Tanja Rudež na svom blogu ima zanimljivi post o dvije znanstvenice extraordinaire – primatologinja Jane Goodall i fizičarka Jocelyn Bell Burnell. I dok Goodall vjerojatno nema šansu dobiti Nobelovu zbog nedostatka kategorije, fizičarki Burnell nije nikada dodjeljen zasluženi Nobel. Ne znam dovoljno o kontroverzi ali za fiziku je to svakako šteta jer samo dvije žene su nagrađene u toj domeni. Svakako ne bi bio prvi put da Nobelovo vijeće ne dodjeli znanstvenici zasluženu i od svih očekivanu nagradu. Argument da je to posljedica seksizma ima smisla.
Naime, ako pogledate Nobelove nagrade dodjeljene ženama, svega 35 žena u odnosu na 754 muškaraca je primilo nagradu. Ono što je vrlo vidljivo je da u kronološki posljednjoj nagradi – za ekonomiju – nema niti jedne ekonomistice. Kviz pitanje – koja ekonomistica zaslužuje dobiti Nobelovu? Nije čudno ako ne znate ime napamet.
Razloga za to ima i bez argumenta seksizma Nobelovog vijeća. Naime, ekonomska znanost je dugo bila slabo zastupljenja ženama – bazen za izbor je bio plitak i kratak. Citat iz newslettera Committee on the status of Women in the Economics Profession, AEA.
Economics long has been a male-dominated profession, but it is changing. In the 1960s fewer than fi ve percent of new economics Ph.D.s was female. That fraction has risen steadily since the Vietnam War period, to around nine percent over the 1970s, 16 percent in the 1980s, 23 percent during the 1990s, and, most recently, about 31 percent in 2005.
Naravno sad je pitanje zašto. U prvoj polovici 20. stoljeća najeminentnija institucija – “the” institucija – za studij ekonomije je bilo Cambridge Sveučilište. Iako i danas vrlo cijenjeno, izgubilo je na svojoj ekonomskoj renominiranosti. U odnosu na to doba, dosta. Također unutar Cambridgea, Kings College, gdje je bilo sjedište moći ekonomske misli od Marshalla do Keynesa, bilo je mjesto rezervirano samo za muškarce. (između mnogih ostalih collega) All-male institucija, koja nije primala studentice niti primala žene kao članove (Fellow) što je značilo da ne mogu biti profesorice, ostalo je takvo sve do kasnih 1970tih. (1972. je počeo primati studentice) Cambridge se također držao Oxbridge tradicije gdje je svaki odjel imao mali, limitirani broj profesorskih mjesta, koji bi se prenjeli dalje na nasljednike tek nakon umirovljenja ili smrti dotadašnjeg profesora. Tako je nakon umirovljenja prof. Alfreda Marshalla sa Kingsa njegovo profesorsko mjesto otišlo Arthuru C. Pigou.
Naravno tu je i sporno pitanje tripos testa. Žene u to ranije doba nisu mogle uzeti tripos test u ekonomiji i tako službeno dobiti diplomu ekonomistice. Alfred Marshall je glasao protiv inicijative da se ženama (par njih na Cambridgeu) dozvoli polaganje tripos testa iz ekonomije, iako je to isključivalo njegovu supurgu, Mary P. Marshall, ekonomisticu i ko-autoricu sa svojim poznatim suprugom.
U takvoj muškoj, monopolnoj atmosferi, za žene je bilo gotovo pa nemoguće kvalificirati se kao ekonomistica. K tome ako ste bili oštra jezika i grubog i gorkog stava, šanse su bilo još manje. Tek 1965. godine je poznata Joan Robinson postala članica i profesorica Girton Collega, i to nakon što je njen suprug E.A.G Robinson, dotadašnji profesor, otišao u mirovinu i nakon što je predavala tamo od 1928. Godine 1979. nakon što je Kings ukino ‘zabranu’ na žene prof. Joan Robinson je postala prva žena počasna članica Kings Collega (Honorary Fellow of Kings College). Četiri godine prije njene smrti.
Profesorica Joan Robinson je vjerojatno jedina do sada koja je sigurno trebala dobiti Nobelovu nagradu iz ekonomije a nije. (Rosa Luxemburg je moguća druga iznimka, iako je sasvim drugo razdoblje, drugi pristup, druga povijest.) Da je žena stavlja još veću težinu na taj ishod; možda bi baš njena nagrada otvorila put za više žena u ekonomskoj znanosti i nagrađivanju. Robinson je najveća Nobelovka koja to nije bila.
Polemika da li je Nobelova nagrada uskraćena Joan Robinson jer je žena se i dalje vodi. Nedostatak intelektualne moći svakako nije jedna od faktora jer tu stoj rame uz rame sa drugima koji su dobili Nobelovu. Iako su važnost njenog rada i rezultata u ekonomiji zasigurno zaslužili dodjelu, mnogi misle da je upravo njen eklektični stil i mnoštvo tema kojima se bavila zapravo onemogućili dodjelu. Ostaviti ću da sami pronađete i pročitate više o njenom opsegu tema i teorija. Dovoljno je spomenut da je njen najpoznatiji rad The Economics of Imperfect Competition iz 1933. i danas prisutan i jedan od temelja današnje mikroekonomije i svi koji su slušali taj predmet imaju malo J. Robinson u sebi iz teorije nesavršene (monopolističke) konkurencije. J.Robinson je prva definirala i makroekonomiju kao “teoriju čitavog outputa.” J. R. je pripadala uskoj grupi međunarodno priznatih ekonomista; svakako najpoznatiji član poslijeratne Cambridge-ove škole ekonomije.
Međutim, nije jednostavo za zaključiti da je seksizam Nobelovog vijeća primarni uzrok. Više faktora nisu joj išli u prilog. Prvo, tu je bio njen karakter i odnos prema struci. Mnogi su je ili voljeli jer je bila fantastičan profesor ili je nisu moglu pogledati u oči. Nikada nije propuštala predavanja, radna etika je bila fantastična, pisanje i analitika lucidna. Međutim, bez dlake na jeziku ju je moj profesor, njen učenik ranih 50tih, iako pun hvale i poštovanja između ostalih opisao kao “bitch economists.” J.R. je bila oštrog uma, ali još oštrijeg jezika. Nije se ustručavala ulaziti u konflikt gdje bi sigurno pobjedila argumentima, ali se zamjerila. Bez problema je vodila osvete protiv onih koje nije voljela ili ih zvala budalama. (fools) Osim većine ekonomista, to je posebno uključivalo američke ekonomsite. Osim Paula Samuelsona, J.R. nije trpila gotovo ništa američko. (barem u ranijim, debatnim godinama) Samuelson je bio dostojan usporedbe sa englezima koje je cjenila, iako je i on ponekad bio “netrpljiv.” Za neoklasičnu sintezu Keynesianisma koja se proširila svjetom nakon 2.svj. rata, ne malom zaslugom upravo Samuelsona, Robinson je skovala termin “bastard Keynesianism.” I Schumpeter je bio voljen “američki” ekonomist (iako očigledno iz Austrije.) J.R. je bila privržena onim ekonomistima i studentima koji su mogli možda ili već jesu bili socijalisti poput indijaca i azijata, a što amerikanci nisu mogli biti.
J.R. je bila socijalist ne samo tradicionalno po ideološkom uvjerenju kao britanska intelektualka, već militanti socijalist. Iako mnogi za klasu iznad od mnogih socijalističkih ekonomista, odbacila bi mnoge tradicionalne ekonomiste kao “prah” ako su imali različito političko uvjerenje i različite vrijednosti od njenih. Svoju militantnost je otkrivala sve više kako je starila. Otvoreno je hvalila Mao-vu Kinu i čak Kim-ovu Sjevernu Koreju. (Ne znam za stav prema Jugoslaviji ili primjerice Branku Horvatu. Slobodnoj dodajte ako znate nešto.) I danas neki misle da imenovanja na Cambridgeu koje su Robinson i R.F. Kahn (njen dugogodišnji suradnik) napravili svojih zadnjih godina po ideološkoj liniji nisu bila akademski najbolja.
J.R. je svojim tvrdim i uskim stavom i odnosom prema mnogima napravila mnogo neprijatelja. To što je bila žena i ostavila mnoge u dominantno muškoj profesiji osakaćene i uvrijeđene samo je pridodalo pristranosti. Nobelovo vijeće je vjerojatno bilo pristrano u nedodjeljivanju nagrade 1975., ali ne toliko jer je Robinson bila žena već zbog njenog posebnog karaktera, osobne politike i vrijednosti.
Cronomy.org 