Archive for ‘Deficit’

12. siječnja 2016

Ministar Financija treba biti moćniji

autora/ice cronomy

Po procjeni profesora Bićanića, zadnji ministar financija Lalovac bio je “do sada najslabiji ministar financija.” Oštra, profesorska ocjena, ali u dobroj mjeri ispravna, poštena. Lalovac nije nešto posebno napravio kao ministar skoro pa najvažnijeg resora: hapsio je bankare (a nije), lovio desetke milijuna neplaćenog poreza (nije baš posao za samog ministra, a učinak za prihode je zanemariv) i naravno riješavao je problem “švicaraca” i kredita,  monetarnih problema za što nije zadužen.

Možda bi trebalo uzeti u obzir da je Lalovac imao jako malo vremena da postigne veće zakokrete u vođenju javnih financija. Ipak, pitanje je da li bi imao više uspjeha da je raspolagao sa sve četiri godine, jer u jednoj stvari Lalovac je u pravu: ministar financija nema dovoljno moći da provede fiskalnu konsolidaciju i postavi javne financije u funkciju rasta.

Opširno govoreći, dva razloga određuju slabost ministra financija u Hrvatskoj. Prvo, vanjska makroekonomska previranja, na koja ministri Vlade malih otvorenih zemalja poput Hrvatske nemaju nikakvog utjecaja. Kao što smo vidjeli na slučaju švicarca, eksterni šokovi mogu stvoriti značajne socijalne i ekonomske probleme i potom glavobolje ministrima. Vlada međutim malo toga konkretno može napraviti u kratom roku da neutralizira slične negativne vanjske šokove.

Drugi razlog je sama procedura donošenja proračuna, u kojoj po riječima Lalovca:

“ministar financija nema utjecaja na planove drugih ministarstava, on samo prikuplja želje i pozdrave ministara, što nije dobro”

I prof. Bićanić prepoznaje da su ministri financija redovito slabiji dio Vlade. Ne mislim da je to tako jer su bili slabe osobe, loše izabrani ljudi, na što je Bićanić aludirao u svom tekstu. Crkvenac i Dalić su imali ekspertizu, a Šuker i Linić su bili politički vrlo jaki (stoga možda i najbolji izbor sa politčkog gledišta). Problem leži u proračunskom procesu i institucijama koje otežavaju unaprijeđenje fiskalne discipline i odlučno provođenje fiskalne konsolidacije, posebno sada kada je proračunski deficit visok i rast javnog duga nije stabiliziran.

Kao što su Alesina i Perotti sažeto prikazali, postoje dva pristupa donošenju proračuna: kolegijalni i hijerarhijski. Ovaj prvi je karakteriziran pluralističkim pristupom u svakom koraku proračunskog procesa, koji omogućuje svim ministrima određenu moć nad krajnjom verzijom proračuna. Naglasak na demokratskoj kontroli proračuna ima svoju vrijednost: garantira svakom proračunskom korisniku u Vladi  i Saboru utjecaj i kontrolu te primorava (ili omogućuje) kompromise između suprostavljenih interesa.

Problem je da  kolegijalnost i garancije odugovlače, a možda i onemogućavaju, fiskalnu konsolidaciju upravo onda kad je ona najpotrebnija, kako ističu Alesina i Perotti. To je zbog toga jer ministri ‘potrošači’ imaju značajnu moć nad proračunom, relativno prema ministru financija koji je jedini odgovoran za proračunske prihode.

‘Problem zajedničkog dobra’ (common pool problem) nije teško uočiti: svaki ministar ima motivaciju ne samo zagrabiti što više u proračun – jer su benefiti u obliku veće potrošnje na razini ministarstva i uzdižu samog ministra dok su troškovi raspoređeni kroz sve uplatitelje u proračun, za što je odgovoran samo jedan ministar – nego i što prije – jer i drugi proračunski korisnici žele što više za svoje ministarstvo pa treba osigurati sredstva rano. Sandra Švaljek je opisala isti problem sa velikim brojem stranaka u koalicijskim vladama i rascijepkanom moći odlučivanja.

Drugi, hijerarhijski pristup u donošenju proračuna ograničava tko i kada utječe na zadnju verziju proračuna svojim prijedlozima i zahtjevima za potrošnjom, te jednostavnim ‘top-down’ pristupom daje najveći utjecaj onima koji imaju i snose najveću odgovornost, ministru financija i premijeru. To ne znači nužno diktat, ali zna se čija je riječ zadnja. (The buck stops here!) Hijerarhijski pristup povećava moć ministra financija, koji je zadužen da centralizira proračunsko odlučivanje i uzme u obzir zajedničko proračunsko ograničenje, te limitira moć svih drugih ‘ministara potrošača’. Zbog toga, hijerarhijska procedura ima veću šansu osigurati fiskalnu disciplinu u vremenima visokih deficita i brzo rastućeg javnog duga.

Iz opisa procedure pripreme i donošenja državnog proračuna Proračunskog vodiča za građane IJF-a i  lamenta Lalovca proizlazi da je u Vladi u efektu kolegijalna procedura.  To znači da je fiskala prilagodba otežana u samom startu donošenja proračuna, zbog slabe pozicije ministra financija i nedovoljno centraliziranog odlučivanja oko proračunske potrošnje.

Postoje razlozi i ispravni argumenti da moć ministra financija treba biti ograničena. Ipak, to može biti dvosjekli mač. Valja prepoznati da se radi o ograničenju apsolutne moći u stvaranje fiskalne politike, čime se želi ograničiti zloporaba pozicije i politički oportunizam, što bi općenito trebalo biti kažnjeno na izborima. Ograničavanje relativne moći ministra financija u odnosu na druge ministre u Vladi, čiji je sasvim racionalan cilj veća potrošnja, limitira slobodu kreiranja fiskalne politike tako da onemogućava kontrolu rashoda i brzu fiskalnu konsolidaciju kad je to nužno potrebno.

Ako smo zabrinuti da bi si ministar financija u Hrvatskoj Vladi uzeo maha i nekontrolirano jačao, postoje reforme drugih proračunskih institucija koje mogu kompenzirati za njegovu/njezinu jaču ulogu, kontrolirati tu moć i učiniti ministra financija odgovornim za (ne)postignute rezultate. Prvo, više transparentnosti u donošenju proračuna. Puno više. Kako IJF ističe već godinama, u tom području Hrvatska ne stoji dobro. Točnije, situacija se pogoršava. Drugo,  uvođenje i poštivanje fiskalnih pravila, koja propisuju mjerljive ciljeve za ministra financija (dopuštene visine deficita, javnog duga). U Hrvatskoj je to postignuto Zakonom o fiskalnoj odgovornosti, makar nominalno.

Doduše, striktna fiskalna pravila mogu i natjerati ministra financija da posegne za “kreativnim metodama” prilikom donošenja proračuna, što umanjuje njegovu trasparentnost. Nema besplatnog ručka u ekonomskoj politici. Također, pitanje je da li relativno slab ministar financija, ako je i potpomognut premijerom, može zadovoljiti ciljeve iz Zakona?

U Hrvatskoj problem nije da je ministar financija prejak, nego preslab u odnosu na  ministre potrošače. Koje kod ime novi premijer i podpredsjednici postave na mjesto ministra financija, nužno bi bilo da istodobno ojačaju samu poziciju ministra i centraliziraju proces donošenja proračuna. Tu reformu mogu kompenzirati povećanjem otvorenosti proračuna, koristeći se preporukama IJF. Posao je već netko odradio. Korisno bi bilo i da se ozbiljnije pristupi Zakonu o fiskalnoj odgovornosti, ne samo kroz poštivanje brojčano zadanih ciljeve, nego procedure kojom se to postiže.  Primjerice, prvo bi Vlada trebala odlučiti a Sabor izglasati deficit proračuna i ukupnu potrošnju kojom se taj deficit postiže, a onda se dogovarati oko raspodjele potrošnje među korisnicima.

Postoje ozbiljne i neozbiljne fiskalne konsolidacije. Ovakvi potezi bi znatno poboljšali kredibilitet Vlade da namjerava provesti ozbiljnu fiskalnu konsolidaciju u očima  kreditnih agencija, europske komisije te stranih i domaćih investitora.

P.S. A nismo ni spomenuli instituciju ‘rebalansa’ kojoj su sve Vlada do sada  nekontrolirano vraćale, poput kakvog fetiša. Izbaciti tu riječ iz upotrebe treba. Zaboravite samu ideju rebalansa.

05. siječnja 2016

Fiskalna i Lalovac (ukratko)

autora/ice cronomy

Odlično je slušati Lalovca, u razgovoru sa Bagom, kako priča o primarnom deficitu, kamatama, “najvećem problemu” javnog duga i u isto vrijeme imati uvid u sve brojke o kojima Lalovac priča. Dakle kaže ….

Mi smo sad u primarnom suficitu, kad bi se izbacile kamate koje su ove godine bile 11 milijardi. Svakog sljedećeg ministra financija će boljeti glava nažalost…

… što je lijepo čuti. Vrlo je važno da državni proračun ostvaruje sufict nakon što se oduzmu kamate na javni dug.  Što je Lalovac zaboravio, a trebao je spomenuti, je da će proračun biti u primarnom suficitu tek nakon prilagodbe za efekt poslovnog ciklusa na državnu potrošnju i prihode.

Čitavih 0,01% BDPa

Tako ciklički prilagođen primarni deficit – prilagođava za kamatne stope i rast BDPa – prikazuje koliki bi deficit bio da je ostvareni BDP jednak svom potencijalu. Možemo ga uzeti kao indikator diskrecijske fiskalne politike, prociklična ili kontraciklična. Evo kako izgleda očekivani primarni suficit za 2015 godinu.

primarni

Očekuje se da će primarni deficit za 2015. biti na oko -1,3% BDPa, a ciklički prilagođen (crna linija) čitavih 0,01%. Nije mnogo, ali važnije je da se kreće u dobrom smjeru za vrijeme posljednje SDP-ove Vlade. (Neki Kejnezijanci se vjerojatno ne bi složili sa tom konstatacijom, s obzirom da je Hrvatska bila u recesiji čitavo vrijeme Milanovićeve Vlade.)

To se ne može reći za prijašnju HDZ-ovu Vladu. Primjetite iz gornje slike da je od 2005. ciklički prilagođen primarni deficit sve do početka recesije 2008. bio puno veći od `običnog’ primarnog deficita i zapravo se kretao u suprotnom smjeru. Fiskalna politika je bila prociklična.

Izazov za sljedeću Vladu predvođenu HDZom je održati i ubrzati smanjenje (ciklički prilagođenog) primarnog deficita. Bojazan je da će se vratiti na staru politiku fiskalne ekspanzije i povećanja deficita čim ekonomiji krene malo na bolje. Doduše je tu i Ekonomska Komisija koja puše za vratom.

Nažalost, bolje vijesti oko primarnog deficita se ne prenose na otplate kamata. Kamate na javni dug u 2015. bliže su 12 nego 11 mrd. KN (Možda je Lalovac mislio na 2016?) A čak da su i okruglih 11 mrd, ne bi bilo ništa više ni manje nego prijašnjih godina, tokom SDPove Vlade. Linić i Lalovac su uspijeli stabilizirati rashode za kamate na javni dug na 11 milijardi kuna.

Samo po sebi ni dobro ni loše. Po stanovniku, isplate kamata na javni dug skoro su se udvostručile od početka recesije 2008.

kamate-capita

Slično je i sa udjelom kamata u BDPu i tekućim rashodima (slika ispod). Iako stabilni, očit su znatni skokovi ovih postotaka od početka recesije. Primarni suficit nije dovoljan da se stabilizira javni dug. Visoke stope ekonomskog rasta su nužno potrebne.

kamate-udio

Lalovca nije boljela glava od ovih problema naravno, jer se on bavio švicarcima, bankama i utjerivanjem kojeg milijuna poreznih dugovanja. Jer na 9 milijardi KN deficita i 11 milijardi godišnjih isplata za kamate tih par milijuni će spasiti proračun. Ozbiljno za političara pred izbore. Neozbiljno za Ministra.

09. veljače 2014

Zašto nam treba novi Ministar Financija

autora/ice cronomy

Šegon je smijenjen zbog neovlaštenog trošenja političkog kapitala Vlade premijera Milanovića i SDP-a, te njegovo neočitovanje o tome. Milanović je bio prilično jasan da nema više povjerenja u Šegona i da neće dopustiti da takvi incidenti stavljaju Vladu u sivu zonu.

Izgledno je da je Linićeva obrana Šegona i kolebanje oko smjene narušilo i njegovo povjerenje kod premijera. No, Milanović je prilično jasan, priča sa Linićem je zatvorena,  ostaje kao ministar financija.

Ne bi bilo loše da se predomisli.

Ovako ili onako, realni  problem je da ostaje kao ministar sa narušenim odnosom sa premijerom, nestabilnom pozicijom u Vladi – ratuje sa Marasom, sa Ostojićem –  i smanjenom djelotvornošću vođenja možda i  najvažnijeg resora u povijesti Hrvatske.

Ako je ministarstvo obrane bilo najvažnije ministarstvo za vrijeme domovinskog rata, ministarstvo financija je to danas, za vrijeme 5.5 godina duge recesije/stagnacije. Upitno je koliko je u takvom trenutku dobro imati  okrnjenog ministra financija.

U fiskalnoj politici, kao i u monetarnoj, puno toga ovisi o očekivanjima i vjerodostojnosti. Nije nemoguće zamisliti da EK i financijska tržišta, promatrajući trzavice u Vladi i slabo funkcionirajući odnos premijera i ministra financija, gdje ostavke i/ili smjene vise u zraku,  počnu sumnjati u mogućnost ove Vlade da smanji deficit i provede fiskalnu konsolidaciju. Što je prioritet? Fiskalna konsolidacija i smanjenje deficita ili političke pozicije?

Jutarnji ima anketu: Da li bi Slavko Linić trebao otići iz Vlade? Moj glas je bio Da. Čak i nevezano za čitavu situaciju sa pomoćnikom – koji je trebao biti smijenjen – Linić bi trebao otići. Incident sa Šegonom je možda dovoljan razlog da Linić odstupi, ali nije nužan.

RAZLOZI

Evo još par razloga zbog kojih bi Linić trebao podnjeti ostavku na mjesto ministra financija, više ekonomske prirode a ne zbog političkih afera.

(1) SOB – Same Old BS. U Listopadu 2011. kad je počelo biti očito da će SDP pobjediti na izborima i kada se kadroviralo sa ministarstvima, napisao sam tekst “Zato Linić ne može biti ministar financija“. Nisam mislio da je Linić dobar izbor za ministra financija onda, ne mislim to ni danas. Dapače.

Linić je onda vrtio priču oko dolaska MMF-a čim SDP preuzme vlast. Zaletio se. U Listopadu 2013. pak ne vidi potrebu za aranžmanom sa MMF-om, a već u Studenom “ne odbacuje ni takvu mogućnost.” Jedino što je stalno je Linićev bi-nebi. Kad treba plašiti sa groznom situacijom u proračunu, onda je MMF opcija, a kad  misli da ima argumente da radi dobar posao onda MMF više nije opcija.

Liniću je i dalje važnije polemizirati sa HDZom, ukazivati na 8 godina uništavanja ekonomije, golemog duga koje je HDZ ostavio, kostura u ormaru, financijskih mina itd. Linić Čisto politikanstvo kojim, slično prethodniku Šukeru, skreće pažnju od vlastitih rezultata na HDZ i prošlost. Uvijek prošlost!

I ja mislim da je HDZ stranka loših namjera i još gorih rezultata, ali kao i mnogima dosta mi je slušati  međustranačko kopanje očiju.

(2) Linić je već najavio odlazak. U intervju za Globus u studenom 2013. Linić je ne dvosmisleno rekao da neće biti u sastavu nove Vlade, ukoliko SDP opet dobije izbore. “Vrijeme je za nove ljude.” Jasno je da nema interesa i potrebe čuvati svoju poziciju za nove izbore.

To je u biti dobra stvar, pogotovo ako se složimo da su stranke u Hrvatskoj klijentističke. Ako politička budućnost Linića nije toliko bitna, onda se ne mora previše obazirati na političke implikacije svih poteza. Ako treba rezat neku potrošnju ili ukinut neku nefunkcionirajuću politiku, može to napraviti i ne previše mariti za sljedeće izbore jer njega tamo neće biti. Posao se može obaviti kako treba.

Linić se ipak ne oslanja na te okolnosti koje bi mu trebale davati snagu za obavljanje posla. Linićevi potezi su mlaki i neodlučni. Uporno pokušava stare recepte na prihodovnoj strani. Umjesto konzervativnih procjena i očekivanja, ima nerealna očekivanja rasta ekonomije i prihoda. Brojke kao da su iz sna izašle, a koje samo unose pomutnju među poduzetnicima i potencijalnim investitorima.

Uvažavanje je valuta u politici. Ministar koji jasno objavi probleme koje želi riješiti i ciljeve koje želi postići, te najavi ostavku ako u tome ne uspije u poziciji je kupiti poštivanje birača, investitora, medija. Ali još važnije, signalizira obvezivanje za politiku smanjenje deficita. Ostavka u kuverti podiže cijenu neuspjeha i donosi vjerodostojnost da se problemom namjerava baviti vrlo ozbiljno.

Linić bi još jednom trebao jasno reći da nakon sljedećih izbora neće sudjelovati u novoj Vladi. Trebao bi napraviti korak dalje i otvoreno ponuditi ostavku ukoliko u sljedeće dvije godine ne postigne smanjenje deficita za određni postotak, npr. na 3% BDPa. Ostavka se automatski aktivira i definitivno nema šanse više biti ministar financija ako bude očito da ostavlja deficit za 2016. veći od 3% BDPa. Vezati se za jarbol poput Odiseja! Naravno, znači i još nešto.

Sljedeći ministar financija to također treba napraviti, što sam također istaknuo  2011.

(3) Nevjerodostojnost i ad hoc. U članku u Jutarnjem Marina Klepo piše:

Hrvatska praksa, gdje ministar financija najavljuje i odustaje od pojedinih mjera, nije stekla potrebnu vjerodostojnost. Za ostvarenje ambicioznih ciljeva koje je postavio EK očito će je trebati mijenjati.

Ne vidim kako Linić, u sadašnjoj funkciji  ministra, ima ikakve šanse ostvariti te ciljeve. Zašto onda ne bi počeli sa svježim ministrom financija sa drugačijim praksama?

Nakon dvije godine ove Vlade, vođenje državnih financija Slavka Linića je karakterizirano probnim balonima i ad hoc potezima. Te karakteristike se pridodaju onoj vječitoj instituciji rebalansa proračuna, za koju se ministri financija drže kao pijan plota. Umjesto toga, zašto ne pokušamo sa argumentiranim opredjeljenjem za određenu politku i odustajanjem od improviziranja? Mislim da Slavko Linić u poziciji ministra financija za to (više) nije sposoban.

Porez na nekretnine je dobar primjer toga. Postoje dobri argumenti zašto je to dobra reforma i poželjniji porez od sadašnjeg stanja komunalnih nameta. Postoje i razlozi zašto nije poželjan u Hrvatskoj danas. Ali, Linić je odustao ili privremeno odgodio. Nije velika razlika. Unutarnju borbu u koalicijskoj Vladi nije izdržao. Umjesto ozbiljne ekonomske diskusije o porezu na nakretnine kao reformi poreznog sustava, danas imamo, da oprostite, uličarske politike “uzet ću pare iz privatnih mirovinskih fondova i javnih poduzeća  da smanjim deficit.” Briljantna ideja!

Unatoč političkom iskustvu i relativno snažnoj ličnosti koju Linić nosi u ovoj Vladi, ispada da Vesna Pusić i HNS imaju veću moć u kreiranju javnih financija od Linića. Ali i ministar financija i Vlada općenito zaboravljaju da se ekonomske politike ne analiziraju na principu što je bilo u odnosu na što će bit, već u odnosu na što bi moglo biti.

Pitanje dakle nije toliko što će biti ako se porez X uvede, već što će biti ako se ne uvede i odgodi za neku budućnost?

To moglo nije jednostavno za znati jer se odnosi na moguće buduće efekte raznih politika i ekonomsku situaciju što zahtjeva delikatniju analizu, a ne čisto protivljenje na bazi ideoloških principa.  Znamo, međutim, da zbog odgađanja i neprovođenja potrebnih reformi ishodi bi mogli biti loši.

Porez na nekretnine dolazi, kad tad, ali ne za ovog ministra. Može biti uveden na razuman način u obliku  zamjene za komunalne namete na “revenue neutral” principu ili na ad hoc način, nediskriminatorno u mogućem Grčkom scenariju.

(4) Van dodira sa modernom ekonomijom i stvaranje neizvjesnosti. Naglasak na državnim investicijama kao pokretačima razvoja veliki je signal da pripadate “staroj gardi”  ekonomskih planera koji misle da se ekonomiju može voditi po komandi i po dogovoru. Dvije godine mandata je Slavko Linić potrošio na  ufanje u državne investicije i europske fondove. U Globusu je bio jasan: rast BDP-a “samo na bazi državnih investicija.” Od toga nije bilo ništa.

Priznao da se prevario kad je mislio da je moguće restruktirirati državne firme i voditi program investiranja. Nema veze, sad su restrukturirane i “mogu krenuti sa investicijama….investicije u željeznice [će] postati pokretač niza proizvodnji.” Za energetiku  tu su mirovinski fondovi.

Ali, sad se sjetio uzeti dobit javnim firmama i štednju iz privatnih mirovinskih fondova “preusmjeriti” u proračun, sve za krpanje deficita. Nije jasno da li će se najavljene državne investicije ostvariti. U manje od 3 mjeseca okrenuo je ploču. Sa državnih investicija kao bazi rasta BDPa, na krpanje proračuna. Dogodine šta bude. Ako ne bude rasta, a neće, vikati će na poduzetnike. Prilično traljav načina vođenja ekonomije.

Linić ne razumije kako makroekonomija funkcionira. Nije da je trivijalno razumijeti makroekonomiju, ali Linić uporno stavlja kola ispred konja. Smatra da je dovoljno sniziti doprinos, porez na dobit, “odreći se poreznog prihoda” i poduzetnici bi već trebali skakati glavom u investicije i otvarati nova radna mjesta. Poslovna klima, ZOR, parafiskalni nameti (izgleda da se tu nešto radi), nesigurnost porezne politike, privlačenje stranih investitora i greenfield FDI manje više. A upravo ti faktori imaju više efekta na poduzetnički pothvat i prihvaćanje rizika nego ukidanje poreza na reinvestiranu dobit. Da to je dobro i poželjno, ali u Hrvatskoj nije dovoljno. Not by a long shot!

Iako Linić voli govoriti o opredjeljenju Hrvatske tržišnim principima, izgleda još uvijek operira na principu “Linić predlaže, Linić nalaže.” Jelena Lovrić – koja ga djelomično i brani – opisuje Linića kao formiranog u socijalističkom sustavu, pa stoga misli da može zapovjedati ekonomiji šta da radi.

Moderan ministar financija, razumije da je ispravno “Ministar predlaže, tržište nalaže.”

(5) ‘Sad bi gori, sad bi doli’ porezna politika. PDV nije porez koji je zamišljen da se mjenja 5 puta u 2 godine ili kao porezni instrument za stimuliranje ekonomije. Ne znam da li je Liniću netko predložio ili je bila njegova ideja da smanji PDV u turizmu nakon što je uveo fiskalizaciju i pooštrio poreznu disciplinu. Ovako ili onako bila je glupa ideja i politika od početka. Da se PDV za ugostitelje nije snižavao, rezultati u turizmu bili bi vjerojatno isti, a proračun ne bi izgubio potencijalne i dragocijene prihode.

Opet je pitanje ‘što bi moglo biti’ i očito da se nije mislilo da je moguće da će rezultati sezone biti isti bez obzira na promjene PDVa i da će jedino proračun biti na gubitku. To je prilično skup ‘trade-off’ u situaciji sve većeg deficita i tankih prihoda. Na osnovu čega se uopće mislio da će rezultati biti toliko bolji smanjenjem PDVa da će nadoknaditi izgubljene proračunske prihode?

Moguće je, naravno, da je smanjenje PDV “spriječilo” slabije poslovne rezultate i “spasio radna mjesta”, ali ne bi se kladio na taj scenarij. Ako mi netko može predočiti uvjerljive rezultate, bio bih zahvalan. Jedan instrument fiskalne politike je namjenjen za jednu politiku i obično postiže jedan rezultat, i to ako. Ovdje je ideja bila, izgleda, jedan instrument i pet rezultata.

Sad je situacija da se PDV opet “mora” mijenjati pred sezonu, što je još jedna u nizu kontraproduktivnih izmjena PDVa. Unosi neizvjenost i umanjuje vjerodostojnost u Vladinu poreznu politiku. Udženičke osnove: privremena promjena poreza nema nikakav utjecaj na ekonomiju, a samo trajne izmjene, za koje se Vlada obvezala, imaju šanse postići željeni efekt. No Vlada i Linić se ne mogu izgleda obvezati, a niti jedna promjena poreza nije podigla ukupni prihod proračuna.

(6) Drvlje i kamenje umjesto oslanjanje na struku.  Nevjerovatno je da Institut Javnih Financija, koji godinama piše o problemima i  upravljanju javnim dugom, napiše kritiku vođenja fiskalne politike i poteza koji su direktno povećali deficita i za koje je Linić direktno odgovoran, a Linićev odgovor je omalovažavanje i spočitavanje stručnog znanja. Samo bahata osoba ne bi pitala za savjet struke.

Smješno je da Linić napada IJF da ne žele govoriti o javnom dugu, a naslov kritike IJF je Gospodo, gdje je strategija zaduživanja i upravljanja javnim dugom?

Silni porezni novac se daje za visokoškolsko obrazovanje i stručno usavršavanje, a potom se stručni i obrazovani ekonomisti odbacuju kao neznalice od samog ministra. Tragikomično. Ozbiljne Vlade organiziraju ne-stranačke komisije sastavljene od vodećih stručnjaka, Nobelovaca, kao temelje za primjerice poreznu reformu, konsolidaciju i slično, te se potom vežu za njihove odluke i preporuke temeljene na znanosti, a ne ideologiji. Ali ne i  mudri i sveznajući Slavko Linić koji bazira proračuna na 1.8% rast BDP-a.

(7) Uvođenje Kvazi-Red. Nešto kao-dobro. Nije da Linić baš ništa dobro nije napravio. Hrvatska je porezno opterećena zemlja. Nameti, prirezi, “doprinosi”, sve u suštini porezi, mnogobrojni su i visoki. Ali, treba razlikovati veliku poreznu presiju od ozbiljnog provođenja poreznih zakona: da su jasni, da vrijede jednako za sve i da ih se svi pridržavaju. Visoki i mnogobrojni porezi nisu nadomjestak efikasnoj provedi poreznih zakona i politike.

Tko god bude sljedeći ministar financija neće moći u dogledno vrijeme smanjiti PDV, doprinose ili poreze na dohodak. Uvođenje fiskalizacije je dobro što se tiče ozbiljnog uvođenja reda i discipline u poreznoj politici. I najefikasniji oblici oporezivanja ne vrijede puno ako se provode paušalno, po političkoj (ne)volji. Kvalitetna porezna politika  prelazi stranačke linije i ideologije.

Nažalost, bolja porezna disciplina nije dovoljna da izvuće zemlju iz fiskalnog ponora. Jelena Lovrić ističe da je kombinacija visoke porezne presije i utjerivanja fiskalne discipline dovelo do fiskalne iscrpljenosti, nešto poput maksimuma na Lafferovoj krivulji. Možda i je. No, važnije je da je  Linićev fokus na prihodovnu stranu proračuna imao prorecesijske efekte, što je potpuno očekivano.

Iz iskustava konoslidacije državnih financija drugih zemalja znamo da fiskalne konsolidacije u vremenima fiskalnog stresa (visoki deficit, brzo rastući javni dug), a koje su se oslanjale na povećanje prihoda, bile su neuspješne i recesijske. (Vidi i ovaj pregled.) Oslanjati se na relativno “jednostavne”  prihodovne stavke u proračunu – PDV, trošarine, troškove – neće biti dovoljno za postizanje značajne i trajne fiskalne konsolidacije. Kompozicija je važna, a Linić je naglasak uporno stavljao na manje važne komponente.

Uz sav taj naglasak na poreznu disciplinu i uvođenje reda zaboravilo se na vječitu instituciju državnih financija – rebalans proračuna. Red u donošenju i izvršenju proračuna se nije uveo.

Prvo, i dalje se proračun planira od oka, nerealno, stalno misleći na sljedeći rebalans. Poput učenika koji uči da bi prošao popravni, znajući da će na prvom testu sigurno pasti. Da li griješim ili se još nije dogodila godina bez rebalansa? IJF je to lijepo dokumentirao, ali uzaldu. U uređenim zemljama rebalansi su gotovo nezamislivi. U Hrvatskoj su nužni i neizbježni, što konstantno umanjuje vjerodostojnost fiskalne politike Vlade. Koga briga kako proračun izgleda, kad ionako ide u rebalans.

Rebalans proračuna je temeljni dokument svake Vlade, ne sam proračun. Ministar Linića je “zaboravio” uvesti disciplinu u  proceduru donošenja proračuna.

Drugo, proračunska procedura i fiskalna disciplina nisu odvojene stvari. Procedura donošenja proračuna jedna je od odrednica proračunske bilance, i.e. deficita i fiskalne discipline. Hijerarhijski proces u kojem ministar finacija i/ili premijer ima moć stvaranja i određivanja proračuna povezan je sa većom fiskalnom disciplinom i imaju bolju šansu smanjiti  deficit proračuna i javni dug.

Ako Vlada i ministar financija žele ojačati fiskalnu disciplinu morali bi se okrenuti i reformi procedure donošenja proračuna, ojačati položaj ministra financija u odnosu na druge “potrošačke” ministre, ali potom i držati ga odgovornim za (ne)uspijehe. Procedure bi trebale biti transparentne i ne stvarati zapreke Vladi da bude fiskalno odgovorna. 

01. veljače 2012

Loše i dobre strane proračunskog prijedloga

autora/ice cronomy

Dvije pretpostavke za primjetiti u Vladinim smjernicama za izradu proračuna: prva, herojsko očekivanje (želja) 0,8% ekonomskog rasta ove godine i druga, povratka na putanju ekonomskog rasta “uz izostanak jačih izvanjskih gospodarskih turbulencija” (direktan citat iz Smjernica).

Obje donekle idu ruku pod ruku jer Vlada vidi izvoz kao jedan od nositelja rasta a izvoz, možda ne tako paradoksalno kao što se nekad čini, ovisi ne samo o tome što Hrvatska izvozi nego i o onome tko to uvozi. Naš izvoz je nečiji uvoz. Europa je naš najveći trgovnski partner i prilično je bitno da li se EU oporavlja kako bi mogla apsorbirala naš izvoz. A Europi baš i ne ide najbolje. Vrlo je izgledna recesija, a znatno usporavanje rasta je neizbježno. Primjerice, Češka, čija država je daleko manje zadužena i uravnotežena, fiskalno odgovornija, sa većom izvoznom bazom i kojoj je S&P ljetos podigao kreditni rejting na razinu onog Japana (AA-) je upravo smanjila projekcije rasta za ovu godinu na 0.2%. Kako Vlada vidi da će Hrvatska u tom okružju uopće rasti pod velikim je uputnikom.

Realnija pretpostavka rasta na kojoj bazirati proračun za ovu godinu je čistih 0% ekonomskog ‘rasta’. I mudriji od mene to preporučuju. Očekivati rast od 0.8% koji bi trebao omogućiti rast prihoda od 0.5% ove godine recept je za rebalans. No to je valjda i bilo za očekivati. Linić je još prije mjesec dana najavljivao glasanje za proračun u Veljači, a rebalans 1. Srpnja. Ovakav načina donošenja proračuna – “za koje se od samog početka zna da nisu ostvarivi” – je samo nastavak dugogodišnjeg procesa nerealnih proračuna i potkopavanja vjerodostojnije fiskalne politike i vlasti. Zapanjujuće je do koje se granice pristupa izradi proračuna po politikanskim linijma kad se mjesec dana prije bilo kakvog prijedloga proračuna već najavljuje rebalans.

Ipak, recimo da nije sve loše. Neto smanjenje rashoda od 4.6 milijardi kuna je relativno dobro jer je više nego priješnjih godina. Nije bezbolno, ali bolji korak prema održivim javnim financijam nego samo oslanjanje na povećanje prihoda. Uspješne fisklane konsolidacije bazirane su na rezanju rashoda više nego na podizanju prihoda. Netko mudar je jednom rekao da treba biti oprezan sa prevelikim rezanjem rashoda da se ne šokira ekonomija negativno, umjesto pozitivno. Možda bi 9 milijardi u prvoj godini bio preveliki zalogaj. 4.6 milijardi izgleda kao solidan početak, iako je nejasno kako i gdje točno će se postići ta smanjenja. Čitave 2 milijarde nalaze se pod stavkom “ostali rashodi” što može biti bilo što.

Zajedno sa većim PDVom možda će biti dovoljno da se zadovolje rejting agencije i omogući što povoljnije refinanciranje državnih dugova, za ovu godinu. U tom slučaju, Vladina namjera da uzme 2012. za pregovaranje sa sindikatima, stvaranju novih kolektivnih ugovora i smanji (jedinične) troškove rada u javnoj upravi je dobra strategija. No nije jasno i kredibilno definirana. (Ili možda i je ali sjedi u nekoj ladici jer se Vlada boji otkriti sve karte odjednom.)

Kako bi izgledala jedna adekvatna i vjerodostojna strategija fiskalne stabilizacije? Uključuje kao kratkoročan cilj nekakvo stimuliranje potražnje (npr. kroz investicije koje Vlada planira) kako bi se potaknula ekonomska aktivnost te zadržavanje kreditnog rejtinga radi smanjenja neizvjesnosti, rizika i lakšeg refinanciranja dugova. Ono ključno je da se istovremeno osiguraju i zakonski ugrade mjere koje bi značajno unaprijedile dugoročnu fiskalnu poziciju zemlje. To znači da Vlada treba sada donjeti i ugraditi mjere fiskalnog zatezanja koje bi nastupile onda i kada se ekonomski rast vrati na više razine. Neke mjere, kao primjerice povećanje stope PDVa i zadržavanje na ovoj razini te reforma javne uprave, mogu istovremeno utjecati na kratkoročan i dugoročan cilj.

Takva strategija fiskalne konsolidacije znači veliko i kredibilno “nakrcavanje” fiskalnog zatezanja, tkz. back-loaded fiscal adjustment, bez rebalansa, za sljedeća 2-3 proračuna koje bi omogućilo   značajna poboljšanja u dugoročnoj fiskalnoj poziciji. ‘Iznenađujuće’ postoje i nekakvi dokazi da je takva strategija fiskalne prilagodbe uspješna.

Čisto da, reda radi, završim sa metaforom – to isto znači da tvrdi orasi tek dolaze. 

15. studenoga 2010

Da li zabluda o fiskalnoj prilagodbi vrijedi i u Hrvatskoj?

autora/ice cronomy

Uz sve bombastične najave katastrofe nadam se da ste stigli pročitati i odličan članak Branke Stipić o zabludi političara da fiskalnim rezovima, prilagodbama i reformama gube izbore.

read more »

27. svibnja 2010

Mreža dugovanja

autora/ice cronomy

Poznati Australski duo Clark and Dawe “diskutiraju” Europske dugove. Pretpostavljam da su njihove brojke u australskim dolarima, da ne dođe do zabune.

(via Mankiw)

Ono što zanimljivo u svemu ovome je da su veličine dugova samo jedan aspekt koji je uznemirujući. Mreža dugovanja, sa vrstom dugovanja, je još više uznemirujuće, a kad tome dodamo i čistu obmanu, tako da se ne zna koliko se duguje i kome, dobijemo uistinu zastrašujući koktel za financijska tržišta, potrošače i poduzetnike. Kriza povjerenja. Za perspektivu, ispod je ‘karta’ Europske mreže dugovanja iz NYT.

Javne financije nisu samo državne finacije, već uistinu i javne, dostupne, maksimalno moguće transparentne, dok su u Grčkoj uistinu bile privatne financije Vlade niz godina. Privatne informacije uvijek znače problem. Upravo je Grčka ona koja je predvodila godinama u zamagljenosti svojim “javnim” financijama. Vidi ovdje, ovdje.


Citat dana, ala mrak.


Oh what a tangled web we weave,
When first we practise to deceive!

Sir Walter Scott

UPDATE: Izvor podataka via BIS, tablica 9B. I Hrvatski vanjski dug se nalazi par stranica dalje. Za one koje zanima više koliko i kome ide.
Također vidi ovdje.

Oznake: ,
18. rujna 2009

Jesensko Otvoreno – uvodno, ukratko

autora/ice cronomy

Trenutne obveze me držve prilično zauzetim pa blog pati i nisam time oduševljen. (aka. dosta nedovršenih postova čeka.) Neke stvari mi promaknu, a ima se što za reći. No nije mi promaklo novo Otvoreno o proračununu za 2010. Komentirati ću malo, pogotovo kad me Lovrinčević iznenadio sa gotovo apologetskim objašnjenjem kriznog poreza. Ne slažem se sa njime. Mislim da je u krivu i ne postoji ništa što se zove “porez solidarnosti.” Poanta, problem, riješenje je u političkoj ekonomiji vođenja državnog proračuna, ne u mehanici uvođenja novog poreza za vrijeme recesije, što se sa time pokušalo napraviti, ili čiji je to prijedlog. (BTW, koga briga i zašto je bitno čiji je prijedlog? Vlada provodi politiku i Sabor donosi zakone.) Znamo što uvođenje novih poreza za vrijeme recesije znači i što smanjenje državne potrošnje za vrijeme recesije znači. Ni jedno ni drugo nije poželjno. Ali pogrešno je sada, kao i uvijek, tražiti riješenja za ulogu države u gospodarstvu na prihodovnoj strani, a ne na rashodovnoj. Ponašanje države je određene/vidljivo na rashodovnoj strani proračuna, pa je tako i korekcija u ponašanju na rashodovnoj strani. U Hrvatskoj se riješenja već godinama traže na prihodovnoj strani proračuna. Krivo. Uputiti ću zainteresirane na lekcije iz drugih zemalja koje su popravile svoje javne financije i unaprijedile državno ponašanje na rashodovnoj strani.

Tomislav Petrov na SEEbiz je dao mali osvrt na Otvoreno o proračunu. Ipak, ono što je opisao je fskalna teorija, fiskalna politika je nešto drugo.

31. kolovoza 2009

Proračunsko stanje

autora/ice cronomy

U novom Aktualnom Osvrtu IJFa Katarina Ott je sažela proračunsku situaciju za ovu godinu, nakon 3 rebalansa. Jasno je (ili bi trebalo biti) što je uzrok ovakvom proračunskom stanju (boldano) i jedino što slijedi kako bi se to stanje popravilo. Što reći i savjetovati Vladi koja je krajem 2008. planirala porast prihoda u 2009? Ništa stručno, jer da ima i malo stručnosti u Vladi ni u snu se ne bi planirao porast proračunskih prihoda. Možda istu razinu prihoda, u najboljem slučaju. Ako netko ima ideju što savjetovati, molim vas. Zaključak i tablica:

Naime, iako je već početkom jeseni 2008. bilo jasno da je zavladala svjetska recesija od koje ni Hrvatska ne može biti pošteđena, Vlada je krajem 2008. isuviše optimistično planirala proračun za 2009. Vlada je tada već znala da imamo neodrživo veliku javnu potrošnju i da nam u 2009. dospijeva gotovo 11 mlrd kuna javnog duga (što prikazuje puna linija u grafikonu, desna skala). Vlada je morala znati da je daljnje zaduživanje neodgovorno prema budućim – sve malobrojnijim – naraštajima koji će te dugove morati otplaćivati, te da će pretjerano zaduživanje države kočiti razvoj privatnog sektora kako zbog otežanog financiranja tako i zbog neminovnog povećanja poreznog opterećenja. Međutim, pod pritiskom raznih interesnih skupina proračun za 2009. planiran je kao u najboljim danima gospodarskog rasta, tj. porast prihoda sa 116,1 na 124,6 mlrd kuna i porast rashoda sa 118,4 na 127 mlrd kuna uz deficit od 2,4 mlrd kuna. Takav plan proračuna se ubrzo pokazao neodrživim. Stoga je u rebalansima koji su uslijedili, čak u uz uvođenje novih poreza i povišenje stope PDV-a Vlada morala planirati značajna smanjenja prihoda (od 124,6 mlrd kuna planiranih u prosincu na 112,2 mlrd kuna planiranih u srpnju), jer prihodi se jednostavno zbog recesije ne ostvaruju. Nažalost, Vlada nije imala snage značajnije smanjiti i rashode (sa 127 mlrd kuna planiranih u prosincu smanjila ih je na 121 mlrd kuna planiranih u srpnju), već se odlučila za značajno povećanje zaduživanja (vidi isprekidanu liniju u grafikonu, desna skala). Posljedica takvog neodgovornog fiskalnog ponašanja – kako prethodnih vlada u razdoblju 5% godišnjeg rasta BDP-a 2002- 07, tako i ove vlade pri planiranju i rebalansima proračuna za 2009. – je da smo od 2,4 mlrd kuna deficita državnog proračuna planiranih krajem 2008. došli do planiranog deficita od 9,3 mlrd kuna u kolovozu 2009.

IJF AO12

Cijeli Osvrt i grafikon pogledajte ovdje.

31. svibnja 2009

Nedjeljno čitanje – Mihaljek i Fiskalna politika u Hrvatskoj

autora/ice cronomy

Ako ste pročitali posljednji Newsletter (br. 39) Katarine Ott iz IJF, znali ste da Dubravko Mihaljek, naš vjerojatno ponajbolji i najmanje politički pristran (i.e. najviše ‘nezavisni’ kako se kod nas vole nazivati) ekonomist, priprema newsletter br. 40. Nisam očekivao da će ovako brzo izaći, ali eto tu je, veći nego obično (14. stranica) i sa mnoštvom vrlo informativnih tablica i grafova.

Financijska previranja u središnjoj i istočnoj Europi i fiskalna politika u Hrvatskoj.

Nisam stigao puno pročitati i planiram provesti nedjeljno popodne uz njega, kao predah od diskusije oko “besplatnog” visokog školstva. (Ni s tim nismo još završili.) Ipak, evo onako lijeno par zaključnih paragrafa.

Učinkovitost proračunske ekspanzije u ublažavanju recesije također ovisi o otvorenosti ekonomije. Fiskalni multiplikatori obično su niži u malim i otvorenijim gospodarstvima, gdje se relativno velik dio sredstava namijenjen privatnim subjektima troši na uvoz umjesto na robu i usluge domaće proizvodnje (MMF, 2008). Čini se da se Hrvatska prilično dobro uklapa u taj opis.

Osim toga, veće zaduživanje države uključuje istiskivanje privatnog sektora iz ponude domaćih kredita. Banke i drugi domaći ulagači za vrijeme recesije često daju prednost posjedovanju državnih obveznica kao relativno sigurnoj imovini koja daje visoke prinose. To pak istiskuje ulaganje u privatnu imovinu kao što su zajmovi poduzećima i stanovništvu.

Ukratko, rizici za održivost i učinkovitost fiskalne ekspanzije u Hrvatskoj trenutačno su vrlo veliki. Popuštanje pred populističkim pritiscima i upuštanje u fiskalnu ekspanziju u sadašnjoj situaciji, na rubu krize, moglo bi opasno ugroziti makroekonomsku i financijsku stabilnost te gurnuti gospodarstvo još dublje u krizu umjesto da ga iz nje izbavi.

07. travnja 2009

Evo ti ga na

autora/ice cronomy

MMF je “blagoslovio” primjereni rebalans i “impresioniranodlučnošću Vlade da spriječi utjecaj globalne krize otišao iz Hrvatske. Naslovi su to novinarskih izvještaja sa medijske konferencije MMFovaca.

Sad je samo pitanje vremena kad će Vlada i iskoristit ovu “ocjenu” i besramnim spinom pretvoriti je u MMFove hvalospjev i “eto vidite da i MMF odobrava politiku i hvali poteze naše (HDZove) Vlade.” Vlada mora iskoristiti moment za spin brzo, jer službeno izvješće ove konzultacije će ubrzo i izaći i neke druge, ne toliko pozitivne poruke MMFa koje se već duže vrijeme, ali pogotovo sada, potiskuju od ove iste Vlade izaći će na vidjelo. Iscprnija ocjena stanja, i to ne samo za sljedećih par mjeseci, umjesto par pridjeva će biti u izvješću. Vlada ima dovoljno razuma pa neće reći da nam teče med i mlijeko samo zato jer je MMF zadovoljan, ali će se detalji za koje se ne želi čuti i koji se kose sa politikom neinventivnog, rastrošnog populizma ignorirati. Stoga, stroga kontrola potrošnje je sada dobro došla, ali čim se bolja vremena vrate i proračun počne puniti, javna potrošnja će samo nastaviti bujati kao što je i dosada.Do nove krize, do nove panike.

Tako, iako se i na konferenciji moglo ukratko čuti, sada neće biti govora o neefikasnom (skupom i nekvalitetnom) javnom sektoru, nužnosti reforme javnih usluga i dugoročnom fiskalnom problemu/deficitu. (Što vodi na pitanje što će se rezati prilikom drugog rebalansa koji i MMF očekuje (?))

Nije trebalo očekivati da će MMF iznjeti lošu ocjenu i pokuditi Vladu – za to nema nekih razloga odmah nakon koliko-toliko korisnog rebalansa, a i bilo bi kontra-produktivno za zemlju kojoj treba “Good Housekeeping” pečat kako bi uspiješno refinancirala dugove. Sve je to igra psihologije. MMFu naravno nije bitno koja stranaka provodi rebalans već da li je nešto korisno postignuto u vezi likvidnosti, da li će biti utjecaja na očekivanja i pouzdanje da ne dođe do “odljeva” ili će pak MMF morati spašavati situaciju. U kratkom roku poruka je da je postignuto, a u dužem razdoblju uvijek isti problemi čekaju iza ugla.


%d bloggers like this: