Poznato je da se sindikati u Hrvatskoj bave svime i svačime – ponajviše izgleda poslovima van svoje domene. No kad se već misle oglašavati o svakoj ekonomskoj temi i predlagati svakojake izmjene oko politika koje se ih ne tiču, trebali bi zadovoljavati nekakve minimalne intelektualne standarde, izbjegavati traljavo razmišljanje i ne pribjegavati emocionalnim protestima u argumentaciji. To je ipak više iznimka nego pravilo.
Tako je i ovaj put sa Severovim napadom na HNB. Dakle, Sever nije samo postavio pitanja zašto i kako HNBova zarada od 3.39 milijarde kuna i da li bi se nešto korisno za građane moglo napraviti sa tim novcem, već je i izjavio da HNB jednostavno nema “volje” pomoći građanima tako da upotrijebi taj novac za “revitalizaciju” (što god to značilo). Mislim da su izjave i predpostavke koje Sever (i možda ostatak NHS) imaju prema HNBu degutantne. Odnositi se i insinuirati tako nešto prema instituciji koja je najvjerodostojnija i najprincipijelnija u svom radu i odnosu prema svojoj zadaći, zaštiti standarda hrvatskih građana, je neopravdano. NHS i Sever bi se trebali ispričati HNBu i priznati da je ta institucija, a ne nekakav sindikat, napravila daleko više za standard hrvatskih građana.
Da pokušamo preduhitriti one sa lakrdijaškim izjavama da Sever nije mislio to sve baš tako ili da se krivo protumačilo. Ne bih baš rekao.
Na odgovornost je pozvao i Hrvatsku narodnu banku rekavši da je potrebno preispitati njezino poslovanje i prisiliti ih da svoju dobit stave na raspolaganje građanima i državi. “Od 3,39 milijardi kuna viška prihoda na rashodima, koje su ostvarene u 2008., HNB je trebao u proračun uložiti polovicu i plaće zaposlenicima države ne bi se morale snižavati”, kaže Sever.
Pošto su u Hrvatskoj sindikati političke institucije i sindikalni vođe političke osobe, ovaj prijedlog je baš na liniji onoga što je Škegro objasnio Stankoviću – “evo, nemojte nama (radnicima) uzeti, mi smo vam (Vladi) našli izvor prihoda.” Nedvosmisleno je ono što Sever traži. Tako se Sever spušta na nisku granu jeftinog politikanstva, gdje nije previše teško vidjeti što smjera. Najgore je što ima dovoljno onih koji ne razumiju koliku golemu konzervu crva ovakve politike otvaraju, uključujući i samog Severa (i koji uostalom služe kao publika Severu).
Ekonomisti su s pravom zgroženi nad Severovim izjavama jer osim lošeg moralnog stava koji Krešimir Sever ima prema HNBu, postoji i stvarna opasnost za nezavisno vođenje monetarne politike.
Sever je natuknuo da je istina kako je HNB nezavisna institucija, no ne paše mu da je neovisna i od građana – pogotovo kad se radi o milijardama kuna lako dostupnih za raspodijelu. Naravno, ‘građani’ su u ovom slučaju samo metafora za parlament, Vladu, zastupnike. Sve je to stari problem kad se radi o monetarnoj vlasti – nekom političaru ne odgovara količina moći koju monetarna vlast ima bez pravog “nadzora” stvarnih predstavnika naroda. Ili im pak ne paše ustrajanje monetarne vlasti na nekim dugoročnim ciljevima, dok zbog toga političari pate jer ne mogu zadovoljiti kratkoročne zahtjeve birača. Ili neki treći razlog – poput velike dobiti centralne banke. I u americi, gdje FED ima vjerojatno najveću političku neovisnost od svih institucija, Kongres svako toliko, kad nije zadovoljan sa FEDovom politikom, zaprijeti da će mu ukinuti autonomiju u financiranju ili primorati ga da dobit vrati “narodu” pod izlikom da Fed nije za-profit institucija. Neizbježno je da dolazi do konflikta između političara i monetarne vlasti kad političari imaju samo jedan cilj: utjecaj u korist svojih kratkoročnih ciljeva.
Tako i Sever u ovom slučaju traži da se preispita poslovanje HNBa i prisili stavljanje dobiti u funkciju “građana”, ne zato jer to ima nekakvog smisla za provođenje dobre monetarne politike (nema nikakvog) već kako bi se postigli kratkoročni, politikantski ciljevi.
Zbog toga su zakonodavna tijela u mnogim razvijenim zemljama nastojale omogućiti izrazito veliki stupanj neovisnosti centralne banke u provođenju monetarne politike, iako su u isto vrijeme upravo ona, kao predstavnici naroda, propisala ciljeve monetarne politike. No, monetarna vlast nije neovisna samo zato jer je Sabor to tako ozakonio i znatno umanjio mogućnost utjecaja političkog procesa na HNB, ili zato jer su političari dali “časnu riječ” da se neće petljati u poteze monetarne politike. Vrlo bitan faktor u neovisnosti monetarne vlast je i da je financijski neovisna; dakle ne ovisi o prihodima iz proračunske kase, što znači da prihod HNBa ne ovisi o poreznim obveznicima i njihovim predstavnicima, sabornicima. Dakle, osim što je politički neovisna, HNB je i ekonomski neovisna, kao što su i mnoge druge centralne banke.
Na taj način HNB je izolirana i neovisna od političkog procesa, sama sebe financira pa je potpuno slobodna koncentrirati se na izvršenju svoje statutorne zadaće. Tako, HNB ne odgovara narodu kako i za što je potrošila svoj novac i od kuda ga je dobila, poput nekakvog ministarstva, jer taj novac nije proizašao iz poreznog prihoda. Ali je odgovorna narodu za postizanje ciljeva monetarne politike. Uostalom, HNB mora davati godišnja izvješća Saboru o provođenju svoje zadaće i odgovara narodu za (ne)postizanje zadanih ciljeva za koje ih je narod obvezao. HNB je neovisna u svojoj operaciji i financiranju od naroda, (ekonomska neovisnost) ali to je samo zato kako bi bio u boljoj funkciji tog istog naroda.
Dakle, upravo neovisnost od naroda (čitaj Sabora) po pitanju nadzora poslovanja i financiranja – što je veća tema ovdje i upravo čemu se Sever protivi – omogućuje HNBu, kao i mnogim drugim centralnim bankama, da bude u boljoj funkciji naroda. Severovo propitivanje HNBove ekonomske neovisnosti od naroda je glupo, politikansko i zapravo štetno.
Cronomy.org 