Plan R

autora/ice cronomy

Kao što sam već rekao, dijelim sa mrakom osjećaj zamora i kako se čini pretakanja iz šupljeg u prazno u vezi dnevno političkih događaja. Ali, tako je to u našoj povuci-potegni ekonomskoj/fiskalnoj politici. Ja se stoga i ne zamaram dnevnim političkim “obrtom”. Ipak, ne mislim da je nezanimljivo ili uzaludno diskutirati i gurati neka razmiškljanja i neke teze. Dapače, ovo su prime-time vremena za neka svježa razmišljanja, neke nove strateške pristupe određenim problemima i rasčišćavanju nekih pitanja jednom i zauvijek. To je svakako za očekivati od strateških političkih protivnika, kojima je prije par godina, kad je vlasti gotovo pa teklo med i mlijeko, bilo daleko teže krenuti u neke napade i promjene sa sadržajem i smislom, nego danas. Ne treba posustati.

Jedna ustaljena ekonomska teorija, koja se vjerojatno predaje 90% studenata, kaže da kad u vrlo lošim vremenima osobna potrošnja (C), poslovne investicije (I), te izvoz (X) podbace i posustanu u održavanju određenog levela ekonomske aktivnosti, a monetarna politika je impotentna u poticanju potražnje, jedino što preostaje je da država potakne ukupnu potražnju – plan G. Mi zbog razno raznih razloga ne možemo implementirati plan G i zato imamo Plan R – rebalans. Dakle, dan R, biti-ili-ne-biti je danas, kada će rebalans biti upućen u Sabor.

Ovo je prijelomni trenutak za Hrvatsku u kojem treba odgovoriti na pitanje možemo li ili ne upravljati svojim javnim financijama. U suprotnom nam slijedi bankrot i raspad sustava. Situacija je teža nego prije nekoliko mjeseci kad smo radili budžet i mora se voditi računa o tome da mi na rashodovnoj strani proračuna možemo potrošiti onoliko koliko na prihodovnoj skupimo uz mali deficit od oko jedan i pol posto. Svijet nas promatra. Od svih očekujem odgovornost. Vlada će se boriti za svako radno mjesto. Ključ i smisao ovih pregovora je da oni koji ga imaju posao ne izgube. – Ivo Sanader

Prvo: *dobro* je vidjeti da Sanader spominje “bankrot” i “svijet nas promatra” u istoj rečenici. Ništa bolje nego najaviti mogućnost “bankorta” (iako za državu ne vrijedi isti scenarij kao i za tvrtku) ukoliko sve ne prođe kako je Sanader zamislio i to baš pred koji tjedan kad se misli izaći sa novim obveznicama na vanjsko tržište. Da li je netko dao Sanaderu lekciju o državničkom ponašanju u vrijeme recesije i pada povjerenja u državu i njene javne financije?  A dobro je i za psihologiju potrošača. Garnitura valjda misli da će velikim, ružnim riječima zastrašiti javnost u povećanje potrošnje i tako povećanje domaće potražnje. Naime, to bi dovelo do povećanja proračunskog prihoda od PDVa. *Šteta* što su potrošači racionalniji od takvog razmišljanja. Spominjanje bankorta je posebno zanimljivo ne samo zato što je nespretno i nepoželjno, već jer i indirektno svaljuje krivnju na Sanadera. Naime, do bankrota u većini slučajeva ne dolazi zbog “manjka” sredstava nad “uobičajenom” potrošnjom, već kao posljedica nerazborite, dugotrajne, glomazne potrošnje van mogućnosti.

Ironiju na stranu. U odnosu na primarno donošenje proračuna, koje smatram nesretnim i nespretnim u svojim zamislima i postavkama, ovaj proračun bi trebalo gledati iz više kuteva:

Da li postiže ono što postavlja kao cilj? (Koji je uopće eksplicitni cilj?) Da li je cilj uravnoteženje proračuna, što manji mogući deficit ili što veća moguća rezanja na rashodovnoj strani?

Koja su ključna pitanja koja proizlaze iz ovog budžeta i koja područja trebaju dodatni uvid? Gdje se moglo/može još uštedjeti ili gdje se i kako može još upihodovati porezo? Imajmo na umu da je ovo najvažniji proračun/rebalans od postanka Hrvatske. Šuker je prošle godine u, srpnju ako se ne varam, govorio da je ono najteži rebalans ikad. Ovome taj nije ni do pasa.

Dalje: da li se Vlada uozbiljila, konačno uzela u obzir i potom prezentirala ekonomske pretpostavke koje predstavljaju razumnu bazu za fiskalne projekcije, prihodovna očekivanja? Drugim riječima, valjda neće biti isto lice proračuna, samo sa drugim brkovima.

Ne želim opet (zbog mraka) ponavljati kako su ondašnje ekonomske pretpostavke ekonomskog rasta i potražnje i tako povećanja poreznih prihoda za proračun u 2009. godini bile nerazumno optimistične i zapravo graničile sa amaterizmom. Nije trebalo očekivati nikakav realni rast ekonomije proračuna ili poreznih prihoda, revizije očekivanja su trebale biti obavljene već u siječnju. Ali … Vlada se onda još borila sa razmišljanjem da li nas kriza napada, da li smo već u recesiji. da li nam treba rebalans i polako gubila vrijeme. (Ili su oni mislili da kupuju vrijeme) Potrašači su pokazali da li smo ili ne u recesiji.

Da je barem imala određeni status quo fisklanih projekcija u svom inicijalnom proračunu, mogao se makar konstruirati argument da je to najrazuminija baza za planiranje proračunskih stavki u 2009; sa dozom opreza da bi pad ekonomske aktivnosti mogao biti veći. Tako bi se izbjegle razne perpetije oko rasta BDPa, pa koliko je realno povećati plaće, pa nije ih moguće povećati, pa gdje i kako uštediti bez natjeravanja sindikata.

Da li će današnji rebalans pokazati realnije rizike da je outlook do kraja godine nagnut prema padu i većem manjku? Drugim riječima, da li će ekonomski rizik biti adekvatno okarakteriziran ili će Vlada gurati glavu u pjesak? Mislim da pošto je ovo zadnji rebalans prije nego MMF napravi “svoj” rebalans, Vlada se treba uozbiljiti i prezentirati sve rizike realno, bez skrivanja neugodnih detalja. To bi joj trebalo olakšati svako naknadno pregovaranje i rezanje.

Rebalans je za proračun u 2009., ali to ne spriječava da Vlada izradi i iznese kvalitetniju fisklanu projekciju (analizu) na srednji i duži rok – do 2012/13. Vjerojatnost da će se proračunski deficit ubrzano smanjiti nakon ove godine je mala ili pak nikakva. Postizanje suficita pak ovisi ne samo o povratku na veće stope ekonomskog rasta i tako oporavku prijašnjih stopa poreznih prihoda, već i o adekvatnom implementiranju efikasnih reformi smanjenja glomazne državne potrošnje. Globalna ekonomija će se najvjerojatnije usporeno vraćati na prijašnje stope rasta, a to će se odraziti i na Hrvatske stope rasta u sljedećih par godina. Povjerenje u javne financije, posebice stranih investitora će stoga malaksati, a jedinu bolju ocjenu možemo dobiti kvalitetnim reformama na rashodovnoj strani – subvencije, zdravstvo, nabava (korupcija), birokratski aparat.

Naposljetku, proračun bi treba prestati biti *samo* vježba u aritmetičkom računanju iz godine u godinu, kako sada izgleda. Mifin bi trebao iznjeti više detalja i pretpostavki o prihodima, procjenama efektivnih poreznih stopa kao i potencijalnog rasta outputa, te tako cikličkih i strukturalih komponenti proračuna. Da bi imali uvid u fiskalnu stanje države i fiskalnu politiku Vlade nužno je znati koliki je strukturni proračunski saldo (deficit) s obzirom na mjere rebalansa, ekonomsko stanje u kojem se sada i nekakve srednje-ročne projekcije?

Oglasi
%d bloggers like this: