Archive for ‘Politika’

« Stariji Unosi  |  
20. prosinca 2013

Zapošljavanje i premija zaposlenja u javnom sektoru

autora/ice cronomy

Tržište rada se budi. Ne u stvarnosti doduše, već samo u raspravi o visokoj nezaposlenosti. U stvarnosti je u zimskoj hibernaciji.

Primjerice, Jutarnji ima jedan opsežniji članak u kojem ističu da po prvi put manje od polovice radno sposobnih građana (15-64 godine) radi. Stopa zaposlenosti (odnos broja zaposlenih i broja stanovnika između 15-64 godine) i udio radne snage u radno sposobnom stanovništvu (stopa aktivnosti) izgleda ovako:

zaposlenost

Iako se prepoznaje važnost i hitnoća reforme tržišta rada, malo se raspravlja o tome što koči reforme. Uzima se kao očito da su neke interesne skupine upletene, ali ne i koje i što točno hoće. (Da sindikati, ali što sindikati hoće je stogodišnje pitanje. “Više” je klasičan, polu-ozbiljan odgovor.) Članak ‘yours truly’ na banka.hr raspravlja o političkoj ekonomiji reforme ZOR-a. [Stvarno dobar članak ;)]

Vedrana Pribičević također komentira reforme ZORa i iskustva drugih zemalja. Milan Deskar-Škrbić ima odličan članak-reportažu o dva predavanja: o nezaposlenosti mladih Ive Tomić i razlici plaća u privatnom i javnom sektoru Ivice Rubila. Svakako pročitajte. Nažalost, male su šanse da će (ne)zaposlenost i ekonomija postati najvažnije teme u političkom životu zemlje. Teme iz prošlosti i dalje dominiraju.

Ivica Rubil istražuje jedan važan fenomen o kojem se često raspravlja: da su poslovi u javnom sektoru plaćeni više od onih u privatnom. Dokumentira da je jaz nadnice (po satu) za usporedive pojedince u javnom i privatnom sektoru oko 4.5%. Taj jaz reflektira određenu ‘ekonomsku rentu’ zaposlenja u javnom sektoru. Drugim riječima, viša prosječna nadnica zaposlenog u javnom sektoru iskazuje premiju zaposlenja u javnom sektoru. Ako već niste, više pročitajte u Škrbićevom članku.

Ono što nas zapravo zanima i više od veličine jaza, je zašto postoji taj jaz? Jaz između privatnih i javnih plaća sam po sebi nije nužno loša stvar, ali zanima nas koji faktori stvaraju taj jaz. Primjerice, zašto država plaća (u prosjeku) više kad istovremeno nudi veću sigurnost radnog mjesta? Maltene zagarantiranog. Očekivanje je da se veća sigurnost radnog mjesta kompenzira nižom plaćom.

Na drugu stranu, država koja želi osigurati najsposobnije radnike u javnoj službi konkurirati će najbolje plaćenim, sličnim poslovima u privatnom sektoru i htjeti će privući kvalitetne radnike sa  primjereno višom plaćom. (Razmislite primjerice o pravnicima koji mogu raditi za državu kao tužitelji i suci ili pak kao privatni odvjetnici.) No, ukoliko je država razmjerno veliki poslodavac i u ekonomiji zemlje može doći do efekta istiskivanja radnika od privatnih poslodavaca.

Brine nas da li i koliki dio razlike u plaći između javnog i privatnog sektora je rezultat ‘netržišnih’ faktora, dakle faktora koji nemaju veze sa tržištem rada, produktivnosti i tržišnim natjecanjem. (Ako počnete razmišljati o produktivnosti radnika u javnom sektoru naići će te na problem što to javnim sektor proizvodi?’)

Koje su odrednice razlike nadnica u javnom i privatnom sektoru? Zašto bi očekivalli da netko u javnom sektoru zarađuje više/manje i da li se radi o nekim Hrvatskim posebnostima? O javnom sektoru možemo razmišljati kao o jednoj velikoj industriji sa svojim posebnostima. Javni sektor uživa određene nemonetarne aspekte: veću sigurnost zaposlenja, povlastice, političku izloženost, ali i politička ograničenja, te u biti samo jednog poslodavca, državu.

Istaknuo sam iznad da veća sigurnost zaposlenja u javnom sektoru bi trebala biti kompenzirana nižom plaćom, tj. da stvara pritisak snižavanja nadnice. Veća sigurnost zaposlenja nije nužno loša stvar jer može spriječiti da se javna uprava smijenjuje kako paše političkoj stranci na vlasti. Tako se održava kontinuitet javne uprave i možda umanjuje razmjer korupcije u javnoj upravi, koja se ne mora bojati da će sa svakom promjenom vlasti izgubiti posao. No, veća sigurnost može biti i korisna političarima koji dijeljenjem “sigurnih” poslova i javnom sektoru mogu “kupovati” naklonost, prednost i utjecaj.

S obzirom da se plaće u javnom sektoru (upravi) financiraju novcem poreznih obveznika (kompliciranije za javne kompanije), za oportune političare je primamljivo da snize nadnice i uštede na sadašnjima plaćama te obećaju veće povlastice u budućnosti, poput ranije mirovine i/ili većih mirovina. To opet stvara pritisak na niže plaće i javnom sektoru danas, iako stvara veće obveze za buduće generacije poreznih obveznika.

Javni sektor je po svojoj naravni izložen političkom, a ne tkz. profitnom ograničenju, kojem su izloženi privatni poslodavci. To bi značilo da je politički proces nesavršen jer oni koji bi trebali imati najviše utjecaja nad visinom plaća u javnom sektoru (kao oblik državne potrošnje) – poreznici i upravitelji u javnom sektoru – u biti imaju najmanje kontrole. Poreznici nisu dovoljno ujedinjeni i informirani, i tek kroz povremene izbore imaju utjecaja. Menadžerima-birokratima lakše je prosljeđivati odgovornosti vezanu za politike plaća, pogotovo kada politika plaća nije dobro definirana.  Zaposlenici u javnom sektoru su pak vrlo dobro organizirani i ujedinjeni, obično u snažnim sindikatima, i tako vrše vrlo precizna i snažan pritisak za više plaće.

Iako političko ograničenje nije neumitno kao profitno koje vrijedi kod privatnog poslodavca, što omogućuje povećanje plaća u javnom sektoru, politika može utjecati i na smanjenje plaća i kontrolu rasta kroz poltičare koji se poreznim obveznicima žele prikazati kao štedljivi i razboriti u trošenju poreznog prihoda. (ima i takvih negdje u svijetu)

Mnoge usluge koje Hrvatska država proizvodi su osnovne, primjerice zdravstvo te usluge u njemu i osnovno obrazovanje, koje nisu ponuđene od privatnog sektora ili možda samo u beznačajno malim količinama. Korisnici tih ‘držvnih’ usluga, potrošači i porezni obveznici, ne mogu ih  zamjeniti privatnim pa je njihova potražnja prilično cijenovno inelastična. Veće plaće u javnom sektoru mogu se prevaliti na poreznike bez bojazni da će poreznici smanjiti potražnju za tim uslugama i tako potražnju za radnicima koji proizvode te usluge. Stoga, kao rezultat nedostatka konkurencije javno proizvedenim uslugama, ne-tržišnim faktorima koji ograničavaju korištenje zamjenskih usluga i rada u proizvodnjih tih usluga, sama potražnja za radom u javnom sektoru je neelastična.

Ideja je slična onoj benzina. Ako vam auto ide na benzin u njega možete staviti benzin, ne dizel. Ugradnja plina, osim što je možda skupa, nije možda uopće moguća zbog nedostatka plinskih stanica u blizini, pa bez valjane zamjene za benzin potržanja za benzinom je cijenovno prilično inelastična.

Slično ideji da je potražnja za radom u javnom sektoru inelastična je mogućnost da je država dominantna poslodavac na nekim tržištima rada: npr. nastavnici u osnovnim i srednjim školama, doktori, sestre, tehničari u zdravstvu. Država bi stoga bila efektivno monopson na tim tržištima rada. Kao monposon – jedini kupac – država tehnički ima moć držati plaće u javnom sektoru nižim nego što bi bile da nema tu ‘moć monopsona.’ (to je teoretski tako, da ne ulazim u tehničke detalje)

Zbog raznih političkih faktora i pritisaka, država se može ponašati suprotno tome i ponuditi plaće konkurentne privatnom sektoru. No, kao monopson država ima mogućnost povećati plaće radnika i ne samo održati isti level zaposlenosti već istovremeno povećati zaposlenost. Ako neealstičnoj potražnji, mogućem efektu države-monopsona dodamo i treći faktor, utjecaj sindikata u javnom sektoru dobit ćemo trifektu razloga zašto su i plaće u javnom sektoru više i zaposlenost veća.

Dakle, mogli bi formulirati sljedeću hipotezu o mehanizmu koji dovodi do viših plaća u javnom sektoru: relativno privatnom sektoru, sindikati u javnom traže povećanje plaća i ne moraju se brinuti o otpuštanjima pošto je država dominantna poslodavac (monopson) na nekim tržištima rada. Dapače, država može povećati plaće i zaposlenost, posebice u sektorima koji su znatno sindikalizirani, poput djelatnika u zdravstvu, javnoj administraciji i učitelja. Ukoliko je potražnje za radom u javnom sektoru neelastična, trošak većih plaća za više zaposlenih se “lako” prebacuje na potrošače poreznike, koji su kao porezni obveznici u usporedbi sa sindikatima neujedinjeni i malo utjecajni.

Do koje mjere su ovi faktori – država monopson, utjecaj sindikata, neelastičnost potražnje – prisutni u Hrvatskoj ostaju pitanja za empirijsku analizu.

Posted in Država, Politika, Sindikati | 6 komentara »

Oznake: , , , , ,
13. prosinca 2012

O političkoj podršci reforme radnog zakonodavstva

autora/ice cronomy

Blogeri i kolumnisti Banka Magazina vrlo su aktivni i raspisani. Morate ih čitati.

Primjerice, Milan Deskar Škrbić je vrlo dobro sažeo rad Svjetske Banke o vezi ishoda na tržištu rada i zakonodavstva o zaštiti zaposlenja (Employment Protection Legislation ili  EPL nadalje) u Hrvatskoj.

Ja ću se osloniti na njegov sažetak i malo elaborirati o temi koju je on postavio u svom naslovu – “Tko zapravo profitira uz rigidno radno zakonodavstvo” – ali se samo kratko, na kraju svog teksta, dotaknuo toga. Iz Škrbićevog teksta mogli smo iščitati naznake o onima koji profitiraju uz rigidni EPL, iako je potpuni odgovor izostao. Mislim da pitanje iz naslova možemo i preformulirati bez da izgubimo suštinu kao ‘Tko podržava određene politike na tržištu rada?’ ili ‘Tko (ne) podržava reformu tržišta rada?’

S rizikom da ponavljam one “očite istine” koje svi znaju, stanje na hrvatskom tržištu rada vrlo je loše. Škrbić i Svjetska Banka su to dobro dokumentirali: stopa aktivnosti je niska, (45% ukupno stanovništvo), astronomskih 60% nezaposlenih je dugotrajno nezaposleno, a stopa zaposlenosti za one 15-64 godine je oko 52%.

Vidjeli smo i jučerašnje podatke o broju nezaposlenih. (iako ta mjera baš i nije najbolja) Osim toga, tržište rada je dualizirano, o čemu se također nedavno pisalo u Banci, iako sam dojma da se općenito manje o tome raspravlja stručno i po medijima.

Neki od tih ishoda rezultat su duboke i dugotrajne recesije u Hrvatskoj (npr. ukupni broj nezaposlenih). Neki drugi loši ishodi nisu rezultat recesije već su od prije prisutni kao stalne karakteristike hrvatskog tržišta rada. (npr. niska stopa participacije) Oni su rezultat strukturnih problema tržišta rada.

Sadašnje nefleksibilno radno zakonodavstvo  ne pridonosi poboljšanju te situacije. Vjerojatno upravo suprotno: otežava stabilizaciju i oporavak tržišta rada. A o važnosti reforme ZORa se mnogo govori i raspravlja.

Ono o čemu se pak daleko manje raspravlja je politička ekonomija te reforme.

Ovaj rad Svjetske Banke  je tek u jednom kratkom paragrafu, doslovce posljednjem u tekstu, spomenuo da su promjene ZORa i EPLa politički teške. Primarni cilj ovog rada je ipak bio da ocjeni rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva, ponudi podršku u dizajniranju moguće zakonodavne reforme i stimulira diskusiju. Ova riječ ‘moguće’  je  ključ čitave diskusije.

No i kad želi stimulirati diskusiju, Svjetska Banka u Hrvatskoj (a i Škrbić, iako ga ne želim kritizirati jer ga ne poznajem) izgleda ima potrebu biti politički korekta pa nije izostalo isticanja “važnosti” dijaloga socijalnih partnera. Ja pojma nemam što to znači. Meni to zvuči kao fraze bez značaja koje nam nimalo ne pomaže u diagnosticiranju kočnica promjena EPLa. A kočnice postoje.

Da li promjene ZORa izostaju jer nedostaje dijalog “socijalnih partnera” ili nekome promjene i reforme ne odgovaraju? Ja mislim da je ovo drugo.

Politike tržišta rada te njihovo moderniziranje je ekonomska politika, ne socijalna. Ne vidim zašto ekonomisti misle da nemaju nešto kvalitetno za reći upravo o političkoj ekonomiji reforme ZORa, kad imaju. Napuštanjem te rasprave i načina na koje se promjene ZORa provode  efektivno prepuštaju svoju ulogu u konstrukciji rješenja drugima – “socijalnim partnerima.”

Čast iznimkama, ali kao što Škrbić kaže diskusije o reformi tržišta rada u Hrvatskoj rijetko se pomaknu dalje od ideoloških fasada, prepucavanja i okrivljavanja sa, bar meni, nepoznatim frazama i parolama o raznim -izmima. Od ekonomske politike stvara se socijalna filozofija koju kroje specijalni interesi i “ugledni analitičari”, reko bi Škegro.

Evo kako ja razmišljam o problemima reforme tržišta rada.

Bez da se zamaramo raznim frazama tipa “fleksigurnost”, “rigidnost”, “EPL”, što znače i kako utječu na ishode tržište rada, o suštini problema na tržištu rada možemo razmišljati kao o nedostatku konkurencije. Ne mislim na više ili manje nezaposlenih koji konkuriraju za poslove, već na mehanizam povećanog natjecanja (competition) koji je ključan za stvaranje pozitivnih efekta po zapošljavanje.

Primjerice, dualizacija ugovora o radu na određeno i neodređeno ili beskrajni i izdašni kolektivni ugovori u javnom sektoru, nasuprot uvjetima koje privatni zaposlenici (ne)uživaju, primjeri su politike i institucija tržišta rada koja koče povećanu konkurenciju i kvalitetnije funkcionioranje tržišta rada.

Reforma radnog zakonodavstva koja bi otklonila takve politike i institucije  pojačala bi mehanizam konkurencije na tržištu rada i vjerojatno povećala zaposlenost. Npr. politike i mjere usmjerene prema vraćanju dugoročno nezaposlenih – o kojima je rad Svjetske Banke puno govorio – u aktivno traženje posla smanjilo bi nezaposlenost, povećalo kapaciteta radne snage i vjerojatno eliminiralo mehanizam kojim loši ishodi na tržištu rada postaju trajni (persistent) što je još i važnije.

Rad Svjetske Banke je spomenuo taj problem trajnosti ishoda na hrvatskom tržištu rada, dokumentirao i izložio vezu između rigidnog EPLa i loših ishoda na tržištu rada. Predložene su čak i potrebne promjene i to točno po članku ZORa, doduše opet u dijalogu sa “socijalnim partnerima”. (vidi str. 26-27) Generali zaključak je da bi promjene i relaksiranje ZORa dovele do boljih izgleda zapošljavanja, kraćeg trajanja nezaposlenosti, viših prihoda itd.

Pretpostavimo za sada da je sve to upravo tako, da bi promjene ZORa sigurno poboljšale ishode i efektivno ‘izlječile’ nezaposlenost. Zašto onda strukturne reforme tržišta rada, one najvažnije, izostaju? Gdje zapinje? Zašto izmjene ZOR nisu dio mjera koje su i ova i prijašnja Vlada mogle provesti u borbi protiv nezaposlenosti?

Jer to netkome ipak ne odgovara. Sjećamo se referenduma o ZORu? Da bi bolje razumijeli problematiku reforme ZORa i EPLa, te mogli odgovoriti na ova pitanja moramo uzeti korak dalje od ocjene rigidnost hrvatskog radnog zakonodavstva i definiranja pozitivnih posljedica njegove promjene. Suština problema je u političkoj ekonomiji pa tako moramo i pristupiti diskusij.

Potreban nam je jednostavan okvir političke ekonomije da bi razumijeli političku podršku i protivljenje reformi ZORa.

Politička Ekonomija

Zanimaju nas (1) pobjednici i gubitnici takve reforme i (2) uvjeti pod kojima bi bilo dovoljno političke podrške reformi.

Iako gubitnika reforme ZORa u dužem roku i ne bi trebalo biti jer sa dinamičnijim i fleksibilnijem tržištem rada svi koji žele bi pronašli posao (tržište rada nije zero-sum igra) kratkoročna percepcija gubitka oblikuje njihovu potporu ili otpor reformi.

Pretpostavimo da imamo tri vrste radnika. (1) zaposlene radnike, “insajdere”, koji imaju određenu moć nad politikom tržišta rada (npr. kroz glasovanje, jer su politički povezani sa Vladom, jer su u mogućnosti organizirati referendum) i stoga kad donose odluku o zakonima i reformi tržišta rada gledaju kako povećati svoju korist (dobrobit). Ništa čudno. Na drugoj strani imamo (2) dugoročno nezaposlene “ousajdere”, one u najnepovoljnijem položaju. Oni se razlikuju od (3) kratkoročno nezaposlenih radnika jer  manje intenzivno traže posao. Pretpostavimo također da pod promjenom ZORa spada bilo koja politika koja bi povećala intenzitet traženja posla dugoročno nezaposlenih outsajdera.

Pod kojim uvjetima će zaposleni, koji uglavnom imaju najveću moć određivanja politke tržišta rada ovdje, podržati takvu promjenu ZORa? Podržati će je samo ako ona poveća njihovu ukupnu dobrobit, iliti welfare. Ako ne,  čak i ako smanjuje nezaposlenost i ako je bez troškova, oni neće podržati reformu ZORa. Nije ih briga.

Zašto bi politički jake insajdere uopće zanimala reforma ZORa ako je ona namjenjena da poboljša stanje onih u najnepovoljnijem položaju, ousajdere, koji su  polički slabi? Ne zbog nekog “socijalnog partnerstva” ili dobrodušnosti, već  jer moža ipak indirektno utječe na njihovu dobrobit kroz tri kanala.

  1. Oporezivanje. Porez koji financira naknadu za nezaposlene može se naplatiti samo od zaposlenih. Stoga, što je više nezaposlenih, veći je porezni teret na zaposlene insajdere. Ako reoforma ZORa smanji nezaposlenost, smanjiti će i porezni teret na zaposlene radnike i oni će podržati takvu reformu.
  2. Izloženost nezaposlenosti. Ako insajderi znaju da postoji realna šansa da će ostati bez posla u budućnosti, podržati će reformu ZORa ako ona poveća šansu da nezaposleni radnici pronađu posao. Dakle, što su insajderi više izloženi mogućnosti da postanu nezaposleni, jer je ekonomija u recesiji ili su troškovi otpuštanja niski (!), to je njihova potpora reformi ZORa jača. Jer, jeli, nikad se ne zna. Ali zato će se i opirati smanjenju troškova otpuštanja i “očuvanju” radnih mjesta.
  3. Plaće. Bilo koja politika na tržištu rada i reforma ZORa koja povećava participaciju dugoročno nezaposlenih i intenzitet njihovog traženja posla omogućuje nezaposlenima da ponude nižu cijenu rada prilikom traženja posla. To djeluje negativno na plaće zaposlenih insajdera koji će se stoga  protiviti reformi ZORa. Krajnji efekt je viša i trajnija nezaposlenost.

U globalu, svaka reforma ZORa koja povećava konkurenciju  outsajdera u traženju posla i formiranju plaća neće biti odobrena od zaposlenih insajdera.

Ajmo pokušati još malo formalizirati ove ideje. Rekli smo da kratkoročno nezaposleni imaju veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti nego oni dugoročno na “birou.” Stoga, kratkoročno nezaposleni intenzivnije tragaju za poslom od vjerojatno apatičnih dugotrajno nezaposlenih radnika. Outsajderi su samo oni dugoročno nezaposleni, ne kratkoročno. Interesi kratkoročno nezaposlenih i zaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih.

Također, poznato nam je iz teorije i empirijskih radova da dugoročno nezaposleni nemaju utjecaja na formiranje plaća, tj. nemaju ublažujući efekt na smanjenje razine plaća što onda samo pridonosi dužoj nezaposlenosti.

U tom slučaju, svaka reforma ZORa koja povećava intenzitet traženja posla i konkurenciju između dugoročno i kratkoročno nezaposlenih, snižava cijenu rada i stvara nove poslove. Upravo ono što želimo! Efekt promjena ZORa – bilo kao smanjenje poreza na plaću, naknada za nezaposlenost, troškova otpuštanja ili nečeg drugog – odraziti će se stoga kao povećan intenzitet traženja posla i zapošljavanja. Iako je za mnoge to poželjno, nekima i ne paše.

Evo kako ove odnose možemo prikazati na grafikonu koji će nam može pomoći da razumijemo da li će biti političke podrške za reformu ZORa ili ne.

PEL

Koji je utjecaj reforme ZORa koja rezultira povećanjem intenziteta traženja posla i konkurencije između kratkoročno i dugoročno nezaposlenih? Baš kao što je ilustrirano, silazna krivulja se pomakne na gore, što znaci da za svaku razinu zaposlenosti i plaća vjerojatnost pronalaska posla je veća. Uzlazna krivulja se pomakne udesno. Tržište rada je manje rigidno. Znači nove krivulje su one grimizne boje. Nedvojbeno je da zaposlenost poraste, sa Z_1 na Z_2. Na drugu ruku, vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih može i porasti i pasti. I to je ključ.

Zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako imaju koristi od toga. A imati će koristi od toga samo ako reforma ZORa poveća vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih. To je jedino što ih zanima, bez obzira koliko zaposlenost poraste. Na Slici vidimo da zaposlenost na x osi može porasti u nedogled, ali ako se na y osi ništa ne promjeni, neće biti političke podrške reformi ZORa od insajdera.

Razmotrimo i sljedeće. Interesi zaposlenih i kratkoročno nezaposlenih su isti i u konfliktu su sa interesima dugoročno nezaposlenih. Veća konkurencija dugoročno nezaposlenih sniziti će šansu da kratkoročno nezaposleni pronađu posao brže i smanjiti će plaće zaposlenima. To je onaj 3. efekt gore. Ali, u isto vrijeme, zaposleni znaju da će ako silom prilika postanu dugoročno nezaposleni imati će veću šansu pronaći posao i izaći iz nezaposlenosti. To je onaj 2. efekt gore.

Tako, zaposleni insajderi će podržati promjenu ZORa samo ako je 2. efekt jači od 3. efekta.

Kada je to tako? Kada su zaposleni više izloženi mogućnosti da izgube posao i kada plaće ne reagiraju (puno) na  zaposlenost. Drugim riječima, za one vičnije ekonomskoj terminologiji, kad je potražnja za radom elastična. To znači da je silazna krivulja u slici iznad horizontalna i kad se pomakne na gore vjerojatnost pronalaska posla kratkoročno nezaposlenih će sigurno porasti (efekt 2.). Pošto se plaće ne mjenjaju (efekt 3.) insajderi će podržati reformu ZORa.

Prepoznajemo li u ovome određene (nedavne) događaje i interese na tržištu rada? Tko diktira (ne)promjene ZORa? Kome je “nediranje” plaća vrlo, gotovo jedino, važno? Tko izbjegava ikakvu diskusiju o problemu (dugoročno) nezaposlenih? 

Ostaviti ću da moguće odgovore formulirate sami, u komentarima niže.

[Više o ovim okvirima i teorijima reforme tržišta rada pročitajte u radovima Gilles Saint-Paula. Pogotovo u ovom, na kojem je baziran moj tekst i gornja slika. Odlični radovi su i ovaj i ovaj, oboje o političkoj ekonomiji reforme tržišta rada. Pošaljite email ako ne možete doći do rada. Ispričavam se za i ovo malo akronima, ali moglo ih je biti i više. Ekonomisti su jednostavno ovisni o njima.]

Posted in Nezaposlenost, Politika, Reforma | 3 komentara »

Oznake: , , , , ,
06. veljače 2012

7 lekcija o tranziciji iz komunizma

autora/ice cronomy

Andrei Shleifer za VoxEU.org piše o sedam stvari koji je naučio o tranziciji iz komunizma.

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference1 to mark the 20th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.

1 The International Institute for Applied Systems Analysis, based in Austria.

Posted in Ekonomska Politika, Ekonomska Povijest, In English, Politika, Reforma | 1 Comment »

Oznake: , ,
03. siječnja 2011

Nova godina, nova ministrica, novi ciklus

autora/ice cronomy

Sve najbolje u novoj godini!

Sve najbolje i ministrici Martini Dalić. Nisam ni prijazno ni neugodno iznenađen postavljanjem Martine Dalić za ministricu financija. Uglavnom, reakcije su pozitivne po medijima jer za razliku od Šukera, Dalić ima više stručnosti. Svi se slažu, i ja to ne dovodim u pitanje, da je Dalić stručna i dovoljno kompetentna, pozna makroekonomsku situaciju, bankarski sektor kao i unutarnju organizacju ministarstva i Vlade na račun svog prijašnjeg rada u Vladi. Ipak, ništa od toga nije impresionirajuće niti na čemu treba bazirati velika očekivanja. Ništa drugačije, nikakav kvalitetan potez ne očekujem. Makroekonomiju pozna i svaki ekonomist u HNBu. Što posebno treba isticati da Dalić pozna makro situaciju kao nekakav plus? Poznavao ju je i Šuker pa opet ništa. Dalić je stručna ekonomistica u odnosu na koga? Šukera ili Matu Crkvenca? Vidim da se ističe kako Dalić

“svoje stavove obrazlaže čvrstim ekonomskim objašnjenjima i da za razliku od dosadašnjeg ministra izbjegava političke fraze. U stanju je, navode, okupiti stručnjake, napraviti bolne rezove, te vjeruju kako Hrvatskoj pod njenom palicom ne bi trebao MMF.”

Živi bili pa vidjeli. Stav treba i prodati i provesti, ne samo obrazložiti. To je ono što se očekuje od ministrice. Ipak, pokazalo se više puta da se sve svede na dobro diagnosticiranje problema i “trebamo” politika, a bez provedbe. Slično kao sa onim programom oporavka. Ništa više, nažalost, ne očekujem ni od nove ministrice financija. Proračun je donesen i bez rebalansa sa dobim razlogom ne treba očekivati veće promjene u proračunu. Već smo imali 15 rebalansa u 12 godina i još jedan zbog izbora nam stvarno ne treba. Bolje se ne nadati, nego razočarati.

Da li je prisan odnos sa bankovnim sektorom zapravo dobra stvar u ovo vrijeme? U vrijeme kada je Hrvatskoj potrebna fiskalna konosolidacija kroz smanjenje potrošnje i reforme javnih financija, Dalić bi u mjesto toga, zbog svojih odnosa sa bankarskim sektorom, možda mogla imati olakotne okolnosti u refinanciraju javnog duga. Financijski sektor uostalom i nju dobro zna. Za političare, linijom manjeg otpora je uvjek lakše ići, pogotovo kad si u lošem političkom okruženju prije izbora. Možda je to i jedan od razloga zašto je upravo ona sada postavljena za ministricu financija. Samo kažem.

O Martini Dalić i njenim pogledima sam jednom davno nešto i napisao. Bilo je to prije posljednjih izbora, vezano za onaj njen komentar ako investitori žele otići u susjedne zemlje “treba ih pustiti.” Od onda mi je to bilo dosta za Martinu Dalić, njenu kompetentnost i stručnost.

Uglavnom, ekonomski problemi ostaju isti i u 2011. Dalić je bolji tehnokrat što bi joj trebalo olakšati identificiranje problema, a u vezi provedni bolnih rezova ne treba puno očekivati.  Ipak, Dalić vjerojtno ima više iskrenosti i realnosti u ophođenju sa javnosti od Šukera.

Ništa drugo, nego Stankoviću u emisiju pa nek odgovoi na par pitanja, razjasni stanje državnih financija i pojasni kako fiskalno konsolidirati državu.

——————————————————

2011. godina bi mogla biti prekretnica. Ponajviše zbog izbora. Jedan ciklus političke ekonomije bi trebao mogao završiti, a drugi započeti. Sve ekonomije i društva prolaze kroz nekakve cikluse. Barem povjesničari tako vole razmišljati. Arthur Schlesinger Jr. je za SAD deifnirao cikluse političke ekonomije između što ih mi zovemo social-demokrata (Demokrati tj. liberali) i konzervativaca (Republikanci). Razdoblje vladavine jednih na kraju uvijek podlegne nekoj vrsti pretjeranosti koju onda druga stranka iskoristi za dolazak na vlast. Ideja “krize” je centralna kako piše Skidelsky.

Hrvatska je još premlada da bi mogli identificirati nekakav ciklus. Sigurno postoje razdoblja tranzicije i potom konsolidacije političke scene. Ali tek negdje nakon normalizacije politike sa koalicijskom Vladom, HDZ započinje ciklus nekakve političke-eknomije. HDZ je sada definitivno u krizi i svojom gramzljivošću i korupcijom doveo je cijelo društvo u krizu. Izgubio je legitimitet i sposobnost. Jedino prirodno je da izgubi izbore (prekriži se i prekriži prste ovdje). Političko-ekonomski model HDZove vladavine je potrošen, bez puno za pokazati. Uglavnom se temeljio na vanjskoj politici i okrnjenoj ekonomiji. Ostavština? Ulazak u EU je na dobrom putu, a ekonomija puna problema.

Dolaskom nove stranke na vlast i nove Vlade, predovođene SDPom u nedostatku jače alternative, te ulaskom u EU krenuo bi novi političko ekonomski ciklus. Kako će izgledati teško je znati. Gledajući alternativu u politici teško je za očekivati samo dobro i bolje. Ipak, bolje od HDZ danas je gotovo sve. HDZ se koncentrirao na vanjsku politiku i postigao neke uspjehe, ali je oportunitetni trošak za ekonomiju bio daleko veći nego što je to itko htio platiti i što je vrijedilo platiti. Drugi zamah u ciklusu će vjerojatno dakle okrenuti ploču i staviti, kao šti bi i trebao, veći prioritet na ekonomsku politiku i rješavanje ekonomski problema. Uostalom kad uđemo u EU, što isto zahtjeva riješavanje ekonomskih problema, ništa drugo više neće ostati kao prioritet veća samo ekonomija.

Posted in Fiskalna, Javne Financije, Makroekonomija, Politics, Politika | 20 komentara »

Oznake: , ,
04. rujna 2009

Možda javna poduzeća i nisu leglo kriminala

autora/ice cronomy

Možda, ali nekako ipak sumnjam. Iz Večernjeg:

– Uvijek je bilo lopova, a u ime djelatnika koji pošteno obavljaju svoj posao ne možemo gledati na te tvrtke kao na kriminalne organizacije – upozorio je Kalmeta na čije se pravdanje poštenog poslovanja u javnim poduzećima nadovezao i ministar financija Ivan Šuker.
– Kriminal nema predznak političke stranke ili nacionalnosti, on je posljedica nepoštenog rada – ocijenio je Šuker.

Kalmetin komentar je uobičajeno osjećajno povođenje kako bi se udaljili od stvarne biti problema. U biti, u pravu su obojca. Ako nepotizam -> nesposobnost -> gubitci -> šteta za porezne obveznike, nije kriminal, naravno da javna poduzeća nisu leglo “kriminala”. Prava obiteljska srebra zar ne?

Posted in Politika, Zapošljavanje | 1 Comment »

Oznake: ,
02. kolovoza 2009

Obiteljsko srebro? Uistinu?

autora/ice cronomy

Predsjednik Mesić je bio zanimljivo izjavio neki dan da pokušajem promocije ideje da tržište određuje visinu cijena i kada će se one mijenjati, a ne nakakva dogovorna ekonomija.

Ipak, zbog ekonomskog kadra i mentaliteta u vladajućem HDZu ideja “dogovorne ekonomije” ne iznenađuje. Mesićev plahi iskorak u tržišnu ekonomiju i ako ne pretjerano značajan (mislim da ih je tu i tamo bilo još tokom godina) makar je pohvalan. Znači “ipak se kreće – ipak je tržište” u nekom smislu.

Značajniji je bio sljedeći komentar. Uzmimo ga kao konsenzus uvijek popularne, svima poznate teze, ali ipak već ofucane, neutemeljene i smješne.

Govoreći o trenutnoj situaciji u Hrvatskoj Mesić je rekao da je tijekom proteklih godina rasprodano i obiteljsko srebro ali i zlato i bakar te je sada potrebno motivirati kapital i tehnologiju da dođu u Hrvatsku.

Barem ja mislim da jest već stara i beskorisna, više parolakška nego smislena, ta ideja “obiteljskog srebra, zlata” i drugih dragulja. Uopće, što su to obiteljska srebra u Hrvatskoj i koja su to prodana? Političari i novinari promoviraju i koriste te populističke i “zvučne ugrize” za svoje društvene ciljeve. Uzimom za primjer Hrvatske Željeznice – tvrtku ne ‘samo’ u državnom vlasništvu nego i pod čistom i jasnom kontrolom politike. Vidjeli smo ovih dana kako su se glave uprave HŽa vrlo lako kotrljale nakon što je ministar Kalmeta to tako “naredio” nakon tragične nesreće. Obrnuto isto vrijedi. Vidjeli smo to sa “Dragi barba Luka.”

No, nije me nedavna tragedija nagnala na razmišljanje. Još prije manje od mjesec dana izašle su (skandalozne) priče oko HŽa i njegovih sindikalnih čelnika koji su tamo “sami sebi svrha”. Nema nekog razloga za sumnjati u pisma i žaljenje ogorčenih radnika na napuhane plaće sindikalnih “profesionalaca”, potpuno neopravdane stručnošću, stažom, a pogotovo ne radnom etikom, na malverzacije, na rentijerstvo. Poreznici bi se također trebali žaliti, ali o napuhanoj platnoj listi. O rentijersko-korupcijskoj spregi sa upravama pročitajte ovdje. Pa onda i ona nedavna uhićenja i istrage USKOKa unutar HŽa, njegovih društava i dobavljača nije bilo moguće zaboraviti.

To je, mislim, zanimljiviji aspekt državnih kompanija – korupcija, nepotizam, privatno raspolaganje poreznim novcem. Onaj dio da HŽ kao i mnoge druge države firme ne posluju ni blizu crne crte – vječiti gubitaši – je već standardna spoznaja. Tako je bilo desetljećima unazad, tako je i danas, tako će biti i godinama unaprijed ako se netko (vladajući političari i njihovi birači) ne trgnu. Subvencije HŽ u stilu 2 porezne kune za svaku 1 zarađenu kunu HŽa (!), što je ministar Šuker nedavno u Otvorenom rekao, samo da bi HŽ preživio (i.e. isplatio sve one plaće koje su početak priče ovdje) i obavio minimalna održavanja, je normalno u Hrvatskoj. (??) Nitko javno ne želi ni spekulirati što to zapravo znači – da je HŽ za sve namjere i namjene bankrotirana kompanija. Ali HŽ je u isto vrijeme “obiteljsko srebro”.

Na jednu ruku, godinama su građani bombardirani parolama i tumačenjima (ne dokazima) kako su tvrtke koje su vrijedile uglavnom bile u državnom vlasništvu i prodane. Velike i važne kompanije (tkz. commanding heights) bilo na nacionalnom ili regionalnom nivou su prodane i to na razno razne, mutne načine. Način prodaje nije toliko bitan sada. Uglavnom prodane su, a one su predstavljale to “obiteljsko srebro”. U grubljoj verziji to “obiteljsko srebro” je prodano strancima, što je prikriveni nacionalizam.

Na drugu ruku te iste državne tvrtke su, izgleda, svrha vladajućima i same sebi. Korupcija, rodbinsko sponzorstvo vladajućih političara, izvlačenje poreznog novca u privatne ruke, neefikasnost, gubitak kontrole nad troškovima (koga uopće briga za troškove kad ih subvencije pokrivaju) i vječno gubitaštvo na trošak svih građana, tipične su karakteristike HŽa i mnogih drugih državnih tvrtki. Brodogradilišta primjerice nisu nešto silno drugačija, a siguran sam da će čitatelji znati i još neke primjere (možda i iz osobnih iskustava). Dakle, ne radi se samo o tome da su te državne kompanije poput HŽa na nacionalnoj razini ili nekih lokalnih kompanija neefikasni, kronični gubitaši na teret poreznih obveznika. Sređivanje toga je stvar reforme i uvođenja poslovnog reda i pravila po kojima žive privatne kompanije.

Već, iznad toga stoji struktura mreža i radionica korupcije, pronevjere poreznog novca i jednog primitivnog nepotizma. Mislim da je to najbolje i najsvježe dokazano u posljednjih par mjeseci sa svim svim pričama/aferama oko HŽa i našeg primitivnog Predsjednika Sabora. (Sad će Škegro da se prvo treba okaniti bacanja blata. I ja nemam kao cilj bezvezno, samo da je, bacati blato. Ali mislim da prvo ipak treba razlikovati između primitivaca i profesionalca. Veliki kadar vladajućih u HDZu ne spada u ovu potonju kategoriju. Kad bude, kada to bude u interesu stranke, onda bacanje blata uistinu postaje suvišno.) Ukratko, državna neefikasnost, nepotizam i korupcija kao “program” pune zaposlenosti. Pogotovo za podobne i rođake. I što je kompanija dublje u crvenom, to bolje, jer država uvijek ima izliku da se ne može izvući zbog lošeg stanja u kompaniji. Prvo je treba “restrukturirati.”

Međutim, upravo se te kompanije kod nas nazivaju obiteljskim srebrom. (!) Kompanije, efektivno bankrotirane poput HŽa, koje ne mogu ni uobičajene poslove obavljati samostalno (i.e. bez poreznog novca) i na zadovoljavajućoj razini kvalitete i troška. Jasno je što se treba napraviti, što je poželjno i optimalno u korist poreznih obveznika i efikasnosti poslovanja. Ali budite bez brige. Čime se progovori o prodaji HŽa ili većine društava pod HŽ, o divesticiji, o privatizaciji željezničkog prometa, ideja “obiteljskog srebra” će se pojaviti. Optužbe, napadi ali i žaljenje medija i opozicijskih političara (koji god bili u tom trenutku) za još jednom “skandaloznom” prodajom “obiteljskog srebra” nakon čega če nam još manje ostati, što će nas još više osiromašiti, ponovo će naći put od političara do dijela javnosti koja će te parole i teze spremno odobravati, umjesto da ih malo kritično preispitaju.

Ono što je ironično je da bi se i samo strašenje prodajom takvog “divnog” obiteljskog srebra moglo koristit kao poluga za ostvarivanje svojih uskih, kratkoričnih, stranačkih ciljeva na benefit manjine, a na štetu većine.

Ali, čini se da me netko već preduhitrio.

Posted in Politika, Privatizacija, Reforma, Sindikati | 1 Comment »

Oznake: , , ,
25. srpnja 2009

Vidošević sažeto

autora/ice cronomy

Vidoševićev summa summarum.

“Temelj vođenja ukupne gospodarske politike uvijek se ogleda kroz strukturu proračuna i pogrešno je kretati prvenstveno s mjerama koje se bave povećanjem prihoda jer je to očuvanje dosadašnje politike. Put je u drastičnom smanjenju rashodovne strane proračuna. Problem hrvatskog fiskusa nije u prihodnoj strani proračuna nego u razini rashoda, a posebno u distribuciji tih rashoda koji, nažalost, ni u dovoljnoj ni u mogućoj mjeri nisu bili usmjereni u gospodarstvo. Novi rebalans proračuna morao bi biti rješenje do kraja 2010., a u tom bi se razdoblju izradila proračunska slika za idućih pet godina, što bi bio jasan pokazatelj kakvu Hrvatska ima viziju budućnosti. … “

Zašto Nadan Vidošević ne bi bio ministar financija? Zar ne bi tamo postigao više rezultata nego kao predsjednik republike?

Posted in Ekonomska Politika, Kosor-Lider-Vlada, Politika | 2 komentara »

Oznake: , ,
07. srpnja 2009

“There you go again”

autora/ice cronomy

Čitava kratkoročna budućnost Hrvatske vrti se oko rebalansa proračuna. I prije nego što je nova Vlada pošteno zasjela za stol, isto staro razmišljanje i prijetnje sindikata-odgovornih-nitkom se vraća. Riječima Ronald Reagana “There you go again.” Sasvim van takta realnosti.

Plaće i mirovine većine građana ne smiju se smanjivati jer se tu više nema što rezati, poručio je predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever u izjavi za Hinu. Također, očekujemo da nova Vlada neće rezati ni socijalna prava niti prava iz zdrastvene zaštite jer većina građana to ne može plaćati iz svojih primanja, kaže Sever.

Sindikalcima je prihvatljivo jedino smanjivanje povlaštenih mirovina i njihovo svođenje u okvire pod kojima mirovine primaju ostali građani, a korisnici povlaštenih mirovina ionako će imati znatno više mirovine od prosječnih, ističe predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Ana Knežević.Trebalo bi također ukinuti besplatne udžbenike, osim za najsiromašnije učenike, te promijeniti kriterije za subvencioniranje potrošnje struje, i to prema socijalnom cenzusu a ne prema potrošenim kilovatima.

Jadranka Kosor također bi trebala uvesti reda u poljoprivredne subvencije i provesti reviziju broja branitelja i njihovih povlastica, te barem privremeno odustati od neproduktivnih investicija kao što je Pelješki most, smatra Knežević.

Dan prije Sanaderove ostavke ideja je bila da se ide u oštre rezove, ali da se više ne dira u plaće, jer su one već jednom ‘rezane’. Ipak, to možda neće biti dosta, a i sam broj radnika u javnim institucijama i firmama će postati plodna grana za rezanje. Ono što sindikati u biti predlažu je ne diranje u sve značajne i izdašne stavke proračuna, a tražanje rezanja manje-više simboličkih i politički oportunih stavki – povlaštene mirovine, oduzimanje kartica, kava i spojnice. Ovo je naravno sasvim suprotno od svih savjeta ekonomista, analitičara i eminentnih institucija, ali “nema veze.” (Lovrinčević, Ott, pa i Jurčić) Ipak, čisto da ne bi zaboravili je da plaće u javnom sektoru i i socijalne nakanade, znači sve na što Vlada ima direktan utjecaj, čini oko 70% državnih rashoda. Sindikati imaju za pravo da rezanje subvencija i betonskih ulaganja je nužno, ali će polučiti manje rezultate tek sutra, a nama veći rezultati trebaju jučer. Najbrži i najveći rezultati će se dobiti rezanjem stavki plaća, socijalnih davanja i mirovina. Od tih nepopularnih mjera se ne može pobjeći ako se išta kvalitetno želi postići. Redosljed je stvar politike. Kraj priče.

Općenito, u posljednjih para dana, u poplavi vijesti o rebalansu, bilo je dosta nejasnog izjašnjavanje u vezi istog iz same Vlade. Kosor je najavila da se plaće i mirovine neće dirati, te da neće biti otkaza, ali u istom danu i da je “sve na stolu i nema nedodirljivog.” Dobro, ima i to su sve “socijalno osjetljive skupine društva.” Opet, to može biti pola proračuna. Ne samo to, nego će se provesti reforma javne uprave kroz osnivanje novog Ministarstva za upravu. Vlada, nova ko i stara, i dalje pleše oko rebalansa i neugodnih poteza, ne želi se zamjeriti i šalje mutne signale. Još možda i Kosor ima nekakv doticaj sa realnošću – mali – ali znamo da je Vlada koalicijska. I upravo od tih političkih partnera dolaze mutni signali i negodovanja. A onda su tu još i socijalni partneri. Nedostatak jasne strategije i taktike rebalans šalje krive signale financijskim tržištima, investitorima, potrošačima i samo jača njihovu tezu/strah da je dolazak MMFa neminovan.

Danas je makar bilo nešto malo jasnije. Neslužbeno, ali jasnije.

Prema neslužbenim informacijama, potvrđuje se ono što premijerka nije htjela izustititi. U drugom, jesenskom rebalansu na red bi trebalo doći kresanje mirovina. Pošteđene bi ostale tek one ispod dvije tisuće kuna. Mirovine između dvije i tri tisuće bile bi smanjene za pet posto, a sve mirovine iznad tri tisuće kuna za čak deset posto.

Posted in Fiskalna, Kosor-Lider-Vlada, Makroekonomija, Politika | 1 Comment »

Oznake: , , ,
04. srpnja 2009

O čemu on to?

autora/ice cronomy

Sanader nastavlja šokirati i dalje. Najprominentniji je do sada ridikul-komentar da je svojom ostavkom htio šokirati političare EU. A dobro. No zanimljiviji od tog ipak njegov komentar-razlog opet o domaćoj sceni (koji je naravno bio popraćen isticanjem silnih uspijeha na vanjskopolitičkom planu). Iz razgovora sa Jutarnjim.

Nešto kasnije Sanader je suradnicima prvi puta otkrio još jedan razlog koji ga je ponukao da donese odluku o povlačenju.

Hrvatskoj je potreban šok. Među građanima Hrvatske još nije sazrijelo uvjerenje o nužnosti radikalnog zaokreta od dosadašnjeg načina života i rada. Svaku mjeru štednje, svaki pokušaj da se obuzda golema potrošnja, javnost je dočekivala na nož i krajnjim nerazumijevanjem. Možda će moje povlačenje iz politike pridonijeti da se građani Hrvatske napokon suoče s realnošću i s nužnošću radikalnih promjena i drastičnog zaokreta u svim sferama života.

Licemjerno je da mi sada oni koji su me javno prozivali da sam nespsoban, da upropaštavam državu, da ne znam naći rješenje za probleme, sada kada sam dao ostavku, sada traže da ostanem. Ako sam nespooban kako kažu, zašto ne dopuste da odem. Oni bi bili najsretniji da sam se srušio i slomio.

Hrvatskim građanima, koji se trijezne od kreditnog booma, možda i treba jedan zaokret od dosadašnjeg načina života na kredit. No koje su to mjere štednje i pokušaji obuzdavanja javne potrošnje bile predstavljene tokom Sanaderove epohe? Ikad? Kada je to Sanaderova Vlada pokušala neki radikalni zaokret, nekakvu jaku i značajnu mjeru štednje? Do ni prije mjesec dana je maltene naređivao Pankretiću da nađe novac za seljake. I na koji to način će Sanaderovo povlačenje pridonjeti ili potaknuti da građani okrenu ploču i krenu u radikalne reforme? Ja sam mislio da nam trebaju lideri koji će povesti ljude u tom smjeru i biti dovoljno mudri i uvjerljivi da objasne ljudima nužnosti i benefite reformi, da oni to ostvare, a ne da ne da čekaju da ljudi sami za sebe to shvate kad izgube Sanadera.

Nadalje, nisam siguran da netko traži da Sanader ostane, tj. da mu ne dopuštaju da ode. Pitanje je samo i jedino zašto baš sada i zašto baš tako neočekivano. I doma i vani, svi se čude i smatraju da je iznenađeni potez bio negativan za političku stabilnost – zapravo jednu od pozitivnih stvari za Hrvatsku u ovom trenutku. Politička nestabilnost je na porastu diljem istočne i središnje Europe (broj premjera iz CEE koji su odstupili sa dužnosti se popeo na 4 sa Sanaderom). Mi smo to mogli izbjeći.

——————————————————————————–

Sanader, bio si nesposoban za riješavanje domaćih problema. Bilo te je strah i tvoja intertnost oko ekonomskih problema je polako ali sigurno nanosila štetu Hrvatskoj. U pravu si, trebalo bi biti bolje bez tebe. No, odlazak na ovakav način niti te riješio odgovornosti, niti si učinio uslugu Hrvatskoj. Slabija Vlada i privremeni izbori koje si nam ostavio loši su za ekonomiju, iako ti smatraš da će biti dobri za demokraciju. Ako su istinite priče da je HDZom zavladala jaka desničarska struja, manje naklonjena Europi, trebao si ostati i boriti se da to tako ne bude. Ovako, izbjegao si ono što su mnogi priželjkivali, pad i slom, i izveo nečasni bijeg, umjesto dostojanstvenog poraza.

Posted in Politika, Sanader-Lider-Vlada | Komentari isključeni za O čemu on to?

Oznake:
03. srpnja 2009

Dobre strane Sanaderovog otkaza

autora/ice cronomy

Otkazi imaju svoje troškove i benefite, pa tako i Sanaderova otkaz, koji ima više loših posljedica u kraćem roku (iznenađenje i politička neizvjesnost su veliki faktori kako za stabilizaciju ekonomije tako i za njen oporavak), ali zato u dužem roku benefiti bi mogli biti vidljivi u ležernijem i decentraliziranom funkcioniranju Vlade. Potencijalni plus za već zakašnjele reforme. Ljubica Gatarić iz Večernjaka ima dobar rezime dobrih strana.

Sanader je, kaže jedan dobar poznavatelj prilika u Vladi blizak HDZ-u, bio glavna zapreka za reforme i promjene koje trebaju dovesti do smanjenja državne potrošnje i stvaranja efikasnije uprave.

To jako dobro znaju i svjetske financijske i rejtinške agencije koje bi mogle honorirati Sanaderovu ostavku ako se idućih dana ključni potezi odigraju kako treba. Sanader je šest godina držao sve konce u rukama, nije dopuštao inicijativu, ministre držao u pokornosti, te je silne novce rasipao na kupovanje interesnih skupina i sklapanje koalicija. “Ne može se proračun držati pod kontrolom i nikome se ne zamjeriti. Sanader je sve karte stavio na ulazak u EU i tu je bio sjajan, najbolji kojeg imamo, ali to je izostalo i sad treba ići dalje”, kaže naš sugovornik, koji je uvjeren da će nakon prvog šoka i nervoze Sanaderov odlazak s političke scene biti pozitivan događaj ako se ne prometne u nekontrolirani kaos.

…

Centar moći

“Usprkos lošoj slici koju je Sanader stvarao o svojim ministrima, ljudi koji ostaju u Vladi imaju u sebi dovoljno kreativne snage i bolje će raditi bez Sanadera nego s njim. Sanader je bio autokrat s europskom maskom, 90 % vremena posvećivao je dojmu a ne sadržaju”, kaže naš sugovornik, ne bez utjecaja na političke i ekonomske procese u državi.

Posebno se slažem sa zadnjom rečenicom citata. Sanader nije razumio neke probleme i opcije oko domaćih ekonomskih problema. Bilo ga je strah i to objašnjava njegovu čvrstu kontrolu nad svim zbivanjima (čak i zapošljavanjima) u Vladi, podilaženju i nezamjeravanju (tako se ništa kvalitetno i dugoročno ne može postići u politici) te nezainteresiranosti za razumjevanjem jer bi mu to samo stvaralžo političke glavobolje.

Posted in Politika, Sanader-Lider-Vlada | 2 komentara »

Oznake:
« Stariji Unosi  |  
%d blogeri kao ovaj: