Bravo Škegro! (2)

autora/ice cronomy

Prošlo je više od mjesec dana, ali dugujem komentar na ono “prepucavanje” Škegre i Stankovića. (Isprike. Ako netkome treba podsjetnik prvi dio posta je ovdje, a video tog zadnjeg dijela rasprave na “jubitu”.)

Ondašnji post mi se odužio, ali bilo je nemoguće zanemariti treću temu koju je Stanković načeo sa Škegrom – i gdje je vjerojatno bilo najžustrije – privatizacija banaka.

Uopće je bedasta rasprava da li je ili ne trebalo privatizirati domaće banke. A Stanković baš u to i to provokativno – treba nam državna banka, zašto smo ih privatiziral baš sve i zašto sada ne nacionaliziramo kad eto i amerikanici “to” rade. Amerikanci “to” ne rade, ali uredu. Sve u duhu dobrog i zabavnog novinarstva, ako ne baš informativnog.

Nije sada bitno da Stanković nije upoznat sa teorijom bankarstva, bankarskih kriza ili benefita koje su strane banke participirajući u privatizaciji donijele. Nije njegova zadaća da bude toliko informiran. Uloga stranih banaka u Hrvatskoj (generalno, bilo kroz ulazak ili ulogu u privatizaciji) je ostvarila mnoge benefite za domaću ekonomiju – unaprijeđena je alokacija resursa, omogućen efikasniji transfer sredstava od štediša prema investitorima, omogućen jeftiniji pristup izvorima financiranja i manji spread kamatnih stopa, unaprijeđena je efikasnost i konkurentnost domaćih banaka, te stabilizacija i normalizacija ekonomske aktivnosti.

Javnost se voli loviti za razne aritmetičke nedosljednosti kod sanacije i prodaje banaka, ali nije spremna provjeriti rezultate ili ih prihvatiti iz analiza troškova i benefita. Nije ih spreman prihvatiti u argumentu i raspravi, ali svojim ponašanjem, gdje bez ikakvih problema koristi usluge stranih banaka, javnost ih prihvaća svojim ponašanjem. Slično tome se ponio i Stanković u emisiji sa “za sanaciju se koristio novac poreznik obveznika” argumentom. Pretpostavka je da je tako učinjeno nešto vrlo loše, nemoralno, postignuto malo ili ništa i da je postojao bolji i naravno pravedniji način.

Ali, to nije tako jasno kao što mediji vole prikazivati jer ovisi o ciljevima “najboljeg” načina za riješavanje bankarske krize. A usuglašenog dogovora oko “najboljeg” načina za riješavanje financijske, bankarske krize nema jer mnogo toga ovisi o primarnom cilju koji se želi postići i tako o politikama i taktikama za kojima se posegne. Nesuglasije vidimo i danas, za vrijeme ove najnovije financijske krize. Ali ja sam siguran da mnogi u hrvatskoj znaju kako je riješiti.

Primjerice, da, mogli smo se koncentrirati na umanjivanje fiskalnog troška bankarske krize u Hrvatskoj – to je legitiman cilj. Na taj načina izbjegla bi se većina zamjerki da je tokom riješavanja te krize, sa početkom u 1998., korišten golem novac poreznih obveznika. Ok, ali to ima svoje posljedice i drugačije troškove u obliku sporije rezolucije krize i većih troškova za ekonomiju.

Međutim, država će namjerno ostvariti golemi fisklani izdatak, sa velikim troškom za porezne obveznike, ako je pak cilj riješavanje bankarske krize i obnavljanje funkcionirajućeg kreditnog sustava kako bi se ubrzao oporavak, tj. kako bi se što je više moguće smanjili troškovi i efekti krize za realnu ekonomiju (izgubljeni output, rast nezaposlenosti). Ekonomski rast se neće vratiti bez uspostavljanja zdravog, solventnog i privatnog bankarskog sustava. Tako, za razmisliti je, ako ništa drugo, da je fiskalni trošak (bruto isto kao i neto) tijekom pet godina nakon početka bankarske krize u Hrvatskoj bio 6.9% BDPa, dok je izgubljeni output u tri godine od početka krize, u odnosu na trend prije krize, bio 0%. Da li nam to što govori? Možda. Država je provodila ekspanzivnu fiskalnu politiku tokom te tri godine nakon početka krize, sa prosječnim proračunskim deficitom od -5.19% BDPa. (Iako je to vrlo neprecizna mjera položaja fiskalne politike.) Neto trošak za državu rekapitalizacije banaka tokom tri godine nakon početka krize je 3.2% BDPa. Najmanja realna stopa rasta BDPa zabilježena tokom krize je -1.5% u 1999. (po novim izračunima DZSa) a znamo i sami da je bilo i drugih faktora koji su utjecali na pogoršanje ekonomske aktivnosti te godine.

(Podaci su iz baze podataka o bankarskim krizama između 1970. i 2007. – MMFov rad iz Rujna 2008.)

Uglavnom, poanta za zapamtiti, za novinare i širu javnost je da iako postoje određeni ciljevi tijekom rezolucije bankarske krize, postoje i nužni kompromisi među njima. Nešto se mora izabrati, nešto mora biti primarni cilj, kako bi se mogle izabrati i implementirati određene politike. Kako bi identificirali cilj tijekom rezolucije financijske krize moramo biti svijesni da postoji  i ključni “trade-off” – realokacija sredstava/bogatstva od poreznika prema bankama može imati značajne pozitivne učinke na pokretianje investicija i ekonomske aktivnosti, ali također ima i velike (možda i ogromne) direktne troškove za porezne obveznike. (Isto vidi rad gore.) Moramo biti svjesni, ali i informirani da postoje ti “trade-offs”.

Ulazak stranih banaka na domaće tržište i privatizacija domaćih banaka nije eliminirala sve probleme i dovela je do nekih drugih, nepoželjnih efekata, međutim, omogućila je rezoluciju bankarske krize, značajno pridonjela uspostavljanju modernnog bankarskog sistema i što je posebice važno, a čemu javnost ne pridodaje veliku pažnju, normalizirala je funkcioniranje kreditnog sistema – ključnog elementa funkcionalne, dinamične i rastuće ekonomije.

Ali da se udaljimo od svega toga, što je uglavnom prepirka oko povijesti i neproduktivno upiranje prstom, a već smo zaključili da je kod nas teško raspravljati ovakve osjetljive teme bez bacanja blata, pitanje “čemu nacionalizirati?” i odgovor su najvažniji. Argument za nacionalizaciju u Hrvatskoj nema nikakve veze sa argumentom u Americi. Američki bankarski sistem je na “life support” i država igra svoju predviđenu ulogu u spašavanju financijskog sustava od potpunog urušavanja, kad drugi elementi podbace.

Argumentacija oko državnih banaka se odmah zamuti kad se poistovjeti domaća i državna banka. Ljudima je to isto, pa ako nije državna nije ni domaća. Možemo li se dogovoriti da su banke u Hrvatskoj domaće jer, bez obzira što je strani vlasnik, radi se o štednji i depozitima stanovnika Hrvatske za koje, do određenog iznosa, jamči Hrvatska država, tj. porezni obveznici. Državna bi bila ona pod prstom političara.

Uglavnom, nisam upoznat sa niti jednim kvalitetnijim, razrađenijim prijedlogom i politikom struke u Hrvatskoj zašto nam treba državna banka. Na koji to način bi nam pospiješila ili ubrzala razvoj? Koju bi to funkciju obnašala, a da je privatne banke ne mogu? Tipični argumenti se svode na upiranje prsta u strane, privatizirane strane banke koje nemaju interesa ulagati u naš razvoj, proizvodnju i izvoz, pa nam eto treba jedna jaka državna banka koja će “lako” sve te nedostatne zajmove za razvoj pokrpati. Naravno, sve pod direktivom vrlih nam političara, jer imaju tako vrsnu reputaciju za umijeće, efikasnost i poštenje. Određeni ekonomisti tako predlažu da država kupi nazad, preko burze, jednu od banaka koja je privatizirana. Dakle, u tome se vidi riješenje problema slabog ulaganja u proizvodnju i orijentiranost na izvoz; želi se ići linijom manjeg otpora vjerujući da će se tako ‘nekako’ ubrzati rast. (Oni gluplji argumenti se svode na okrivljavanje stranih banaka da nas žele kolonizirati i tako nam onemogućiti razvoj pa to treba razbiti nacionalizacijom ili resuverenizacijom.)

Škegro je pritiskao Stankovića da kaže “što bi vi to sa državnom bankom” ili “šta bi to napravili” oni koji kažu da je to dobro, no prije tih pitanja je i dalje zašto uopće državna banka? Koliko god prva pitanja bila zanimljiva, ne možemo tek tako dozvoliti da se ‘zašto’ neargumentirano preskoči. (btw, Škegrin odgovor je sasvim na mjestu jer nažalost to tako kod nas ide. Mi nismo Japan ili neki sličan primjer.) Dvije točke. Prvo (samo tentativno i ‘wonky’) razmislimo o teoriji koja kaže da banke prate svoje klijente. Poduzeća iz susjednih zemalja CEE ulazila su u ta nova tržišta tih zemalja kako bi sudjelovala u privatizaciji postojećih ili formaciji novih kompanija. Banke iz tih istih susjednih zemalja pratile su ta poduzeća kao svoje klijente. Na taj način bi nastavile poslovnu suradnju kreditirajući svoje stare klijente i njihove nove akvizicije na novom tržištu, a uz to i same su imale interes proširiti se na nova tržišta. Možemo naslutiti da su tako nova i privatizirana proizvodna poduzeća u zemljama CEE imale pristup ne samo stranoj, zapadnoj stručnosti, već i stranom kapitalu, a i automatski stranom izvoznom tržištu.

Ali kod nas nije došlo mnogo (ispravite, dopunite ako griješim ili zaboravljam) stranih, etabliranih, jakih proizvodnih poduzeća sa zapada koja su mogla i znala restrukturirati ona naša tehnološki zastarjela proizvodna poduzeća iz prošlog sistema, pa su tako izostale i banke koje su pratile i financirale svoje klijente. Primjerice, HT je jedna od većih i važnih privatizacija gdje je strana, velika kompanija (u prvoj fazi) iskazala interes. Ali HT je uslužna kompanija, koja svoje usluge ne izvozi pa njemačka banka koja bi pratila svog klijenta u akviziciji opet ne bi kreditirala domaću proizvodnju i izvoz. Strane banke iz susjedstva jesu došle kod nas i sudjelovale u privatizaciji domaćih banaka, ali na svoju inicijativu i kao posljedica bankarske krize, ne prateći svoje klijente i kreditirajući sve njihove projekte u Hrvatskoj. A mnogi od tih projekata bi bile investicije u proizvodnju koja se može i izvoziti. Dakle, naša ‘stara’ proizvodna poduzeća propadala su neiskorištena i nerestrukturirana zbog još jednog razloga osim već poznatih – rat, gubitak starih istočnih tržišta, korupcija.

Drugo, pogledajmo tablicu niže. Dvije zemlje, Češka i Slovačka primjerice imaju još veći udio stranog vlasništva banaka i financijskih institucija od Hrvatske. A te dvije zemlje su i česti primjeri kvalitetne transformacije i razvoja proizvodnje, efikasnih reformi i privlačenje greenfield FDI, te tako i realtivno velikog izvoza. Pogotovo Slovačka, sa dalekosežnim strukturnim reformama, dramatičnim porastom FDI, proizvodnjom i npr. izvozom automobila – ishodima o kojima mi sanjamo. Ali, kako je sve to uspijela bez državne banke!? Kako je uspjela tako značajno ubrzati catch-up bez velike, jake državne banke? Što je to dobro učinila, reformirala, dozvolila da je postigla dvoznamenkaste stope rasta, postala članica EU, OECDa, (kao i Češka) te od ove godine i članicom euro zone, unatoč privatnim bankama u većinskom stranom vlasništvu baš kao što ih i mi imamo? Teorije zavjere nezainteresiranosti stranih banaka za domaću proizvodnju u Hrvatskoj mi se tako čine još gorim od onog političkog nabacivanja blata u vezi privatizacije.

Naravno, jedna tablica ne potvrđuje ili dokazuje ništa, jer nije dovoljna, a i zato jer ima kontra primjera (Slovenija), ali pitanje je ipak intrigantno posebice kad bi na njega odgovorili oni koji tvrde da nama obavezno treba državna banke za investicije i razvoj. Kako to da ‘njima’ nije trebala državna banka, dok nama eto treba jer sa ovim što imamo ne znamo što bi? Zašto moramo izmišljati toplu vodu?


stratforbanks

Oglasi

2 komentara to “Bravo Škegro! (2)”

  1. Nama treba drzavna banka koje ce davati novac bez previse pitanja, uvjeta ili risk analiza a glavni uvjet za kredit nece biti poslovni plan ili hoce li uopce biti to profitabilno vec tko si ili sto u politici ili koliko politicara poznajes i sl. Bojim se da je to ideja iza drzavne banke. Sumnjam da banke nebi htjele nesto kreditirati ako iza toga stoji solidan plan i ako izgleda nesto proftabilno.

  2. Moje mišljenje o hrvatskom bankarskom sustavu odlično ilustrira ovaj tekst koji funkcionira na najmanje tri razine. Govori o bankama, ali i o govoru o bankama. Govori i o govoru banaka. Namjerno sam kriptičan 🙂

%d bloggers like this: