To je naslov novog poglavlja u ovogodišnjoj proračunskoj drami. Napokon se izgleda i Vlada suočava sa svojim dosadašnjim “iluzijama” o proračunskim prihodima i deficitima za ovu godinu. Prva veća peripetija u toj drami se dogodila jučer na sastanku Ekonomskog Vijeća.
Državni proračun je u dramatičnoj situaciji: njegovi prihodi u 2009. godini biti će za oko 11 milijardi kuna manji nego što je to očekivala vlada. Iako uvijeno, o krahu proračunskih planova počelo se govoriti i u Banskim dvorima.
Sumnjam da se tek sada u Vladi počinje pričati o krahu planova. Mislim da ne bi trebalo biti ni trunke sumnje da je posljednja tri mjeseca Vlada namjerno tratila vrijeme sa pričama, uvjeravanjima, prodavanjem nada i pustih želja vezano za proračnske prihode i rebalans. To je zapravo još i pozitivnije mišljenje nego što bi neki bili voljni iskazati prema Vladi. Razlog tomu je da ako ne razmišljamo na tako pozitivniji način, jedina druga opcija, jedino drugo objašnjenje, je da je Vlada i MiFin potpuno nesposobni, neopremljeni i nezainteresirani za realno, nestranačko vođenje fisklane politike; vođenu pozitivnim ekonomskim principima i teorijama više nego normativnim. Ako je tako, jao si ga nama. Meni je za sada to teško tako prihvatiti, jer iako ima neizglađenih kadrova, ima i visoko obrazovanih i sposobnih. Naravno, problem je da je fiskalna politika potpuno ispolitizirana pa sofisticiraniji, stručni kadrovi gube glas pred krutim političkim.
Još u Prosincu kad je proračun objavljen u javnosti, politički refleksivno skočilo se na rashodovnu stranu. Gdje, za što, kome novac ide; koja afera se nazire; koja netransparantnost je sada na *vidjelu*. Polako, rekao sam. Da vidimo prvo pod kojom stopom ekonomskog rasta je prognoziran prihod proračuna, jer, ovaj put, ove godine, zanimljvije i važnije će biti vidjeti kako će se Vlada nositi, kako će reagirati, na neizbježni pad prihoda u 2009. Toga u proračunu (kao i štošta drugog zanimljivog i važnog) nije bilo, ali je objavljeno da je Vladina prognozirana stopa ekonomskog rasta 2% za ovu godinu. Huh! Znači u vrijeme kad se kaos na financijskim tržištima diljem svijeta tek počeo smirivati, ali duboka svjetska recesija u 2009. nagovještati, te se čak govorilo o vjerojatnosti još jedne Velike Depresije, naša Vlada je usvojila 6.5% nominalno veći rashod proračuna, odrekla se uravnoteženog proračuna i prognozirala realni ekonomski rast od 2% za ovu godinu. To su bile prave bikovske prognoze za ekonomski najgoru godinu od samostalnosti i s obzirom na nezavidan položaj i percepciju u kojoj se Hrvatska nalazi. Ekonomisti nisu vjerovali u rast BDPa pa tako ni u rast proračunskih prihoda. Vladina računica je bila sve (=politička) samo ne realna.
Ali priča nije stala na tome. Kako je glas neslaganja sa najavljenom prognozom i proračunom rastao, pogotovo od stručnih glasova više nego od opozicije, rasla je i nerealnost odgovora Vlade oko stanja i promjena.
Odbacivao se do daljnjega nužno potrebni, realni rebalans proračuna – jer struka očito ne zna šta priča. Vlada je ustrajala u svojih 2% ekon. rasta za ovu godinu, iako je sve više prognoza, uključujući i HNBovu, govorilo o realnom padu. Tražilo se da se prvo pričeka statističke podatke o punjenju proračuna. Čemu? Nečije samo prognoze nisu dovoljno dobre, Vlada barata sa boljima. Proračun nije predvidio recesiju, pa će je on uzeti u obzir tek kad se ona dogodi i tek, kao sada, kad voda dolazi do ušiju. Tako je Sanader tvrdio da nije najavljeno nikakvo stezanje remena. Tvrdilo se da se situacija mjenja gotovo pa dnevno, pa je nemoguće kvalitetno prognozirati proračunske promjene ili poduzeti sada neke “anti” mjere. Da prije tri mjeseca, kad se sastavljao proračun, (misleći dakle na studeni) nije bilo crnih prognoza kao “danas”, da se nije očekivala ovakva slaba ekonomska aktivnost. Da su prva dva tjedna nedovoljna za ozbiljne projekcije o proračunskim prihodima, pogotovo od PDVa. Bio je to politički cirkus kako ga je oporba nazvala i slaba analiza uz izgovore, odugovlačenja i dobru dozu prijetnji. Pa i sada se prijeti da neće biti dovoljno za plaće ili da će se mirovinskim fondovima zagorčati život.
I to bi trebalo biti umirujuće za potrošaće te poboljšati njihova očekivanja za budućnost, uz sve negativne vijesti koje dolaze o padu proizvodnje, porastu nezaposlenosti? Koliko uopće Vlada razumije što ovdje uistinu radi? U ovom trenutku, očekivanja strane i domaće javnosti (investicijske i potrošačke) su gotovo pa sve. A Vladin Rx – prijeti. Uistinu? Kakav amaterizam!
Dakle još sredinom Veljače Vlada je živjela pod nerealnim očekivanjima i pokazivala dobru dozu nerealnog shvaćanja situacije. Evo što je Sandra Švaljek rekla u razgovoru za Večernji:
Komunicirate s ljudima koji vode državu i nacionalnu ekonomiju. Biste li rekli da se pod utjecajem krize mijenjaju njihova shvaćanja?
– Mislim da se i dalje previše živi u uvjerenju da će stvari biti dobre i da nema nužne spremnosti za promjene ponašanja.
Vlada je živjela u mjehuru, dok se ekonomska aktivnost kretala po predviđenom smjeru – ubrzano pogoršanje. Taj smjer, ne veličinu oscilacija, su analitičari i ekonomisti realno predvidjeli koncem godine i očekivali, pa tako i nezadovoljstvo kad je Vladin proračun nonšalantno predvidio rast BDPa, rast prihoda (i to od potrošnje!) i uopće nije dozvoljavao da će doći do pada u 2009. Sve u suprotnosti sa realnom situacijom. “O čemu oni to pričaju” bi bila generička reakcija u privatnim krugovima. Tri mjeseca je Vlada potratila na PR i pumpala ipak-će-biti-dobro mjehur u kojem je operirala, dok on nije napokon sada i prsnuo. Prepucavanje oko veličine i da li će uopće biti oscilacija u ekonomskoj aktivnosti pa tako i proračunskim prihodima su bila bespredmetna, jer se nije uopće prihvaćao negativni smjer kojim je ekonomija krenula. Kao da se PRom to može preokrenuti ili oscilacije ublažiti.
Realno bi bilo da se krenulo u sastavljanje proračuna sa predpostavkom 0% rasta ekonomije, bez obzira što su neke strane institucije imale prilično bikovske prognoze za zemlju i regiju. Na tome se trebalo bazirati prihode i rashode proračuna, pa tri mjeseca ne bi bilo traćeno na prepucavanja, opovrgavanje ili pokušavanje svrgavanje odgovornosti na nekog drugog. (Zapravo negdje u studenom prijedlog proračuna je pokazivao izjednačenu prihodovnu i rashodovnu stranu.) Očekivanja prihoda bi bila realno manja i time se moglo prezentirati i uvjeravati javnost na nužnost smanjenja potrošnje i uštede na rashodovnoj strani. Kako bi se deficit što više umanjio, kad već postoji neki konsenzus da je to u korist Hrvatske sada, u značajnije rezove krenulo bi se ranije te bi se vjerojatno neki već ostvarili. Vjerojatnost da se izbjegne drama oko proračuna, i to baš pred koji mjesec kad se planira zaduživanje na stranim tržištima, bi tako bila veća. Sada je pak Vlada ocrnjena jer je odbijala shvatiti ozbiljnost situacije i suočena vjerojatno sa još gorom situacijom.
Dakle, umjesto da je smanjenje/racionalizacija proračunskih rashoda pokrenuto u jednom sporijem, ali ustaljenom, redovnom ritmu, prilikom donošenja proračuna, sada nakon izgubljena 3 mjeseca javlja se potreba za vrlo ubrzanima i naglim rezovima, što jednostavno garantira gadnu recesiju.
Zašto tek sada dolazi do saznanja da rasta BDPa neće biti, pa tako ni većih proračunskih prihoda? Opet kažem, mislim da je Vlada namjerno ignorirala sva ranija upozorenja i prognoze jer nije htjela da se loše vijesti prelome preko njenih leđa, zbog nadolazećih izbora odbijala je suočiti se sa rapidno pogoršavajućim stanjem i nositi teret nepopularnih, ali nužnih, zahvata na svojim leđima, pumpala je biti-će-dobro mjehur dok se on sada nije rasprsnuo. Jednostavno je bila u denial mode. To je bilo neodogovorno ponašanje. Ništa dobroga od toga nije došlo, već se sada suočavamo sa dramom koja se potencijalno mogla izbjeći da su tvrde glave prevagnule i da se u rashodovnu stranu zagrizlo ranije i puno ozbiljnije. Ako Vlada ni sada ne bude spremna na rezove i racionalizaciju potrošnje, te nastavi svoj otpor ulaženje u nejednostavne reforme, signalizirati će nastavak će nedogovornog ponašanja. Za izbjegavanje recesije je ionako prekasno.
Neko drugo objašnjenje bi bilo prestrašno i ja se nadam da nije točno. Značilo bi da u Vladi i MiFin. na najvišim pozicijama izvršne vlasti, stvarno nemamo (dovoljno) sposobne, neusavršene i/ili nekvalificirane kadrove za riješavanje situacije, povlačenje kvalitetnih poteza i preuzimanje odgovornosti u fisklanoj politici. Oni stvarno ne znaju što učiniti. I dok je do sada optuživanje za nesposobnost bilo plod političkog nadmetanja i politikanstva (i još u dobroj mjeri jest), u ovoj situaciji bi pravi i veliki troškovi tog nedostatka intelektualnog kapaciteta došli na naplatu i koštali svih nas daleko više.
