorta (stečaja) GMa koji se nije uspio restrukturirati izvan suda, Jutarnji donosi članak – “Svaki Hrvat gubitašima daje 2000kn” o glomaznim potporama koje građani hrvatske već godinama, bez pitanja da li se slažu ili ne, daju hrvatskim klinički mrtvim poduzećima. Nemoguće je ne razmisliti i usporediti pristup, pogled i način riješavanja problema posrnulih poduzeća od strane države – a onda se utučeno zamisliti nad našom sudbinom i ‘srećom’ sa našim ‘liderima’.

Autor se služio izvještajem Svjetske Banke o hrvatskim javnim financijama (subvencije na str. 26).

Svaki hrvatski građanin za potpore kroničnim gubitašima godišnje izdvaja oko 2000 kuna, ili nešto manje od 280 eura, a iz džepa svakog zaposlenog za neučinkovite tvrtke troši se nešto manje od 5900 kuna godišnje, ili oko 800 eura. Pokazuju to podaci Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN) i Svjetske banke….

Izbjegavanje stečaja
Potpore u Hrvatskoj, primjećuju u Svjetskoj banci, uglavnom su koncentrirane na promet, poljoprivredu i brodogradnju.

Gotovo četiri petine sektorskih potpora dodjeljuju se brodogradilištima, željeznicama i željezarama, iz čega proizlazi jasan zaključak da će ti sektori biti i najteže pogođeni reformama. U velikom broju slučajeva subvencije se tvrtkama dodjeljuju radi izbjegavanja stečajeva i (zdravog) restrukturiranja, zaključuju u Svjetskoj banci. Kao poseban problem navode subvencije koje dodjeljuju lokalne jedinice, koje su slabo evidentirane.
– Ni jedna hrvatska vlast nije imala petlje presjeći visoku razinu subvencija –  kaže Ante Babić, neovisni ekonomist.

Prognoizira da će takvo stanje najvjerojatnije ostati do ulaska Hrvatske u EU, a tada će nas Bruxelles natjerati na smanjenje subvencija. U svemu je tome paradoksalno da u uvjetima recesije i sam EU povećava državne potpore. Unatoč tome, Babićev stav o subvencijama je jasan.
– Državne potpore za posljedicu imaju narušavanje tržišne utakmice i produljivanje života kroničnim gubitašima – ističe Babić.

Od svakog zaposlenog građanina u hrvatskoj se uzima cca. jedna mjesečna plaća za subvencije kroničnih gubitaša, što shodno citatu analize Svjetske Banke znači očuvanje socijalnog mira? Paradoksalno. Jednostavno je nevjerovatno koliko svjetlosnih godina smo mi udaljeni od normalnijeg razmišljanja svjetskih lidera, a koliko se naši ‘lideri’ koncentriraju na kratkoročnim odlukama na (neto) štetu svojih građana. Jedino što bi dodao gornjem citatu iz Jutarnjeg je nedovoljno naglašavanje da sve te dugogodišnje državne potpore gubitašima osim što narušavaju tržišno natjecanje i vrlo skupo izbjegavaju neizbježno, idu na štetu poreznih obveznika te tako bez ikakve garancije da će im se vratiti, od njih stvara gubitaše. I sami u nezavidnoj financijskoj situaciji, primorani su spšavati gubitaše. Dok je to djelomično tako i u američkom slučaju, usporedimo domaći pristup sa pristupom američke (djelomično i kanadske) Vlade u stečaju GMa. Van svih debata da li bi država trebala ili ne intervenirati i spasiti ili bi se trebalo potpuno prepustiti da kreativna destrukcija odigra svoju ulogu, američka Vlada je odlučna spasiti GM.

Monday, U.S. President Barack Obama defended government intervention in GM as the auto maker enters Chapter 11 bankruptcy, saying the actions are part of a “viable, achievable plan that will give this iconic company a chance to rise again.”

Međutim, i prije salva analiza, komentar i nesigurnost ishoda, nema govora o dugogodišnjim pisanjima čekova potpore i garancijama američke Vlade bez pokrića i rezultata u restrukturiranju, kao ni garancija o očuvanju svih radnih mjesta ili očuvanju postojeće proizvodnje. Dapače, GM će morati smanjiti kapacitete i prenamjeniti svoj proizvodni asortiman što bi bilo (u grubo) ekvivalentno smanjenju (možda ztvaranju) i prenamjeni proizvodnje naših škverova a nad čime se zgražaju mnogi. Interes o zaštiti i povratu novca poreznih obveznika, kao i brzom izlasku države iz vlasništva je isto visoko na listi prioriteta. Imajmo na umu da se radi o daleko sposobnijim i bogatijim Vladama koje ne želi biti aktivni sudionik u auto industriji, dok naša ‘manje’ sposobna i siromašnija Vlada bira aktivno sudjelovati u brodogradnji.

Under the plan, the government would own 60% of the new GM, but Mr. Obama said auto executives “will call the shots and make the decisions about turning this company around.” He said the government would refrain from playing a management role in all but the most critical areas. “Our goal is to help GM get back on its feet…and get out quickly,” he said. …

In an affidavit filed with the court, Mr. Henderson (CEO) said the U.S. Treasury won’t continue to fund GM’s restructuring if the auto maker fails to obtain approval to sell its most valuable assets to a new entity by July 10. He said the “need for speed in approving and consummating” the deal is critical.

The U.S. government has agreed to provide GM with a further $30 billion in aid, in addition to the $20 billion the auto maker has already borrowed, to see it through its restructuring and exit from bankruptcy protection. The Canadian and Ontario governments are putting in $9.5 billion for a 12.5% stake. …

The Obama administration, for its part, has navigated the GM rescue so far with notable speed, clearing away many of the biggest obstacles in just months with less drama than many expected. In six to 18 months, GM could be a publicly traded company again, administration officials said.

Uglavnom, unatočim svim nedostacima i kompleksnostima intervencije u GM, mislim da stečajno spašavanje GM daje dosta poticaja za razmišljanje i lekcija u upravljanju procesom restrukturiranja gubitaša za zemlju koja godinama vuče posrnula poduzeća i novcem poreznih obveznika kupuje socijalni mir umjesto da ga koristi u razvojne svrhe. Jedna stvar bi trebala biti jasna – novcem hrvatskih poreznik obveznika Vlada godinama upravlja patetično.

27. rujna 2008

“Bailout Nation” via WSJ

autora/ice cronomy

Vodpod videos no longer available.

more about ““Bailout Nation” via WSJ“, posted with vodpod
Barry Ritholtz, autor poznatog TheBigPicture bloga uskoro izdaje knjigu “Bailout Nation”. U ovom videu daje svoj pogled na (ne)poželjnost državnog spašavanja i/ili ulaska u (što je moj slobodni prijevod engleske riječi bailout) propalih, nekonkurentnih, pogrešno vođenih, etc… kompanija. U jednom postu ranije ove godine, Ritholthz je naveo više bailouts od Velike Depresije na ovamo. Ritholtz propituje ispravnost i poželjnost ishitrene državne intervencije u propale financijske gigante sa astronomskih $700 milijardi poreznog novca; niti ima jasnih benefita za poreznog obveznika koji će sigurno morati platiti više od početnih $700 milijardi, te dugoročno je na gubitku, niti je jasno kako/da li će to spašavanje koristiti ekonomiji. Uspijeh bailouta se ne mjeri time da li je kompanija ostala na tržištu ili u industrijskoj grani – metoda koju mi u socijalističkoj Hrvatskoj koristimo za evaluaciju spašavanja poreznim novcem, iz godine u godinu, naših dičnih brodogradilišta. Još gore u Hrvatskoj jer država spašava, iz godine u godinu, brodogradilišta u svojem vlasništvu i pod svojim managementom; znači spašava samu sebe poreznim novcem bez da gleda interes poreznog obveznika. Nitko ne pita za interes običnog poreznog platišu.
Dok kod narudžbe za brodove dolaze u brodogradilišta, godišnje slijevanje poreznih kuna u brodogradilišta su “opravdana”. Nitko da bi ustao, od Sabornika ili pak dičnih Hrvatskih ekonomista, i rekao kako je to samo na štetu poreznih obeveznika i čak bez jasnog (dugoročnog?) benefita za ekonomiju. Nije valjda da nema dobrih ekonomista koji razumiju oportunitetni trošak??
Tako, u maniri dobrog ekonomista, Ritholtz ukazuje da je pravi trošak zapravo ono što smo mogli dobiti, a nismo, kad bi dozvolili propast neke od kompanija koje to i zavrjeđuju. Kao dobar primjer spominje bailout Chrysler 1980. bez kojeg je, potencijalno, moglo doći do unaprijeđenja efikasnosti i troškovnih struktura u toj firmi pod drugim vlasnikom koji bi je otkupio kao i ostalim auto kompanijama ili pak LTCM čiji spas je vjerojatno stvorio moralni hazard za neke od današnjih firmi. Stara uzrečica, koju Barry citira, kaže da je kapitalizam bez propasti kao religija bez grijeha. Propastim i zatvaranjem se očišćavaju loši viškovi/pretjerivanja u sektoru. Zar Hrvatska uživa toliku komparativnu prednost u brodogradnji da je svih 5 brodogradilišta u mogućnosti biti globalno uspiješno? Zašto su onda teret poreznim obveznicima već desetljećima?
Jedna bitna pojedinost, koja je ujedno i novost za Amerikance, je da se ovaj bailout poreznim novcem događa prije nego neke firme propadnu, pod sumnjam da sigurno hoće. Država je u nekim prijašnjim slučajevima poreznim novcem sanirala određene štete nakon što su kompanije propale zbog vlastitih grešaka. U ovom slučaju, za Ritholtza bez presedana, kompanije su se spašavale i još se nastoje spasiti novcem poreznik obveznika od propasti pod izlikom potencijalno većeg budućeg troška ili sistemskog rizika. Možda je bez presedana u Americi, no u Hrvatskoj se porezni obveznik stalno pita za spašavanje kompanija koje bi na svjetskom tržištu bez poreznih potpora već odavno bile uništene od konkurencije. Jedino kod nas mogući problem “sistemskog rizika” ima naziv “socijalni nemir”.
21. rujna 2008

Oportunitetni trošak gubitaša

autora/ice cronomy

Članak u WSJ od Ponedjeljka piše o planovima Dell Inc. da proda ili možda zatvori svoje proizvodne pogone diljem svijeta. Dell je pod pritiskom da smanji proizvodne troškove, pa je pristupio ugovornim proizvođačima o prodaji svojih pogona. One koje se ne bi mogle prodati bile bi zatvorene, uz premještaj proizvodnje na jeftinije lokacije (Poljska).

Dell opened its Ireland plant in 1991, joining a wave of U.S. tech companies that needed a base in Europe to avoid import tariffs and control costs for transporting finished goods. Many chose Ireland because of a low corporate tax rate — estimated by the country’s Industrial Development agency at 12.5% compared with 30% in Germany and 39.5% in the U.S. The Irish government also gave Dell grants totaling €55 million ($78.2 million), according to a spokeswoman for the development agency.

Limerick saw the benefits. In addition to factory jobs, companies supplying components to Dell have provided several thousand more jobs, said Mr. Gilligan. (812. gradonačelnik Limericak) Limerick — once-known as “stab city” for its high crime rates — has begun redeveloping its decrepit public housing, and the city recently approved a €350 million downtown redevelopment project, he added.

Puno je puta rečeno kako je ovakva gubitaška hrvatska brodogradnja uteg za ekonomiju i prepreka razvoju via ulaska u EU.  Da bi ispravno i iskreno znali trošak koji gubitaši u državnim brodogradilištima donose Hrvatskoj ekonomiji treba sagledati oportunitetni trošak – ono što smo mogli dobiti umjesto dobivenog. Već sam jednom o tome pisao. Svaki naš izbor ekonomske aktivnosti – u ovom slučaju održavanje nekonkurentne, tehnološki zastarijele industrije brodogradnje na životu poreznim novcem – podrazumjeva oportunitetni trošak. On jednostavno, ali efektivno daje istinski trošak neke odluke mjereći vrijednost alternativne ekonomske aktivnosti od koje se implicitno ili eksplicitno odustalo. Boldana rečenica u citatu nam govori, npr., na koju se to alternativnu ekonomsku aktivnost mogao usmjeriti porezni novac. Milijuni eura u subvencijama su mogli ići u visokotehnološku granu proizvodnje kompjutera primjerice, u privlačenju svijetskog lidera poput Della ili koje druge elektro-kompanije sa benefitima većeg izvoza, produktivnosti eksternih benefita, umjesto proizvodnje neprofitabilnih tankera i kupovine socijalnog mira. Tradiciju elektrotehničke proizvodnje imamo kao i bazen potrebnog, a nekad i relativno cijenovno konkurentnijeg, ljudskog kapitala. U Hrvatskoj se danas proizvode kompjuteri, laptopi i mnoga ostala elektronička oprema. Možda ovakvo subvenciranje nije bilo moguće 1991. kao u Irskoj, no već ’98. se moglo odvažnije razmišljati i alternativnim ekonomskim aktivnostima koje ne bi bile neprofitabilne i dužničke sljedećih 10 godina. Samo misao.

08. kolovoza 2008

Nedostatak hrabrosti i brodogradnja

autora/ice cronomy

Glavni ekonomist ZABAe i to-the-point-guy Goran Šaravanja iz nedavnog intervjua za Poslovni Dnevnik.

Je li u tom pravcu potrebno restrukturiranje brodogradilišta?
– To je jedno od ključnih pitanja. Bitno je restrukturiranje. Ovaj model nije dobar – hrvatski porezni obveznici su do sada platili više od dvije milijarde eura brodogradilištima. Način na koji državna brodogradilišta funkcioniraju nije više održiv. Reforma brodogradilišta ne znači nužno nestanak te industrijske grane. Nemamo prostora za pregovaranje i odugovlačenje. Ako Vlada da još jednu financijsku injekciju, povećat će se proračunski deficit i moglo bi se narušiti zasad dobro raspoloženje investitora prema Hrvatskoj.

Mislim da je ovo fin način za iskazati jednu nepoželjnu istinu o brodogradnji i iskrivljenom ekonomskom stavu u Hrvatskom društvu – gubitci u Hrvatskoj su socijalizirani, dok je profit uvijek privatan. Podsvjesno javnost to vjerojatno i zna, ali tek kad bi to stvarno shvatila bilo bi “jao si ga meni” za političare.

Je li tržište rada pripremljeno za takvo restrukturiranje?
– Zamislite da su brodogradilišta poslovala efikasnije i da se taj novac koristio drugdje. Ako tako postavite pitanje, možemo samo zamisliti bi li stopa nezaposlenosti bila tako visoka. Zbog sadašnjeg stanja hrvatska brodogradilišta u privatizaciji, o kojoj se govori, sigurno ne bi postigla dobru cijenu. Ipak, bio bih sretan kada bi se sva brodogradilišta moglo privatizirati, jer bi to značilo da smo ih uspjeli postaviti na zdrave noge i da privatni investitori tu vide priliku.

Javnost i političari uvijek razmišljaju o onome što jest ili što će se neminovno dogoditi. Čim gore, to se više koncentrira na tom događaju + medijski spin i pomama za lošim vijestima samo stvaraju opaki krug. Ekonomisti razmišljaju o onome što je moglo i može biti – propuštene prilike i oportunitetni troškovi. Problem je da javnost, u funkciji birača, i naravno političari ne žele razmišljati o tome što je moglo biti. Jednostavno je neugodno.

Što učiniti da se smanje inflatorni pritisci?
– Smanjenjem javne potrošnje smanjila bi se potražnja. Prvi signal će biti rebalans proračuna. Država može pridonijeti reformama kojima bi se usporio rast rashoda. Evidentno je da se reforme ne mogu provesti preko noći, no potrebno je više hrabrosti. Neke reforme nisu ugodne, ali ih je nužno provesti zbog nas samih.

Ja sam bio slikovitiji neki dan. Da se citiram …. “Za to treba vizija i politički …um… cohones.” 🙂

(O brodogradnji dolazi jedan veći post, nadam se za koji dan, prije leta.)

%d blogeri kao ovaj: