Par komentara o studentskim zahtjevima.
Prvo, ako već niste, iako ima već par dana, svakako pročitajte stav Roberta Bajrušija u Nacionalu. Mislim da jedini komentira i ukazuje, sa prilično obojanim riječnikom, na tipično ignorirane predmete svih ovih rasprava oko besplatarenja. (ako netko ima neki sličan komentar ukažite ga)
Kao porezni obveznik, čija polovica godišnjeg prihoda odlazi na poreze i prireze, jednostavno mrzim izdvajati jednu kunu za gomilu bezveznjaka koji u Hrvatskoj – prema službenim statistikama – u prosjeku studiraju osam godina. I to, uglavnom, posve besplatno. …
Kada bih mogao birati, a vjerujem da slično razmišlja i golema većina poreznih obveznika zahvaljujući kojima ova država nekako preživljava, moj bi novac išao kategorijama stanovništva koje se doista i bez vlastite krivnje nalaze u lošem položaju. Među njima su i dobri studenti, kojima od dolaska na fakultet do diplome ne treba više od pet godina, dakle, oni koji nisu pali ni jednu godinu. Od takvih se poslije formira društvena elita, koja je sposobna nešto stvoriti, u što se potpisnik ovog teksta već osam godina osobno uvjerava.
….
Svidjelo se to nekome ili ne, Hrvatska je pretjerano, a ne premalo socijalna država. Ovdje je – kao malogdje u svijetu – besplatno i zdravstvo i školovanje baš kao što brojne kategorije stanovništva dobivaju socijalnu pomoć. To je preskupo u financijskom smislu, ali još skuplje za onu teško vidljivu izgradnju nacionalnog duha, koji umjesto da teži individualizmu i radnoj etici, preferira lijenost i čekanje da drugi plate račune.
Drugo, još zanimljiviji su stavovi određenih Hrvatskih profesora na sveučilištima. Većina pitanja i primjedbi je izrazito zdravorazumska. Šteta što se studenti koji prosvjeduju oko njih nisu pozabavili. Prvi je znanstvenik Ivica Đikić (članak i video) koji ističe, neupitno, važnost i benefit uređenog sustava visokog obrazovanja. Iako mi je argument da studenti “ne žele platiti zato što ne cijene znanje” vrlo tanak (možda upotreba znanja nakon studiranja im se ne isplati pa shodo tome ne žele platiti studij?), Damir Ćavar sa zadarskog sveučilišta ukazuje na studentske tanke (ne)argumente zbog nedostatka pravih žalbi i zahtjeva:
Studenti su se mogli buniti zbog nedostatka kvalitete, neprovođenja bolonjskog procesa, korupcije na fakultetima, nepravde u sustavu, pogrešnog ulaganja sredstava. Ali uzeti kao razlog besplatno obrazovanje običan je nonsens jer besplatnog obrazovanja jednostavno nema. Obrazovanje košta i to svima mora biti jasno. Pitanje je samo odakle i tko daje taj novac – komentirao je Ćavar
prof. Siniša Rodin sa Zg Pravnog Fakulteta:
“- Studenti očito nemaju artikulirane zahtjeve, ali iz svega je vidljivo da oni osjećaju nepravednost sustava koji je posve zapušten. Naš je problem to što mi nemamo model. Imamo projekciju tradicionalnog socijalističkog modela koji je podivljao u tržišnim uvjetima, bez smislene dugoročne politike – rekao je Rodin”
Prof. Boris Lenhard sa sveučilišta Bergen postavlja odlično pitanje – za početak diskusije. Neka studija o tome? Kontra studija?
“‘Besplatno školovanje’ u prijevodu znači školovanje bez odgovornosti studenta za ishod njegova školovanja. Prosječni Norvežanin nakon pet godina studija duguje kredit u iznosu 500.000 norveških kruna plus (povoljne) kamate. To je prosječna dvogodišnja neto plaća u Norveškoj – u najsocijalističkijoj, a ne nekakvoj neoliberalnoj zemlji. Zamislite kako bi to bilo da u Hrvatskoj novopečeni magistar počne radni vijek sa 120.000 kuna duga? Kako se nitko ne zapita zašto visokoškolsko obrazovanje prema svim pokazateljima najbolje funkcionira u državi u kojoj su školarine najviše (Velikoj Britaniji)?…”
I tako, na kraju se opet dolazi do zaključka da je (ne)argumentacija zahtjeva studenata besmislena i nerazrađena i da se uopće ne dotiču stvarnih i važnih problema i nedostataka hrvatskog sistema visokoog školstva. Na drugima je da riješi njihove probleme bez da se uključe “bubrezi.”
P.S. Isprike onim komentatorima koji su vrijedno i vjerno komentirali na posljednjih par postova, a kojim nisam (još) odgovorio/reagirao. Nastojati ću na bar neke.
Cronomy.org 