Archive for 22 srpnja, 2009

22. srpnja 2009

Zna se tko zna

autora/ice cronomy

Guverner Rohatinski via HRT.

Komentirajući uvođenje novog kriznog nameta na sve plaće Rohatinski je kazao kako povećanje porezne stope uvijek predstavlja rizik jer se često događalo da su prihodi bili manji od onih na koje se računalo. Ekonomski to baš i nije optimalno rješenje, iako ima nekih socijalnih prednosti, u smislu da zahvaća sve, a ne samo javni sektor, poručuje guverner.

I guverner HNB-a Željko Rohatinski upozorava na to da je svako povećavanje poreza rizično jer praksa pokazuje kako to povećava poreznu evaziju, odnosno izbjegavanje plaćanja poreza. Zato je, ističe Rohatinski, s ekonomskog aspekta prihvatljivije smanjivati rashode, nego povećavati poreze.

Primjetili ste ako ste čitali svu silu vijesti oko novog rebalansa proračuna da se oko dogovora uglavnom slažu vladajući političari, koalicijske stranake i “socijalni partneri” dok se ne slažu ekonomisti. (Ne mislim na one koji traže devalvaciju kune. Oni kao da u nekoj drugoj Hratskoj -bez valutne klauzule- žive.) To je iz vrlo jednostavnog razloga. Kao što je i Rohatinski rekao – što možemo uzeti kao konsenzus ekonomista – prihvatljivije je smanjenje rashoda (govorimo o proračunskim rashodima) nego nametanje novih poreza u potrazi za novim izvorima prihoda. Da je smanjivanje proračunskih rashoda poželjnije, dugoročnije ispravnije i sa većim rezultatima postoje i solidni dokazi.

Ali kao i mnogo puta kroz povijest, ekonomiste se ne sluša. Slično kao i većina ekonomista, generalno objašnjenje Ljube Jurčića – da problem nije u poreznom sustavu, da svako nastojanje povećanja prihodovne strane proračuna dovodi do erozije porezne baze, te da je svaka ovakva mjera bez popratnog poticaja proizvodnji recesijska – stoji. Ali to nije poanta. Naravno da svako uvođenje novih poreza i nameta u ovoj situaciji smanjuje kupovnu moć i “želju” za kupnjom i da je to nepoželjno. Mi se sada nalazimo u paradokslanoj situaciji, gdje usred recesije moramo smanjivati proračunske rashode i povećavati prihode, i to bi svima trebalo biti jasno. Sve ekonomske politike u tom smjeru imaju nepoželjne posljedice za ekonomsku aktivnost i jesu recesijske, a ne antirecesijske. Međutim i među tim “paradokslanim” izborima recesijskih mjera ima boljih i gorih izbora. (Koji su to “snažni instrumenti povećanja proizvodnje” u sljedećih 6. mj. kao antirecesijke mjere nitko od ekonomista, pa ni Jurčić, ne navodi, samo da je to nužno.)

Poanta je da država, kako bi svoje financije dovela u red i preživjela jesen, mora i smanjiti rashode i tražiti privremeno veće prihode da se “pokrpa rupa”. Oboje je nužno i ekonomski, ali i zbog političke realnosti oko stvaranja društvenog konsenzusa. Da bi uvođenje reda u fiskalnu politiku bilo kvalitetnije i efektivnije, rebalans se mora bazirati na reduciranju rashoda, uz dodatak privremenog povećanja prihoda kroz npr. viši PDV, viša trošarina ili neki drugi porez na potrošnju. Vladin prijedlog i “dogovor” je međutim sasvim obrnutog karaktera. Povećanje prihoda se bazira primarno na lošijem izboru porezu na dohodak (krizni porez na >3000kn), potom manje na porezu na potrošnju (PDV od 24%) a rezanje rashodovne strane proračuna je manji dio na koji se računa. Tako, za očekivati je da će za par mjeseci, ako ne i za par tjedana, ovaj “dogovor”, čije posljedice još duže vrijeme ne možemo ni znati sa sigurnošću (npr. mislim da porast sive ekonomije i porezne evazije kao posljedice ovog “kriznog poreza” neće biti tako lako riješivo jedno kad krizno stanje proračuna prođe) dovesti nas u nepovoljniji ishod od svih nepovoljnih ishoda koje smo mogli birati.

Ako Vlada želi napraviti bolji potez rebalansom sa boljim ishodom i vjerojatno nešto manjim troškom u izgubljenoj ekonomskoj aktivnosti, mora okrenuti ploču i bazirati rebalans na rezanju svojih rashoda a potom na traženju dodatnih privremenih prihoda. Bolje da vladajući stavite na stranu reizbore jer su ih i ovako već izgubili. Nemaju što izgubiti radikalnijim mjerama rezanja rashoda.

22. srpnja 2009

Instant reakcija na “harač”

autora/ice cronomy

Popularno nazvan Harač, mjera Vlade da si napuni proračun uvođenjem novog kriznog poreza na rad spada u kategoriju najlošijih poteza od svih opcija za balansiranje budžeta. Od svih tih opcija, sve su nepopularne za građane. O tome nema dvojbe. Ali i među izborom od nekoliko dostupnih poteza, ima loših i gorih. Ja ne znam tko smišlja ove ideje i zašto ih Vlada uopće razmatra. (Bolja opcija od privremenog uvođenja kriznog poreza je privremeno povećanje PDVa. Ali to je priča za malo kasnije.)

Opozicija se neće vjerojatno složiti sa bilo čime što Vlada predloži. To je za očekivati. Prve reakacije ekonomista (uvijek iste osobe uglavnom iz privatnog sektora) su isto očekivano neodobravajuće – Vlada smišlja razne načine za povećanje prihoda, a problem je na rashodovnoj strani, kao što nas ministar Šuker već 6 godina (ne samo zadnjih mjesec dana) podsjeća; dodatno porezno opterećenje na prihod građana je manje poželjno od rezanja Vladine potrošnje; konkurentnost Hrvatske (kroz više troškove rada) će biti oštećena; poticaj se daje razvoju sive ekonomije; tako naravno, za očekivati je povećana porezna evazija.

Veći problem ovog prijedloga, od samog izračuna postotnog opterećenja, jesu suptilnije ekonomske posljedice. Čisto aritmetički izračun koliko se može uliti novih prihoda ovako ili onako, koje (predpostavljam) Šuker ili sindikati izlažu, nisu čitava bit problema. Bit je nešto povezano sa zakonom o neželjnim posljedicama i očekivanjima. Očekivanja mogu imati teško sagledive i ne odmah razumljive posljedice, te je klasično za očekivati da će Vladajući koji sada ovo predlažu to sada i ne razumiju. Očekivanja mogu gurnuti ekonomiju u pozitivnom i negativnom smjeru. Ovaj Vladin prijedlog stvara relativno veća negativna očekivanja za potrošaće, od nekih drugih isto nepopularnih poteza, a vjerojatno donosi manje benefita. Staro pravilo kaže da je najbolji porez stari porez. Svako uvođenje novog poreza narušava uspostavljenu, generalno rečeno, “šablonu” ekonomske aktivnosti i uvodi nesigurnost među poduzetnike i potrošaće.

Prvo, vrlo poljuljana i negativna očekivanja potrošaća o njihovom budućem prihodu (plaći koja bi ovim poreznom bila smanjena) što uvođenje ovog novog poreza obećava, potaknuti će ljude da se suzdrže od izdataka (bilo kao potrošaći ili kao investitori/poduzetnici). Vlada vjerojatno to ne želi, ali to će biti sasvim očekivana rekacija svih na koje će se porez odnositi zbog narušene sigurnosti i očekivanja u vezi budućeg prihoda.

Tako, drugo, i važnije. Upravo ta negativna očekivanje i nesigurnost potrošaća i investitora oko novog porez na prihod u skoroj budućnosti, potaknuti će danas onaj efekt koji se želi izbjeći. Vlada ovim potezom, a i samim najavama i bez provedbe, defacto traži da građani na koje će se krizni porez odnositi srežu svoju potrošnju. Naposljetku, ako očekujem manji prihod od plaće sutra (uz sve već ugrađene nesigurnosti oko isplate plaće) moram danas preventivno uštediti od onoga djela plaće koji bi inače potrošio. Smanjenje potrošnje će tako biti prevedeno u brže i veće smanjenje outputa, porast rasta nezaposlenosti. Investitori/poduzetnici će se slično suzdržati od bilo kojih novih izdataka (investicije) za svoj posao, proširenja poslovanja, nove tehnologije, mašinerije i sličnog, svega onog što bi sutra donjelo povećanu ekonomsku aktivnosti.

Da li se ta negativna očekivanja mogu omekšati s obzirom da su svi mogući prijedlozi fiskalne politike nepopularni i nepoželjni? (Već samo smanjivanje deficiti u recesiji je ‘mnogo’ nepoželjno.) Mogu jer postoje loše i gore opcije. Povećanje PDV na privremenih 23-4% je ‘bolja’ opcija. Unjela bi manje nesigurnosti u izračune kućnog budžeta i među investitore, te bi očekivanja potrošaća oko budućnosti bila manje narušena u odnosu na uvođenje novog poreza na plaće. Ovaj prijedlog koji bi (izgleda) bio temelj novog rebalans i na kojem bi se izgradilo prateće snižavanje deficita, ne samo da polazi od krive strane proračuna, već stvara vrlo negativna očekivanja ljudi za budućnost čime sam sebi stvara neuslugu.

Sad da još vidimo reakcije drugih.


Oznake:
22. srpnja 2009

“Preporuka” za čitanje

autora/ice cronomy

NPDEOk, znam da ima daleko prećih stvari za osvrnuti se. Ovo je samo mala rekacija na pitanje o popularnim knjigama ekonomske tematike. Čitatelj Šimun pita za sugestiju o čitanju popularno ekonomske tematike. Što kupiti via Amazon?

Ako baš imate vremena The New Palgrave Dictionary of Economics je odličan referentni priručnik za sve zainteresirane za ekonomiju on-the-fly, ali i šire. Izdan 2008. u osam svezaka (prvo izdanje, čini mi se iz 1987. je imalo 4 sveska) 7680 stranica, preko 1750 unosa pojmova, teorija, koncepta, biografija, sve popraćeno bibliografijom + pristup online riječniku svega što je i u knjizi. Bez pristupnog koda ili pristupa putem preplaćene institucije nemate dostup glavnom djelu teksta, ali ipak možete pogledati par besplatnih primjera ovdje. Brošura dostupna ovdje. Primjer jedne od tema i načina unosa – ekonomija klimatskih promjena. Jedini točka nedoumice oko kupnje bi mogla biti cijena. Sa etiketom od $2,500 ne spada baš u kategoriju uobičajenih Božićnih poklona.

%d bloggers like this: