Archive for ‘Ekonomska Povijest’

10. veljače 2013

Hrvatski BDP – Pogled Unazad

autora/ice cronomy

Pritisnut sam obvezama pa blog pati. Standardno.

Primjetio sam da je prošlih godina jedna od najpopularnijih postova onaj o Hrvatskom BDPu kroz povijest, napisan u Travnju 2008. Dakle, i sam post je “povijesni” pa bi možda bilo dobro osvježiti povijesnu perspektivu i nadopuniti kontekst.

No, prije samih podataka možda bi bilo dobro istaknuti par stvari. BDP po stanovniku je važnija mjera standarda od ukupnog BDPa. Što nam sve treba za izračun BDPa po stanovniku? Ovisno o metodi za koju se odlučimo – mjerenje proizvodnje, potrošnje ili prihoda – trebaju nam informacije o dodanoj vrijednosti u proizvodnji,  potrošnji, investicijama, izvozu i uvozu, prihodu kompanija (profit), radnika (plaće, nadnice, benefiti), kamate, deprecijacije, porezi i subvencije, itd. Naravno i stanovništvo. Nepotrebno je reći da ti podaci ne postoje na nacionalnom levelu za 19. stoljeće, a za mnoge zemlje, poput Hrvatske, ni za prvu polovicu 20. stoljeća.

Izračuni BDPa za te godine ne postoje jer se sam BDP koji danas znamo počeo računati tek ’50tih godina prošlog stoljeća. Jugoslavija nije nikad ni računala BDP kao razvijene zemlje zapada što onemogućuje usporedbu sa drugim zemljama. Procjene stanovnistva Hrvatske u ranoj fazi 20. st. i ranije su upravo to, procjene. Stanovništvo se nije sistematski popisivalo svake godine niti su se provodile ankete o radnoj snazi. Ne samo broj ljudi već i njihova podjela na ekonomske djelatnosti kojima se bave bile bi korisne.

Da bi konstruirali vrijednosti BDPa koje nedostaju za 100 i više godina unazad moramo se koristiti raznim metodologijama koje i same mogu biti kontroverzne i sa nedostacima. Brojke mogu stvoriti privid preciznosti. Dakle, koliko god ove povijesne brojke BDPa po stanovniku izgledale vrijedne i zanimljive dobro je imati na umu da su te brojke indirektne procjene, rekonstruckije na bazi nekih drugih dostupnih ali ne uvijek kvalitetnih i potpunih proxy podataka.  Za Hrvatsku i druge zemlje, što dalje u prošlost idemo kvaliteta i kvantiteta tih podataka je limitirana i izračuni postaju samo pogađanja.

Za ove grafove koristio sam tri izvora. Prvo, vrijedan rad Josipa Tice The Estimation of 1910-1989 Per Capita GDP in Croatia (2004)  Sami iznosi per capita BDPa dostupni su ovdje. Drugi rad je nedavno izdana knjiga Vladimira Stipetića Dva Stoljeća Razvoja Hrvatskog Gospodarstva (1820.-2005.) (2012 HAZU) (BTW, knjgu nije bilo jednostavno nabaviti u ljeto prošle godine preko knjižara. Ne znam kako je sad.) Knjigu čitam kad stignem. Što je nama bitno je da Stipetić daje seriju procjene BDPa po stanovniku koja seže sve do 1820., a na godišnjoj bazi izračun počinje 1885.

Iako je zanimljiva imao bi par zamjerki, no sada neću ulaziti u prikaz te knjige. Stipetić se u potpunosti drži Angusa Maddisona, vrhovnog svećenika povijesnih procjena BDPa, i njegovih metoda. Nije da je to samo po sebi loše jer Maddisonove brojke i metode su vrlo poznate i zastupljenije u literaturi, ali su i otvorene kritici. Ono što je nepoznanica (meni) je zašto rad Josipa Tice, koji je objavljen 2004. Stipetić nigdje u knjizi ne spominje.

Treći izvor podataka o BDPu je Conference Board – Total Economy Database (TED 2013 u grafovima ispod) koju je početkom ’90tih izradio Groningen Growth and Development Centre. To su u biti Maddisonovi podaci. On je bio jedan od suosnivača GGDC. TED sada održava i nadopunjuje te Maddisonove podatke o BDPu. Podatke koje sam ja koristio su iz Siječnja 2013. Svi brojevi BDPa za sve zemlje ovdje su u američkim dolarima iz 1990. godine.

Da ne duljim.

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke Tice (2004) i TED (2013). Podaci Tice idu do 1989. godine Prekidi u seriji su prvi i drugi svjetski rat. Plava linija predstavlja BDP za Jugoslaviju iz TED podataka. Ekipa iz Conference Board-a je vrlo svijesna da Juge više nema, ali i dalje izračunavaju procjene BDPa kao da postoji, radi usporedbe. Procjenite sami da li je usporedba prije 1990. zanimljiva.

BDPhist1

Procjena BDPa po stanovniku za 1910.-2012. koristeći podatke iz knjige Stipetića (2012) i TED (2013). Podaci Stipetića idu do 2005.

BDPhist2

Usporedba podataka Stipetić (2012) i Tica (2012) sa nadopunom iz TED (2013).

BDPhist3

Duža serije iz Stipetićeve knjige za razdoblje 1885.-2005., po godinama.

stipetic

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Ticae (2004). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje ispada oko 2.3%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln1

Prirodni logaritam BDPa po stanovniku bazirano na procjenama Stipetića (2012). Linearna krivulja ne pristaje baš najbolje. Prosječni rast za to razdoblje je malo niži, oko 2.26%. Zelena linija je lokalno ponderirani polinom.

BDPhistln2

Kao što naslov grafikona kaže. Godišnje.

BDPhrast

Usporedbe sa nekim susjedima i nekim kontra-činjenicama. Čehoslovačke i SSSRa više nema naravno, ali TED i dalje, radi usporedbe, izračunava procjene BDPa po stanovniku. Kao i sa Jugoslavijom iznad. Možda je usporedba prije 1990. ona zanimljivija. Austriju nisam uključio jer je (daleko) iznad Italije, pa da ne pretjerujemo jeli. 😉

BDPuspo

Isti graf (bez Italije) pobliže, počevši od 1985. Usporedba Hrvatske prije 1990. sa ‘istočnim rivalima’ i danas. Nekad bolji, danas (iz)gubimo korak.

Rplot04

Oglasi
06. veljače 2012

7 lekcija o tranziciji iz komunizma

autora/ice cronomy

Andrei Shleifer za VoxEU.org piše o sedam stvari koji je naučio o tranziciji iz komunizma.

Twenty years ago, communist countries began their shift towards capitalism. What do we know now that we didn’t know then? Harvard’s Andrei Shleifer, the Russian-born, American-trained economist, provides his answers and their relevance for contemporary policymakers.

Recently, I was asked by the organisers of the IIASA conference1 to mark the 20th anniversary of the beginning of economic reforms in Eastern Europe and former Soviet Union to comment on the lessons of transition. The assignment presumably refers to the things that I learned – as an economist – that are different from what I believed initially. Such a recollection free from hindsight bias is challenging, but I tried. This list might be useful to future reformers, although there are not so many communist countries left. Some of the issues are however relevant not just for communist countries; the problems of heavily statist economies are similar. So here is my top-seven list.

First, in all countries in Eastern Europe and the former Soviet Union, economic activity shrunk at the beginning of transition, in some very sharply.  In many countries, economic decline started earlier, but still continued. In Russia, the steepness and the length of the decline (almost a decade) was a big surprise. Countries with the biggest trade shocks (such as Poland and Czechoslovakia) experienced the mildest declines. To be sure, the true declines were considerably milder than what was officially recorded – unofficial economies expanded, communist countries exaggerated their GDPs, defence cuts, and so on – but this does not take away from the basic fact that declines occurred and were surprising. These declines contradicted at least the simple economic theory that a move to free prices should immediately improve resource allocation. The main lesson of this experience is for reformers not to count on an immediate return to growth. Economic transformation takes time.

Second, the decline was not permanent. Following these declines, recovery and rapid growth occurred nearly everywhere. Over 20 years, living standards in most transition countries have increased substantially for most people, although the official GDP numbers show much milder improvements and are inconsistent with just about any direct measure of the quality of life (again raising questions about communist GDP calculations). As predicted, capitalism worked and living standards improved enormously. One must say, however, that for a time things looked glum. So lesson learned: have faith – capitalism really does work.

Third, the declines in output nowhere led to populist revolts – as many economists had feared. Surely reform governments were thrown out in some countries, but not by populists. Instead of populism, politics in many countries came to be dominated by new economic elites, the so-called oligarchs, who combined wealth with substantial political influence. From the perspective of 1992, this came as a huge surprise. Ironically, in some countries in Eastern Europe populism appeared 20 years after transition started, after huge improvements in living standards were absolutely obvious. Indeed, people in all transition countries were unhappy with transition: they were unhappy even in countries with rapidly improving quality of life (and this itself is another surprise and major puzzle – something for future reformers to keep in mind). But the lesson is clear: a reformer should fear not populism but capture of politics by the new elites.

Fourth, economists and reformers overstated both their ability to sequence reforms, and the importance of particular tactical choices, eg, in privatisation. In retrospect, many of the theories that animated the discussion of reform – whether institutions should be built first, whether companies should be prepared for privatisation by the government, whether voucher privatisation or mutual fund privatisation is better, whether case by case privatisations might work – look quaint. Reformers nearly everywhere, including in Russia, had a vastly overstated sense of control. Politics and competence frequently intervened and dictated to a large extent most of the tactical choices. Still, most countries, despite different choices, ended up with largely similar outcomes (notable and sad exceptions are Belarus, Uzbekistan, and Turkmenistan). In various forms, all had privatisation and macroeconomic stabilisation as well as legal and institutional reform to support a market economy. Lesson learned: do not over-plan the move to markets, but, more importantly, do not delay in the hope of having a tidier reform later.

Fifth, economists have greatly exaggerated the benefits of incentives by themselves, without changes in people. Economic theory of socialism has put way too much weight on incentives, and way too little on human capital. Winners in the communist system turned out not to be so good in a market economy. Transition to markets is accomplished by new people, not by old people with better incentives. I realised this and wrote about it in the mid-1990s, but the lesson both in firms and in politics in profound: you cannot teach an old dog new tricks, even with incentives.

Sixth, it is important not to overestimate the long-run consequences of macroeconomic crises and even debt defaults. Russia experienced a major crisis in 1997–98, which some extremely knowledgeable observers said would set it back by 20 years, yet it began growing rapidly in 1999–2000. Similar stories apply elsewhere, from East Asia to Argentina. Debt restructurings do not necessarily make permanent scars. This experience bears a profound lesson for reformers, who are always intimidated by the international financial community: do not panic about crises; they blow over fast.

Seventh, it is much easier to forecast economic than political evolution. Although nearly all transition countries have eventually converged to some form of capitalism, there has been a broader range of political experiences, from full democracies, to primitive dictatorships, to just about everything in between. There appears a strong geographic pattern in this, with countries further West, especially those involved with the European Union, becoming clearly democratic, and countries further East remaining generally more authoritarian. For countries in the middle, including Russia and Ukraine, the political paths over the 20 years have wiggled around. Lesson learned: middle-income countries eventually slouch toward democracy, but not nearly in as direct or consistent a way as they move toward capitalism.


1 The International Institute for Applied Systems Analysis, based in Austria.

10. siječnja 2010

Samuelson memoar

autora/ice cronomy

Krasan mali memoarski tekst Paul Samuelsona, napisanog malo prije njegove smrti. Posebno namjenjen za financijske i ponešto matematičke geekove, među koje ja ne spadam, no generalna ekonomska populacija će pronaći zanimljivih točaka. Samuelson je bio među vrlo rijetkim ekonomistima (a možda i jedini) koji je uistinu iskusio Veliku Depresiju u SADu pa je i mogao uspoređivati da današnjom situacijom. Samuelsonova razmatranja i uvidi o: Fama zaslužuje Nobela, uvidi iza random walk teorije i efficient market hipoteze (mikro!, ne makro), Buffett kao iznimka, kako je Ricardo “znao” i profitirao od Napoleonovog poraza, zašto poznavanje osnova ekonomije nije dovoljno, razlika između MITove i Harvardove zaklade, balkanizaciji novčane mase M (da, koristi riječ balkanizacija), zašto nam je trebalo više financijskih inžinjera a ne manje, komentari o drugim ekonomistima (guess who) i još ponešto.

Paul Anthony Samuelson (May 15, 1915 – December 13, 2009)


17. srpnja 2009

I ekonomija svoju žrtvu “seksizma” ima

autora/ice cronomy

Tanja Rudež na svom blogu ima zanimljivi post o dvije znanstvenice extraordinaire – primatologinja Jane Goodall i fizičarka Jocelyn Bell Burnell. I dok Goodall vjerojatno nema šansu dobiti Nobelovu zbog nedostatka kategorije, fizičarki Burnell nije nikada dodjeljen zasluženi Nobel. Ne znam dovoljno o kontroverzi ali za fiziku je to svakako šteta jer samo dvije žene su nagrađene u toj domeni. Svakako ne bi bio prvi put da Nobelovo vijeće ne dodjeli znanstvenici zasluženu i od svih očekivanu nagradu. Argument da je to posljedica seksizma ima smisla.

read more »

18. travnja 2009

Hayek intervju

autora/ice cronomy

Poduži intervju iz 1985. sa lucidnim 86 godišnjakom Friedrich A. Hayek-om.

Oznake: ,
13. ožujka 2009

Prenesen komentar

autora/ice cronomy

Na brzinu preneseno. Kratko sam komentirao na pollitika.com jedan post u vezi Keynesa.

Iako je cijeli post zanimljiv, previše je paušalnosti. Već u drugom paragrafu potpuno se pogrešno predstavlja nekakav Keynes-Smith konflikt tako da Smithu pripisuješ nekakve ideje koje nemaju veza sa njim. Adam Smith nema nikakve veze sa slobodnim tržištem, o tome nije pisao. Ljudi, među kojima i naši ekonomisti za ideološke potrebe, često uspoređuju nevidljivu ruku i slobodno tržište iako to nema veze jedno sa drugim niti je Smith tako razmišljao. Smith nema nikakve veze sa punom zaposlenošću ili nekakvom analizom agregatne potražnje – općenito ideja makroekonomije zaposlenosti Keynesa ili nekog modernog ekonomista je bila nepoznata Smithu. Adam Smith isto nema nikakve veze sa “laissez faire”. Za njega to nije bilo relevantno i nije se držao te politike, tako da stavljanje “čuvene Smithove” ispred je pogrešno. Nema veze sa njim. Cijeli taj dio je brkanje naranča i banana.
Pošto je FDR umro 1945. uzeti ću kao “mali” tipo da je *on* osnovao Council of Econ. Advisers 1946. (CEA je osnovan ’46.)
Usporedno sa trabunjanjem oko Smitha, dijelovi oko Keynesa su bolji i korektniji. Mnogi koji ne znaju zašto su Hayek i pogotovo Friedman dobili nobelove će možda pitati. Koji znaju neće jer znaju da nema veze sa pojednostavljenim, paušalnim ideologijama koje se često prezentiraju po medijima. Asocijacije na Chicago boys, USSR i neke druge zemlje su i više nego slobodno interpretiranje povijesti. Ali dobro. Ne, nije došlo do potpunog zaborava Keynesa. Keynesova ekonomija nikada nije izgubila na relevantnosti koliko je izgubila utjecaja koji se sada vraća zbog situacije u svijetu. A izgubila je utjecaja zbog njenog iskorištavanja za neke pseudo-socijalističke svrhe i maltretiranja preko onoga za što je namjenjena. Keynesova teorija ima i neke greške koje su se pokušale ispraviti. Mehanizmi kojima država može/mora utjecati na ekonomiju su namjenjeni njenoj stabilizaciji u posebnim slučajevima – poput u slučaju Velike Depresije i pogotovo kad je monetarna politika izgubila utjecaj na potražnju – kao što je to danas u nekim zemljama. Plan G onda stupa na scenu. Svako širenje opsega tih državnih/fiskalnih mehanizama na nekakav razvoj i državnu intervenciju i mješanje u ekonomsku aktivnost u svako doba je natezanje i donjeti će više štete nego koristi.

03. ožujka 2009

Bravo Škegro!

autora/ice cronomy

Nakon odgledanog gostovanja Škegre u Nedjeljom u 2 ostao sam ugodno iznenađen dozom žustre, ali oštre argumentacije i rasprave. Da bi bolje razumjeli o čemu je riječ morate pogledati emisiju, jer je nemam namjeru čitavu prepričavati već komentirati.

read more »

01. ožujka 2009

Škegro u “Nedjeljom u dva”

autora/ice cronomy

Nije me se dojmio Škegrov prvi komentar na najavljeni paket antirecesijskih mjera. Škegro može i bolje. Previše bavljenja prošlošću oko stabilizacijskog programa iz 1993. kojem je prvi i glavni cilj bio obuzdavanje hipeinflacije – što sada nije problem ni cilj ovog programa – uz razne dodatne “dugoročnije” ciljeve, jedan od kojih je bio i eliminiranje fiskalnog deficita. I sada opet, ključni dio ovog rebalansa je uravnoteženje proračuna, što je cilj svih Vlada već godinama, pa tako i Škegrove. Kad se već kao jedan od autora Stabilizacijskog programa i Ministar financija između ’97-’00 prisjećao prošlosti zašto se nije dosjetio spomenuti da eliminranje fiskalnog deficita kao vrlo važnog cilja nije postignuto? Između 1998. i 2000. proračunski deficit se naglo povećao na neodržive razmjere. Puno zanimljivije komentare su dali Babić i Stojić.

Ali, istina je da je rebalans glavna mjera i da se još na to čeka. Znaći tek nakon par tjedana će se moći dati bolja “evaluacija.”

Uglavnom, zanimljivo je vidjeti što je imao za reći u emisiji Nedjeljom u dva. Ako ste je propustili kao ja, dostupna je ovdje.

30. prosinca 2008

Tužne vijesti

autora/ice cronomy

Neće više biti Šainovih članaka u Subotnjem Jutarnjem. Šteta. Evo jedan dio iz njegovog rada Izazovi dugoročnog razvoja Hrvatske sa istoimene konferencije. Cijeli rad nastavite čitati ovdje.

read more »

26. listopada 2008

O Potresima u Kontekstu – Charles W. Calomiris

autora/ice cronomy

https://i0.wp.com/s.wsj.net/public/resources/images/HC-FM401_Calomi_20051017141644.gif

Profesor na Columbia Sveučilištu i autor knjige U.S. Bank Deregulation in Historical Perspective (kratke recenzije ovdje i ovdje), uzvraća u WSJ omiljenim popularnim objašnjenjima da je kriza plod deregulacije. Ta objašnjenja su zapravo politikantske prirode, a dolaze posebice kako je izborna godina sa ljevice. Machiavelli daje razlog za to. No dovoljno su jaka da odjekuju i u Hrvatskoj, gdje javnost zna povijest američkog bankarstva koliko ja jahati na slonu. (priznajem da ne znam) Puno je jednostavnije izmisliti jednostavno objašnjenje nego mukotrpno studirati sadašnje i povijesne događaje kako bi dobili ispravnu sliku realnosti.

Calomiris pita koja je to točno deregulacija uzrok današnje financijske krize? Većina na ljevici odmah skoči na 1999. (vidi prošli post), no taj deregulativni Act je vjerojatno pomogao više nego bilo koja regulacija u ovoj krizi. Da bi neka određena deregulacija bila jedini uzrok današnje financijske oluje, morali bi vjerovati da se sistem urušio zbog jednog jedinog faktora; jedne greške u sistemu. Korijeni krize su u mnogim područjima – monetarna politika kao gorivo, državno uplitanje u tržište nekretnina, ali naravno i privatne greške. Calomiris ukazuje i na iskrivljene poticaje umjerenju rizika i prudencijalne mjere Basel Komiteta. Ne zaboravimo da su par godina unazad hedge fondovi bili u centru pažnje kao mamutni neregulirani brodovi novca i rizika, a danas predstavljaju mnogo manji rizik od financijskih institucija sa stogodišnjom tradicijom. Proći će neko vrijeme da bi se uspostavio puni, ispravni konsenzus o tome što se dogodilo. Iako će sigurno usljediti privremena ear sa više novih regulativa (nekih dobrih ali i loših), “Deregulacija je kriva za sve” jednostavno nije taj konsenzus. Potrebno ga je uspostaviti jer jedino tako se može dizajnirati kvalitetna reforma kako bi se izbjegla ista situacija ponovo. Uz to, trebalo bi imati na umu da postoji razlika između državnig aktivizma i (de)regulacije.

read more »

%d bloggers like this: