Odužio mi se komentar na diskusiju u prijašnjem postu, pa sam ga odlučio staviti ovdje kao kratki post. Nastavite diskusiju ovdje, ja ću se pozabaviti drugim postom.
Dobro ste produljili temu. Samo naprijed. Podsjetilo me na pitanje koje je puzz imao prije koji mjesec, o razlici i pristupu ekonomskom obrazovanju u Hrvatskoj i vani (misleći zbog nekog razloga na ameriku, kao da se u drugim zemljama ne daje velika važnosti ekonomskom obrazovanju.). I u toj obrazovnoj kulturi i pristuput treba tražiti neke korijene o ozbiljnosti ekonomije i važnosti ekonomske misli u hrvatskom društvu i politici.
Samuelson je upitan da imenuje jedan ekonomski zakon, ne misao. Svačija misao može za određenu osobu biti točna i netrivijalna. Nije baš ista stvar, zar ne? Uglavnom…
Ekonomisti nisu skupina “koja ima riješenja ali je vlada ignorira.” To je simplifikacija predloženog. U kratkom roku jednostavno nema “riješenja” koje itko ima, već samo ovih ili onih poteza koji mogu poboljšati situaciju, ublažiti negative posljedice ili (možda najvažnije) spriječiti da nastane još gora situacija.
U kratkom roku se ne mogu riješavati interni problemi koji muče Hrvatsku. A na “probleme” (da se tako pojednostavljeno izjasnim i grupiram sva pitanja) uvezene iz vana naša Vlada ne može utjecati mnogo. Ne treba očekivati da će Vladina fiskalna politika nekako efikasno utjecati na te uvezene faktore. Od Vlade ne treba očekivati da implementira neke konkretne, ciljane poteze sljedeći tjedna ili mjesec. Znači ja ne kritiziram Vladu zbog “ne slušanja” na tom kratokoročnom planu jer tu puno opcija i nema. (I to je naravno veliki problem za nas kao i za mnoga druga tržišta u nastajanju.)
Ali, ekonomisti imaju određenu količinu testiranog i uspostavljenog znanja, predložene poteze i razriješenja koja bi vodila ka potencijalno poželjnim, efikasnijim ishodima, koja daju određene rezultate – na više područja. I tu ne govorimo samo o prijedlozima i teorijama na kojima su domaći ekonomisti radili, već od davna poznate propozicije. (npr. godinama subvenciranje istih, tehnološko zaostalih, nereformiranih, korumpiranih gubitaša nije *baš* poželjno – evo još jedne točne i netrivijalne “misli” ).
Poanta je da Hrvatska izabrana politika ne daje veliku važnost ekonomskoj misli i kritici, već radije operira na povuci-potegni ekonomiji i vrlo mekanom i populitičkom pristupu. Ekonomika (iako ja ne volim koristiti taj domaći termin) je ipak malo sofisticiranije od toga. Tako, ja ne tvrdim da su prijedlozi/savjeti ekonomista puni mudrosti i riješenja, već da Vlada nije spremna poslušati sofisticiranije prijedloge. Kad bi bila politički spremna “zagristi tvrdi orah” ekonomskih problema, ozbiljno i pošteno pristupiti reformama i zatvoriti vrata populizmu i korupciji, “tvrde glave” ekonomista bi došle do izražaja. Uspostavio bi se kvalitetniji balans između tvrdih glava i mekih srca koji je potreban za postizanje dobrih rezultata. To je ta hipoteza.
Ali hipoteza ide i dalje od toga. Starac iznosi dosta zanimljivih i bitnih razmišljanja i sa nekima bi se složio. Malo ste se dotakli normativne vs. pozitivne, a Starac je to lijepo sumirao. Ali, ja ne mislim da je potreban fokus na tome. Nije za papke, ali je važnije od toga za javnost i budućnost je uloviti se u koštac sa onim što ne znamo – sa nedostatkom empirijskih istraživanja u mnogim sivim zonama. I da se uzme ekspertiza ekonomista prilikom odlučivanja, zakonodavci ne bi trebali biti pod utjecajem njihovih mišljenja. Odluke i zakoni se tako ne trebaju donositi na bazi mišljenja, već empirijskih istraživanja, testiranog, uspostavljenog znanja. Možemo utjecati i promjeniti ono što znamo i razumjemo – slično kao i u medicini.
Nisam baš siguran da domaći ekonomisti ne znaju koja im je uloga/svrha u društvu i da ne sudjeluju u skladu sa tom funkcijom. Možda zbog manjka valorizacije dolazi do veće doze apatičnosti i zatvaranja u uski krug? Kako bilo, ne mogu se složiti da su ekonomisti najodgovorniji za zbivanja u Hrvatskoj u posljednjih 20tak godina. Jednostavno je to preekstremna konstatacija – sa izravnog i neizravnog pogleda – i trebala bi biti poprilično potkrijepljenja (što bi uzelo vremena i prostora ovdje.) Neizravno – da li nisu dovoljno komunicirali sa i u javnosti oko ekonomskih problema i pitanja u zemlji i nisu ih dovoljno razumjevali? Vjerojatno, jer je javnost zainteresirana i volja diskutirati ekonomske teme koje se tiču svakodnevnog života, umjesto politikanskih.
Izravno – da li nisu dovljno jasno i glasno pokušali utjecati na politiku? Možda se može konstruirati argument, ali mislim da je labav. Niti su sjedili na važnim, utjecajnim pozicijama u vlasti. Niti su ima dane slobodnije ruke, a i njihovi savjeti padaju na gluhe uši u većini. To što Sanader ide u Opatiju svake godine i što naruči studiju o Pelješkom mostu je jedna stvar, a ozbiljno uzimanje ekonomista je druga.Da su “masovno sudjelovali…” je isto hiperbola. To bi naše ekonomiste učinilo iznimkom u svijetu, jer ni u razvijenim zemljama ekonomisti nisu toliko zastupljeni. Znači jedino taj neizravni pristup na i preko javnosti ima nekog smisla. Izravna odgovornost ovisi i o kvaliteti i kvantiteti potražnje, ne samo ponude.
Možda bi trebalo rasčlaniti argument generacijski, na stare i nove ekonomiste – stariji su ja mislim oni koji su daleko više kreirali javnu svijest na jedan dogmatski način. Možemo uzeti primjer privatizacije gdje su stariji, ja bih rekao, bili brzi i bezrezervni u dogmatskim, normativnim, opisima, napadima i neslaganjima. Njihov pristup je, koliko je meni jasno, daleko normativniji i dogmatičan od pristupa mlađih. Isto tako bi gledao prvo u starije za “zanemarivanjem raznolikosti svjetske ekonomske znanosti, drukcijih pogleda na stvarnost.” Da li je uopće realno (bilo) očekivati drugačije? Ako ne, onda ih ne treba ni držati toliko odgovornim za stanje. Mlađi su ipak malo više rezervirani i manje dogmatični u svom pristupu i mogu promjeniti pristup i poglede.
Ok, moram stati opet iz očitih “dužinskih” razloga.
Cronomy.org 